SPP: Vojska Srbije ne smije veličati četnički pokret i Dražu Mihajlovića

11
29

U našem skorašnjem obraćanju u Narodnoj Skupštini Republike Srbije povodom pjevanja četničkih pjesama na zvaničnoj proslavi KOV-a od strane oficira Vojske Srbije, upozorili smo na to da preko 20% nesrba državljana Republike Srbije ne gaji pozitivne osjećaje prema četničkim odredima, te da veličanje četničkih odreda i njihovih komandanata povećava odbojnost ovih i mnogih drugih građana od Vojske Srbije koja mora biti vojska svih njenih građana bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, kako i stoji u Ustavu i zakonima.

Naša namjera tada bila je da skrenemo pozornost ministra Vulina i prisutnih oficira na ovu pojavu vjerujući da je spomenuti slučaj tek pojedinačni eksces i pokušavajući da pomognemo napore državnog vrha za uspostavom trajnog bošnjačko-srpskog dijaloga kao puta ka procesu pomirenja. U tom duhu pišem i ovaj tekst ne da bi se jazovi produbljivali već da bismo na osnovu činjenica i zvaničnih dokumenata iz tog perioda došli do istine koja je svima nama toliko potrebna kao polazište izgradnje trajnog povjerenja i pomirenja na ovom prostoru.

Kao bošnjački narodni poslanik u Skupštini Srbije, iznova protestvujem i upozoravam na štetnost povezivanja Vojske Srbije sa četničkom tradicijom, naročito onom iz vremena Drugog svjetskog rata, i njenog komandanta Dragoslava Draže Mihajlovića, jer je ista nanijela nenadoknadivu štetu kako srposkom tako i nesrpskim narodima, a posebno Bošnjacima i Alabancima u Republici Srbiji i državama regiona. Ilustrirat ću to s nekoliko arhivskih dokumenata obajvljenih u Zborniku dokumenata i podataka o Narodnosolobodilačkom ratu naroda Jugoslavije – Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihajlovića 1941-1942. godine, tom XIV, knjiga 1 i 2, Vojno istorijski institut, Beograd 1981. godine.

U šestom dokumentu nazvanom PROGRAM ČETNIČKOG POKRETA DM OD SEPTEMBRA 1941. ZA VREME I POSLE ZAVRŠETKA DRUGOG SVETSKOG RATA UPUĆEN IZBEGLICKOJ VLADI KRALJEVINE JUGOSLAVIJE, u kome Mihajlović kandidira svoj program izbjeličkoj vladi u tački dva u kojoj govori o planovima u slučaju pobjede njegove vojske u ratu, između ostalog, kaže:

b: omeđiti »defakto« srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj;

v: posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom;

g: izgraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice;

d: u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi,

U trideset četvrtom dokumentu istog Zbornika publicirana je originalna INSTRUKCIJA DRAŽE MIHAILOVIĆA OD 20. DECEMBRA 1941. KOMANDANTU ČETNIČKIH ODREDA U CRNOJ GORI I KOMANDANTU LIMSKIH ČETNIČKIH ODREDA O ORGANIZACIJI, CILJEVIMA I UPOTREBI ČETNIČKIH ODREDA u faksimilu i transliteraciji koju Mihajlović upućuje đeneralštabnom majoru Đorđu Lašiću, komandantu Četničkih odreda u Crnoj Gori, i kapetanu Pavlu Đurišiću komandantu Limskih četničkih odreda, nakon detaljnih instrukcija o potrebi oružane brobe, Mihajlović zadaje i ciljeve koje moraju ostvariti, među kojima i:

2.) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije — Crne Gore — Bosne i Hercegovine — Srema — Banata i Bačke.

4) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata.

5.) Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa.

6.) Kazniti sve Ustaše i Muslimane koji su u tragičnim danima nemilosrdno uništavali naš narod.

Za ostavrenje ovih ciljeva, Mihajlović Lašiću i Đurišiću daje i konkretne zadatke:

Upotreba četničkih odreda u Crnoj Gori u danom trenutku:

1.) Jednim delom snaga dejstvovati iz doline Lima pravcem: Bijelo Polje — Sjenica sa zadatkom očistiti Pešter od Muslimanskog i Arnautskog življa.

Ove snage moraju tesno sarađivati sa odredima Javorskim i Goliskim.

2.) Delom snage dejstvovati pravcem preko Čakora ka Metohiji sa zadatkom da se na tome pravcu očisti teritorija od Arnauta, kao i da se presretnu oni koji će biti gonjeni iz Peštera — Sandžaka.

Ove snage moraju sarađivati sa snagama pod jedan i Kopaoničkim odredima.

3.) Delom snaga iz oblasti Nikšića dejstvovati pravcem Južnog primorja ka Dubrovniku sa zadatkom da se ovi oslobode.

Ove snage moraju sarađivati sa levom Dangićevom kolonom koja će dejstvovati preko Mostara i

4.) Delom snaga dejstvovati ka Jugu u cilju zauzimanja Skadra.

U svakom slučaju obezbediti Crnu Goru od upada Arnautskih elemenata iz Albanije.

Postupak: sa Arnautima, Muslimanima i Ustašama prema njihovim zaslugama za njihova gnusna nedela prema našem življu t.j. iste treba prepustiti »Narodnom sudu«…

Ova dva dokumenta sama po sebi objašnjavaju zašto Bošnjaci i pripadnici drugih manjinskih naroda nemaju pozitivne emocije prema četnicima Draže Mihajlovića, i zašto smatraju nedopustivim da se zvanične institucije Republike Srbije i njihovi upošljenici, a naročito pripadnici Vojske Srbije pistovjećuju i veličaju pripadnici ovog pokreta. Vjerujemo i da se većina srpskog naroda ne slaže sa stavovima i zlodjelima koja su i ime ovog pokreta i pod komandom ovog oficira počinjena. Na ovakav stav, obavezuju nas i Ustav i zakoni Republike Srbije, a prije svega građani Republike Srbije, kao multinacionalne i multikulturne države u kojoj žive različiti narodi jednakih prava i obaveza.

Četnički odredi Draže Mihajlovića nisu doživjeli da u cjelosti implementiraju programske ciljeve, jer nisu pobjedili u Drugom svjetskom ratu, ali su u periodu njegovog trajanja 1941-1945. godine napravili mnohe zločine i genocid prema bošnjačkome narodu, naročito u Limskoj dolini i Istočnoj Bosni, ali i drugim krajevima, o čemu svjedoči na stotine dokuemenata koje ovom prilikom nećemo citirati, jer su manje-više poznati, a i posljedice tih nedjela su još i danas vidljive, u Sandžaku naročito u onim krajevima gdje su operirali Pavle Đurišić i Vuk Kalaitović Kalait i njihovi odredi.

S obzirom na ozbiljnost situacije, tražimo od predsjednika Republike Srbije gospodina Aleksandra Vučića da naloži temeljnju istragu o ovom incidentu, odgovorne smijeni sa rukovodećih funkcija i sankcionira u skladu sa Ustavom i zakonima Republike Srbije. To bi bila poruka svim građanima Republike Srbije, a posebno nesrpskim narodima, da Vojsku Srbije dožive kao svoju, koja će ih u situacijama ugrožene bezbjednosti štititi i braniti kao svoje građane, državljane Republike Srbije.

Narodni poslanik Stranke pravde i pomirenja

dr. Jahja Fehratović

 


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

11 KOMENTARI

  1. Gde se ovde pominje ubijanje i proterivanje muslimana,samo onih koji su činili zločine,i to je istina,Handžar divizije su zatrle mnoge Srpske porodice,pa šta su očekivali hleb i so!A ti pošteni Srbine,ako si lopov i otimao si od Hrvata,ne mešaj poštene i časne ljude u to!

  2. Ovo je ponovna direktna prijetnja nesrpskim narodima u Srbiji. Jer svima nam je poznata cetnicka idologija ocistiti Srbiju od ne srpskog zivlja.! A posebno od Bosnjaka i Albanaca!!! E nama takva srbija ne odgovara mi hocemo u Sandzaku najmanje siroku autonomiju.

  3. Ovaj clanak je dobar..Ali mu strasno smeta jedna rijec..Jahja je napisao trazimo od predsjednika srbije gospodiina Aleksandra Vucica…Kakav crni gospodin..Vucic je cetnicki vojvoda koji je 1992 sa Sarajevskog groblja pucao na goloruk narod zene I djecu..I necovjek koji bi ubijao sto za jednoga samo za da moze..Aleksandar Musliu Vucic je sledbenik politike ratnog zlocinca genocidasa Draze Mihajlovica fasiste I Hitlerovog sluge…I ne bi danas bilo ni hvalospjeva krvoloku Drazi ni njegove rehabilitacije da Vucic to nije sam organizovao..Ne treba tu pominjati ni Vulina ni ostale sitne ribe..Riba smrdi od glave a glava I organizator sve ove sramote je Vucic..

