Sa ponosom se sjećam Hadžeta

7
26

Sandžak – Oprostio sam se sa porodicom kada sam 4. 9. 2010. krenuo na Hadžet, misleći da se možda neću vratiti kući. Činio sam to i ranije kada je trebalo braniti vakuf. Ovoga puta sa posebno lijepim osjećajem, valjda zbog ramazana i posta. Bilo je jasno da je srpski socijalni ministar pokrenuo sve veze da nahuška žandarmeriju na svoj narod. Njegov poslušnik, gradonačelnik Novog Pazara,  nekoliko puta je prijetio da će dovesti žandarmeriju koja će po svaku cijenu omogućiti nastavak radova na otetoj vakufskoj parceli na Hadžetu, baš na onom mjestu gdje komunisti 1943-1945. strijeljaše više od dvije hiljade Bošnjaka, elitu našega naroda.

Svaki put kada sam kretao da se ne vratim, bio sam dobro raspoložen, čak nasmijan. Osjećao sam neko opuštajuće zadovoljstvo koje mi je obuzimalo tijelo. Allahova milost se širila svuda naokolo. Trudio sam se da mi nijjet bude čist. Nakon okupljanja i kretanja ka hadžetskom stratištu, sigurnost i zadovoljstvo se pojačavalo sa svakim novim korakom i uzdahom. Krećući se Višegradskom ulicom, činilo se da vazduh treperi u zanosu duša što traže Božije zadovoljstvo i nagradu. Sjećam se ljudi koji su nas gledali s podrškom, a bilo je i onih razjapljenih usta u čudu što vide bijele ahmedije sa crnim džubadima kako uče tekbire i žure u odbranu vakufa i svojega dina. Zajednički namaz obavljen u džamiji Kuri češme samo pojača duhovni smiraj i želju za Allahovom nagradom. Tako ohrabreni imanskom snagom, krenusmo na Hadžet. Uz put, na ćoškovima ulica, na trotoarima bilo je primjetno prisustvo policijskih špijuna i policajaca u civilu koji su komandi žandarmerije davali podatke o brzini našeg napredovanja i brojnosti mase što se u zanosu imana ponosno i gordo kretala ka Hadžetu. Sjećam se pristupanja ljudi koji su do trenutka našega prolaska mirno sjedeli ispred dućana, ali na uzvike tekbira, bjelinu ahmedija i zov imana ne ostadoše ravnodušni već skočiše na noge, zaključaše dućane i pridružiše se vjernicima. Jedan mladić je tako hitro zgrabio neku laku jaknu što bijaše okačena o stolicu na kojoj je sjedio, obuče je u hodu ka vratima dućana, na brzinu zaključa vrata, ne osvrnuvši se da pogleda u svoju nafaku, i sa tekbirom na usnama pridruži se masi vjernika.

Na raskrsnici ulica General Živkovića i Radničke velika skupina vjernika čeka ulemu. Uče tekbire, podižu ruke u zrak, spremni da daju život za vjeru, za vakuf, za svoju Islamsku zajednicu. Za koji trenutak, svi se stapamo u veliku kolonu koja s gromoglasnim tekbirima kreće ka Hadžetu. Na pedesetak metara od spomenute raskrsnice, nalazi se kordon policije pod punom opremom za razbijanje demonstranata, iza njih naoružana žandarmerija poredana u tri duge kolone, sa vodenim topovima čeka da udari na Bošnjake.

U naletu vjere, u postu, ljudi uče tekbire koji su nama snaga a dušmanu strah. Kordon policije, preplašen, povlači se pedesetak metara nazad. Vidim starješine koji ih tjeraju da krenu na nas, ali oni bježe nazad, sve dok pod pritiskom starješina ne stanu i sačekaju naše bijele ahmedije da se hrupe sa njihovim pohabanim šljemovima. Ulema pohitala da se prva sretne sa policijom kako bi ublažila posljedice ukoliko bi se vjernici s njima direktno sreli. Nastupa guranje, udaranje, vika, tekbiri se čuju, neki imami glasno uče Kur’an, pojedini policajci padaju što od crepova što od straha i učenja. Bilo je i onih što su u strahu glumeli da su pogođeni, jer bi starješine po hitnom postupku izvlačili one što im se noge prekratiše. Osjećao se zadah alkohala iz usta ovih preplašenih ljudi. Par mladih policajaca zaplaka. Policija bi potisnuta još nekoliko metara ka Hadžetu, onda nastade zatišje. Nekoliko imama zadobi povrede, većinom od crjepova koji padoše prerano.

