24. Mart 2011

“sandžak” – U jednim beogradskim dnevnim novinama objavljena je statistika o kupovnoj moći u Srbiji u poređenju s Njemačkom. Istraživački tekst Prosečan Srbin mora da radi 15 minuta da kupi bocu piva počinje rečenicom: „Prosečan zaposleni građanin Srbije mora da radi 15 minuta da bi zaradio za jednu bocu domaćeg piva u prodavnici.“ Već u trećoj rečenici saznajemo da „Srbi daleko zaostaju za Nemcima, koji, da bi kupili bocu piva u prodavnici, moraju da rade tek tri minuta.“ Statistički podaci o kupovnoj moći „prosječnog zaposlenog u Srbiji“ ilustrirani su i grafikonom koji pokazuje koliko minuta Srbin treba da radi za – i slijedi popis artikala i usluga: litar benzina, dnevne novine, jedan SMS, par cipela, itd.

Vladimir Putin Srbin

TV-i srpski

Nije bitno u kojim dnevnim novinama je objavljeno istraživanje. Možda je važnije kada je ono sprovedeno, s obzirom da je kupovna nemoć sve izraženija, ali ne samo za prosječnog Srbina! Naime, godinama već, u svim dnevnim novinama i na svim televizijskim kanalima s nacionalnom frekvencijom, objavljuju se istraživanja o kvalitetu života i kupovnoj moći stanovništva, i pritom se uvijek, u svakom od statističkih izvještaja, koriste sintagme prosječan Srbin i prosječan građanin Srbije naizmjenično, kao sinonimi. I dok, nažalost, ne samo prosječan Srbin već i oni natprosječni ne vide u takvoj jezičko-društvenoj praksi ništa drugo do semantičke dublete, ostali prosječni građani Srbije, dakle ne-Srbi, u takvoj lingvističkoj nepreciznosti prepoznaju političku nekorektnost i društveno izopćavanje.

Nisu svi građani Srbije Srbi, kao što ni svi Srbi nisu građani Srbije. U tom smislu je nepodesno i neumjesno koristiti pojam prosječan Srbin u smislu prosječnog građanina Republike Srbije, osim ukoliko se u nekom konkretnom slučaju zaista ne misli na pripadnika najbrojnijeg etniciteta. A kako se, uglavnom, misli na cjelokupno stanovništvo kada se govori o kupovnoj (ne)moći prosječnog Srbina, izgovori kako se pod tim podrazumijeva građanin Srbije samo je nipodaštavanje više. Jer, nije to samo jezičko pitanje koje, eto, i mene kao filologa profesionalno zaokuplja, već je to duboki društveni problem koji se frustrirajuće odražava na građane Srbije koji nisu Srbi.

Od statističkih podataka o životnoj svakodnevici prosječnog Srbina, preko pogleda na jadno stanje srpskih puteva, uprkos silnim izmaštanim drumskim koridorima, dolazimo do zasjedanja srpske skupštine, saopćenja srpske vlade, te reagiranja srpske javnosti. U najbližem rodbinskom i radnom okruženju, svakodnevno nailazim na negodovanja da Narodna skupština nije samo srpska, da predsjednik Republike ne zastupa samo Srbe, da javnost ne čine samo Srbi, te je stoga i semantički restriktivno i politički nekorektno u tim slučajevima koristiti pridjev srpski. Suština je u sljedećem: naziv Srbin nema, u semantičkom smislu, administrativno-teritorijalno ni državno-nacionalno značenje, kao što je to, na primjer, naziv Francuz, te se u tom značenju epitet srpski ne bi ni mogao koristiti.

Termin nacionalnost u velikim evropskim jezicima znači državljanstvo. Tako biti Francuz pravno-administrativno i socio-politički znači imati francusko državljanstvo, posjedovati francuski pasoš. S druge strane, biti državljanin Republike Srbije ne znači neminovno biti Srbin. Razlika potječe otuda što su veliki evropski narodi u XVIII i XIX vijeku izgradili države kao teritorijalno-administrativno-nacionalna društva građanske orijentacije, prevazilazeći regionalno-etničke zasebnosti.

Zato danas, 222 godine poslije Francuske revolucije, ima i Francuza crnaca, i francuskih muslimana, i sve njih  društveno-politička i pravno-administrativna regulativa naziva Francuzima. Srbi ne samo da nisu stvorili nacionalno građansko društvo, u evropejskom smislu nacionalnog kao državnog i nacionalnosti kao državljanstva, nego se, čak, i na početku XXI vijeka nalaze, državno-strateški i kulturno-ideološki, u krizi identiteta. Otuda kao posljedicu takvog stanja imamo doživljaj većinskog srpsko-hrišćanskog etniciteta kao nacionalnog. Međutim, takav nacion ili uopće ne podrazumijeva manjinske etnicitete (kao što je mađarski u Vojvodini), ili ih prećutno uzgredno inkorporira u svoje nacionalno biće (kao Bošnjake u Sandžaku na koje, u benignom smislu, gleda kao na Srbe muslimanske vjere koji još uvijek odbijaju priznati da su njihovi preci prodali hrišćansku vjeru za večeru, a u negativnoj emotivnoj percepciji ih smatra potomcima otomanskih Turaka zulumćara zbog čega onda oni predstavljaju političko-teritorijalnu prijetnju), ili ih emotivno-politički doživljava kao državne neprijatelje (Albanci u Preševskoj dolini), ili kao demografsku prijetnju (Albanci na Kosovu).

Da li to, onda, znači da nema semantički valjanog, društveno prihvatljivog i politički korektnog termina kojim bi se imenovao državljanin Srbije a da je taj pojam izveden iz samog imena jedinstvene teritorije, koja je i sama dobila ime po većinskom narodu, kao što se, na primjer, i građanin Francuske naziva Francuzem? Ne samo da postoji takav termin, nego je on ustaljen u jezičko-društvenoj i političko-medijskoj praksi, ali ne u Srbiji nego u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dok crnogorski, hrvatski i bosanski govori koriste riječ srbijanski da označe državno-administrativni i političko-društveni prostor Srbije, taj termin je posve izopćen iz današnje  socio-lingvističke i etno-emotivne prakse srpskog jezika.

Zašto je to tako? Pitanje sam postavio Ivanu Klajnu, vrsnom lingvisti, uzgredno i nezvanično, kada sam ga 2008. godine sreo na Filološkom fakultetu u Beogradu. Srpski filolog mi je objasnio da je izlišno u konstrukcijama srpski predsjednik, srpska vlada i srpska skupština zamjeniti srpski pridjevom srbijanski, zato što je oblik srbijanski izveden iz imena države, tj. od imenice Srbija, a ne od naziva naroda, kakvo je pravilo; inače bi se, analogno pojmu srbijanski, mogao izvesti i pridjev hrvaćanski, što uopće nije slučaj. Iznenadilo me je to što profesor Klajn ima socio-politički i psiho-lingvistički doživljaj da hrvatski i crnogorski mediji koriste pridjev srbijanski u podrugljivom smislu. Uvaženi erudita me je ljubazno uputio da potražim radove koje je o spomenutoj jezičkoj problematici objavio Egon Fekete.

Kad bi neki Bošnjak pobjedio u srpskom sportu

Nekadašnji novosadski profesor, Egon Fekete, još je prije tri i po decenije objavio rad „Semantičke razlike i upotrebne vrednosti prideva srpski i srbijanski“ (Naš jezik, XXIII/5, Beograd, str. 199-209). Njegovi noviji napisi na ovu temu, a lakše dostupni široj čitalačkoj publici, jesu „Srpska vlada ili Vlada Srbije“ u Jezičkim doumicama – novijim i starijim (Beograd, 2005, str. 262-264) i „Srpski ili srbijanski“ u Jezičkim doumicama – knjizi drugoj (Beograd, 2008, str. 97-98).

Pozivajući se na Rečnik Matice srpske, koji pridjev srpski definira sa koji se odnosi na Srbe i Srbiju, koji pripada Srbima, koji je u vezi sa Srbima, Egon Fekete objašnjava da se takvim određenjima pokrivaju dva elementa; prvi je nacionalno-etnički: biti Srbin i pripadati srpskom, a drugi je teritorijalno-politički: (porijeklom) iz Srbije. Profesor Fekete uviđa da je takva semantička binarnost pridjeva srpski nedovoljno semantički određena: može se misliti na Srbe iz Srbije ili na Srbe uopće, a ne samo na one iz Srbije. Iako u Vukovom Rječniku piše da Srbijanac znači čovjek iz Srbije, a srbijanski znači koji je iz Srbije, Egon Fekete odbacuje ovu jezičku novotariju iz XIX veka, smatrajući da je ona danas historijski prevaziđena, time i jezički arhaična, budući da je Vojvodina u XIX vijeku bila u sastavu Austrougarske, i Srbijancima su nazivani Srbi u ondašnjoj Srbiji koja nije obuhvaćala Vojvodinu.

„Kako je teritorijalna podjela Srba danas neaktuelna,“ – zaključuje Fekete –  „srbijanski i Srbijanac su retko u upotrebi, a preovlađuje pridev srpski, osobito s političko-teritorijalnom konotacijom.“ Etnocentrični profesor se nije zanimao za to kako da politički-teritorijalno klasificira današnje srbijanske Mađare, Bošnjake i Albance. Jednako kao što o tome ne mari ni važeći Ustav „države srpskog naroda“, u kojem se drugi Srbijanci spominju tek eufemistički bezlično kroz sintagmu i svi građani koji u njoj žive. Međutim, definirati Srbiju kao državu srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive znači balansirati na dvojnom političkom konceptu: srpsko-svetosavskom i laičko-demokratskom.