  4. To smiju samo pravedni i oni koi samo u Allaha cvrsto vjeruju i njemu se klanjaju.! A svi ovi ostali ce cutati i praviti se da nista nijesu ni culi ni vidjeli. AFERIM JAHJA I SVIMA OSTALIM IZ SPP!!!

  5. Nekakva pak baba Draga, koja je pre rata živela u Karlovcu, zatim na Kordunu a u “Oluji” izbegla u Rumu i koja je bila dobra sa našim “Tetecom”, takođe je na svoj način pripovedala kako je bežala u “Oluji” na “šleferu” (ona je tako govorila za šleper, zbog čega smo je ja, moje sestre i par naših dobrih poznanika interno nazivali “Šlefer”) preko Banije i dalje, sad ne znam da li do Banja Luke ili sve do Srbije, a pre će biti ovo drugo. Baba Draga je ovo pričala vrlo živo, čak i vedro – mada je pričala o tragičnim događajima – žmirkajući očima iza naočala i šušteći svojim socijalnim zubima, izgovarajući meko “l”. Slušali smo ja, moje sestre i naš jedan bratić koji je takođe izbegao u Rumu njenu priču negde ujesen 1997. godine. Baba Draga je otprilike ovo pričala o bežanju preko Banije u “Oluji”: “Mi u šleferu, vozimo se preko Banije prema Dvoru, a Turci napadaju na cestu. Puca se na sve strane. Gori nebo, gori zemlja! Željko Švorin” – identitet dotičnog mi je do danas ostao nepoznat; znam ih više sa Korduna koji se zovu Željko, ali ne znam koji je “Švorin”, no baba je pričala kao da se podrazumeva samo po sebi da mi znamo o kome se radi – “viče: ‘Lezi, narode, dole!’ Mi legnemo, a meci fiju! fiju! Turci idu mrtoglavce na cestu, naši odbiju, oni se vrate, ali eto ih opet, pevaju, pucaju. Pucaju i naši, ima tu vojske, ali mi ležimo, samo malo pridignemo glavu, pa opet dole! I tako ih naši jedva nekako odbiju, okanu se nas, a mi u Dvor pa u Bosnu, pun šlefer, cela kolona!” Ovo smo sve i nas četvoro (ja, moje dve sestre i ovaj bratić) prošli, i znali da je tako bilo, ništa novo od nje nismo čuli osim reči “šlefer”. Inače, baba Draga je još u Karlovcu primila ekavicu od starijih Hrvata, koji su u Karlovcu i okolini svi ekavci (jedino nije “kajkala” kao oni). Uz to, ona je koristila jedan pojam koji sam ja još jedino od našeg “Teteca”, očeve tetke, bio čuo, a to je “ober” u značenju nečeg glavnog, vrhovnog, samo što je Tetec to izgovarala kao “ober” a baba Draga kao “obr”, npr. “oberk..va”, “oberbudala” i sl. Ovo smo mi sve zapazili, sa izvesnom dozom mladalačkog podsmeha starosti, koje postoji kod svih mladih, ma koliko inače govorili da poštuju starost. I tako smo dobro upamtili i ovaj izraz babe Drage i njenu priču o “Oluji”. Naš bratić je naročito voleo da pravi šale na račun svega i svačega. I tako, jednog dana, tri godine posle ove njene priče, u jesen 2000. godine, bila je subota, pijačni dan u Rumi, te ja i moja starija sestra sa tim našim bratićem odosmo (njegovim kolima) do pijace za razne potrepštine, a onda krenemo kolima gore prema Bregu da u Glavnoj ulici u jednoj prodavnici na desnoj strani kupimo nekakav najlon. Mi smo bili još uvek dosta neozbiljni i detinjasti (mada ja već bejah odslužio vojsku a ovo dvoje behu u sredini 20-tih godina života) iako su svi strani pa i baba Draga nazivali mene i moje sestre “zlatnom decom” – lepi, pametni, dobri, pristojni, poslušni itd. Možda smo i bili takvi, ja neću da hvalim sam sebe, drugi su nas hvalili, ali da su nas čuli ponekad, ne bi rekli da smot dobri i pristojni. Ne da smo bili pokvareni ili da smo psovali, daleko od toga, ali smo voleli šale na račun nekih osoba, a baba Draga je bila među tim osobama. Tako i tog dana nas troje (bratić, moja sestra i ja) dođosmo u razgovoru i do nje, i naš bratić poče da imitira njenu priču o “Oluji” na svoj način, povezavši tu njeno “obr”. Dakle, vozeći prema Bregu, on je otprilike ovako pričao vičući (jer je i ona vikala kad bi pričala): “Ja sam prešla celu Baniju i Bosnu na obršleferu, Turci pucaju, a ja se ne bojim, Željko Švorin viče: ‘Lezi baba’ a ja pevam, ja pevam da se ori a nebo i zemlja gori! Fijuču meci, Turci pucaju a puca i Željko Švorin i peva da sve gori! Narod mrtoglavce beži, samo ja ne, ja sam na obršleferu a kolona do Dvora…” itd. Mi mu se smejemo, ali mu moja sestra i viče: “Ustavi, mi prođosmo prodavnicu!” I stvarno smo i prošli, no on svejednako viče i namerno izokreće priču babe Drage, pa okrenu sa kolima – Bog će ga znati zašto, nešto ušlo u njega – u Kraljevačku ulicu, gde je u ono vreme nepoznata S.D. živela kao izbjeglica u jednoj kući, pa kad je prošao i pored mlina najednom reče: “Kud sam ja pošao?” “To ne znaš ni ti” rekla mu moja sestra; on se s nama i mi s njime razgovarali kao rođeni. Sad se on okrete sa kolima, vrati u Glavnu ulicu, pa dođe pred onu prodavnicu, no neće da stane pred kapijom, nego sa kolima ide u dvorište gde je prodavnica (kapija je, doduše, bila otvorena, ali ne da kupci ulaze sa automobilima). Opet mu moja sestra kaže: “Ne unutra, stani u vani!” No on pravo u dvorište, žena izišla iz prodavnice pa gleda šta je to sad, ali ništa nije rekla. Kad smo obavili kupovinu, izveze bratić kola iz dvorišta pa na Glavnu ulicu. Veli moja sestra: “Jesi l’ vidio kako trgovkinja izašla pa gleda? Ja ne vjerujem da je ovakove bene još ikad vid'la!” “Obrbene!” nasmija se bratić pa opet otpoče da oponaša priču babe Drage. E da nas je tad mogla čuti! Ali šta se tu može, njena priča je – mada govori o istim tragičnim događajima 1995. godine – podsticala kod nas humor (mada smo i mi sve to preživeli) za razliku od priče staroga M. koja je mene potresla. Možda je stvar i do načina priče i do ličnosti onog ko priča. Baba Draga je i sama znala biti šereta, a pričala je živahno i glasno, često se smejući i uživajući kad bi se i drugi nasmejali kakvoj njenoj dosetci (mada je bila sklona i ogovaranju). Stari M. govorio je tiho, polako, odmereno, a onako sitan i mali, imao je i neko izmučeno lice, sa nečim bolnim u pogledu. Ne znam ga od pre “Oluje”, pa ne znam je li i ranije bio takav, ili mu je ova velika tragedija utisnula na lice zauvek taj bolni izraz.

    • mi srbi smo u Hrvatsku dosli na tenkovima a iz nje smo otisli na traktorima koje smo pokrali of Hrvata..Tenkovi njih 112 su unisteni I ostali su u Hrvatskoj kao olupine..Ali smo mi ipak sa sobom ponijeli suvarak I sustecu valutu tj devize I traktore koje smo pokupili odHrvata..Naravno svi smo u srbiji potrcali do Hrvatskog poslanstva da sto prije izvadimo hrvatske putovnice da budemo gradjani Evrope I da zivimo od Hrvatskih mirovina socijalne skrbi doplatka na djecu itd..Sva ta davanja su barem 2-3 puta veca nego u srbiji a srpski pasosi ionako ne vrijede nista

      • Govoriš o stvarima koje ne razumeš. Srbi nisu došli u Hrvatsku na tenkovima jer pre 400 i 500 godina nije bilo tenkova. Nije bilo ni Hrvatske, nego Ugarska pa kasnije Habsburška monarhija. A ne bi ni kasnije bilo Hrvatske da nije bilo Srba koji su je i stvorili masovnim učešćem u redovima partizana čime su i stekli status konstitutivnog naroda u Hrvatskoj koji im je grubo oduzet od Tuđmanovog vrhovništva. Ima Hrvatska danas dug pojas nenaseljene ili retko naseljene zemlje od Knina do Okučana gde su nekad živeli Srbi, za nekoliko godina to će biti veliki rezervat prirode. Dobro je što hrvatski pasoš vredi pa mladi iz Hrvatske mogu masovno da odlaze iz Hrvatske. Ništa se oni nisu usrećili odlaskom Srba. Davno je i njih napustila nacionalistička euforija, barem većinu Hrvata. Dokaz je i ovogodišnja ustaška komemoracija u Blajburgu, na kojoj je bilo nikad manje “posjetilaca”. Više je bilo austrijske policije. A Srbi protjerani iz Hrvatske u Hrvatskoj podižu penzije (“mirovine”) koje su tamo pošteno zaradili i to im pravo Hrvatska ne može uskratiti.

  6. Žalosno mi je bilo slušati naše izbjeglice iz Krajine kad su, nakon “Oluje”, pričali o svojim stradanjima tokom ove akcije – a tim više sam ih mogao shvatiti što sam sve to i ja sam preživeo. Ali, opet, nije svako to jednako podneo, a nisu svi ni pretrpeli ista stradanja, mada je sudbina svih nas bila zajednička – izbjeglištvo. Ti dani nespavanja, raznih napora, borbe, straha za svoju i glave svojih najmilijih uticali su i na psihičko stanje ljudi. Upečatljiva mi je ostala priča jednog starijeg čoveka od svojih 60 godina, nekog M., koji je ne znam iz kog mesta na Kordunu izbjegao u Rumu i čiju sam priču imao priliku da čujem negdje krajem 1995. godine, uz dopune njegove supruge, takođe njegovih godina. Pričao je u jednom društvu gdje sam i ja bio prisutan kao slušaoc. On je tokom “Oluje” krenuo u bekstvo sa svojom ženom, snahom, dvoje unučadi (unuka je imala nekih desetak godina, unuk beše mlađi) i još jednom starijom ženom iz njihovog sela, na traktoru i prikolici, a kako je bio među poslednjima, to je iskusio sve strahote povlačenja preko Banije 7. i 8. avgusta – kojima sam i ja bio izložen, ali svako ima neki svoj poseban doživljaj i nije se svima izdogađalo do u sitnicu jednako. Kod njegove i priče njegove žene naglasak je bio stavljen na psihičku iscrpljenost – koja je bila posledica i fizičke iscrpljenosti, sve je to povezano u jednu uzročno-posledičnu vezu. Dakle, stari M. je vozio traktor “ferguson” sa kabinom, kraj njega je u kabini bila njegova žena, a na prikolici je bila snaha sa decom, na zadnjem delu, i njihova susjeda iz sela, napred, držeći se za stupac na prikolici. Strah za sina o kome ništa nije znao, strah za glave svih njih, sam šok nastao napuštanjem kuće i sela gde je proveo vek i dočekao starost, neizvesnost puta u nepoznato, vrućina onih paklenih dana, noći nespavanja, za volanom (a niko da ga odmeni) uticali su da je starac, inače sitan, malen i mršav, psihički gotovo potpuno klonuo i, po pričanju njegove žene, kao malo (Bože mi oprosti) “skrenuo”, izgubivši pojam o vremenu, prostoru i dešavanjima, mehanički prateći dugu kolonu traktora, auta, autobusa istih takvih stradalnika kao i on – jedan od njih bio sam i ja, samo što ja nisam na svojim dečjim plećima nosio teret odgovornosti koju je starac nosio za svojih pet saputnika (sapatnika bolje reći); mene je drugi vozio i snosio odgovornost za mene, mada sam nekoliko puta gubio iz vida mog “šofera”, kad su nas prvi put napale muslimanske snage 7. avgusta prepodne kod Brezova Polja, a sledeći dan u Dvoru na Uni tokom okršaja sa hrvatskim snagama koje su nas pokušale odseći od Une. No da se vratim priči M. i njegove žene (njih su moji upoznali tokom izbjeglištva u Rumi, upravo pred Crvenim krstom prvih meseci). Koliko je starac bio psihički slomljen i izgubljen svedoči priča njegove žene. Kad su ih, kaže, napale muslimanske snage na cesti prema Dvoru na Uni – da li 7. ili 8. avgusta ne znam, mislim da se radi o ovom drugom datumu jer je ona govorila nešto o utorku nakon početka “Oluje”, a 8. avgust je bio utorak – dakle kad su muslimanski vojnici počeli pucajući da ispadaju na cestu iz šiblja i šumaraka desno od ceste – njen muž nije bio svestan o kome se radi. Čak naprotiv, onako premoren i fizički i psihički, počeo je, kaže, da govori (za muslimanske vojnike čija su se lica već mogla uočiti): “Eno Milorada, eno…” – ne sećam se drugog