Šehidi islamskog pokreta Muslimanska braća: Imam Hasan el-Bena i pitanje Palestine

Imam Hasan el-Bena je pitanju Palestine dao prioritet u svom djelovanju tretirajući ga kao problem islamskog ummeta u cjelini. Govorio je: „Englezi i Jevreji ne razumiju drugi jezik do jezik revolucije, snage i krvi.“ Imam El-Bena je shvatio suštinu zapadno-cionističke koalicije, i odbacio podjelu Palestine koja se dogodila Rezolucijom UN-a 1948. godine.

Pozvao je sve muslimane općenito, a pripadnike pokreta Muslimanske braće posebno da se odazovu pozivu u džihad na teritoriji Palestine, kako bi očuvali njen arapsko-islamski identitet. On je govorio: „Pripadnici Muslimanske braće će založiti svoje živote i imetke kako bi svaki pedalj Palestine ostao arapsko-islamski sve dok Uzvišeni Allah ne naslijedi Zemlju i sve što je na njoj.“ Pokret Muslimanska braća donio je odluku 2., marta 1948., godine u kojoj je proglasio džihad protiv Jevreja i u ratu 1948., godine, pripadnici pokreta su uzeli aktivno učešće.

Pogibija na Allahovom putu

Sve ovo, ovakav stav imama El-Bene prema cionističkoj tvorevini na području Palestine i prema neprijateljima, bio je uzrok da oni donesu odluku da se definitivno moraju osloboditi imama El-Bene i njegovog pokreta Muslimanske braće, jer je to jedini organizovan pokret koji se suprotstavio kolonijalističkim i cionističkim nasrtajima na islamski ummet, a Palestinu posebno. Proces „uništenja“ Pokreta i pripreme za atentat na imama El-Benu odvijale su se u nekoliko faza:

Prvo: raspuštanje Pokreta, hapšenje njegovih članova i zaplijena njihove imovine;

Drugo: ostavljanje imama El-Bene na slobodi iako su svi njegovi prijatelji i saradnici pohapšeni. Ovim se imam želio izolirati od svojih sljedbenika i prijatelja kako bi se atentat što lakše izvršio;

Treće: Imam je, nakon toga, odvojen od svoje lične zaštite, oduzeta mu je dozvola i pištolj koji je posjedovao, kao i njegov automobil kako bi što više morao koristiti javni prevoz.

Četvrto: određena mu je zabrana napuštanja Kaira, tako da nije mogao otuptovati nigdje, čak ni unutar Egipta. Mjesec dana prije velikog zločina ubistva imama El-Bene, uhapšen je njegov brat Abdulbasit el-Bena. On je bio policijski oficir i bio je lična pratnja i zaštita imama El-Bene. To se dogodilo polovinom janura 1949., godine, a nakon toga je prekinuta i telefonska linija imama El-Bene, kako bi se prekinu svaki njegov kontakt s drugim ljudima. Hasan el-Bena je bio pod stalnom pratnjom tajne policije, koja je pratila i bilježila svaki njegov korak. To je trajalo sve do dana njegove pogibije. U danu u kojem je bio predviđen atentat na Imama, vlast je preduzela sve mjere kako bi ga izvukla na čistac i kako bi što lakše mogla izvršiti. Noć uoči atentata El-Bena je usnio san koji je ispričao svojoj porodici. Usnio je Omera b. el-Hattaba, r.a., kako mu se obraća: „Hasane, večeras ćeš zanoćiti kod nas.“ Poruka sna je bila jasna, nije joj bilo porebno nikakvo tumačenje. Ali, imam je, uprkos tome, krenuo na dogovoreni sastanak. Čvrsto je vjerovao u Allahove riječi: „Reci: Zadesit će nas samo ono što nam je Allah propisao.“ Dva dana prije smrti, u razgovoru sa svojim advokatom, bio je upitan o svom ličnom naoružanju, pa je kazao da mu je oduzeto. Advokat ga je upitao: „Pa, kako ćeš se braniti, ako te neko napadne? Nemaš oružja, a i lična pratnja ti je uhapšena?“ Na to je imam El-Bena odgovorio citirajući stihove: Od kog smrtnog dana da bježim… Od onoga u kojem mi smrt nije određena ili onoga u kojem je određena Onoga dana u kojem mi smrt nije propisana, neće me ni zadesiti, A od onog dana u kojem mi je određena – nema mi bježanja. Na to mu je advokat kazao:„Bojim se da ćeš umrijeti mlad, jer tvoj intelekt je u mnogo čemu nadmašio tvoje godine starosti.“

