20. April 2017

Tridesetjednogodišnji Jusuf Ćatović u Rožajama je poznat kao humanista velikog srca.

On se humanitarnim radom bavi šest godina, a za to vrijeme uspio je da pomogne da četiri porodice dobiju i po kuću.

Donatori, zahvaljujući kojima Ćatović pomaže najugroženijima, kažu da su uvijek sigurni da je svaki cent stigao na pravu adresu.

“Imam sreću što potičem iz Rožaja, grada čija humanost nema granica. Uprkos velikom siromaštvu, ljudi su uvijek spremni da pomognu sve nevoljnike. Tako da ta podrška nije izostala ni prilikom realizacije projekata kojima koordiniram. Pored lokalnih preduzetnika i pojedinaca koji imaju sluha za potrebe najugroženijih, tu je i brojna dijaspora koja nije zaboravila svoj kraj. O svakom uloženom centu dobrotvori su informisani preko našeg sajta ili Fejsbuk stranice“, kaže Ćatović.

On priča da je u početku radio u Humanitarnoj organizaciji “Merhamet“ iz koje je istupio jer nije bio saglasan sa pojedinim dešavanjima…

Osnovao je Humanitarnu organizaciju Rožaje i kaže da imaju više od 1.000 korisnika koji su svakodnevno u stanju socijalne potrebe:

“Potrebno im je najosnovnije, hrana, ogrijev, odjeća obuća, školski pribor, pomoć za liječenje, plaćanje kirije, režija. Nekada je teško izdvojiti kome prije pomoći, ali zahvaljujući brojnim donatorima, naročito onima iz inostranstva, blagovremeno uspjevamo da odgovorimo na potrebe najugroženijih sugrađana“.

Ćatović kaže da ima trenutaka kada mu se čini da posustaje, ali da mu novi vjetar u leđa uvijek da nada u očima onih kojima pomogne i osmijesi djece:

“Oni su moja pokretačka snaga i uvijek me podsjete koliko zapravo volim da pomažem ljudima. Humanitarnom radu se predajem potpuno, svim svojim bićem i srcem i najsrećniji sam kada vidim rezultate, kada ostavim radost u nečijoj kući“.

Ćatović kaže da humanizam svakodnevno ima i svoju mučnu stranu, da su teška vremena:

“Uvijek me iznova zalede tužni prizori siromaštva, trošnih, neuslovnih kuća, neuhranjene, polugole i bose djece, bolesnih i ostavljenih staraca, praznih frižidera… Ta nemoć pred ogromnom nemaštinom u pogledima ljudi me ponekad parališe. Dešava se da ne spavam dok ne osmislim način da im pomognem. Onda svi skupa ponovo vjerujemo u dobre ljude i neka bolja vremena“.

Izvor: Vijesti.me

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles