SEAD BEGOVIĆ IZGUBLJEN IZMEĐU LJUDI I ZAVIČAJA

Otvoreno pismo uredniku zagrebačkog „Behara“ gospodinu Seadu Begoviću (II)

Uvaženi Seade, dozvolite mi da Vam predočim Sandžak i dešavanja u njemu u posljednjih dvadesetak godina koliko ne živimo u istoj državi i gdje se je stvorio prostor za manipulacije i pogrešne predodžbe usljed prekida u komunikacijskom kanalu, što su vjerovatno iskoristili manipulatori da zamijene frekvencije i unesu nesporazume u međubošnjačkom razumijevanju.

Današnji Sandžak ne razlikuje se mnogo od onoga o kom piše Vaš poznanik rahmetli Nusret Idrizović, to je još uvijek najkrvavije i nikada pokoreno parče Balkana na kome su se izdešavali genocidi kako oni u Šahovićima i Limskoj dolini, o kojima Idrizović govori, tako i Plavu i Gusinju 1912. godine, Novome Pazaru 1944. godine, ili nešto ranije u Sjenici 1809. godine i Kolašinu 1830-1837. godine, te neizbrojiv broj zločina prema civilnom stanovništvu koji kontinuirano traje cijeli devetnaesti i dvadeseti vijek. Pored genocida, naročito u XX vijeku, sistematski je vršen kulturocid i urbicid svega što je bošnjačko i muslimansko. Sve to je imalo za posljedicu skoro stogodišnje iseljavanje muslimanskog stanovništva sa ovih prostora, ali nas koji smo ostali nije spriječilo da i dalje živimo u korektnim odnosima sa komšijama drugih nacionalnosti i konfesija, jer znamo da su oni samo instrumentarij velikofašističkih projekata od Načertanija do Memoranduma I i II. Nakon odlaska Kosova, ostali smo jedino historijski komapktno područje na Balkanu bez riješenog statusa. Sandžak je devedesetih godina, iako bez otvorenih ratnih djejstava, bio izložen policijskoj torturi, stihijskom pritisku, obespravljenosti, strahu i konačno zločinima poput onih u Štrpcima, Bukovici, Sjeverinu i Kukurovićima. Politički i kulturni pokret Stranke demokratske akcije i niza institucija koje su se izrodile iz njega nisu uspijevali da značajnije pomognu obezglavljenom narodu, naročito zbog montiranih političkih procesa, od kojih se je novopazarski završio tek prije koji dan nakon dvadeset godina i to zastarijevanjem, i bježanja tadašnjeg neprikosnovenog lidera iz zemlje – što je izazvalo da mnoštvo svijeta u tom besperspektivnom trenutku izabere egzilantsku i izbjegličku sudbinu. Najbolniji udarac zadat nam je razdruživanjem Srbije i Crne Gore bez prethodnog rješavanja statusa Sandžaka, kada je ovaj jedinstveni historijski teritorij izdijeljen granicama dviju suverenih država. Na sve to nadovezao se i bumerang nesistematičnog ekonomskog razvoja privatnog sektora i katastrofalna privatizacija nekadašnjih društvenih preduzeća, tako da je danas, dragi moj, ovaj kraj ekonomski najnerazvijeniji, infrastrukturno devastiran i sa najvećim postotkom nezapošljenosti u zemljama regiona. Gdje je u svemu tome uloga Muftije Zukorlića?

1993. godine, najteže godine u modernoj povijesti bošnjačkoga naroda, u Novom Pazaru osnovan je Mešihat Islamske zajednice Sandžaka. Za njegovog predsjednika izbran je tada dvadesetrogodišnji svršenik šerijatskog prava na Islamskog fakultetu u Alžiru Muamer-ef. Zukorlić. Islamska zajednica je u tom trenutku bila malo je reći devastirana, obzirom da je pedesetogodišnja komunistička mašinerija uspjela oduzeti veći dio vakufske imovine, porušiti neke od najstarijih džamija na Balkanu, uništiti preko 50% objekata za obavljanje vjerskih službi, zaplašiti muslimane i većinu njih odviknuti od svakodnevnog prakticiranja islama, nametnuti im svijest o retrogradnosti islamsko-bošnjačke tradicije i srozati ugled islamskih velikodostojnika i bošnjačkih titulara. U mnogim sandžačkim džamija do te 1993. godine klanjana je samo džuma-namaz ili tri dnevna namaza. Nije postojavala ni jedna vjerska škola, izuzev rijetkih mekteba, niti je bilo spomena o nekom ozbiljnijem ustrojstvu vjersko-prosvjetnih djelatnosti pri Islamskoj zajednici.