Bijaše provokatora među policajcima. Jedan je, nakon što nastupi zatišje, počeo govoriti “Ja sam ubijao vaše, tako ću i vas!” Neko od imama je tražio od jednog starješine da udalji tog policajca, što kasnije bi učinjeno, ali tek kada Hajro-ef. Tutić, Rešad-ef. Plojović i ja dođosmo između policije i žandarmerije.

Počinju pregovori. Komanda žandarmerije pokazuje svu aroganciju što proizlazi iz navike da mrze, diskriminiraju i omalovažavaju muslimane. Viču, pokušavaju da nas zaplaše, prijete da će nas sve pobiti. Policijskim metodama koje su odavno pročitane, pokušavaju nas pokolebati. Prilaze mi neki njihovi oficiri i lično mi prijete da ću ja za sve odgovarati, te da sam po njihovim saznanjima organizator svega. Kaže mi jedan oficir: “Odavno te mi pratimo!” Žele da me uplaše, nije im pošlo za rukom. U nekoliko navrata dolaze provokacije od strane žandarmeraca sakrivenih lica pod šljemovima. Jedan od njih mi govori da će me lično on ubiti, i da je ubijao moje sunarodnike. Na takvu provokaciju ja mu odgovaram da ako je muško to učini odmah tako što će istupiti iz kolone i otkriti lice, a onda njihovom komandiru govorim: “Šta je ovo? Kako se ponašaju vaši policajci? Dokle ovo da se trpi!?“ On odgovara da ga nije briga šta oni rade i da će ako se s mjesta ne povučemo narediti juriš na nas. Tad sam kao odgovor na njihove neljudske provokacije rekao: “Vi ste klali u Bosni… Vi hoćete ovdje to da radite. Ovdje ne možete to da radite… Moja glava jedna može da ode, ali vi ovaj narod ne možete ubit nikad! To upamtite  gospodo četnici!“

Kamera RTS-a je snimila ovu izjavu i  objavila na Drugom dnevniku istoga dana. Taj video klip odlazi putem interneta u svijet. Zovu me Bošnjaci sa svi meridijana, čestitaju, hrabre, sokole. Zovu me visoki zvaničnici u Bošnjaka iz Bosne i drugih krajeva. U trenutku izgovaranja tih riječi nisam bio svjestan da će one postati dio časne bošnjačke historije.

Kasnije odlazimo na pregovore sa čelnicima gradskih vlasti u Novom Pazaru koji su sve spomenuto i zakuhali otimanjem vakufske imovine. Smatram greškom prihvaćanje pregovora u općinskoj zgradi, jer su oni što u njoj sjede na čelu s ljekarom pedijatrom okuraženi domaćim ambijentom bili veoma drski, arogantni i bez želje da prihvate naš prijedlog da se prestane trenutno sa radovima kako bi se narod i ulema razišli, a zbog vikenda (bila je subota) svakako možemo razgovarati jer radnici vikendom ne moraju raditi što će nama dati mogućnost dođemo do dogovora. Često izlaženje gradonačelnika na konsultacije sa socijalnim ministrom koji je iz Beograda dirigirao šta da čine, pokazalo je da oni ne žele dogovor i spuštanje tenzija. Pregovori su propali uz jednu opće mučnu i tešku atmosferu.

