Sandžačka pećina

Često razmišljam o raznim pećinama. Pećini Altamire u Španiji, Reed Flute u Kini, Ali-Sadr u Iranu, Ušačkoj pećini  u Sjenici ili ti onim bezimenim oko Starog Rasa. Nastojim zamisliti njihov mrak, hladne zidove, gustinu zraka i ljepote koje su znale sačuvati vjekovima. Razmišljam i o onim organizmima, valja im dati ime, koje hrane, sklonište ili tamniče. Snijevam i promišljam o njima a onda shvatim da se i osjećam kao da sam u pećini, i to onoj koja se zove Novi Pazar u Sandžaku.

Promišljajući tako pokušavam shvatiti suštinu pojavnosti preda mnom. Novi Pazar, vrli junak starih dana, velike historije i begova, uskih ili širih ulica, zastrtih blatom, šljunkom i asfatom, sa rijekama što huče trčeći vrijedno ka svojim utokama, džamijama i drugim bogomoljama sa čijih zidina se čuje prasak poziva na sabah ili jutrenje, bedemima – nemim svjedocima prošlosti – što zbore onima koji umeju čuti, i sve mi se tako dojmi a ipak ne mogu do kraja uhvatiti nit  i razumjeti zašto ne želimo prihvatiti sunce, zajedništvo, pomrenje i krenuti slobodno uzdignutih glava, ruku pod ruku, bistra uma sa jednim ciljem „Bošnjak je Bošnjaku brat“ ili ti sestra.

Nedavno bijaše kada se stvari nazivahu svoji imenima, kada se znanje i umeće vredovaše, kada se ne dijelismo po opozicijama „mi“ i „oni“, „naš“ ili „njihov“, kada si mogao šetat gradom a da ne strahuješ da li će te neki jadnik, zalutala duha, opijena uma, presresti tražeći novce ne bi li sebi obezbjedio još koji kratak užitak, pa onako rahat popiješ kahvu i malinadu uz razmijenjene dvije, tri riječi sa kahvedžijom uz osvrt da je kahva taze i tek samljevena. Ne tako davno, trotari služahu za šetanje, gdje su majka i dijete još mogli hodati a da ga ona tek lagano drži za ruku, ne stežući ga jako koliko da mu je iščupa iz ramena zbog straha da ga neki vozač, iako su na trotoaru, ne dokači ili prilikom parkiranja ne udari, a ni njima nije lahko prostora za parking nema, tek tu i tamo, te ko ugrabi dobro je. Kada djevojke mjerahu svoju ljepotu mudrošću i učenošću a ne izgledom, dužinom nadograđene kose, noktiju i umetaka na njihovim tjelima. Nekada voljesmo da spominjemo uspjehe pojednica iz kraja nam, bez tračka ljubomore i malograđanština poput „ih, od kud on to zna“, ili „to veze nema“, vjerujući da na taj način odajemo priznanje ne samo njima već i sebi stoga što su oni „naši“ a mi „njihovi“, zato što su ponikli iz našeg Sandžaka, jer su oni promijenili percepciju o Sandžaku te su nas zbog njih prihvatili kao ravnoprave sagovornike, dostojanstvene i vrle.

Zašto nam treba toliko dugo da se osvrnemo iza sebe i pogledamo šta će to ostati iza nas pa da na osnovu toga dijelimo sudove, da na osnovu toga vrednujemo zalaganja, trud i želju za koju mnogi izgoreše, bilo u Titovo ili Miloševićevo vrijeme. „Bošnjak je Bošnjaku brat“ jer ga vjera tome uči, jer ga dobri Bošnjanin sa stećaka podignute ruke na to obavezuje, jer je to dio bošnjačkoga bitka, da budemo slobodni od predrasuda, osuda, mraka, izvrnutih vrijednosti. Ne trebamo biti taoci svojih iluzija, iskrivljenih slika i isprazne priče. Čaršija nije samo Stevana Nemanje,  28. Novembra, već svaka ulica i sokak grada nam. Ne treba nam izborno šminkanje, do pola asfaltirane ulice sa rupama poput kratera, uski trotoari čije su i onako male površine do pola prigrabljene od zanatlija ili ti prodavaca gdje nema prostora za pješaka a kamo li za bicikl ili dječija kolica. Ne treba nam partijsko zapošljavanje već ono gdje se kvalitet i uspjeh vrednuju, gde je opći interes, zapravo moj ili tvoj interes, gdje smo jednaki među jednakima.  Zvuči utopistički,  ama nije, moguće je i to ako se pomirimo sa sobom, sa prijateljima, neprijateljima, neistomišljenicima i shvatimo da onaj „drugi“ nije u tu da me ugrozi već da me dopuni, shvatićemo prave vrijednosti od kojih čovečanstvo ne smije odustati, a ako to i učinimo onda trebamo znati da odustajemo i od sebe samih. Neću da vjerujem da moji Bošnjaci vole tminu, niti da smo u Platonovoj pećini. Svaki čovjek ima neotuđiva prava – pravo na život, slobodu, jednakost, dostojanstvo i sreću, pravo na kvalitetno obrazovanje – jer se finansira od poreza koji narod plaća, kvalitetno zdravstvo – jer i njega narod plaća, kvalitetno sudstvo i policiju jer su dužni da čine da se osjećamo bezbedno, kvalitetnu državnu i gradsku upravu jer ih mi biramo i imamo pravo da ih mijenjamo ukoliko ne rade u službi naroda. Imamo pravo da budemo nezadovoljni i kritikujemo ono pogrešno ili pohvalimo ono dobro. Imamo mnoga prava koja ne koristimo i za koja ne znamo.

Na posljetku, bolje sjutra je ono za čim žudimo, šta iščekujemo i čemu se nadamo a stiće će ukoliko se mirimo. Pomirimo se sa sobom.

Autor: Amela L. Z.