Prije dva dana američki Senat je objavio istraživanje o torturama koje je sprovodila CIA nad osumnjičenim pripadnicima El Kaide. Bosna i Hercegovina je jedna od 54 zemlje u kojima je CIA vršila torturu. CIA je torture vršila u američkim vojnim bazama ( bazi SFOR-a) Orao kod Tuzle i Butmir kod Sarajeva. Krajem 2002.godine Amerikanci su uhapsili Sabahudina Fiuljanina i odveli ga u bazu Orao gdje je podvrgnut najgorim metodama mučenja. Nakon što je 2003.godine izašao na slobodu Sabahudin Fiuljanin je dao intervju za Saff, a u kojem detaljno objašnjava kroz kakve je torture prošao u bazi Orao. U nastavku prenosimo spomenuti intervju iz februara 203.godine.

Stabilizacijske snage međunarodne zajednice u našoj zemlji ne mogu se pohvaliti da su za svog dosadašnjeg mandata zarobile ijednog iole bitnog ratnog zločinca. Ali se zato mogu pohvaliti da su u jednoj od tuzlanskih šuma prije dvije godine, poput divlje zvijeri, bacivši iz helikoptera mrežu na njega, uhapsili šumara koji je, naoružan službenim pištoljem, vršio redovan obilazak svoga rejona. Uhapsili su i dvojicu studenata koji su zarađivali za studiranje čuvajući prostorije Visokog saudijskog komiteta, zatim studenta islamskih nauka koji je iz Egipta došao kući u Sarajevo… Ali, najpoznatiji zarobljenik SFOR-a je nesumljivo Sabahudin Fijuljanin, mladić porijeklom iz Sjenice u Sandžaku, koji je živio u Gornjoj Maoči kraj Brčkog. Njega su, 26. oktobra prošle godine, vojnici ispred kuće odveli u američku bazu «Orao» kraj Tuzle, gdje su ga, pod optužbom za povezanost sa «El-Kaidom», držali puna tri mjeseca.

Upornost advokata Osmana Mulahalilovića i novinara Saffa su spasili Fijuljanina od dužeg boravka u ropstvu ili čak i deportacije na Kubu.

Zadnjeg dana prošlog mjeseca je završena prva runda pravne borbe. Fijuljanin je pušten na slobodu, a jedino za što se tereti jest nelegalno posjedovanje oružja.

Svi mediji informiranja objavili su tu vijest, ali niko dosad nije uspio doći do potpune istine o uvjetima pod kojima je Sabahudin boravio u bazi «Orao» i o čemu su ga sve ispitivali američki obavještajci. Sabahudin nije želio o tome mnogo pričati, ali budući da je Saff tokom njegovog držanja u zarobljeništvu bio u stalnom kontaktu sa njegovim ocem i advokatom, svoju priču Fijuljanin je ispričao samo za naše čitaoce.  Pokušali smo saznati ko je on, ustvari, i zašto je baš njega odveo SFOR…

Ko je Sabahudin Fijuljanin

Rođen je 1970. godine u Draževcima kraj Sjenice. Osnovno i srednje obrazovanje je stekao u Sjenici. Nakon odsluženog vojnog roka u Prištini, otišao je kod brata u Austriju. Tu je i ostao šest godina i radio u bratovoj kafani, a jednu godinu je radio na osiguranju bosanske abasade. U to vrijeme ambasador je bio Mahir Hadžiahmetović, a šef osiguranja je bio Asim Penava.

Na pitanje zašto je otišao iz osiguranja, odgovara da je radio bez nadoknade i da mu je novac bio potreban. To što je radio, radio je čisto iz patriotskih pobuda – da pomogne Bosni onoliko koliko može.

Kad su u Austriju došli neki Arapi koji su liječili Kur’anom, zajedno sa pjevačem Šerifom Konjevićem i još nekima je otišao kod njih. Helem, malo-pomalo, počeo se više družiti sa momcima koji prakticiraju vjeru.

Osvajač «Zlatne rukavice» u Austriji

U bratovoj kafani, gdje je radio, napravio je sebi mjesto gdje može obavljati namaz.

– Kad sam saznao da je haram raditi u kafani, otišao sam na bauštel, na građevinu – kaže Fijuljanin.

U Ausriji je počeo trenirati boks i, pored nekoliko osvojenih turnira, osvajač je «Zlatne rukavice». Godine 1999. je došao u Bočinju, gdje je tražio i, na kraju, dobio kuću. Živio je tu i radio u butiku.

Nakon deložacije iz Bočinje, tražio je, na nekoliko lokacija, da kupi sebi kuću. U Gornjoj Maoči mu se nije svidjelo, ali je kupio kuću radi komšiluka.

– Tu sam bar imao sa kime kahvu popiti – kaže.

U to vrijeme je pokušavao dobiti austrijsku vizu i, kad je dobio, vratio se tamo, zaradio nešto para i opet došao u Bosnu. Kupio je nekoliko krava i teladi, koju je tovio i prodavao. Tako je bilo sve do 26. oktobra prošle godine.

Iranska viza u pasošu

Je li problem bio u tome što je u pasošu imao iransku vizu?

Kaže da on ništa nije ilegalno radio, nego je sasvim legalno izvadio iransku vizu i želio otputovati u Iran. U Austriji se upoznao sa jednim Turčinom koji mu je pričao o Mesdžidu-l-Mutehareu u Iranu. Pokušao je obići taj mesdžid. Mislio je otići i u Tursku i kupiti nešto robe da bi trgovao. U Tursku je i otišao, a u Iran nije – zato što je kasno dobio vizu.

Prije nego što je krenuo na taj put, napisao je vasijet. Zašto?

– Opće je poznato da svaki porodičan čovjek mora imati ostavljen testament, tj. vasijet. Moj vasijet nije napisan onoga dana koji na njemu stoji kao datum. Napisan je znatno ranije, ali je tada dovršen i stavio sam taj datum. Svaki vjernik zna da mu je smrt bliža nego jaka za vratom. Tamo se da primijetiti da nije pisano istom olovkom… – kazuje.

Pratio SFOR kombijem, a nije imao kombija

Upitali smo Fijuljanina sjeća li se koliko je puta, onoga dana kad su ga vojnici primjetili, prošao pored SFOR- ove baze i šta je radio.

– Prvo su mi govorili da sam 13. oktobra kombijem prolazio pored njihove baze i pratio ih, a ja sam tek 19. kupio kombi, o čemu imam i kupoprodajni ugovor. Kad su od mog advokata dobili taj demanti, onda su rekli da sam ih još 15 puta maltretirao. Rekao sam da za to 15 puta stvarno nemam opravdanje, jer ne znam ni datume ni vrijeme svih tih 15 mojih nasrtaja na njih. Rekao sam im: «Nit sam vas pratio, nit ću vas pratiti, niti ste mi interesantni». Možda sam prolazio pored te baze, ali, sigurno, nikad nisam ni pomišljao da špijuniram nekoga od njih.

Dobio je opet austrijsku vizu i trebao sutradan krenuti za Austriju. Dan ranije je otišao do advokata da bi amidži pomogao registrovati firmu. Trebao je tog dana otići u trgovinu i uzeti fasungu. Onda su došli vojnici SFOR-a u selo. Nije htio otići u trgovinu dok oni ne odu. Imao je tikve i još neke stvari u kombiju, i to je vojnicima bilo sumljivo.

Sumnjive tikve i sumnjiva «zolja»

Kad se vraćao sa ikindije, prišao mu je komandir te grupe, zajedno sa još nekoliko naoružanih vojnika. Upitao ga je: «Je li ovo tvoj kombi?» Odgovorio je potvrdno. «Hoćeš li poći sa nama da izvršimo pretres?» «Neću!» «Zašto?» «Zato što takve stvari može raditi samo policija. Zovite njih, pa vršite pretres!»

Zvali su policiju i, nakon četrdesetak minuta, došla je SFOR-ova vojna policija. Za to vrijeme vojnici nisu dozvoljavali Sabahudinu da se udalji.

Vojna policija je pretresla automobil, a nakon toga je došla i naša policija. – Upitali su o čemu se radi. Rekao sam da su ovi uradili ono zbog čega su ih zvali: pretresli su vozilo. Tada sam im rekao da imam u kući «zolju», koju sam našao u šumi i želim je predati. Kad je komandir čuo da je spomenuta «zolja», skočio je. Upitao je gdje se nalazi. «Pod krevetom!» «Koga ima u kući?», upitali su. Rekao sam: «Samo žena i djeca». «Želimo izvršiti pretres», kazao je. Ja sa rekao da «zolju» mogu dobiti, a ne mogu pretersati kuću. Rekli su: «Mi moramo izvršiti pretres». Ušli su u kuću sa kerom, bez naloga i svjedoka. Iako sam odmah rekao gdje se nalazi «zolja», oni su pretresli cijelu kuću. Onda su meni rekli da trebam poći sa njima i dati im izjavu. Rekao sam da im mogu reći sve što ih interesira u policijskoj upravi u Srebreniku. Rekli su: «Ne, ti moraš poći sa nama u bazu. A ako ne želiš, mi možemo postupati i drukčije». Nisu mi dozvolili ni da obujem patike niti da klanjam akšam. Stavili su mi lisice na ruke i strpali me u vozilo.

Uhvaćen Usama, jupiii!

Kad su došli blizu baze, stavili su mu tamne naočale, kroz koje nije mogao vidjeti.

– Bilo ih je dvadesetak u sobi u koju su me uveli i dvije kamere. Prvo me pregledao doktor, onda su mi skinuli naočale, i ja sam se iznenadio. Rekao sam im: «Šta je, jeste li uhvatili Usamu bin-Ladina?» Pretresli su me i počeli ispitivati. U početku sam shvatio da to mora biti tako. Bili su drski i grubi. Prijetili su mi i pitali za stanovnike Maoče. Imali su fotografije stanovnika načinjene dok su se vozili u automobilu. Pitali su me i o Ebu-Hamzi, ko je on, šta radi, kad sam se upoznao sa njim, je li on kupio Gornju Maoču i bih li napravio samoubilačku akciju ako mi naredi Ebu-Hamza. Rekao sam im da smo se mi odvojili od Ebu-Hamze i ostalih iz Bočinje i da on nije preporučivao da dolazimo tu… Pitali su za Ebu-Malija. Pitali su me i znam li Reisa. Rekao sam da smo se upoznali u nekoj od džamija. Zna li on mene, ne znam, ali me sad sigurno zna. Rekli su da su pitali Reisa i da je rekao kako vasijet nema potporu u šerijatu. Pitali su me jesam li član koje organizacije. Pitali su me za Aktivnu islamsku omladinu. Ko je finansira i u kojim gradovia ima predstavništva. Rekao sam da nisam član i neka njih pitaju ako mi ne vjeruju. Pitali su me jesam li član neke stranke i za koga sam glasao. Rekao sam da nisam glasao ni za koga. Pitali su me o mišljenju koja bi partija bila najbolja za našu zemlju. Rekao sam im da mislim da je čovjek spasa za Bosnu i Hercegovinu Zlatko Lagumdžija ili Haris Silajdžić. Pitali su hoće li Ebu-Hamza napasti SFOR i ima li pojedinaca koji pozivaju da se napada SFOR. Pitali su i o tome namjeravaju li se osnivati nova sela poput Bočinje i Maoče…  Rekli su da ih je zvao Ebu-Hamza i tražio da me oslobode.

Samostalna trgovinska organizacija «Fijuljanin»

– Dolazili su i neki specijalci iz Austrije, ili su bili obavještajci, i pitali  me o boravku u Austriji. Pored njih, dolazili su i neki predstavnici američke vlade koji su me, kao, željeli izmiriti sa vojnicima, samo da priznam da sam član neke organizacije. Pošto nisam imao izbora, morao sam im reći da jesam član jedne organizacije. Obradovali su se i upitali su me kako se zove organizacija. Rekao sam: «Samostalna trgovinska organizacija Fijuljanin». Upitali su me ko je predsjednik te organizacije. Rekao sam: «Ja sam šef, žena je direktor, a djeca su članovi». Onda su poludjeli. Ja sam rekao da ne mogu pripadati tamo gdje zaista ne pripadam. Spominjali su mi jednoga od članova alžirske grupe; ne mogu mu se sjetiti imena. Rekli su mi da bi on, kad bio bio na mom mjestu, rado prihvatio ovu ruku spasa koju mi oni pružaju. On danas glavom bije o zid u Kubi i nikad neće vidjeti svoje tri kćerke… Prijetili su mi da me mogu držati beskonačno dugo, a ja sam im rekao da oni ništa ne mogu. Kad im Allah naredi, moraju me pustiti…

Obučeni u uniforme SFOR-a, Fijuljanina su ispitivali i ljudi koji su govorili srpskom ekavicom i hrvatsim jezikom. To vjerovatno znači da su i srpske i hrvatske obavještajne službe, koje su tradicionalno u dobrim odnosima sa SFOR-om, bile zainteresirane da saznaju podatke od Fijuljanina.

– Jednom je jedan od onih koji su me ispitivali rekao je da sam ja čovjek koji poznaje i kontaktira sa mnogo opasnih ljudi i da sam ja mladi džihadist. Tada sam shvatio da oni mene žele povezati sa terorizmom… Jednom su mi donijeli novine, čini mi se da je to bilo «Oslobođenje», gdje je pisalo da sam povezan sa «El-Kaidom». Onda sam bio spreman na sve. Znao sam da mi mogu napakovati šta žele.

Prijetnje vađenjem očiju

– Prijetili su mi Kubom i govorili su da će me, ako ne budem sarađivao sa njima, prepustiti me Rusima. Potom su mi donosili fotografije na kojima se vide Rusi kako muče čečene. Pokazivali su mi ih i govorili: «Vidiš, ovaj čečen je na električnoj stolici. Ovom čečenu su izvadili oči, odsjekli ruke i noge». Rekao sam im: «Smrt je jedna i neka bude na Allahovom putu. Radite mi šta hoćete, ali me više od jedanput ne možete ubiti».

U početku je, navodno, bila sporna «zolja», ali se ispitivanje počelo okretati na drugu stranu.

– Pitali su me za te ljude i kad sam rekao da poznajem Ebu-Hamzu, rekli su mi da poznajem vrlo opasne ljude po SFOR. Rekao sam im: «Ako su oni opasni, što njih ne hapsite, nego ste uhapsili mene? Svi su oni na slobodi». Onda su mi spominjali «El-Kaidu»… Rekli su da sam priznao da sam ih pratio, a to nikad nisam učinio… Tjerali su me da potpišem nešto kad sam se prvi put trebao vidjeti sa advokatom. I to sam potpisao. Prisilno su mi izvadili krv i prisilno su mi udarili injekciju za koju su rekli da je protiv tuberkuloze. Rekao sam im da ja nisam bolestan. Rekli su: «Bolesni su naši vojnici». Rekao sam da ja nemam veze sa njihovim vojnicima, ali su i oni rekli da moram primiti tu injekciju milom ili silom.

Ovu injekciju je Fijuljanin primio neposredno pred oslobađanje. Nisu mu željeli objasniti radi li se o običnoj injekciji protiv tuberkuloze ili je to injekcija za neutraliziranje tvari koje su mu putem hrane ubačene u organizam.

Nadamo se da će to neko iz SFOR- a to objasniti.

Što se hrane tiče, rekao im je da on jede samo čistu hranu. Jedino što je jeo, bila je riba, ali je ona bila povremeno na jelovniku.

U početku je dobivao tri obroka- a kasnije je hranu dobivao kad zatraži. – – To su – kaže – radili zato da bi izgubio orijentaciju u vremenu.

U drvenom kafezu i «kući mučenja»

Kakva je bila prostorija u kojoj je boravio?

– To je bio kafez od drveta. Potpuno zatvoren, bez ijednog prozora. Nisam znao kad je dan, kad je noć. Prostorija je bila dimenzija otprilike 5×3. Bila su tu dva velika reflektora, upaljena non-stop. Na početku sam spavao na željeznoj stolici i, kad sam se razbolio, došao je doktor da me pregleda i unijeli su mi krevet. Stalno su mi puštali neke krikove, pucnjavu, drobljenje stakla, pilenje drva, lavež pasa i razne neartikulirane zvuke. Od toga nisam mogao spavati. Željeli su me izluditi na taj način… Vani su bile neke turbine i čuo sam neki kamion. Sve to dodatno je povećavalo buku.

Je su li mu dozvoljavali izići napolje?

– Izvodili su me nekoliko puta sa vrećom na glavi, pancirom stegnutim do gušenja oko pasa. I, kad iziđem, oni oko mene repetiraju oružje tako da sam samo čekao trenutak kad sprašiti rafal. Imao sam lance na nogama i na rukama. Radi toga i još gore torture, osam dana sam štrajkovao glađu…. Nekoliko dana prije nego što mi je prvi put u posjetu došao advokat, lijepo su se ophodili prema meni. Kad je došao advokat, ja sam mu rekao da me maltretiraju i ispričao sam mu samo dio patnji koje sam preživio. Odmah po advokatovom odlasku, stavili su mi lisice na noge i ruke, vreću i šljem na glavu, naočale na oči. Ubacili su me u helikopter i vozili me nekih 40 minuta. Doveli su me u takozvanu kuću mučenja. Ono što sam tu preživio, još ne želim nikome govoriti. Ali, kad dođe vrijeme, i to ću ispričati… Za Bajram su mi donijeli baklavu i tada sam od njih čuo da je u Južnoj Africi pomračenje Sunca ili Mjeseca. četvrtog decembra, na moj rođendan, i to je ujedno bio i zadnji dan ramazana, završen je moj boravak u «kući mučenja». Opet su me helikopterom prebacili do prvog mjesta boravka. Onda su mi u posjetu došli predstavnici Crvenoga križa. Prije njihove posjete su bili vrlo ljubazni i pažljivi prema meni. Šta god sam tražio, udovoljavali su mi… Svaki dan mi je neko od njih dolazio u posjetu. Hrana se poboljšala, doktor je dolazio svaki dan. Kad su došli ovi iz Crvenog križa, upitali su me imam li kakvih problema, da njima ispričam i da to niko neće saznati. Ali, ja sam imao iskustva sa advokatovom posjetom. Rekao sam im da mi je dobro. Nakon njih, u posjetu mi je opet došao advokat. I njemu sam rekao da mi je odlično i da mi je lijepo. U posjetu su mi došli i roditelji. Njima sam također rekao da mi je lijepo… Zadnjih mjesec dana mog boravka bio je strašan… Svoj položaj nikako ne mogu definirati. Ne znam jesam li bio zatvorenik ili rob. Bilo mi je toliko teško da sam molio Allaha da odem odatle makar me odveli i na Kubu. Kad su ubacili moje stvari kod mene, znao sam da ću negdje biti prebačen. Pretpostavljao sam da će me prebaciti na Kubu. Prebacili su me u neku prostoriju čiji je patos bio krvav. Pomislio sam da je došlo vrijeme mučenja i pomirio sam se sa tim. Oko devet sati ujutro su došli naši policajci. Kad mi je policajac rekao: «Ti danas ideš sa nama», nisam mogao vjerovati. Pregledali su me naši i njihovi doktori i predali me našoj policiji. Dalje šta je bilo, znate.

Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik u BiH, u svojoj knjizi Mačevi i plugovi, koja je nedavno objavljena, opširno ali i precizno donosi svoje viđenje stanja u BiH tokom 2002. i 2003. godine, govori o pogreškama i propustima te podjelama međunarodne zajednice u vezi s određenim pitanjima u BiH. Dio knjige Paddy Ashdown posvetio je hapšenju Sabahudina Fiuljanina. ”Samo mjesec dana ranije, krajem januara, pored krize unutar BiH, postojale su tenzije i sa međunarodnom zajednicom. Sjedinjene Američke Države, putem NATO operacija, privele su bosanskog muslimana Sabahudina Fiuljanina sa sumnjama da je povezan sa Al-Kaidom. Prije mog dolaska, u januaru 2002. godine, šest bosanskih državljana prebačeni su u Guantanamo pod okolnostima za koje sam ja mislio da su veoma upitne pod bosanskim zakonom. Veoma jasno sam dao do znanja američkoj administraciji, prije dolaska u Bosnu, da ako se tako nešto dogodi dok sam ja visoki predstavnik, neću ostati tih. Asistencija SAD-a i podrška mom mandatu bila je izuzetno velikodušna i jedan od stubova na kojima sam gradio većinu svojih djela u Bosni. Ali moj posao bio je da insistiram na uvođenju zakona u BiH i koliko god sam trebao američku podršku, ovo je trebalo biti na prvom mjestu. Izgledalo je da se sada situacija ponavljala”, opisuje Ashdown i nastavlja: ”Pokazane su mi informacije koje povezuju ovog čovjeka sa Al-Kaidom i rečeno mi je da ga američki sekretar odbrane Donald Rumsfeld želi u Guantanamu. Ponovio sam da se to može desiti samo ako se desi u skladu sa bosanskim zakonom, a ako ne, da ću se ja tome javno suprotstaviti. Na kraju sam morao priznati da ja nisam odgovoran za NATO trupe u zemlji i da ne mogu ništa učiniti da to zaustavim ako ga Sjedinjene Države jednostavno odvedu.

Nakon što je kratko zadržan u Tuzli, Fiuljanin je oslobođen. Zadovoljan sam što mogu reći da moje američke kolege nisu dozvolile da ovi prosti razgovori i manje napetosti nanesu štetu mom dugoročnom odnosu i vrijednoj pomoći koju je pružio Washington”, zaključuje Ashdown. Konkretni navodi Paddyja Ashdowna da je američki sekretar odbrane Donald Rumsfeld insistirao da se Sabahudin Fiuljanin prebaci u logor Guantanamo vraća nam sjećanje na pisanje Saffa o slučaju Sabahudin Fiuljanin. Saff je intenzivno pratio sve bitnosti vezane za Fiuljaninovo hapšenje i boravak u zatvoru. U odnosu na izvještavanje drugih medija o ovom slučaju, Saff je, kao i uvijek, bio najkonkretniji i najbliži istini. Naime, mjesec i po dana prije oslobađanja Sabahudina Fiuljanina iz američke baze u Tuzli, 15. decembra u 86. broju Saffa, na naslovnici smo objavili ”Bez znanja bh. vlasti, u lancima i svezanih očiju, Fiuljanin iz baze Orao prebačen na Kubu”. Ovo smo napisali na osnovu saznanja koja smo dobili iz krugova bliskih američkoj vojsci. ”U izjavi našem časopisu, jedan od zaposlenih u američkoj vojsci, a koji je viđao Fiuljanina u bazi «Orao», kaže: «Sabahudin Fiuljanin se više ne nalazi u bazi ‘Orao’. On je, tokom posljednjeg vikenda, odveden na nepoznatu lokaciju.

Zadnji put sam ga vidio kad su ga izvodila dvojica vojnika. Ruke i noge su mu bile vezane lancima, a na očima mu je bio crni povez.» Na naš upit je li Sabahudin Fiuljanin već odveden na Kubu, ovaj naš sagovornik odgovara: «Da, sve je moguće!» Dakle, kada smo pisali citirani tekst bili smo sigurni da se Fiuljanin još uvijek nalazio u američkoj bazi ”Orao”, ali smo, također, bili sigurni u istinitost priče našeg izvora da je bilo sve spremno i da je bilo pitanje dana kada će Fiuljanin biti prebačen na Kubu. Svjesni te činjenice smišljeno smo na naslovnici objavili da je Fiuljanin već prebačen u Guantanamo. Kada je Sabahudin Fiuljanin oslobođen krajem janaura 2003. godine bilo je nevjernih toma koji su nas kritizirali za tendenciozno i neistinito izvještavanje o slučaju Fiuljanin. Međutim, Ashdownovi memoari nedvosmisleno dokazuju da je Saff imao presudnu ulogu u sprečavanju odlaska Sabahudina Fiuljanina u Guantanamo. Na vrijeme smo pomrsili račune Donalda Rumsfelda. Drugim riječima rečeno, spasili smo život Sabahudinu Fiuljaninu.

Nihad Karšić: “Bio sam u tajnom zatvoru CIA-e u Tuzli”

Krajem septembra ove godine italijanski karabinjeri su u sarajevskoj općini Ilidža izvršili “provalu” u prostorije humanitarne organizacije “Meka” i u potpunoj tajnosti uhapsili dvojicu Bošnjaka koji su se zatekli na licu mjesta.Porodice uhapšenih Nihada Karšića i Almina Harbauša uzalud su danima tragali za svojim sinovima pokušavajući doznati jesu li barem živi.U FMUP-u im nisu znali ili možda htjeli pomoći pravdajući se nedostatkom informacija.Tokom sedmodnevnog zatočeništva Nihad Karšić i Almin Harbauš bili su izloženi raznim psihofizičkim torturama, odnosno svojevrsnim ponižavanjima od strane SFOR-ovih vojnika. Pokušali smo doznati i za naše čitaoce otkriti stvarne motive ovakvog postupka međunarodnih snaga te smo za ovu priliku uspjeli obaviti razgovor sa Nihadok Karšićem jednim od dvojice uhapšenih Bošnjaka.

„U utorak oko 12 sati otišao sam kupiti sebi hljeb.U jednom trenutku dok sam se vraćao iz trgovine zaskočila su me trojica muškaraca u civilu I sa uperenim pištoljima u glavu ugurali su me u neki automobil,galamećI na nekom meni ne razumljivom jeziku“, objašnjava Nihad Karšić kako je uhapšen.Nakon kraće vožnje jedan od trojice civila koji su uhapsili Nihada Karšića pokazali su mu akreditaciju SFOR-a nakon čega je saznao da su ga uhapsili talijanski karabinjeri. „Cijelo vrijeme od kada su me ugurali u vozilo pitao sam ih gdje je naša policija, zašto me oni ne hapse, a oni su mi odgovarali no problem,no problem“. Otmičari su Nihada dovezli u SFOR-ovu bazu na Butmir gdje je uslijedilo ispitivanje.“ Žalio sam se zašto su me tako grubo hapsili jer uopće se nisam opirao.Na to mi je komadant karabinjera odgovorio pitanjem gdje ima eksploziva, da li sam mudžahedin, da li ima ovdje terorista“.Ubjeđujći Nihada da sarađuje sa njima i da im kaže određene informacije karabinjeri su mu prijetili da će ga predati amerikancima ,zatim su mu nudili novac i mogučnost studiranja. Karabinjeri su insistirali i na dokumentovanju ispitivanja. „Komadant karabinjera mi je rekao po talijanskom zakonu ti nam moraš dati izjavu.Ja sam mu rekao da ne želim davati bilo kakve izjave jer talijanski zakon ne važi u našoj zemlji“.Na kraju tog dana karabinjeri su Nihada Karšića predali Amerikancima. „Karabinjeri su mi dali papir na kome je stojala njihova izjava da su uhapsili tog i tog, bez dokumenata, čovjek koji možda pripada terorističkoj skupini, a zatim su me predali Amerikancima. Oni su mi stavili vreću na glavu, lisice na ruke te su me ubacili u automobil. Vozali su me tako u krug neko vrijeme, vjerovatno kako bi mi zavarali trag. Kada smo se zaustavili izveli su me iz automobila i stavili me na nešto kao krevet. Potom su sa mene skinuli svu odjeću osim majice i vreće na glavi. Ponovo su mi navukli odjeću nakon čega su mi skinuli vreću sa glave te sam mogao vidjeti da se nalazim u nekakvom kavezu“.

Iste noći Nihad je ispitivan od strane jednog amerikanca i prevodioca koji je govorio arapskim jezikom, koji je bio uporan primoravajući Nihada da pričaju na arapskom jeziku. Ispitivanje je trajalo dugo u noć nakon čega je Nihad uspio malo zaspati. „Spavam ja kad čujem nešto bacaju, nešto deru. Kada sam se razbudio vidim zamotavaju kavez nekakvim platnom ili folijom,ništa mi nije bilo jasno no, malo kasnije čuo sam kako ispituju još nekoga ,a to je bio Almin, poznao sam ga po glasu te sam stoga razumio zašto su zamotavali moj kavez, pa ipak ja sam ponovo zaspao“.
Ujutro su po Nihada došli amerikanci koji su ga helikopterom prebacili u Tuzlu u SFOR-ovu bazu Orao. „Ujutru dolaze po mene stavljaju lisice ,vreću na glavu, ubacuju u auto i voze nekuda. Čujem brujanje helikoptera u kojeg su me ubacili. Kada smo se spustili helikopterom odveli su me u nekakav kontejner. Kada su mi skinuli vreću sa glave vidio sam nekakve nabildane vojnike u američkim uniformama koji su nastojali sa mnom razgovarati na engleskom jeziku i na tome su veoma grubo insistirali.Tu su me natjerali da se skinem sve do donjeg veša. Dali su mi neko platno s kojim sam se pokrio samo sprijeda a zatim su me natjerali da skinem i donji veš nakon čega su me takvog golog ostavili sama u tom kontejneru.Nakon dužeg vremena došao je jedan Amerikanac koji zna bosanski, a koji me je pitao ko sam šta sam itd. Nakon ovog razgovora premjestili su me u novi kontejner, zatvor gdje sam ostao do kraja. Narednih nekoliko dana i noći nastojali su me psihički slomiti. Svakih deset minuta su dolazili da me pitaju trebam li vode ili možda u toalet, zatim lupaju itd. Tokom noći nisu mi dali oka sklopiti, po cijelu noć lupaju , deru se , dolaze pitati trebali ti šta, jednostavno ne daju da zaspiš. Također dva puta su me po danu vodili po krugu baze da hodam bos po nekakvom šljunku a što me je jako boljelo jer taj šljunak je bio veoma oštar.

Jednog dana dolazi jedan Amerikanac dere se na mene i stavlja mi nekakvu kantu na glavu nakon čega je usljedilo udaranje drvenom palijom po toj kanti, odnosno glavi. Osječao sam se grozno i pomalo zabrinuto za svoj život. Drugi dan taj isti Amerikanac me je udario šakom u predjelu čela i to pred oficirom koji me je ispitivao.Treći dan kada sam išao u wc ovaj Amerikanac je ponovo nasrnuo na mene, ovaj put me je udario nekakvom željeznom šipkom. Nakon toga dolazi inspektor koji me je ispitivao i kaže mi ‘ako te neko maltretira slobodno ti meni reci’. Požalio sam se jednom Amerikancu da me boli stomak nakon čega su mi doveli doktora koji mi je dao nekakve antibiotike, a koji se je jako grubo ponašao prema meni cijelo vrijeme galameći na mene.
Jedno jutro donijeli su mi za doručak kuhano jaje i dvije šnite dvopeka. Nakon kraćeg vremena kada sam uspio pojesti jaje i jednu šnitu dvopeka ušao je stražar i uzeo mi je preostalu šnitu dvopeka govoreći mi da je vrijeme za doručak isteklo“.
Nakon svojevrsnih psihčkih priprema Amerikanci su Nihada primoravali da im odgovori na nekoliko njima interesantnih pitanja. „Pitali su me da li sam sufija ili sam vehabija, da li sam u Aktivnoj islamskoj omladini, da li Aktivna omladina sprema Išta od terorizma itd“.

Nakon što su iscrpili sve metode psihičkih pritisaka i nakon što su pitali šta ih je interesiralo Amerikanci su saopćili Nihadu da su pogriješili, da će uskoro biti pušten na slobodu.Nakon toga su ga odveli u jednu drugu prostoriju gdje su mu saopćili da su pogriješili što su ga uhapsili i da zbog toga po njihovom zakonu (koji je to zakon samo Allah zna , bosanskohercegovački sigurno nije) oni moraju da plate 500 dolara, a što je morao i da potpiše.Također, Nihad je morao ptpisati i papir na kome je pisalo da nije bilo prisile nad njim i da su pitanja bila vezana za sigurnost BiH, SFOR-a i da neće nikome prićati koga je vidio i šta su ga pitali. „Nakon što sam potpisao taj papir rekli su mi da ću ići kući da se spremim. Čekam da me puste iz čelije kada se pojavi dosta vojnika staviše mi lisice na ruke i noge i vreću na glavu. Izveli su me i stavili u jedno auto.Po jedan vojnik je sjeo sa moje lijeve i desne strane te su mi naredili da sagnem glavu tako da mi je glava bila uprta u sjedišta.Vozili su me tako u krug po bazi jedno pola sahata. Prvo zalete automobil pa naglo zakoče tako da ja udarim glavom u sjedište,pa onda isto ponove po nekoliko puta .Za cijelo to vrijeme kada bi god zakočili automobilom i kada bi ja udario glavom u sjedište automobila ovi vojnici koji su me vozili stalno su se smijali kao da ih je ponižavanje moje ličnosti jako veselilo. Na poslijetku su me stavili u helikopter kojim su me prevezli do SFOR-ove baze u Butmiru.U Butmiru su mi skinuli vreću sa glave nakon čega mi je prevodioc rekao da sam slobodan i ponovo su mi stavili vreću na glavu .Dovukli su me na ilidžu gdje su mi skinuli vreću sa glave i pustili na slobodu.Krenuo sam kući ,kad čujem dolazi drugi automobil,okrenem se i vidim Almina kako izlazi iz SFOR-ovog vozila“.

(Saff)