Obzirom da se u oktobru ove 2013. navršava dvadeset godina od uspostave Mešihata islamske zajednice i ujedno dvije decenije javnog djelovanja, Muftije Zukorlića ovo je zgodna prilika da spomenemo dostignuća u vjerskom, prosvjetnom, kulturnom i nacionalnom uzdizanju Bošnjaka Sandžaka iza kojih stoji Muftija Zukorlić. Osnovana su tri departmana medrese „Gazi Isa-beg“ i izgrađene zgrade internatskog tipa za njihovo normalno funkcioniranje (muška Medresa u Novome Pazaru, i ženske Medrese u Novom Pazaru i Rožajama), uspostavljen je sistem islamskih vrtića i mekteba za školsku djecu „Reuda“ i „Wildan“ sa oko dvadeset zasebnih jedinica u Novome Pazaru, Tutinu i Sjenici. Osnovana je prva visokoškolska ustanova u Sandžaku Islamska pedagoška akademija koja prerasta u Fakultet za islamske studije. Osnovano je Škola Kur'ana časnog sa desetak departmana u Sandžaku i dijaspori. Na posljetku, kao vakufsko dobro, 2001. godine utemeljen je Internacionalni univerzitet u Novome Pazaru. Za sve ove vjersko-prosvjetne institucije izgrađen i je adekvatan prostor opremljen najsavremenijim tehničkim i nastavnim pomagalima. Pa da nije ništa više od ovoga, dragi Seade, malo li je za jedan ljudski život učinjeno! No, to je samo djelić vjersko-prosvjetnog angažmana Muftije Zukorlića.

U ovih dvadeset godina restaurirana je većina starih i izgrađeno više blizu stotinu novih džamija. Danas se Sandžak ponosi s nekoliko stotina vitkih minara s kojih ezani svakodnevno prizivaju hiljade klanjača koji ponosno i u skupinama dolaze da se pokore svom Gospodaru. Možete li zamisliti, dragi Seade, kakav je to ekspanzivni napredak u periodu od samo dvadeset godina kada su samo rijetki hrabri starci devamili namaze i danas kada na sabah-namazu u mahalskoj džamiji skoro pa ne možete naći mjesta za klanjati! Ako niste za ostale, sigurno ste čuli za veleljepni Islamski centar Delimeđe na Pešteru sa najvisočijim minarama na Balkanu. Kad god sam u prilici da dođem ovom monumentalnom zdanju, osjetim žal što Skender Kulenović nije živi da ga opjeva u tarihu kao negda Karađoz-begovu džamiju u Mostaru. Znam da bi Skender bio na muci da pronađe čempres ili drugo bilje koje je kadro pratiti stamenost minara što se izvijaju iznad sunca sve gore do neba i prave vibracije možda i k Vama u Zagrebu i gdje god muslimanskog i bošnjačkog ruha ima da mu prenese selame od nas sa Peštera i iz Sandžaka, da Vas prizove ovdje i prenese bratsku poruku od nas: „Još smo živi, još nas ima braćo, i bit će nas do Kijametskog dana na braniku naše vjere i naroda, od dušmana i sa Istoka i Zapada!“