Čak je i Kastro Srbin

Srbi u austrougarskoj Vojvodini XIX vijeka nazivali su Srbijancima ljude u Kneževini Srbiji (1815-1882), tj. u Kraljevini Srbiji (1882-1918), ali sami se nisu nazivali Srbijancima, što je razumljivo, budući da administrativno-politički nisu ni pripadali Srbiji, kojoj je Vojvodina priključena tek 1918. godine.  Isto tako, ni Sandžak nije bio srbijanski, već dio Bosanskog pašaluka, a od 1878. u sastavu Austro-Ugarske, da bi ga, poslije Balkanskih ratova, zaposele i među sobom podijelile Kraljevina Srbija i Kraljevina Crna Gora. Međutim, ako se i danas u Republici Srbiji vojvođanski Srbi ne osjećaju (dovoljno) Srbijancima, to može biti posljedica nadmenog političkog i ekonomskog tutorstva Beograda nad Vojvodinom. Što se tiče Bošnjaka u Novopazarskom Sandžaku, političke li ironije, njima je tek uskraćeno da budu Srbijanci!

Umjesto da se u srbijanstvu vidi politička snaga i demokratska dobit za državu Srbiju, međ’ Srbljem se širi srbijanofobija. Zato se jedan zabrinuti čitalac Politike pribojava da „neprijatelji srpskog naroda svesno upotrebljavaju reči Srbijanci i srbijanski s namerom da se Srbija svede u granice, tzv., beogradskog pašaluka“. Zašto prosječni Srbi, kakav je ovdje neimenovani čitalac Politike, zatim srbijanski političari i dio srpske kulturne elite odbijaju da Srbiju vide u njenim stvarnim političko-administrativnim granicama, tj. kao teritoriju koja, uz centralnu Srbiju, uključuje Vojvodinu, Sandžak i Preševsku dolinu? Može biti zato što se još uvijek vuku repovi romantičarsko-nacionalnih zanosa o srpskim zemljama, za kojima se lirski uzdiše i u poemi Bože pravde, zvaničnoj srbijanskoj himni, u kojoj se, radi zadobijanja blagoslova za viševjekovni etno-mit, zaziva i sam Bog, iako je Srbija ustavno definirana kao svjetovna država.

Naravno

Prema tome, opasnost da se državno-teritorijalni korpus svede, rečeno sada već klasičnom metaforom, na beogradski pašaluk, vreba u samom Beogradu, a ne dolazi odnekud spolja. Upotrjebljavajući precizan termin srbijanski, kojim se teritorijalno i administrativno označava ono što je u vezi s Republikom Srbijom, crnogorski, hrvatski i bosansko-hercegovački mediji otklanjaju zabunu: da li je nešto srpsko u smislu da obuhvaća Srbe uopće, ne samo srbijanske nego i crnogorske i bosansko-hercegovačke Srbe, kao i one koji žive u Hrvatskoj, ili se govori o nečemu što je srbijansko, tj. u vezi s građanima Republike Srbije. S druge strane, izbjegavajući taj termin, srbijanski mediji i politički zvaničnici kao da nastoje podgrijavati strahove dojučerašnje jugoslovske sabraće, a sadašnjih inostranih susjeda, o velikosrpskom nacionalnom projektu. Ono što je jednima sladak san, drugima je noćna mora. Uvijek je tako sa susjedima u zavadi.

Da ipak i u Srbiji postoje Srbi koji shvaćaju politički značaj ovog pitanja i naziru pozitivno rješenje koje bi bilo od opće demokratske koristi, svjedoči Tanjugova tribina Četvrkom u šest, na kojoj su, 2007. godine, beogradski sociolozi Milovan Mitrović i Jovo Bakić zaključili da bi se „srbijanstvo moglo postaviti kao politički projekt”, ako se ima u vidu da je Srbija kroz historiju bila država svih svojih građana. Nažalost, to se neće ostvariti sve dok je Srbija država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, a ne država Srbijanaca, među kojima opet ima najviše Srba, po kojima je, uostalom, i izvedeno ime države, iz čijeg je imena izvedena leksička odrednica za nacionalnost u savremenom smislu te riječi, tj. kao državljanstvo. Međutim, čini se da to nije dovoljno utešno za one koji ne bi da se odreknu srbovanja, kojima je mrska pomisao na srbijanstvo kao društveno-politički korpus koji podrazumijeva sve državljane. Dobar primjer nudi Radio-televizija Srbije. U glavnoj informativnoj emisiji, Dnevnik 2 ( 7. II 2011), novinar Vladimir Jelić je, među udarne vesti, pročitao i sljedeću: „Do kraja godine znaće se koliko je Srba na Balkanu: na proleće – popisi u regionu, na jesen – u Srbiji.“ Umjesto da se bavi popisom stanovništva vlastite države, nacionalna televizija se ponaša kao da je Javni medijski servis nebeske Srbije.

Po pitanju opozitnosti srpstvo – srbijanstvo, brojni su forumi na internetu na kojima se vode vatrene socio-lingvističke i nacionalističko-psovačke polemike: za jedne je Srbijanac pogrdan naziv kojim neprijatelji srpstva imenuju Srbe u Srbiji; za druge su Srbijanci samo Srbi u Srbiji, a ne i srbijanski ne-Srbi; treći su rekstriktivniji i Srbijance svode na Srbe iz, tzv., centralne Srbije; tek avangardna manjina forumaša Srbijance definira kao državljane Srbije.

Koliko pitanje upotrebe riječi Srbijanac može dovesti do ozbiljnih verbalnih sukoba u mikro-društvenim krugovima, o tome jedan forumaš, s registriranim korisničkim imenom vuk, kaže sljedeće: „U raspravama sa nekim ljudima iz mog sadašnjeg okruženja oko ove reči dolazilo je čak i do svađa, koje su mi ostale u nemilom sećanju, jer ni na kraj pameti mi nije bilo da nekoga uvredim nazivajući ga Srbijancem, a sam pokušaj da objasnim razliku između pojmova Srbin i Srbijanac je bio ravan objavi rata.“ Koliko je to emotivno zapažljivo pitanje najbolje ilustrira reakcija jednog drugog forumaša, Srbina u Srbiji koji, na uvredu što je nazvan Srbijancem, uzvraća forumašu koji se predstavlja kao Srbin iz Crne Gore: „Ako si ti Srbin, onda sam ja, kako to kažes, Srbijanac. Je l’ te to Stipe, počasni građanin Podgorice, naučio, pošto je to njegov rečnik? Mi nismo Srbijanci (k’o Indijanci), već kratko i jasno – Srbi. Ako si doš’o na srpske strane, ne predstavljaj se lažno da si Srbin i ne zavađaj! DRINA ne razdvaja, već SPAJA!” Identitet tobožnjeg crnogorskog Srbina, koji je svojim diskursom iznervirao srbijanskog Srbina, raskrinkava pronicljiva forumašica maja: „Braćo, nije on naš Srbin iz Crne Gore, on je ustašoidni Montenegrin.“ Što se tiče paralele između Srbijanaca i Indijanaca, na nju je još prije deset godina ukazao Ivan Klajn (Srbijanci kao Indijanci, NIN, Beograd, 6. IX 2001). Maloprije spomenuti forumaš vuk imao bi na to lucidan odgovor: „Francuz će biti Francuzijanac kad Francuska bude Francuzija.“ Prema tome, kao što u Francuskoj žive Francuzi, tako, ipak, i u Srbiji žive Srbijanci.

Ne znam kako stvari stoje u Hrvaćana. Jedna forumašica smatra da i Hrvatima treba neki sveobuhvatni nacionalno-državni pojam kakav Srbi već imaju u svojoj državi, a to je termin Srbijanac. Iako sam i sâm filolog, doduše skroman i nedovoljno naučno afirmiran, analize i zaključke izvodim, prije svega, iz društveno-političke zbilje koja me pritiska kao građanina Srbije koji nije Srbin, a osjeća se izopćenim kada se, u državno-teritorijalnom smislu, koristi pridjev srpski umjesto srbijanski. Uvaženi profesor Klajn me je, na kraju našeg kratkog razgovora u holu Filološkog fakulteta u Beogradu, ohrabrio rekavši da mi niko ne može uskratiti pravo da koristim pojmove srbijanski i Srbijanac ako to želim. Kako se ova problematika ipak ne svodi samo na lično-emotivni doživljaj, nego je i u biti samog društveno-političkog koncepta Republike Srbije, u tom smislu privatna jezička sloboda ne znači mnogo, čak i ako se manifestira kao ustaljeni regionalni žargon.

Prema tome, „čitaj kao što je napisano“ u Vukovom Rječniku: Srbijanac – čovjek iz Srbije, srbijanski – koji je iz Srbije. Ta definicija se odnosila na granice ondašnje Srbije, i treba je primjeniti i na granice današnje Srbije, ako je politički establišment uopće upućen u to gdje su administrativne međe Srbije u XXI vijeku. Zato, kako mudro napisa forumaš pod šifrom maduixa: „Danas tu reč [Srbijanac] možemo koristiti i za sve pripadnike drugih naroda koji žive u Srbiji.“ Ponekad su prosječni građani Srbije razboritiji i od samih stručnjaka.

Autor: Nermin Vučelj

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles