Savremeni značaj Montesori pedagogije

“Nije posao nas odraslih da poučavamo, nego da pomažemo dječjem umu da izvrši svoj zadatak, da se razvije.“ M. Montesori

REZIME

Smisao obrazovanja i vaspitanja nije u gomilanju svekolikog znanja iz tih područja, nego u usvajanju fundamentalnih vrijednosti koje pomažu djeci da se snalaze u životnim situacijama i spremno odgovore budućim ličnim izazovima, kao i potrebama društva u cjelini. Svjedoci smo mnogobrojnih situacija u svakodnevnom životu, a konkretno u školskoj i vaspitačkoj praksi, kada uočavamo nespremnost roditelja, a i vaspitača, da se strpe i djeluju ”odmjereno” kada je u pitanju odnos prema vaspitaniku i vlastitom djetetu. Kroz rad ćemo se dotaći lika i djela Marije Montesori, predstaviti karakteristike, razvoj i zastupljenost Montesori metode kod nas i u svijetu te kritike na račun ovog pedagoškog pravca. Na pitanje šta je to dijete, ustvari, Montesori odgovara zabrinjavajuće, ističući da za njega nema mjesta u kući, da je ono stalna smetnja odrasloj osobi, opterećenoj i zaokupljenoj brigama koje su svaki put sve zahtjevnije. Za dijete nema mjesta ni na ulici, jer se broj automobila povećava, a trotoari su puni ljudi kojima se žuri. Dijete, po njenim riječima, se tretira kao izvandruštveno biće s kojim svi mogu postupati bez ikakvog poštovanja, vrijeđati ga, udarati, kažnjavati i ponižavati, sprovodeći svoje ”prirodno” pravo odrasle osobe.

Marija Montesori je svoju metodu zasnovala na samovaspitanju i samoučenju, naglašavajući značaj samostalnosti djeteta i razvoja svih njegovih potencijala u podsticajnoj okolini koja je opremljena posebno osmišljenim didaktičkim materijalom. Djeca se slobodno igraju, rade, kreću, brinu o okolini, komuniciraju s prijateljima i odraslima. Sagledavanjem navedenih činjenica i utisaka nametnuta je potreba razmatranja mogućnosti organizovanja današnjih predškolskih ustanova, zabavišta i dječjih vrtića po modelu Montesori pedagogije.

UVOD

Marija Montesori je bila italijanska ljekarka, radnik u obrazovanju, pedagog i didaktičar, filozof i empatista, koja nije slutila da će svojim iskonskim odnosom prema tim malim i mladim stvorenjima postati slavna, ne samo u svom kraju, već i u čitavom svijetu. Njenu slavu i čuvenost označio je prepoznatljiv i specifičan pristup u obrazovanju i vaspitanju djece od rođenja do adolescencije, poznat kao Montesori metod. Predškolske ustanove zasnovane na ovom principu rada odgojile su do sada gotovo tri generacije djece i postoje svuda u svijetu, od razvijenog Zapada do Indije, Afrike i Dalekog Istoka. U pedagogiji Marije Montesori važno je priznanje i uvažavanje ”osjetljivih stupnjeva” kod djeteta. Oni za nju predstavljaju doba naročite spremnosti za učenje i pažnju. Jedino u ambijentu slobodnog izbora djetetu se pruža mogućnost da se odluči i opredijeli prema svojoj osjetljivosti i svojim trajnim interesima. Vaspitač ne zna šta je za dijete dobro i pravilno, nego dijete treba samo da odluči prema svojim potrebama i u skladu sa svojim razvojem. Temeljne snage čovjeka nisu primarno povezane s pojedinim razvojnim stadijumima, nego su to one ljudske snage i mogućnosti s kojima dijete živi na svim stupnjevima. Montesori smatra da se mišljenje i razum s godinama razvijaju i dobijaju na značaju. Dijete uči da preuzima odgovornost na sebe, za ljude oko sebe i za stvari u svojoj okolini. Sve to treba da se odvija u društvenim kontaktima i kontekstu, u okolini koja je prilagođena dječjim potrebama, gdje odrasli imaju ulogu prenosioca i usmjerivača, ali istovremeno ne smiju povrijediti inicijativu, sposobnost ambicioznost i slobodu djeteta.

Koncepcija vaspitanja Marije Montesori bila je široka i višeslojna. Vaspitanje, ustvari, predstavlja pripremu za život, kako duhovni, tako i tjelesni. Ona je znala i naglašavala da rano iskustvo utiče na kasniji razvoj i da je maloj djeci iz siromašnih četvrti, sa kojom je inače radila, bila potrebna posebno pripremljena sredina koja bi potpomogla njihov odgovarajući razvoj. Inače, Marija Montesori preferira kršćansku pedagogiju, jer smatra da je ona ”vrelo ljubavi”, a sami Bog ljubav, te da tako priprema odrasle za vječni život i za konačni spas. To će se desiti pošto se djeca ”normalizuju” živeći u dječjoj kući, u tom ”Novom Jerusalimu” u kojem se sve čini novim. (M. Montesori, Upijajući um, 2001., str. 38-39)

Već početkom prošloga vijeka Marija Montesori detaljno, temeljito i naučno potkrijepljeno piše o karakteristikama i mogućnostima razvoja inteligencije, volje i pažnje te kompletnom psiho-fizičkom razvoju djeteta, opisujući činjenice i procese koji su kasnije u pedagoškoj literaturi razrađivani. Ljekar po struci i spacijalnosti, ali obrazovana i iz oblasti humanističkih nauka, pedagogije i andragogije, Montesori među prvima odvažnim stavom posmatra dijete kao vrijednu, kreativnu i jedinstvenu individuu, koja se razvija u skladu sa prirodnim zakonitostima i kojoj treba obezbijediti najoptimalniju, najtopliju sredinu i ambijent radi uspješnijeg fizičkog i psihičkog razvoja i ispoljavanja najvrjednijih ljudskih osobina, koje okupljene u harmoničnu i uravnoteženu ličnost vode međusobnom uvažavanju, saradnji, toleranciji i miru u svijetu, što je, svakako, krajnji ishod i cilj cjelokupnog odgojnoobrazovnog procesa. Dakle, Montesori pedagogija bi mogla biti aktuelizirana u vremenima kada se želi stvoriti svjetski globalni poredak koji preferira slobodu individue, multikulturalnost, multietničnost, samoaktuelizaciju te društvo mira, suživota i tolerancije. Jednostavnost njenog metoda i koncepcije njenog učenja oslikava odgovor Marije Montesori na pitanje ko je, zapravo, ona? U knjizi ”Educazione per un mondo nuovo” Montesori kaže: ”Sama na kraju ne želim biti pozdravljena kao veliki pedagog ovog stoljeća. Nisam učinila ništa drugo nego podučavala dijete, primala i izražavala ono što mi je ono samo dalo i to je nazvano Montesori metodom. Rekla bih da sam više od svega djetetov tumač.” (M. Montesori, 2007.)

U središtu pedagogije Montesori je dijete i njegove potrebe. Ona cijeni i poštuje dijete u njegovom totalitetu. Dijete je, prema njenom učenju, fizičko i duhovno stvorenje koje ima vlastitu individualnost. Temeljno načelo pedagogije je pomoći djetetu u svim razdobljima njegovog razvoja, od rođenja do zrelosti, kako bi moglo aktivno i valjano razvijati tjelesne, umne i duhovne kapacitete svoje ličnosti. U Montesori pripremljenoj sredini sve je podređeno i prilagođeno potrebama djeteta. Između odraslih i djece ne postoji uređena hijerarhija ”odozgo prema dolje” već se temelji na potrebama i sklonostima djeteta. Roditelji u porodici, vaspitači u dječjem vrtiću, učitelji u školi i svi ostali koji su u neposrednom kontaktu s djetetom, za Mariju Montesori su odgajatelji, od kojih ona zahtijeva da na pravilan način posmatraju razvoj tog ”malog čovjeka” te da mu pruže poštovanje, ljubav i priznanje (Setz, Hallwachs, 1996.) Ako prepoznajemo i uvažavamo djetetove potrebe i izlazimo im u susret na pravi način, možemo očekivati da će se dijete razvijati u samostalnog i sretnog čovjeka koji je ispunio svoje prirodne potencijale. Dok je dijete malo, svima je očigledno koliko je ono zavisno od pomoći i razumijevanja odraslih koji ga okružuju i koji su mu potencijalni uzor u ponašanju. Nismo sigurni da su, istovremeno, i odrasli svjesni zavisnosti od te iste djece kada odrastu i postanu zreli ljudi. Pokloniti djetetu potrebnu pažnju, pružiti mu neophodnu slobodu izbora, posmatrati i uočiti njegove potrebe i obezbijediti mu mentalnu hranu, osnovni su principi filozofije Montesori. Ona je vjerovala i zagovarala teoriju da obrazovanje mora odgovarati razvojnim fazama djeteta, budno respektujući njegove potrebe i mogućnosti. ”Umjesto podjele na vrtiće, osnovne i srednje škole te univerzitete, obrazovanje, po njoj, treba podijeliti na periode tako da svaki od njih odgovara fazi kroz koju individua prolazi.” (M.Montesori, Four Planes of education, 1938.)

Po svemu sudeći, Montesori pedagogija je drugačiji i privlačniji stil vaspitanja i obrazovanja djece od onog klasičnog ili standardnog. To se posebno odnosi na djecu sa usporenim razvojem govora i jezika, specifičnim smetnjama u učenju i oštećenjima vida, sluha i motorike. Kako bi bilo uspješno i podsticajno uključivanje djece po Montesori programu u redovan sistem vaspitanja i obrazovanja, mora biti dobro isplanirano, organizovano te adekvatno podržano i propraćeno. Pripremni kursevi i dodatna edukacija neophodni su kako bi se vaspitači i učitelji, kao i drugo stručno osoblje u obrazovnim ustanovama upoznali sa načinom i metodama Montesori, kako ne bi došlo kontraproduktivnosti i frustracije u radu, jer je praksa pokazala da se ljudi, uglavnom, plaše onoga što ne poznaju. Negativni stavovi prema modelu nastave Montesori mogu biti samo izraz nesigurnosti, lošeg iskustva i straha od profesionalne neefikasnosti, a sve su to posljedice nepripremljenosti vaspitača i nedovoljne podrške rukovodećeg kadra vaspitno-obrazovnih ustanova.