Savin Bor
Sandžak – Hazbija je prvo dijete Rašita i Duke, rođene Hodžić. Rođen je u Pljevljima. Sa 14 godina se oženio, a 1944. godine je pristupio partizanima. Odmah nakon rata, pao je u nemilost UDBE koja ga, kao informbirovca, osuđuje na dvije godine zatvora. Po izdržavanju kazne, formira grupu radnika, uglavnom Trpežana, i preuzima poslove na gradnji puteva, mostova, škola i drugih objekata po raznim sandžačkim mjestima. Kao iskusan preduzimač, za sebe i svoju grupu zarađuje po dvije tadašnje prosječne plaće.
U dugogodišnjem radu, izgradio je mnoge seoske i šumske puteve: Gusare-Paljuh-Lješnica, za Kaludru, za Konjuhe, prema Jelovici, prema Kurikućama i Raskrsnici. Zatim put kroz neprohodne planine Kula, Žljeb i Stubica, u pravcu Peći. Put za Balotiće, šumski put za Bać, šumsku saobraćajnicu Cmiljevica, te saobraćajnicu od Kraka uz Vrbicu do Anđeline Luke u dužini od 10 km. Sa svojom grupom neimara odradio je elektrifikaciju oko pet stotina domova u Donjoj i Gornjoj Vrbici, Trpezima, Lazu, Lagatorima, Kalici, Poroču i Murovcu.
Sagradio je osnovne škole u Trpezima (1964), Pavinom Polju i Kanju (1966), Godijevu (1969), Koritima (1970), Radiču (1971), Savinom Boru (1973-1974), te Vrbici i Crnom Vrhu kod Berana (1978).
Njegov najznačajniji neimarski poduhvat je izgradnja škole u Savinom Boru, na mjestu udaljenom 15 km od najbliže autobuske stanice. U Savinom Boru je postojala četverogodišnja osnovna škola, sagrađena još 1934. godine. Inicijator za izgradnju ove škole bio je Galjan Kršić, tadašnji predsjednik općine Petnjica. Bila je to prva osnovna škola na području osam sela ovog dijela Bihora. U to vrijeme ovim krajem harali su nepismenost i žandarmi, koji su stanovništvu nanosili toliki zulum da se počelo iseljavati sa svojih ognjišta. Kako bi spriječio iseljavanje, i bar malo poboljšao uslove života, Kršić je inicirao izgradnju škole. Škola je sagrađena dobrovoljnim radom mještana i Kršićevom skromnom pomoću iz sredstava budžeta općine Petnjica. Zgrada je imala samo dvije učionice i sve do 1945. bila jedina školska ustanova na tom prostoru.
Inicijativu za proširenje i izgradnju nove školske zgrade u Savinom Boru, nakon uvođenja obaveznog osmogodišnjeg obrazovanja, sprovode njeni direktori Mujko Hadrović i Dušan Guberinić. Pored njih, za izgradnji veće školske zgrade značajno je doprinio i dugogodišnji odbornik ovih sela Elez Škrijelj. Nakon obezbjeđivanja neophodnih sredstava za gradnju nove škole, ispriječio se problem nezainteresiranosti izvođača radova. Teški uslovi i loša putna komunikacija obeshrabrivali su potencijalne izvođače. Ali, tu je bio Hazbija Cikotić. On se osjećao sinom ovog naroda, spreman da uđe u rizik čija je cijena veliki hairli poduhvat. Za njega je to bilo dovoljno. Nakon preuzimanja posla, prvo radi na prijenosu materijala. Od Berana do Trpezi prevozi ga kamionima, a odatle konjima, uskim pješačkim stazama od Trpezi, preko Jahove Vode, Poroča, Murovca, Javorove, podnožjem Dašče Rijeke, do Savina Bora. Računa se da je na taj način u dvije građevinske sezone prebačeno oko 120.000 kg šljunka, blokova, cigli, mont-opeke, crijepa, pijeska i ostalog građevinskog materijala.
Nova školska zgrada je sazidana iznad stare, povezana sa njom jednim aneksom. Podignuta je na dva sprata u dimenzijama 38×14 m, sa krovom na „dvije vode“. U njoj je bilo osam učionica, jedna nastavnička zbornica, đačka radionica i kancelarije za direktora i sekretara. Škola je predana na upotrebu 20. 9. 1974. godine.
U vezi sa čudnovatom gradnjom ove škole, u narodu je ostala anegdota koja kaže da je inspektor beogradskog prosvjetno-pedagoškog zavoda s nevjericom negirao priču o načinu prijevoza materijala, te da je zaključio da je to bilo moguće samo pomoću helikoptera. I danas, kada se prođe pješačkom stazom od Trpezi do Savina Bora, skoro je neshvatljivo da je ovaj poduhvat istinit. A jest. Postoje živi svjedoci, svjedoci života i djela jednog neobičnog i hrabrog neimara koji je dokazao da čovjek može mnogo više i od onog što se čini nemogućim.
Autor: Hilmo Hodžić