Hoću kazati, dragi Seade, da sve ovo nije došlo od sebe, da sve ovo nije rođeno bez začeća, jer je Božijom voljom određeno da narod Sandžaka uz svog bajraktara Muftiju Zukorlića, njegovu lidersku harizmu i nadprosječnu energiju izgradi ove bedeme svoje duhovne tvrđave da ga štite od bura i svakakvih drugih vjetrova i potresa koji su u povijesti bili usmjereni k njemu i koji se sada odbijaju o njegove zidine kao kakvi nemoćni buseni zemlje. U ovim blagoslovljenim neimarskim poduhvatima nije bilo druge pomoći osim neizmjerne milosti Uzvišenoga Gospodara koji je u srca sandžačkih Bošnjaka ulio snagu vakifa i otvorio im zgrčene ruke da iz njih iscuri višak imetka. Mi nismo imali nikada razumijevanja od države, često ni od općinskih i gradskih uprava – koje su umjesto da pospješuju opće dobro znale nasrnuti na vakuf naših predaka želeći ga kao hijene rastrgnuti svojim krvožednim zubima i rasparčati kao ratni plijen misleći da su vlasnici odavno mijenjali svijet i da takvo dobro nema ko braniti. Međutim, Božijom određenjem Bošnjaci Sandžaka predvođeni svojim Muftijom ostali su živi i pokazali raznim šakalima da još nije vrijeme za strvinare i da ga na ovom berićetnom parčetu Balkana nikada neće ni biti. Nisu prezali dostojanstvom svojih predaka stati pred oklopnike sa juga i sjevera, iznutra i spolja i svojim nevinim tijelima prenijeti im poruku Maka Dizdara da o nama ništa ne znaju, niti o našem luku i strijeli, niti štitu i maču, ni žarkom plamenu vjere u nama, i da ih čekamo jer znamo da će opet jednog dana doći kao neke velike bolesti iz daleka i vodeni ponori tmače koji ne znaju da je njihov konačni uvir tek na našem izvoru.

No, dragi moj, to je kao što rekoh samo djelić onog što je učinio Muftija Zukorlić, rizikujući da što bitnije ne izostavim, dozvolite mi da bar taksativno navedem sve rezultate ovog vizionara kada je u pitanju modernizacija i prilagođavanje savremenim izazovima islamske zajednice, a prije nego pređem na polja kulture i nacije: Muslimanski omladinski klub (MOK), Udruženja žena „Merjem“, Udruženje uleme Islamske zajednice u Srbiji 2007., Centar za humanitarni rad „Hajrat“,  sedam Vakufskih kuhinja za siromašne u svim gradovima sjevernog Sandžaka, Izdavačka kuća „El-Kelimeh“, Agencija za sertificiranje halal-kvaliteta, dvodecenijsko organiziranje odlaska na sveta putovanja hadž i umru, Islamski kulturni centar „Altun alem“,islamski radio „Refref“, magazini i naučni časopisi „Glas islama“, “Softa”, “Talib”, “Islamska misao”, “Univerzitetska misao”… Suma sumarum, sve ono što je stotinu godina manjkalo sistemu Islamske zajednice. Ne trebam govoriti koliko je ovako snažna institucija Islamske zajednice zasmetala arhitektama zatiranja bošnjačkog i muslimanskog prisustva na ovom području. Prostor mi ne dozvoljava da se posebno osvrćem na pobrojane institucije, ali bi se o svakoj od njih, u najmanju ruku, mogao napisati zaseban referat.

Muftija Zukorlić, kao nepopravljivi idealista, nije oklijevao da iskustvo stečeno u organizaciji Islamske zajednice i skoro neiscrpnu energiju usmjeri na razvoj onih polja koja su osnovica kulturnog identiteta Bošnjaka, obzirom da politički predstavnici Bošnjaka nisu iskazivali nikakav interes da se suštinski i institucionalno izbore za ta prava svog naroda zahvaljući čijim glasovima su sebi obezbijedili raskošna primanja i komforan život. Taj angažman išao je u dva smijera jedan skoncentriran na lokalnom nivou i drugi koji se kretao od regionalnog do općebošnjačkog domovinskog i dijasporalnog životnog prostora i rađanja pokreta bošnjačkog buđenja. Recimo na lokalnom nivou, taj kontraverzni Muftija Zukorlić, kako ga Vi nazivate, omogućio je da se u novome Pazaru školuje nekoliko generacija studenata Akademije dramskih umjetnosti i osnuje Regionalno pozorište, i isti taj Muftija Zukorlić kog optužujete osnovao je prvu katedru likovnih umjetnosti u Sandžaku. Malo čudno za „retrogradnog“ Muftiju koji, po Vama, liči na borce iz „čečenskog ustanka“ i „kabulskog gorja“. To je, dragi prijatelju, toliko daleko jedno od drugog da ne može imati prođu ni kod stilski najlošijeg pisca. No, vjerujem da Vam ovi detalji nisu bili poznati, zbog čega Vam uostalom i pišem ovo otvoreno pismo. A da u realnosti nema prođe govori i činjenica da na tom, kako ga Vaši prijatelji nazivaju, Muftijinom univerzitetu predaje skoro 50% nemuslimana i malo više od toga završava osnovne i postdiplomske studije. Ako je Muftija kojim slučajem uspio strahom nagnati i demagogijom ubijediti muslimane da rade i studiraju kod njega, to sigurno nije mogao prirediti profesorima i studentima nemuslimanima u Nišu, Subotici, Beogradu i Pančevu gdje dugi niz godina postoje departmani IUNP-a. Vi sa Zapada najbolje znate da je u današnjem zakonu ponude i potražnje ključni kvalitet, tako da se taj naš neumorni „retrogradni“ Muftija Zukorlić isključivo kvalitetom i predanošću autentičnom konceptu kvalitetom i ničim drugim nametnuo kao lider u sektoru privatnog obrazovanja u regionu.

Ako krenemo redati sve kulturalne lokalne pomake pod utjecajem Muftije Zukorlića, bojim se da će se prije izlizati tipkovnice na tastaturi nego li ih sve popišemo. Zato ću se, kako bi ovo pismo sačuvalo konture svoje namjene, malo više zadržati na regionalnim i općebošnjačkim dostignućima. Morate znati, poštovani prijatelju, da se u našem Sandžaku nakon kraha nacionalnog pokreta devedesetih institucionalno radilo na razgradnji svekolike kulturne baštine bošnjačkog naroda i obesmišljavanja svih zdravih inicijativa koje su dolazile od entuzijasta i idealista koji nisu pristajali na kozmetička podgrijavanja širokih narodnih masa i vulgarizaciju prefinjenog sandžačkobošnjačkog duha. Naša realnost je bila takva da su recimo tamničari kulture u vlasti ukidali biblioteke kao nerentabilne institucije, kao što je bio slučaj u Tutinu, i prostorije Doma kulture izdavali privatnim zakupcima za mlječne restorane, kafee i druge uslužne djelatnosti. Ili su na kulturno-historijskom dobru i šehitluku naših predaka kakva je Novopazarska tvrđava dijelove autentičnih bedema izdavali privatnim zakupcima na više decenija kako bi obezbijedili adekvatan prostor za urbano upražnjavanje zabave kroz razne načine neukusne i neumjesne partyje na kojima se naša omladina uči emancipaciji i dostignućima savremene civilizacije. Sa druge strane, kulturno-historijska dobra od najvećeg nacionalnog i državnog značaja, kakav je najstariji hamam na Balkanu, Gazi Isa-begov hamam u centru Novog Pazara, pretvarana su u smetljišta i mjesta na kojima su lokalni štakori radili najogavnije stvari. Nimalo bolja situacije nije bila ni u drugim dijelovima Sandžaka sjevernog i južnog. Dapače, južni Sandžak je od 2006. godine, nakon što je Crna Gora zahvaljujući Bošnjacima postala nezavisna država, pored ekonomskog kolapsa, proživljavao i agresivnu asimilaciju tako da je recimo do pojave Bošnjačke kulturne zajednice i bošnjačkog nacionalnog pokreta na čelu sa Muftijom Zukorlićem iz kolektivnog pamćenja Bošnjaka skoro bilo izbrisana svijest o Sandžaku i bošnjaštvu toliko da je na istom onom Bihoru, koji Vam je dobro poznati iz Sijarićevih proza, bilo nezamislivo zapjevati kakvu sevdalinku ili spomenuti ne daj Bože Avdu Međedovića i njegov sandžačkobošnjački homerovski ep „Ženidba Smailagić Meha“. U takvom jednom ambijentu rodila se Bošnjačka kulturna zajednica kao temeljni stožer borbe za individualne i kolektivne slobode, povraćaj dostojanstva i ponosa, te očuvanje i unapređenje kulturne baštine Bošnjaka na čelu sa Muftijom Zukorlićem. Koliko se u tome uspjelo najbolje svjedoče pokazatelji koliko je od 2009. do danas pomjerila granice naše slobode, revitalizirala posrnula progresija našeg nacionalnog identiteta, proizvelo funkcionalnih akcija i izazvala dobro/zlonamjernih reakcija. Obzirom da se radi o stotinama heteroprofilnih projekata, navest ću Vam samo one znakovitije kako biste mogli imati uvid u sve ono što je suštinski odrađeno: preko sedamdeset hiljada Bošnjaka se upisalo u poseban birački spisak što je omogućilo održavanje neposrednih izbora za Bošnjačko nacionalno vijeće, reafirmirani su bošnjački nacionalni blagdani Dan Sandžaka i Dan zastave, te općeprihvaćena sandžačka zastava; ustanovljena su godišnje manifestacije obilježavanja zločina Štrpcima i Sjeverinu i Dani Srebrenice u Sandžaku; reafirmirano sjećanje na zaboravljeni genocid nad Bošnjacima limske doline, genocid nad bošnjačkim uglednicima novopazarskog kraja na vakufskom dobru na Hadžetu 1944., vraćeno sjećanje na genocid Karađorđeve vojske nad Bošnjacima Sjenice 1809. godine, pa ako hoćete isprovociralo reakciju nadležnih institucija u crnoj Gori i obilježavanje stote godine genocida nad Bošnjacima i Albancima Plava i Gusinja, te niza drugih zločina većeg omjera nad nedužnim civilnim muslimanskim stanovništvom Sandžaka iz bliže i dalje povijesti koji se do tada nisu smjeli javno ni spomenuti; na koncu osnovan je Institut za istraživanje genocida i zločina koji već daje značajne rezultate i prikuplja dokumentaciju od živih svjedoka genocida i pogroma nad Bošnjacima u čijoj je produkciji izašlo već dvadesetak filmova autentičnih svjedočenja preživjelih žrtava i njihovim porodica. Kao alternativa srpskoj verziji historije koju su primorana učiti naša djeca u okviru obaveznog školovanja, napravljen je nacionalni kalendar Bošnjaka na kome su notirani svi važniji datumi naše historije koji je distribuiran u više desetina hiljada primjeraka na teritoriji Sandžaka, Bosne i dijaspore. Odlučno akcijom zaustavljen je proces pravoslavizacije đaka bošnjačke nacionalnosti kroz nametnutu školsku slavu Sveti Sava. Sve to, dragi moj, učinjeno je pod idejnom kreacijom i direktnom podrškom Muftije Zukorlića.

U okviru promidžbe medijske kulture, pored već spomenutih islamskih glasila, pokrenuti su nacionalni časopisi „Revija Sandžak“ i „Panbošnjak“, „Televizija Sandžak“, novinska agencija SANAPRESS, desetak službenih i informativnih portala, ozbiljna izdavačka djelatnost i mreža kulturnih i žurnalističkih djelatnika u zemlji, regionu i dijaspori.

U općoj ekspanziji osnovane su Bošnjačke kulturne zajednice u crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu, diljem Evrope i Americi, kao i sestrinska Liga za Sandžak u Bosni i Hercegovini. Valja napomenuti, dragi prijatelju, da je zaslugom i inicijativom Muftije Zukorlića također oformljen veliki broj džemata širom bošnjačke dijaspore, i kao kruna respektabilna bošnjačka dijasporalna organizacija Zajednica sandžačke dijaspore.

No to su sve, kako rekoh, uvjetno kazano lokalni sandžački poduhvati Muftije Zukorlića koji vjerovatno ni Vas ni Vaše prijatelje nisu baš toliko zaintrigirali da biste im posvetili onakav uvodnik. Prvi za širu javnost općebošnjački projekt Muftije Zukorlića jeste osnivanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti 9. 6. 2011. godine u Novome Pazaru. Siguran sam da znate da su nekoliko decenija bošnjački intelektualci težili osnivanju vlastite Akademije, i da su u nekoliko navrata pokretali takvu inicijativu. Međutim, sve dok se upravo dvojica koje Vi napadate u svom uvodniku reisul-ulema emiritus akademik Mustafa ef. Cerić i muftija sandžački akademik Muamer-ef. Zukorlić nisu lično angažirali na tom planu napori bošnjačkih intelektualaca nisu davali rezultate. Istina, i prilikom osnivanja BANU Vaši prijatelji iz centrale Preporoda u Sarajevu nisu bili oduševljeni, naprotiv nisu uspijevali sakriti nervozu i skupa sa beogradskom linijom osuli su paljbu manevarske municije po svima koji su učestvovali u ovom projketu, a naročito po Muftiji Zukorliću i akademiku Ceriću. Neki su takvu reakciju čelnika „Preporoda“ mahalski tumačili kao rušenje nade da će se nakon smrti nekolicine akademika samoproglasiti za bošnjačke velikane i mislioce, a što će im osigurati određene društvene pozicije. Nisam siguran koliko je u tome bilo istine, ali je činjenica da su isti odmah po osnivanju Svjetskog bošnjačkog kongresa, ničim izazvani također nasrnuli na ličnost muftije Zukorlića i akademika Cerića bez ikakavih argumenata pokušavajući osporiti ovu instituciju i njene osnivače, jer se u suštini pribojavaju da će radom SBK postati mnogo uočljiviji njihov nerad.

Dragi Seade, vjerujem da ste svjesni šta za jedan narod znače akademija nauka i umjetnosti i institucija poput Svjetskog bošnjačkog kongresa, i koliko treba mudrosti, snage, energije, strpljenja i umijeća takve institucije, u uvjetima poput naših, osmisliti, osnovati i podići. Nije isto doći na rukovodeće mjesto određene organizacije koja već postoji i ima vlastiti sistem i strategiju djelovanja i graditi neku instituciju od idejnog projekta do konkretnih rezultata njenog postojanja. Zato donekle i razumijem lahkoću uništenja vakufa onih koji su zaposjeli duhovne i nacionalne hajrate rahametli Muhsina Rizvića i Alije Isakovića i ostalih časnika naše bliže povijesti, ali još više razumijem savremene vizionare poput Muftije Zukorlića koji bi da grade, grade i samo grade.

