6. Juni 2017

Image result for Retorica

(Retorika – vještina lijepog govora i tehnika govorništva uopće; dio stilistike koji se bavi nevezanim govorom u riječi i pismu) 

 Uzrečice ili poštapalice

Skoro da nema ljudi, a posebno onih koji su u javnom životu, politici, a da ne koriste uzrečice ili poštapalice. Puno njih su po tome prepoznatljivi. Ima poštapalica koje budu simpatične i orginalne. Opet ima i onih koje su vulgarne i mrske.

Ima puno korištenja uzrečica: ma šta kažeš, šta to reče, hajde de, ma de, ma nemoj, ma ne daj, srce moje, sunce moje, Boga ti….

Ako pažljivo slušamo govornike ili sagovornike, lahko ćemo primjetiti suvišne, zamorne, ali i dosadne uzrečice koje se trpaju i tamo gdje im nije mjesto. A najčešće su to uzrečice: znači, dakle, mislim, ovaj, onaj, ono, znači, znaš, prema tome, na koncu, međutim, ba, shvataš, razumješ, kao, definitivno, normalno, naravno…

Na sreću ovo su bezazlene uzrečice ali svakako ovdje treba izdvojiti one najfrekventnije koje paraju uši i tako su dosadne, a to su: znači i dakle. One se izgovaraju i kad treba i ne treba, na mjestima i na nemjestima.

Posebno je interesantno slušati političare koji često kažu; da politički protivnici koriste retoriku mržnje, rata, provokacija, itd.

Mnogi od njih i ne znaju šta je to retorika, a izgovaraju taj termin.

Imamo priliku da slušamo političare i njihove govore, debate u parlamentu, na javnim nastupima ili na medijima. Ti govori paraju uši.

Jednom  sam pokušao (pre)brojati uzrečice,  ali sam brzo odustao jer sam u dvije – tri proširene rečenice mogao da čujem uzrečice: znači i dakle u govoru, onih pismenijih insana –  političara – u medijima naprimjer. Puno je taj govornik pričao, a ništa nije kazao osim čestog ponavljanja uzrečica koje je izgovarao kod svakog uzdaha.

 Ima i govornika sa akademskim zvanjem koji ne umiju izbjegavati: znači, ovaj, onaj, dakle, kao suvišne uzrečice.

Kod strogog profesora jezika ili na  seminaru retorike se moglo naučiti: Dakle je veznik zaključne rečenice pa bi trebalo i koristiti u zaključnim rečenicama posebice u završnici smislenog govora ili izlaganja. Dakle ne ide uz izjavnu rečenicu na početku govora.

 Nema smisla upotrebljavati dakle ni na početku, ni na kraju, ni usred jednostavne izjavne rečenice kojom se ništa mudro ne kazuje, a kamoli zaključuje.

Dok slušamo vrla naklapanja onih umnijih i pismenijih koji uzrečice: mislim, dakle, znači, definitivno nemilosrdno rabe kao gladne koke žito, upitamo se čuju li oni sebe, znaju li o čemu govore, vide li uopće one kojima govore?

Interesantno je posmatrati naše političare, pa i akademike kada daju intervju. Oni ne znaju ni da gledaju gdje bi trebali gledati, a dobri poznavaoci retorike to drugačije i elegantnije rade.

 Političari bi uz one mnogobrojne savjetnike trebali imati i savjetnike, trenere koji bi im ukazivali na ispravnost njihovih govora i gledanja u oči dok s nekim govore, a ne po okolnim objektima ili brdima.

Dekartova mudra izreka: Mislim, dakle jesam – jer da misle i da umiju domisliti, znali bi svoj govor (pogled) osmisliti, privesti kraju i zaključiti s mudrom ili barem smislenom zaključnom rečenicom koju će početi s pravilno upotrijebljenim zaključnim veznikom dakle.

Bilo bi interesantno i (pro)čitati govore ili izjave političara, akademika, da ih printani mediji doslovno citiraju. Treba zahvaliti printanim medijima koji ne prenose njihove orginalne izjave ili govore pa to na sreću ne moramo čitati. Dosta je što ih slušamo dok (ne)pravilno govore uzrečice ili poštapalice….

 

Autor: Mehmed Meša Delić

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles