Arabija, Turska – Avion An-132D je razvijen kao zapadnjačka varijanta transportnog aviona Antonov An-32 ‘Cline’ .
Ukrajinska državna obrambena grupacija Ukroboronprom, turska odbrambena elektronička grupacija Havelsan i Taqnia iz Saudijske Arabije zaključili su sporazum o zajedničkom razvoju pomorskog patrolnog aviona za nadzor Antonov An-132D.
Sporazum između tri strane potpisan je na sajmu IDEF 2017 u Istanbulu. Potpis je uslijedio dvije godine nakon što je Saudijska Arabija pristala nabaviti dva An-132D za potrebe elektroničkog ratovanja i četiri za operacije traganja i spašavanja, prenosi Defender.
Avion je razvijen kao zapadnjačka varijanta transportnog aviona Antonov An-32 ‘Cline’ s motorima kompanije Pratt & Whitney Canada, avionikom Honeywell, sistemima za cjeloživotnu podršku njemačkog Liebherra, propelerima Messier Bugatti Dowty (Safran Landing Systems), te APU jedinicama Hamilton Sundstrand.
Patrolna pomorska varijanta
Ukroboronprom je nakon toga potpisao niz ugovora o saradnji na razvoju aviona i povezanih tehnologija sa saudijskim Kraljevskim centrom za znanost i tehnologiju i Taqnijom.
Taqnia je osnovana 2011. godine u svrhu prijenosa tehnologije i podrške privrednom rastu Saudijske Arabije. Prvi prototip An-132D isporučen je u decembru 2016., a dva mjeseca kasnije Havelsan i Taqnia potpisali su memorandum o razumijevanju kako bi se An-132 konfigurirao i u patrolnu pomorsku varijantu.
Havelsan je programer softvera za zapovjedne i kontrolne sisteme, sisteme za kontrolu naoružanja za kopnene, morske i zračne aplikacije, obavještajne sisteme i sisteme nadzora te simulatora.
Izvor: Agencije
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
S. Arabija, Turska i Ukrajina razvijaju mornaričku verziju An-132
Ovo sa ruskim avionom koji se mora okrenuti u Grčkoj zbog svoje veličine je laž jednog čovjeka koji laže samo da bi slagao, ali krupnija laž je bila ona koju nam je slijedećeg dana, 6. avgusta, servirao Srpski Radio Petrova gora, koji smo slušali u autu u Vilinu Križu, razmišljajući kuda dalje. Naime, radio je objavio vest da je SRJ objavila rat Hrvatskoj, da su pali Vinkovci i Osijek i da VJ napreduje kroz Slavoniju. Ovome smo se neizmerno obradovali, ali smo se ipak “prešaltali” i na Hrvatski radio, da čujemo govore li oni nešto o tome. Naprotiv, oni su govorili o novim uspjesima HV i nabrajali spisak mjesta u Krajini koja su zauzeli. Bili smo u nedoumici, ne vjerujući ni jednima ni drugima. Nedoumicu je riješio jedan naš oficir koji je došao negdje u poslijepodnevnim satima i naredio da kolona nastavi dalje prema Topuskom, i da se drži veće odstojanje između vozila zbog opasnosti od napada hrvatskih aviona. Ja sam se tu rastao od mojih jer sam se dalje vozio sa Perom u “mercedesu” banjalučkih tablica (i sa nama još jedan dečko, dve devojke i neki Milić, a jedno vreme još neki Milan – sedmoro), i tako do Banja Luke. Sa mojima sam se vidio nakon pet dana – u Srbiji. A po lažnim vestima Srpskog Radija Petrova gora, izgledalo je da ćemo 6. avgusta uveče ponovo biti u Slunju (mjestu gdje sam živio tokom Krajine) a 7. avgusta možda već u rodnom Karlovcu. Zato je laž Spasoje M. (koji je kasnije kao i mi nekoliko godina živio u Rumi, blizu nas) ništa prema laži našeg SR Petrova gora.
Tokom akcije “Oluja” RSK, kad smo 5. avgusta 1995. zanoćili u Vilinom Križu, koji nije bio na udaru hrvatske artiljerije, još uvek nismo znali kuda bežimo. Nadali smo se nekom čudnom preokretu snaga, intervenciji međunarodne zajednice, Srbije… Zaustavili smo se kod jedne kuće čiji su se vlasnici takođe pripremali za bijeg, trpajući stvari u kamion nekog Pere R. Zamolimo da prenoćimo kod njih, i oni nam dozvole da se razmestimo po njihovoj suši, sjeniku i još nekim gospodarskim zgradama, dok su iz velike kuće iznosili nameštaj i druge stvari. Tu se nakupi nekoliko auta i traktora i prilično naroda, dok je dole cestom (kuća je bila na jednom brdu) i dalje tekla reka izbeglica sa autima, traktorima, kamionima… Razmjestimo se za spavanje. Dragica G., budući stara žena na štakama, ne mogući se penjati na seno u seniku, leže u neku šupu gdje je bio neki stari krevet. Moja porodica (otac, majka, dve sestre i ja) popnemo se uz ljestve na sijeno u sjeniku. Na istoj strani, na podini, polijegalo je još naroda, kao neka žena iz Tušilovića, zatim neka baba Ljuba čiji je brat pre rata živio u Karlovcu, pa neki ljudi iz Sparednjaka i sa Veljuna. Na drugoj podini sijena ležao je neki Milanko sa majkom i još njih troje-četvoro. Iako je dan bio vreo, noć je bila hladna. Još nismo bili zaspali, kadli dođe u sjenik neki Spasoja M., pope se na podinu, leže u seno i reče: “Ja sam čuo đe se priča da su Rusi poslali avion Krajini u pomoć, i on će skoro doletiti i početi tući ustaše, ali, ljudi moji, to je tako velik avion da je mora’ lećeti do Grčke da se onđe okrene, pa kad se okrene ondaj će pravo lećeti na Hrvatsku, a ima tol'ko bombi da im potuče svu arteleriju. To je, vele, avion kakvog niko i niđe nema.” Ja se gore na podini moradoh rasmijati ovome, znajući ovog čoveka kao lažljiva i veoma sklona da u laži ide do krajnosti, mada inače beše dobrodušan. I to je prvi put da se nasmijah od Sikiričke doline. U onom mraku on vjerovatno nije znao ko se smije, ako je i čuo, jer sam se prigušeno smijao, a u sjeniku je bilo prilično ljudi. A onda odmah utonuh u duboki san, ne zbog ovog čime nas on “ohrabri”, nego od umora i napora toga dana.