U narodu poznato je da se čovjek s’ dušom može rastati samo jednom i da nakon toga njegovo tijelo nema više funkciju.
Smatra se to velikim bolom jer su ove dvije stvari vezane i prije nego što insan okusi vazduh ovog dunjaluka i osjeti dodir nečije ruke.
Ja smatram da sam sve ovo doživio više puta, pa evo preživjeh i danas hvala dragom Bogu. Zaboli, to priznajem!
Zaboli udisaj vazduha koji postane težak u plućima i dodir majčine ruke koja se radovala prvom susretu sa mnom i koja mi prenese njenu bol sto joj srce osjeti pri svakom našem rastanku.
Kažem doživjeh i preživjeh u smislu da mi tijelo ima funkciju, te uspjevam da osjećanja i misli pretvorim u slova.
Allah dragi najbolje zna možda nekom bude pouka, na koncu svega biće i meni lakše.
Isto tako u narodu kažu: ,,Ono što te ne ubije, ojačat će te.”
Pa se ja čvrsto nadam da će me ovo ojačati da će mi dati snage da se borim i vratim u mjesto gdje ću imati užitak za tijelo i dušu.
Da će moj grad postati grad iz kojeg mladi zbog nesavjestnih politačara i njihove politike neće morati da odlaze da bi zaradili za život.
I tako nezavisni njihovih prljavih i jeftinih uslova preko kojih se jedino danas insan može zaposliti, sačuvali dušu.
Almir Muslić
Iz bivse Juge jednom uznes kufer u ruke do si ziv neispustas ga. Uvek dve stolice.
Ne tuguj ,
Vratice se oni , a mozda i nece .