U subotu, 12., februara, 1949., godine, imam El-Bena je pozvan u centralu Pokreta gdje se trebao susresti sa čovjekom koji je bio blizak premijeru, kako bi nastojali prevazići probleme koji su postojali među njima. Kada je pozvan, imam je osjetio veliku radost, nadao se da će to biti prekretnica u radu pokreta. Porodica je osjetila da je Imam u opasnosti, pa su se okupili oko njega moleći ga da ne izlazi, ali je on bio ustrajan. Rekao im je: „Kako ću se bojati smrti ako Uzvišeni Allah kaže: Gdje god da se nađete, smrt će vas zateći, pa makar i na sazviježđima bili. Sastanak je završen i El-Nagi, s kojim se imam sastao, izašao je iz ureda dvadesetak minuta prije 20 časova. Oko 20:30 iz ureda je izašao imam Hasan el-Bena i prof. Abdulkerim Mensur. S njima je bio i El-Lejsi koji je tražio od jednog momka iz Ureda da pozove taksi. Kada je stigao taksi i u njega ušli imam El-Bena i Abdulkerim Mensur, auto skoro da nije ni krenulo, kada su na njih nasrnuli atentatori, pucajući s obje strane automobila. Jedan od njih je uspio otvoriti vrata automobila i pucati na imama El-Benu. Imam je nakon toga uspio izaći iz auta i vidjeti broj automobila u koji su se atentatori ukrcali, a koji ih je čekao. Ranjavanje nije bilo ozbiljno i rane nisu bile opasne po život, kako je stajalo u medicinskom izvještaju i imam El-Bena i njegov zet Abdulkerim Mensur su prebačeni u bolnicu Kasru-l-‘ajni, a prije njih u bolnici je već bio stigao rukovodilac tajne policije, kako bi „osigurao“ završetak posla, ubistvo imama Hasana el-Bene.

Ljekarski izvještaj

Ljekar je na tijelu imama Hasana el-Bene vidio sedam rana. Vidio je tragove krvi na prsima, na desnoj strani i nešto malo na lijevoj, zatim, na desnoj plećki i još nekolko rana koje su se vidjele na tijelu. U izvještaju ljekara stajalo je da je smrt nastupila uslijed krvarenja izazvanog ranjavanjem u plećku sa udaljenosti od oko pola metra. Stanje imama nije bilo toliko kritično te je čak pomagao i brinuo se oko svoga zeta Abdulkerima Mensura koji je bio teže ranjen, ali je ipak preživio. Dakle, imam je ubijen dva puta, prvi put kada su zločinci na njega otvorili vatru a drugi put u bolnici kada je iskrvario do smrti, čekajući reakciju ljekara. Muhammed Šekib, ljekar koji je učestvovao u autopsiji tijela imama El-Bene, kazao je da rane nisu bile smrtonosne, samo je trebalo zašiti ranu koja je ozlijedila plećku i pazuho i zaustaviti njeno krvarenje. Tako se okončao fizički život ovog velikana ummeta, imama, šehida, pokretača najaktivnijeg pokreta među muslimanima u prethodnom stoljeću. Umro je Imam, ali njegove ideje i njegov pokret i danas žive, traju i ostaju inspiracija milionima muslimana širom svijeta; učenjacima, ljekarima, univerzitetskim profesorima, inženjerima, trgovcima, zanatlijama, seljacima, svim slojevima i svim generacijama.

Priredio: Semir Rebronja

Izvor: IslamBosna.ba

Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Šehidi islamskog pokreta Muslimanska braća: Imam Hasan el-Bena i pitanje Palestine