Šehidska priča

3
278

 

“Rat, rat!” uzbuđen i na sav glas obavještava nas učitelj našeg sreza da je počeo rat i da je njemačka vojska blizu nas. Stiže i vijest da je kapitulirala jugoslovenska kraljeva vojska. Nastaje panika i strah se vidno uvlači u žitelje Priboja. Stižu prvi bataljoni njemačke vojske. Shvatam da smo okupirani. Ne prođe mnogo, a za njima dođe i italijanska i ustaška NDH vojska.

Nesigurnost, neizvjesnost i strah za moje najmilije me razara. Za svojih 21 godinu života naslušao sam se strašnih priča iz minulih ratova i naslušao raznih zvjerstava zlih (ne)ljudi. Bojao sam se. Razmišljao sam kako da zaštitim svoju porodicu, svoje selo, svoj grad, svoj Sandžak…

Njemci nam nisu dozvoljavali da se vojno organizujemo, sve do početka septembra 1941. godine. Tek tada, kada Njemci odlaze na istočni front, počinje nas vojno organizovati Ćamil Hasanagić, uglavnom lakim naoružanjem.

Stojimo u redu za regrutovanje. Gužva je. Posmatram svoje sugrađane i buduće saborce i vidim nemir među nama. Razmišljam da li ćemo biti na visini zadatka, da li ćemo uspeti da odbranimo svoja ognjišta, svoje porodice, svoju nejač… “Bajro Kokor!” – iz misli me trže oštar glas. Dobijam austrijsku pušku Mannlicher, model 1895, koja prima pet metaka kalibra 8 mm, 100 metkova, dve bombe, bajonet i vojnu uniformu na čijoj kapi se nalazi mjesec i zvijezda. Tako nastaje Muslimanska milicija Priboja. Dolazi nam vijest da su Italijani dopustili naoružanje i organizovanje lokalnih četnika. Zbog toga počinjemo sa stražom oko Priboja. Želim po svaku cijenu zaštititi moju porodicu i komšije.

Na straži smo moj drug Omer i ja. Od djetinjstva smo zajedno. To nam je prva straža. Imali smo samo desetodnevnu vojnu obuku na planini Metaljci. Noć je jako hladna i tiha. Tu mrtvu tišinu prekide teturanje kamenja niz padinu. Čujemo da se nešto kreće. Ispalio sam metak upozorenja. Kao odgovor dobio sam rafalnu paljbu iz puškomitraljeza MG34, proizvedenog u Njemačkoj. To je jako moćan puškomitraljez koji u minuti ispali preko 600 metaka. Bacam se u zaklon! Virim. Vidim u šumi sijevanje vatre iz tog puškomitraljeza. “Bismillah.”, izgovaram tiho. Repertiram pušku. Nišanim. Pucam. Zvuk puškomitraljeza utihnu. “Elhamdulillah!”, izgovaram glasno. Mislim da sam ga pogodio. Da, jesam. I Omer je zapucao. Odbili smo prvi napad. Svi zvuci utihnuše. U tome stiže komandant Ćamil Hasanagić i cijeli vod Muslimanske milicije. Dao smo raport. Omer i ja dobismo pohvalu za odlično reagovanje. Osetih ponos i u srcu neopisivu sreću. To Omer prekide tihim ezanom. Vrijeme je za sabah-namaz. Klanjasmo. Neprođe malo, sunce izađe. Kapetan reče da nas sada sigurno posmatraju iz šume. “Nije još gotovo!”, pomislih. Kapetan naredi da iskopamo rov i da se utvrdimo. Pošto smo imali samo tri automatske puške, puškomitraljez nismo imali, kapetan je naredio da se one rasporede na obližnji vrh, odakle bi pružile poslednju paljbu u slučaju našeg povlačenja, jer nismo znali koliko se četnika nalazi u blizini.

Negde oko akšama usledio je napad. Zasuli su nas granatama iz pokretne haubice. Imamo prve šehide. Čim je haubica utihnula počeo je da prede puškomitraljez MG34. Čuju se urlici, kao kod zvjeri. Četnici se približavaju. Kapetan daje naređenje da otvorimo vatru. Pucamo. Pogađam jednog. Vidim da je sav u crnoj uniformi, sa kokardom na kapi. Velike brade i duge kose. Nastavljam da pucam. U jednom trenutku me obuze strah! Šta ako poginem? Nije mi žao, al me je strah šta će biti sa mojom majkom, sestrama, babom, bratom… Ne, ne smem da stanem! Punim nove metke u pušku. Znam da je moja puška još iz prethodnih ratova, al je pouzdana i precizna. Nastavljam da pucam i to bez straha ali sa grčem u grudima i dovom Allahu za moje, za naše, za Bošnjake, za muslimane…sa dovom da mi Allah dragi podari snage da ih odbranim od ovih zvjeri, od ovih neljudi…

Napad je odbijen! Imamo puno šehida i ranjenih. Brzo ranjene odvodimo do lokalnog hećima. Znam da će većina njih šehiditi, jer nemamo dovoljno medicinskih sredstava, a jedini doktor kojeg imamo u Priboju je pod kontrolom Italijana.

Kasno u noć stiže do nas jedna izmorena porodica. Svi su izbezumljeni. Kaže glava te porodice da su pobjegli od četnika. Kaže da su vidjeli kako četnici masakriraju komšijsku porodicu. I mi smo se od tog kazivanja potresli. Užas! To su civili! Žene, deca, starci… Muka mi je. Sama pomisao na moje najmilije me razara…

Prošlo je nekoliko dana i pošto smo obnovili našu jedinicu pristiglim snagama iz Priboja, dobih od komandanta dozvolu da posetim porodicu u Zabrnjici.

Pošao sam sa mojim bratom od amiđže, Zehkom. Pošli smo bez uniforme i oružja, jer je tako radi naše bezbednosti naredio komandant Ćamil, tako smo manje upadljivi i nećemo zapasti za oko neprijatelju. Nailazimo na srpsko selo. Tamo je gužva. Puno je četnika. Primetih neka poznata lica. To su komšije, Srbi, sa kojima sam išao u školu. Vidim da nas bledo gledaju. Valjda su hteli nešto da nam kažu. Nešto strašno! To prekide komanda: “Zarobite ih!!!”. Hvataju nas. Nisam ni pomislio da pružim otpor. Dobijamo po par udaraca. Vezuju nas. Čuje se “Jala!!! Jala!!!”. Priđe mi jedan smrdljivi četnik. Bazdi na vino. Hvata me za glavu. Druga dvojica mi drže noge i ruke. Ja proučih šehadet. Ešhedu… Nož mi prereza grlo. Krv šišti. Osmeh mi na licu. Allah je jedan…! Allahovo objećanje vidim… Gotovo je samnom, kaže moj đželat, a ja i dalje osjećam, a ja i dalje čujem, a ja i dalje vidim. Ja sam mrtav, kaže moj đželat. A ja kao da sam izvan svijeta. Ne znam šta osjećam. Nekako se odmakoh od mog tijela. I vidim da mi brata zakla onaj isti đželat. Nemam straha. Ne znam šta se dešava. Vidim i čujem, ali oni mene ne vide, niti primećuju. Valjda sam postao ruh… Allah najbolje zna. Uzeo mi je tijelo i počeo ga je sjeći sjekirom na komade. Kakva mržnja! Divljak! To ni životinje ne bi radile. Iseckali su nas na komade i onako kao neko smeće bacili niz livadu da nam tijelo pojedu lešinari i šumske zvjeri.

Odlazim odatle i stižem u svoje selo. Tamo kijamet. Gledam kako bebu od dva mjeseca, moje tetke, četnik otima iz naručja i baca u vazduh i dočekuje je na bajonet. Beba ušute. Šehidi. Tetka zamuknu od bola. Čuje se naređenje: “Zatvorite ih u kuću i spalite ih!” To i uradiše. Kuća planu! Ništa se iznutra ne čuje. Hrabri su moji rođaci i komšije. Njih preko 60, u toj maloj kućici od pruća, slame i blata. Čekaju gnusnu i tešku smrt. Tu ima i djece i žena i starih i mladih. Ne mogu da im pomognem. Vidim da mi tamo nema baba, ni majke, ni sestara ni malehnog brata. Okrećem se, tražim ih. Osjećam da su blizu. Negdje su u šumi. Da, jesu, u šumi su. Oni me ne vide. Želju imam da ih zagrlim. Oni počeše bježati. Čujem baba kako kaže: “Idemo ka Pljevljima, tamo su Italijani.” Pade mrak. Hladno im je. Sve se ledi. Iako je novembar kao da je ciča zima. Babo ih vodi kroz šumu. On je iskusan. Hrabar. Pametan. Uspio je na vrijeme da ih izbavi iz sela. Čujem sestru Đžemu kako šapuće majci: “Gladna sam.” Majka joj daje smrzlo jaje, valjda je samo to i uspela da ponese, ma šta je drugo i mogla kad su jedva živu glavu izvukli. Mrtvi je mrak u šumi. Čuju se samo koraci. To prekide babov iznenadni pad. Kaže im on: “To su balvani”. A nisu to bili balvani. To su bila tijela ubijenih muslimana iz obližnjeg sela! Al babo je pametan. Bolje da kaže balvani nego da se prestrave i vriskom otkriju četnicima gde se nalaze.

Prošla su tri dana prije nego su stigli u Pljevlja. Tamo ih na ulazu u grad dočekaše Italijani. Čujem kako govore: “Pikolo!!! Pikolo!!!”. I uzimaju moga brata u naručje. Prihvataju ih sa ćuđenjem. Babo im objašnjava šta se desilo sa njegovim rođacima i komšijama. Ostaju tako u razgovoru. Ja se polako, spokojan, udaljavam od njih i svijestan Allahove milosti prema mojoj porodici, odlazim…

 

Autor: Senadin Halitović


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

3 KOMENTARI

  1. Uuuu super tekst! samo bih pitao autora, koja je svrha ovog teksta?! Šta se iz ovakvog teksta može izroditi!? Pa sram Vas bre bilo! Pa dokle bre više raspirujete mržnju!? Ne sporim da je bilo zločina od strane Četnika, ali da li Vi zaista verujete da od stane Bošnjaka nije bilo zločina?! Za ljubav i rat su uvek potrebne 2 budale….Autoru očigledno nedostaje još 1 budala!

  2. Koji god rat da pukne srbo fasista ili cetnik uvijek kidise na goloruk narod zene i djecu.,Kad god su Bosnjaci povjerovali monstumima i predali se bez borbe zavrsili su kao ovce na cetickoj klaonici kao u Sahovicima Visegradu ili Srebrenici.Kad god su se branili makar i goloruki najveci dio Bosnjaka je uvijek uspijevao da spasi gole zivote

  3. Ma da sve ste skockali a uvjek ste pušku okretali protiv Srba bilo koja vijska da naidje. Naravno niko normalan ne nože pravdati zločine ali moraju se znati imena jedince,ime komandanta i ako je moguce ime ubice. To vazi i za komuniste a i ostale neprijatelje Srba.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.