Poštovani Seade, želim još samo napraviti kratki osvrt na najveći podlost u Vašem tekstu, a tiče se intelektualizma, intelektualaca, i Vašeg klasificiranja Muftije Zukorlića kao nekog ko voli kada ga se zove intelektualcem, te pokušaj omalovažavanja uz muftiju Zukorlića i uvaženog akademika Muhameda Filipovića, odnosno njegove knjige “Fenomen Muftija”. Da budem iskren, kada sam čitao Vaš tekst, tek sam na ovom pasusu spoznao da Vi uopće ne znate o čemu govorite, da su Vas šaptači pogrešno usmjerili i zbog toga sam dobio želju da Vam napišem ovo otvoreno pismo. Volio bih da ste imali prilike bar nekoliko minuta uživati u neposrednom razgovoru s Muftijom Zukorlićem, mislim da biste se već na trećoj njegovoj rečenici zastidjeli vlastitog pisanja. Obzirom da se pohvaliste kako rado pratite događanja „uživo“ na Youtubeu, pozivam Vas da izdvojite par sahata i odaberete neko od gostovanja Muftije Zukorlića na bilo kojoj bosanskoj, srbijanskoj ili kojoj drugoj televiziji i bit će Vam sasvim jasno o kakvom se intelektualnom kapacitetu radi. Iako nije uputno, dozvolite mi da Vam ukratko prenesem lične dojmove Muftijinih intelektualnih sposobnosti koja ne sumnjivo izviru iz njegove duhovne superiornosti nad svim sagovornicima s kojima je do sada imao prilike javno diskutirati. Božijom milošću, on ima sposobnost da jasno, tečno i direktno sublimira sve ono što svaki iskreni Bošnjak ima na srcu i duši i u britkim ili širokim odgovorima nadjača sve sile balkanskih pseudointelektualnih veličina. Moram Vam otkriti i činjenicu da zbog takve njegove pojavnosti, crkvene, akademske, novinarske, građanske i svake druge elitne organizacije i pojedinci od značaja u srbijanskom društvu imaju problem koga postaviti Muftiji za sagovornika. Ukoliko ste pratili prošlogodišnje izbore za predsjednika Srbije gdje je Muftija učestvovao kao kandidat grupe građana, mogli ste se uvjeriti da su pod pritiscima državnoga vrha izmijenili cijeli tok kampanje napravivši svojevrstan presedan kako bi onemogućili direktan duel Muftije sa ijednim od ozbiljnijih predsjedničkih kandidata. Iz ličnog iskustva znam da Muftija prilikom davanja intervjua, odbija da mu se unaprijed kažu pitanja te da bez ikakve prethodne pripreme daje briljantne odgovore na sva pitanja koja su najčešće osmišljena kao zamke i smicalice s ciljem diskreditacije. Također Vas pozivam da na rečenom Youtubeu odgledate i neka od Muftijinih predavanja i obraćanja kojih imate na stotine, i shvatit ćete koliko ste bili u krivu kada ste sebi dali za pravo da napišete to što ste napisali. Sa druge strane, novinarski vrelo vješto ste u tekstu pokušali poniziti i akademika Muhameda Filipovića spominjući njegovu knjigu „Fenomen Muftija“. Vjerujem da niste bili svjesni i da Vam prijatelji nisu kazali kada su Vas pripremali za onaj uvodnik da je autor knjige „Fenomen Muftija“ akademik Filipović, jer da ste imali tu informaciju sigurno biste sami uvidjeli suludost u koju se upuštate. Ili, je i kod Vas možda proradio sindrom oceubice ili najblaže rečeno manir obesimišljavanja i izrugivanja sa svojim velikanima kako bi se na osnovu napada na njih izreklamirali kod Vaših i njihovih nedobronamjernika i tako stekli reputaciju hrabrog intelektualca. To u povijesti naših naroda uopće nije stran sindrom, šta više u lijepoj Vašoj je to bila praksa koliko mi se čini, jer su recimo šenoisti napadali ilirce, matoševci šenoiste, i tako redom… Na žalost tako je bilo i dalje jeste i kod Bošnjaka. Vi imate recimo u Sandžaku jednu personu koja je napadima na Muftiju stekla kredibilitet „ozbiljnog novinara“ i čak dobijala prestižne nagrade za promidžbu slobodarskih ideja. Tako ste imali i imate u Bosni razne Dževade Galijaševiće i njemu slične koji pljujući po sebi zadobijaju simpatije istočnih i zapadnih susjeda. No, zamislite se, dragi Seade, koliko u zbilji takvi nešto znače kod tih koji ih koriste kao jednokratno oruđe i nakon upotrebe odbacuju na smetljište historije. Da biste to razumjeli pozivam vas da u knjizi akademika Filipovića „U traganju za ljudima i zavičajem“ pročitate esej o Safvet-begu Bašagiću i obratite posebnu pažnju na stranu 17, gdje se govori o bošnjačkoj eliti intelektualcima.

Banalan povod Vašeg teksta jeste prikupljanje donacija za izgradnju Bošnjačkog kulturnog centra u petnjici prilikom obilježavanja dvogodišnjice Bošnjačke kulturne zajednice u Luksemburgu. Želim Vas izvjestiti, na žalost onih koji su Vas iskoristili kao jednokratno oruđe u napadu na Muftiju Zukorlića, reisul-ulemu emeritusa Cerića, Svjetski bošnjački kongres i panbošnjački pokret, da je ta akacija uspjela, da su zemljište i određeni objekt već kupljeni te da je u završnoj fazi izrada projekta izgradnje veleljepnog Bošnjačkog kulturnog centra u Petnjici na Bihoru. Uzgredno, na jarbolu kod BKC u Petnjici već se vihori bajrak ponosnih Bošnjaka Sandžaka. Ovaj historijski poduhvat izgradnje Bošnjačkog kulturnog centra za Bošnjake  Bihora znači mnogo više od samog kulturnog centra, on im uliva samopouzdanje i snagu da istraju na onim vrletima o kojima ste čitali u Sijarićevim i Idrizovićevim djelima u trenutku kada ih svim silama žele pocrnogorčiti i rastjerati diljem dunjaluka. Ne očekujem da razumijete tu pozitivnu vibraciju koja se sa BKC-om javila na ovom prostoru, to Vi i ne možete razumjeti jer Vam nije poznat onaj istinski patriotizam sandžačkih gorštaka koji cijelo stoljeće odoljeva svim nasrtajima na njegovo nacionalno biće. Ali, želim Vam još ukazati na još jednu činjenicu vezanu za ovaj banalni povod vašeg perfidnog teksta. Rekli ste da ste imali prilike na Youtubeu odgledati tok akcije prikupljanja sredstava za BKC u Petnjici, onda niste mogli ne uvidjeti jednu  drugu stvar koja je suštinski uplašila Vaše prijatelje: a to je da je jedan Bošnjak za manje od sahat vremena uspio na riječ prikupiti 77.000 eura donacija od drugih Bošnjaka za opće dobro. Da dragi moj, Vaše prijatelje plaši ta snaga Muftije Zukorlića, jer neko ko nije sa Balkana i među Bošnjacima i među drugim narodima na isti ili sličan način pokušavao prikupljati novac od dijaspore za neke svoje projekte – ali niko nikada nije stekao toliko povjerenje svojih sunarodnika kao Muftija Zukorlić. Zato je i krenula sva ta haranga srpskih, bosanskih i drugih režimskih medija u koju ste se na žalost i Vi po nečijem nalogu upleli protiv Muftije Zukorlića, Bošnjaka iz Luksembruga, Bošnjačkog kulturnog centra, Petnjice, Bihora, Sandžaka i cijelog bošnjačkog naroda.

Na posljetku ovog otužog pisma, na um mi pada veliki Safvet-beg Bašagić i njegova pjesma „Jednom kritičaru“ upućena zlonamjernicima koji su pokušavali omalovažiti ne samo njega kao pojedinca već cjelokupnu bošnjačku elitu koja se u datom trenutku personificirala kroz njegov lik i djelo. Podsjetit ću Vas da slavni pjesnik poziva neiskrenog kritičara da odustane od kritičkog artikuliranja nečega što ne poznaje, ne osjeća i nikada nije niti će doživjeti. Povodeći se za načelom da je svaki Bošnjak odgovoran za drugog Bošnjaka, na kraju Vas, dragi Seade, pozivam da upoznate, osjetite i doživite ne samo ličnost i djelo Muftije Zukorlića već cjelokupni pokret bošnjačkog buđenja. A da biste to postigli morate posjetiti Sandžak i pokušati osobno upoznati Muftiju Zukorlića i borbu za bošnjačko pitanje koju mi ovdje vodimo. Za takvo što stojim Vam lično na usluzi i iskreno se nadam da ćete u ovom pismu prepoznati dobru namjeru i istinsku želju da Vam kao Bošnjak Bošnjaku pomogne da spoznate istinu i uvidite grešku koju ste napravili dozvolivši da drugi manipuliraju Vašim intelektom.

U iščekivanju skorog odgovora,

Novi Pazar, 20. 7. 2013. godine

Autor: dr. Jahja Fehratović