imena, uglavnom, bila su to imena njegovih suseljana koje je on, Bog zna kako, doveo u vezu sa muslimanskim vojnicima koji su iskakali na cestu, i to, kako je pričala njegova žena, govorio je to sa nekim glasom u kojem se nazirala kao neka djetinja radost (opet sam Bog zna zašto), ne obraćajući pažnju što narod (srpske izbjeglice) vrišti i bježi sa ceste, napuštajtući vozila, i što se puca. Na to mu je žena, gurajući ga silom iz kabine (po njenim vlastitim rečima) očajno rekla: ” Jo j…lo te sunce, kakav Milorad, kakav … , ovo su Turci, izlazi van, bježi!” Jedva se nekako nakanio, kad su meci već počeli da fijuču okolo, da iziđe van i da beži, možda i nesvestan pred kim beži. Nekako su sretno pregurali sve to, stigli i u Dvor na Uni, preko Dvora na Uni prešli u R.Srpsku, noću, ali je starac bio na izmaku i psihičkih i fizičkih snaga. Malo su se odmorili, pa produžili za Banja Luku. M. se malo pribrao, ali ne potpuno, a ovo dalje pričao je on sam. Kako je snaha otraga, na prikolici, pazila na decu, da ne padnu, i da ih koliko-toliko udobnije namesti među ono nešto sirotinje što su poneli, to je ona baba iz sela, što je sedela napred na prikolici i držala se za stupac, ostala prepuštena sebi i počevši od umora da drema, nekoliko puta opasno zavagnula da padne sa “gumenjaka”. Zato žena od M. iziđe iz kabine od traktora i ode da sedne kraj nje i da je pridržava (nešto slično sam i ja imao priliku da vidim vozeći se u kamionu od Banja Luke do Bijeljine). M. je ostao sam u kabini vozeći prema Banja Luci. Kako je bila vrućina, skinuo je prsluk i okačio ga u kabini kraj sebe, suprotno od one strane gde je do tada sedela njegova žena. On je, kaže, bio svestan da je njegova žena otišla da sedne na prikolicu pored babe, ali je zaboravio na činjenicu da je skinuo prsluk i okačio ga kraj sebe, i u njegovoj premorenoj svesti i izmučenoj psihi ovaj prsluk je dobio dimenzije čoveka, živog bića. Video ga je krajičkom oka, toliko umoran da ni glavu nije mogao okrenuti na stranu, a čudeći se ko to sedi sa te strane (onaj deo njegove svesti koji je još radio sećao se da je njegova žena sedela sa suprotne strane i izišla) počeo je da se obraća – prsluku – kao čoveku, čudeći se zašto ovaj “ćuti”. Ovi su sa prikolice primetili da on “razgovara” sa imaginarnim bićem u kabini, njegova žena je rekla “on je gotov” (njene reči) i nekako su, vičući ili kako li već, uspeli da ga privole da zaustavi traktor i da napravi pauzu od koja dva sata odmora, jer ko zna šta bi dalje bilo. Ostatak puta su onu babu namestili na sredini prikolice, uglavivši je među neke prtove ili šta li već, a žena od M. se opet vozila u kabini sa flašom rakije u ruci da dade mužu da se malo potkrepi ako bi ponovo počeo da bulazni. To je bila njihova priča. Tek u Rumi, nakon dobrog sna, stari je potpuno došao sebi (kao i mi svi, uostalom). Ljudi su bili fizički i psihički premoreni i moralno utučeni. Ja se sećam da sam, idući iz Bijeljine prema Rači 11. avgusta, sad već u “mercedesu”, taksiju, viđavao pored puta parkirane traktore, aute, i ljude koji leže ispod prikolica, odmarajući se od napora i žege, čekajući satima da se pomaknu za par kilometara. Pa i ja sam prešao u SRJ kad je već bila noć, i to da nije bilo visprenosti očeve tetke (“Teteca”) ko zna, možda bismo na Rači čekali još koji sat. A koliko su ljudi, naročito stariji, bili klonuli psihički pa i koliko ih je “prebacivalo” (Bože oprosti) ja sam vidio još 7. avgusta uveče, dok smo još bili u RSK, odsečeni od Dvora na Uni, na primeru jednog starca preko 90 godina starosti, koga su zvali Đed Krst. Starac je (mada uredno noseći preko ramena nekakvu deku, zavežljaj, šta li, kao kakav pravi vojnik) “terao” i “zatvarao” ovce, “pitao” nekog od svoje familije (od koje niko ne beše tu) jesu li “telci podojeni”, a kao vrhunac svega, možda, rekao, uz njegovu uzrečicu “e, dika” kako je on ležao pod prikolicom, granata pala na prikolicu, a njemu ništa nije bilo! Saznao sam od onih koji su bili sa njim tog dana da se on stvarno toga dana, kad su muslimanske snage napale cestu, zavukao pod prikolicu, pa kako je muslimanska vojska gađala minobacačem valjda (jer on se lako i brzo prenosi) po cesti, a usto je došlo i do žestokog okršaja između naše i muslimanske vojske i bacanja ručnih bombi sa obe strane, to je negde u blizini prikolice pala ili bomba ili granata, a starcu se od eksplozije učinilo da je to pala granata na samu prikolicu a on, eto, ostao živ. Pa hajde što je to pričao onda, dok je opasnost još bila u toku i dok se još nalazio u RSK (koja je na ovom uskom prostoru živela poslednje časove svoje slobode), nego je ovo pričao i po Banja Luci i po dolasku u Beograd (gde je umro krajem iste godine) svakom poznatom koga bi vidio. Na žalost, bilo je ljudi, daleko mlađih, koji nisu videli drugi izlaz (a možda ga nije ni bilo za njih toga časa) osim samoubistva. Tako se neki Pero Duduković razneo ručnom bombom na ovoj cesti, dok se Ljubiša Sikirica, koji je možda imao nekih 25-30 godina i koga sam imao prilike da vidim u Vojniću i drugde za vreme Krajine, mada ga nisam poznavao, inače skoro gluv momak, našavši se na cesti opkoljen ili poluopkoljen od muslimanskih vojnika, ubio iz pištolja pred očima svoje majke i još jedne žene koje su prikrivene u nekakvom grmu u blizini to posmatrale. Da kažem da su “imali sreću” oni koji su se do 6. avgusta uspjeli prebaciti u RS. Govorim za Kordunaše, jer je naš položaj bio najteži već samim tim što smo u geografskom smislu bili jedina oblast Krajine koja se nigde nije dodirivala sa R.Srpskom. Jedino što nam je olakšavalo izvlačenje bilo je što smo se naslanjali na snage Fikreta Abdića sa naše desne strane, koje su braneći V.Kladušu štitile i nas u neku ruku barem s te strane; posle ulaska 5. korpusa u Kladušu (mislim 7. avgusta) našli smo se pod dvostrukim pritiskom. Interesantna je i priča koju sam slušao takođe krajem 1995. godine o nekom Milošu koji je, ostavši među poslednjima na položaju prema Hrvatima, došao u svoje selo kad su već svi bili pobegli, pa sednuvši na traktor krene i on za ostalima, ali kad 6. avgusta uveče dođe do Topuskog, čuje da je Glina već pala u ruke HV, pa okrene preko Vranuše, kuda je postojao put kojim se moglo proći, ali po noći ne izbije na cestu za Dvor na Uni, kuda su ostali išli preko Obljaja, nego zaluta čak na bosansku teritoriju, što je ujutru zaključio. Doduše, bio je naoružan, ali slaba nada. Ipak se još neko vreme vozio na traktoru i dalje nekakvim seoskim putevima prema Baniji, znajući da je granica blizu, a onda mu je traktor ostao u Bosni, jer nije mogao s njim dalje, a on se pješice nekako provukao između grupa muslimanske vojske i izbio na cestu za Dvor kuda se kretala glavnina nas izbjeglica sa Korduna.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.