Odlučili smo da se s vjernicima vratimo, a da problem pokušamo riješiti razgovorima. Sjećam se ljudi koji su bili vidno nezadovoljni, negodovali su i željeli da po svaku cijenu dođu do sporne zgrade napravljene na vakufu. Poznanik, stari hadžija, mi je rekao da je žalosno što se vraćamo sa Hadžeta. U trenutku se donosi odluka na blokadu puteva. Munjevitom akcijom grad biva blokiran na svim prilazima. Vjernici izrevoltirani ponašanjem gradskih čelnika i rukovodstva SDP-a, te ponašanjem policije blokiraju puteve ka Novom Pazaru. Odlazim na raskrsnicu kod Lukolil pumpe, na magistrali prema Ribariću i uspijevam da s vjernicima dogovorim prisebnost, te iste ubijedim da budu mirni i dostojanstveni. Blokada puteva se raspušta nešto malo pred iftarski vakat.

Kući sam na iftaru u krugu porodice. Gledam vijesti, spinovane, tendenciozne i netačne, u maniru srpske medijske scene. Počinje telefon da zvoni, jedni su oduševljeni, drugi me savjetuju da se “izmaknem malo dok sve ne prođe.” Nakon teravija, ljudi došaptavaju na ulici “Eno ga Šaćirović! Pa ništa mu ne fali, nije u zatvor u Kraljevo.” Negdje u tom vaktu sam “obaviješten” da sam sav u modricama, prebijen oteran u Kraljevo u zatvor. Tako je pričala čaršija a ja slušao vijesti o sebi, i nisam se čudio, čaršija svašta priča.

Pročitao sam na nišanima braće Gorčević u Beranama (pobili ih četnici 1942. bacivši ih žive u duboku jamu, njih devetoricu braće) sljedeće: Svak je rođen da jednom umre, bruka i sramota žive dovijeka.

Hadžet je u sebi primio naše šehide, preko njega su prošli i naši gazije. I jedni i drugi su ponosni na svoja djela, sačuvali su obraz, za razliku od sadašnje novopazarske lokalne vlasti koja ne može sakriti svoju bruku i sramotu, dovijeka.
Tako je to bilo na Hadžetu. Ponosni i gordi Bošnjaci predvođeni ulemom rekoše onima što ih mrze samo zato što su muslimani: “Vi ovaj narod ne možete ubit nikad!”

Autor: Sead Šaćirović


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

7 KOMENTARI

  1. lopovi jedni ,bando samo izmisljate , da nije ono jevrejsko groblje gore u potok ist vakufsko,i to ce muftija trazit dabogda mu nista ne pristalo ah mufto dojce ti brzija dana kraj.

  2. Sa ponosom se sjećamo svi te subote 4.9.2010 kada smo išli u odbranu vakufske imovine od okupacije lokalne vlasti.Sa jedne strane iste one uniforme koje su upamćene po zločinima i genocidima u BiH,Kosovu dok sa druge strane patriote koji ne daju da se gazi po našim mrtvima.U napetoj atmosferi od oko dva sahata u vazduhu je visio sukob njihovih batinaša i našeg naroda.Oni naoružani oružjem a mi hrabrošću,prkosu,vjeri.U takvom okršaju bilo bi krvi do koljena ali na licima ni jednog od nas nije bio vidljiv strah već snaga koju ima svaki branitelj koji se bori protiv okupatora.Naš se narod decenijama povlači i došao je do zida i ne može se više ni jedan korak napraviti nazad.Taj dan će u posebnom sjećanju ostati po pomenutoj izjavi Sandžačkog gazije Seada Šaćirovića a u stvari svaki nacionalno svjesni i budni Bošnjak stoji iza te izjave i neka znaju svi koji nam misle zlo da je Seadova izjava u stvari izjava svakog Sandžačkog i svebošnjačkog patriote!!
    I toga dana su se Abdićevci okupljali u grupicama omalovažavajući naš protest i priželjkukući sukob nas i žandarmerije.Neka znaju gospoda izdajnici da im ni to nikada nećemo zaboraviti!!Sve je u životu oprostivo a IZDAJA NIKADA !!!!!

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.