Nemajući strpljenja da čekamo leškareći u sobi, već se oko tri sahata poslije podne spuštamo na prizemlje gdje će se okupiti hodočasnici koji nijjete da danas posjete Mesdžidul Haram. Još uvijek ne naviknuti na atmosferu, izmiješanih osjećaja radosti i strepnje, vjerovatno ostalima izgledamo kao djeca koja su obaviještena o dolasku dragih gostiju pa s nestrpljenjem izviruju na sokak ne bili ugledali šta to u kesama nose tetke – slatkiše ili kakvu drugu hediju koja će uljepšati njihovu dječiju radost.
Malo nas zabrinjava činjenica što nećemo imati vodiča, već će nas vozač ostaviti na jednom od prilaza Kabi i po nas se vratiti tek iza jacije. Među četrdesetak muškaraca i žena koji kao i mi čekaju prijevoz do Mesdžidul Harama, raspoznajemo pripadnike najmanje petnaestak istočnjačkih naroda, čini mi se da među njima nema Evropljana. Jedna manja mješovita muško-ženska grupa djeluje samouvjereno i sigurno. Obzirom da nisu svi u ihramima, zaključujemo da su stigli neki dan prije nas i već dobrano upoznali rutu. Pokušavamo stupiti sa njima u kontakt i razmijeniti iskustva. Njihov vođa prihvaća razgovor na engleskom jeziku, daje nam neophodne smjernice o tehničkim stvarima, s koje strane ćemo najlakše prići Haremu, kako se provući kroz gužvu, kako obaviti umranske obrede, te obećava da će nam, koliko je u prilici, pomoći da se snađemo prilikom ovog prvog odlaska u Harem. Zove se Ahmed, iz Maroka je. Profesor je engleskog jezika i bivši dekan Fakulteta filoloških nauka na Univerzitetu Muhamed VI. Od njega saznajemo ponešto o marokanskom narodu, koji je zamalo stoprocentno muslimanski, izuzev skoro statistički nevidljivog broja Jevreja. Maroko je jedno od najstarijih kraljevstava na svijetu, sa preko 3000 godina starom kulturom i civilizacijom, kako reče brat Ahmed. Sadašnja dinastija je iz loze Poslanika Muhammeda, a.s., i pripada Hašimijama, kao i jordanska kraljevska dinastija.
Konačno se ukrcavamo u autobus i krećemo u posljednji pohod do našeg cilja.
Pretijesnim omanjim autobusom razliježe se horsko izgovaranje telbije, tekbira, tehlila i tahmida, što još više intenzivira našu čežnju i radost zbog susreta sa Prvom Allahovom kućom na Zemlji. Nakon desetak minuta vožnje, stižemo na odredište. Vozač nas ostavlja na začelju ogromnog podvožnjaka iz koga s desne strane pokretne stepenice vode u Harem, i objašnjava da će za povratak biti parkiran nekih dvije stotine metara iznad, kod hotela “La Meridein”. U Ahmetovom društvu se ispinjemo uz stepenište i već na prvom pogledu presjecamo očima nepreglednu bijelu masu koja mi najviše sliči pčelama koje pokušavaju ući u košnicu. I mi smo od ovog trenutka postali te bijele pčele. Nošeni inercijom primičemo se ulazima, i bivamo sve manje okretni i sposobni da se izborimo sa silom koja nas pritiska sa svih strana i goni naprijed. U tom prvom momentu nismo uspijeli pogledom ni obuhvatiti zdanje Harema, a već smo se našli ispred jednog od ulaza koji je bio zatvoren i čuvan od vojske.
Navalentni pokušaji prolaska kroz jednu od kapija koje su vodile prema prvom nivou Harema nisu urodili plodom, na svakom od ulaza stražari su postavili barikade i odbijaju pustiti bilo koga unutra, jer je unutra već prenatrpano i ulazak svakog novog čovjeka ili grupe predstavlja bezbjedonosni rizik. S druge strane, rojevi bijelih pčela neprestano zuje i pokušavaju pronaći pukotinu kako bi se smjestili u košnicu. Ahmeta smo odavno izgubili, tako da se potpuno sami probijamo kroz dunjalučki mahšer. Usredređujemo se na prvi sprat, gdje bi trebala biti manja gužva, ali ni tu u nekoliko mahova ne prolazimo. Na koncu, uz mnogo sabura i dova uspijevamo se nekako provući na treću etažu. Prvo što uspijevamo vidjeti jeste natpis “ZEM ZEM WATER” “ONLY FOR THE DRINK”. Priključujemo se grupi nekih stotinjak ljudi koji se tiskaju ne bili prišli do blagoslovljenog vrela i popili koji gutljaj lijepe i ljekovite Zemzem vode. Nekako se probijamo do česama i zahvaćamo po čašu te berićetne tekućine koja nam odganja sav dotadašnji umor.
Okrijepljeni Zemzemom, nastavljamo potragu. Otvara nam se put prema donjoj etaži, i dolazimo u treći pojas tavafa. Ubacujemo se u taj neprekidni fluid koji telbijama i zikrovima proizvodi najljepšu sinestezijsku melodiju na svijetu. Ubrzo se približavamo mjestu odakle počinje tavaf. Iako ne vidimo, znamo da je to pravac Hadžerul-esveda koji se nalazi ne više od 200 metara udaljenosti od nas. Obzirom da se nalazimo u najširem pojasu tavafa, prolazimo i najdulji krug koji, prema Muminovim procjenama, iznosi ne manje od 700 metara. U sedam krugova pješačimo više od 3.5 km. U toku tavafa pokušavamo pomalo nazrijeti Kabu. Na pojedinim mjestima se naš roj njiše u obliku osmice i primičemo se ogradi s koje se vidi gornji dio blagoslovljene Kuće i rojevi i rojevi ljudi koji u nekoliko pojasa ushićeno obilaze oko ove Matice Božijega rahmeta prema Ademu i njegovom potomstvu. Tavaf prekidamo za vrijeme akšam-namaza, na mjestu gdje smo se u tom trenutku našli, safimo se i klanjamo svoj prvi namaz vrijedniji od sto hiljada namaza obavljenih na drugom mjestu. Odmor za vrijeme akšama dobro nam dođe da se okrijepimo i prikupimo snagu za okončanje tavafa. Odmah poslije namaza klanjamo dženazu. U Mesdžidul Haramu se nakon svakog namaza klanja dženaza za one kojima se Allah smilovao da u tom međunamaskom vremenu na ovom blagoslovljenom mjestu presele na Bolji svijet. Uspijevamo dovršiti tavaf pred jaciju, i upućujemo se prema Saffi i Mervi, gdje ni u malo manjoj gužvi prelazimo sedam puta relaciju od Saffe do Merve, i obratno. Iako hodamo po mermeru, zamišljam majku Hadžeru koja hiti između ova dva brežuljka ne bi li kako god našla izlaz za gladnog i žednog Ismaila.
Na krajevima su urađene visočije mermerne kule slične fontanama koje simboliziraju Saffu i Mervu i ujedno označavaju početak i kraj Sa'ja. Na skoro svakih pedesetak metara nalaze se česme s izvorima Zemzema gdje često svraćamo da se okrijepimo i prikupimo snagu da istrajemo na ovom nimalo lahkom zadatku. U međuvremenu se čuje ezan za jaciju, koju klanjamo negdje na polovici između ova dva sveta brežuljka. Tek nešto po jaciji završavamo Sa'j i vidno iscrpljeni, i izranjavani zbog trijenja kože pod ihramima, upućujemo se ka izlazu, gdje nas čekaju mekkanski mladići s makazama i podšišavaju vrhove kose, čime se i obred Umre završava.
U povratku, izmješanih sjetno-radosnih osjećanja jer nismo u prvom dodiru došli u blizinu Kabe, ne uspijevamo pronaći hotel Le Meredein gdje nas po dogovoru čeka autobus. Odlučujemo da malo prohodamo, kupimo neku večeru i taksijem se vratimo do hotela. Prave muke nastaju s novcem, jer niko od sitnijih trgovaca i restorandžija brze hrane u okolici Harema ne želi primiti eure. U Saudiji je od stranih valuta najfrekventniji dolar, a kako smo to smetnuli s uma, mi smo ponijeli samo evropsku monetu. Potraga za menjačnicom traje nekih pola sahata, kada na posljetku uspijevamo zamijeniti eure za rijale. Odnos rijala prema euru je 1:5. Kasnije saznajemo da je u sezoni hadža saudijska valuta jača zbog priliva deviza, a da tokom godine biva znatno slabija.
Nekako smo došli do restorana sa brzom hranom. To nije ništa drugo do trafika na koju možete samo uzeti hranu za nošenje i negdje na platou ili stepeništu objedovati. Moji saputnici poručuju čizburgere, dok se ja odlučujem probati nešto od domaće kuhinje. Učinila mi se primamljivom neka vrsta pite koja se sprema na licu mjesta i biva gotova za manje od 5 minuta. Na naše oči, Pakistanac je drobio spanać, butao jaja u njega i zatim isto umiješao u tijesto za jufku, slično smjesi palačinki. Nisam se prevario, ovo na brzu ruku pripremljeno jelo je, da li zbog mog umora i gladi, bilo izvrsnog ukusa. Sve smo to zalili crnim čajem koji se također na licu mjesta pravi i pije isključivo sa mlijekom.
Naš posljednji zadatak bio je da pronađemo taksi koji će nas odvesti do hotela, što se nije ispostavilo nimalo lahko. Zaustavili smo bar petnaestak taksi vozila i bezuspješno pokušavali da im objasnimo gdje se nalazi naš hotel. Čak smo se obraćali i mladim kadetima Vojske Kraljevine Saudijske Arabije, koji nam, zbog ne poznavanja engleskog jezika, uz svu želju, nisu uspjeli pomoći. Na posljetku nailazi jedan taksista koji koliko-toliko razumije i govori engleski. Objašnjavamo mu gdje se nalazi Rabittin hotel na Minni, ali bezuspješno, tek na spomen velike Džamije Haif prihvaća da nas za 40 rijala dovede do konačišta. Znamo da je to previše, i da bi Arapima uzeo vjerovatno polovicu od te sume, ali prinuđeni prihvaćamo. Usput doznajemo da je Pakistanac, i da u Mekki puno Pakistanaca i drugih naroda radi najrazličitije vrste poslova. Kaže nam da je ove godine broj hadžija smanjen za 20% jer su u toku radovi ne velikoj rekonstrukciji koji će se završiti tek 2020. godine, a podrazumijevaju rušenje i ponovnu izgradnju Harema koji će obuhvaćati preko 7 kvadratnih kilometara.
Na koncu, stižemo na Minnu do sjedišta Rabite i hotela. Jedva uspijevamo da se istuširamo i skinemo ihrame koje ćemo ponovno obući tek za vrijeme obavljanja hadžskih obreda. Izmoreni, s ranicama koje sve više iritiraju, ali ipak ispunjeni nekim posebnim zadovoljstvom, liježemo u iščekivanju novih susreta sa Mesdžidul Haramom i nadamo se zagrljaju Kabe.
