21. April 2018

 

Vjerovatno smo svi mi vrlo često bili u prilici prilikom čestitanja rodjendana nekom našem prijatelju, dobiti odgovor, hvala ne slavim. Godinu dana stariji. Nemam se čemu radovati. Naš grad je obilježio svoj 557.rodjendan. Bilo je raznih manifestacija na raznim terenima. 

Ono što je svakako primetno da nedostaje jeste radost mladih ljudi u najmladjem gradu. Pa da vidimo šta nas to zabrinjava i šta nas to sprječava da se radujemo.

 Sigurno se pitate, šta tišti mlade ljude  grada koji je iznedrio ministra sa najduzim stažom od 2000. godine?  Grad koji je dva puta posjetio predsjednik Republike Turske. Multietnička sredina. Grad različitosti koja predstavlja blago neprocijenjive vrijednosti. 

Hamlet bi u Shekspirovoj legendi o Hamletu rekao: ,,Ima nešto trulo u drzavi Danskoj.”  Meni se čini da je puno toga  truhlo u najmladjem gradu u Evropi.

Nigdje fabrike.  Nigdje  investitora. Mladi pravac autobuska, pa kud koji mili moji.  Od istoka do zapada. Doduše više do zapada.  I da upravo stanje mladih jeste centralni problem našeg grada i teme o kojoj govorim.

Sve više razgovarajući sa mladim ljudima nailazim na mišljenja  kako jedva čekaju završiti srednju školu  pa pravac u bijeli svijet.

Kako je krenulo pričat će se od kolijevke pa do groba najljepše je “Njemačko doba.” 

Na pitanje zašto je to tako, uglavnom sam dobijao odgovore  koji su bili prožeti u kontra pitanju, a šta ću ovdje? Kome ja trebam? I onako nisam sin ili kćerka nekog biznismena ili kako se to danas  često kaže “patronsko dijete”. Nisam blizak ni onima na vlasti. I onako nemam nikakvu vezu da se zaposlim. Volim da mi bude gazda neko pred kim ću cijeli dan kičmu kriviti, ali će me bar platiti. I sve tako u krug, očekivani odgovori.

Jednom prilikom jedna žena mi je rekla doslovce: ,,Ja stalno plačem.”  Na moje pitanje zašto to radi, odgovorila je: ,,Imam sina jedinca, koji kada mi traži novac da izadje u grad, sramota me je i žao mi je jer nemam 200 dinara da mu dam za kahvu, a kada odluči da ide da ih zaradi u inostranstvo plačem svaki put kada ga ispraćam, jer znam kakva je to muka.”

I ostao sam na trenutak zatečen, ohrabrujući je da eto naići će bolji dani, promijeniće se neke okolnosti.  

A kada već odu tamo, obavezno nam poručuju, ovamo ne dolazite!

Bolje je tamo za 300-400 eura, nego ovamo za 1000. Bijeli dan ne vidimo. Jedva se kreveta dočepamo.  Na naše pitanje, zašto onda ne dodju ovamo i nadju posao za taj novac,  govore nam: ,,Njemačka je Njemačka.” I mora se tamo ići. I sve tako u krug.

E to su naše muke. To su naše izgubljene godine. To su naše izgubljene generacije.

A mi koji smo ovdje, oni koji nisu bili u prilici da ih Sunce tudjeg neba grije, obično u relaks atmosferi uz ispijanje kafica sve to komentarišemo i donosimo svoj sud.

I tu ima raznih mišljenja. Sto ljudi sto ćudi. Ali postoje pitanja koja uglavnom svi postavljamo. Šta dalje? Kuda dalje u gradu mladih? Kako dalje u gradu nezaposlenih?

Ostati i raditi za male plate, u dosta slučajeva bez osiguranja, ne prijavljeni jer je takva odluka poslodavca ili pak sami, eto tako, uz ono naše tradicionalno “uhar”. Valja zaraditi tih 50 eura što bi otišlo za osiguranje. Ali ipak sve to u svom mjestu. Pod Suncem svog neba, kažu ljepše grije. Da li na to pristati ili pak zakazivati termine u raznim ambasadama? 

I na kraju da se dotaknem onog dijela mladih ljudi  koji se odlučuju za studiranje nakon srednje škole. Tu već tinja neka nada ali uz veliku dozu pesimizma. Moj lični stav je da kada je obrazovanje u pitanju, moramo se maksimalno  truditi kako bi se što više usavršavali. U našem narodu bi se to reklo zbog sebe. Ali ne samo zbog sebe, već zbog cijele zajednice.  Doista nam je potrebna prava elita. Ona koja će spasiti naše društvo. Ona koja će biti svjesna odlučivanja o sebi. Na svim nivoima na kojima se to odlučuje.

Neophodna nam je visoka politička svijest. Danas kada je politika ušla u sve pore našeg života nemam dilemu da li se njome treba baviti. Na odgovornim pozicijama moraju doći oni koji će biti spremni odgovoriti na pravi način izazovima koji ih očekuju. Elita koja će biti spremna da vodi grad. Jer kada se korov očisti imaće mjesta da nikne nešto novo. Sadašnje stanje je slika naše tužne realnosti. Realnosti u kojoj na trenutak trebamo zastati i upitati se šta poslije? Šta poslije slavljeničkih trenutaka koji brzo prodju?  Šta poslije rodjendana? Naših. Našeg grada. Kakva nam je dalja budućnost?

Nadu svakako ne smijemo izgubiti. Pesimizmu ne smije biti mjesta kod mladog čovjeka. 

Naša budućnost zavisi od toga koliko smo mi sami spremni da je mijenjamo. A siguran sam da možemo. Obrazovan, mlad čovjek mora biti naša budućnost. Budućnost ovoga grada. I niko nema pravo da mu je ugrozi.

 

Autor: Emir Preljević MSPP

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles