29. Juni 2017

Naš gost je Mersada Nuruddina Agović, doktor teologije, predavač na Fakultetu za islamske studije, nastavnica islamske vjeronauke, predsjednica BKZ u BiH, porodična žena, umjetnica, kaligrafkinja, pčelarka…

 

– Es selamu ‘alejkum gospođo Agović! Molila bih Vas da našoj čitateljskoj publici ukratko predstavite Vaše porijeklo, djetinstvo, školovanje!

 

AGOVIĆ: Babo mi je iz okoline Tutina (sjeverni dio Sandžaka), a majka iz okoline Rožaja (južni dio Sandžaka). Kao mnoge druge bošnjačke porodice, u potrazi za kvalitetnijim i sigurnijim životom i moji preci su krenuli za Tursku, gdje je već bio odselio veliki dio naroda. Iz nekih političkih razloga, granice prema Turskoj su se zatvorile i dio muhadžirskog bošnjačkog naroda ostao je u Makedoniji, u Skoplju, Orizarima i drugim mjestima. 

 

S obzirom da su se moja dva djeda u Sandžaku poznavala, odlučila su da moju 15-to godišnju majku Ibrimu udaju za mog 19-to godišnjeg oca Arslana. Omladina se u to vrijeme nije mnogo pitala za svoje životne odluke. Dedo po majci Hadža (Haxha) govorio je sa svojom majkom i na albanskom jeziku kojeg je naučio od svog r. oca Uke, koji je kao mlad poginuo i ostavio petero djece. Majka moje majke umrla je na porođaju, tako da je moja majka nije upamtila i nema čak ni njenu sliku da bi znala kako izgleda.

 

Po ocu mi je sva porodica, kako bismo kazali, posve bošnjačka. Dedo Šefko je iz Biohana kod Tutina, a bika Fatima iz Naboja (Pešter). Oni su dobili četiri sina, od kojih je moj r. babo najstariji. Moji roditelji dobili su 11-ero djece, devet kćerki i dva sina, od kojih sam ja najstarije dijete. 

 

Rođena sam 1970.godine u Skoplju, u naselju Čair, gdje sam završila i osnovnu školu, pohađajući nastavu na makedonskom jeziku. Međutim, svo vrijeme praznika i ljetnih raspusta provodili smo u selu Gnila, blizu Biohana i Tutina, gdje smo obrađivali zemlju, kosili travu, sakupljali sijeno, pravili svadbe itd. Baštinili smo sandžačko-bošnjačku i islamsku tradiciju koliko smo mogli i kako smo, u to vrijeme, znali. Da sam Bošnjakinja saznala sam u 6-toj godini života (1976.godine) od jednog Albanca. Naime, igrala sam se sa djecom ispred zgrade kad me taj Albanac prepoznao i rekao: “Hej mala, Bošnjaka, idi zovi baba da izađe!”.. Pozvala sam baba i usput ga pitala što mi čovjek reče “Bošnjaka”, on mi je usput kratko objasnio da je to još jedna odredba koju imamo mi ‘muslimani’ i da je tačno da sam Bošnjakinja. 

 

– Sjećate li se neke anegdote iz tog vremena školovanja?

 

AGOVIĆ: Školovanje mi je puno zanimljivih anegdota, od kojih ću za ovu priliku izdvojiti onu kad nam je učiteljica saopštila da ćemo ići na višednevnu ekskurziju u Ohrid i okolna mjesta. Rekla je na makedonskom: ,,Ajfera i Mersada ne treba da plate ekskurziju!” Naime, u mom odjeljenju sva su djeca bili Makedonci, osim Ajfere koja je bila Romkinja i ja Bošnjakinja. Znala sam da je Ajferina porodica bila siromašna, ali mi nije bilo jasno zašto ja da ne trebam platiti, pa sam objasnila: ,,Učiteljice, moja porodica ima dovoljno novaca da meni može tu eksurziju da plati.” Ona je rekla: ,,To je zato što Ajferini roditelji imaju 4 djece i tvoji 6. Ko god ima više od troje djece, ne mora da plati!” .. Ja opet, kao da nisam shvatala o čemu govori, pa sam poluplačnim glasom ponavljala: ,,Ali, učiteljice, moj babo ima novaca, platit će moj babo…” Jedva mi je nekako uspjela dokazati. I otišli smo na tu ekskurziju. Albanci i Turci su se, već odavno, bili izborili za posebne stolove na kojima se ne servira svinjsko meso. Učiteljica me pitala: ,,Mersada, da li tvoji roditelji kod kuće jedu svinjsko meso?” Rekla sam: ,,Ne!” Rekla je: ,,Onda ćeš svo vrijeme na ekskurziji provoditi sa svojim odjeljenjem, a samo u vrijeme obroka idi za onaj sto sa Turcima i Albancima!” I tako sam radila. Iako, u to vrijeme nisam znala niti riječ albanskog i turskog, samo sam šutjela za stolom i smješkala se, ali sam duboko u duši znala da im pripadam, više nego djeci iz mog odjeljenja. Kad bi čime htjeli da me ponude sa stola, govorili su, također, “Bošnjaka”.

 

– Kad ste se iz Skoplja vratili u Sandžak?

 

AGOVIĆ: Jedan stari amidža je mog oca posavjetovao, s obzirom da je imao mnogo ženske djece, da se vrati u Sandžak, kako ne bi rizikovao da bilo koja od nas upozna kakvog Makedonca, što je on i učinio. Danas je svih nas 9 sestara sretno udato za devet Bošnjaka. 

 

Srednje usmjereno obrazovanje, smjer biologija završila sam u Rožajama skroz odlučnim uspjehom i dobila diplomu za odlikaše pod nazivom “Luča”. Sudbina je htjela da moja profesorica razrednica odluči da dođe kod mojih roditelja i prosi me za svog brata, kojeg nisam poznavala. Tako sam se sa statusom studenta, u 20-toj godini udala za, tada mr. medicinskih nauka, danas dr. sci. med. Safeta Agovića. Nedavno smo napunili 26 godina braka. 

 

– Danas živite i radite u Bosni, u Tuzli. Opišite nam malo ratni i postratni period Vašeg života!

 

AGOVIĆ: Pošto me rat zatekao sa statusom studenta na Pravnom fakultetu u Banja Luci, odlučila sam da upišem Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, ali u vrijeme rata nisu primali studente bez završene medrese. Prva ratna godina zatekla me na svadbi djevera, gdje sam bila pri pomoći svekvi, dok je suprug imao neku operaciju u Tuzli. Nisam mogla preći preko barikada. Svijet je pokušavao da pobjegne iz ratne Bosne, a ja sam pokušavala da uđem u Bosnu. Svi putevi su bili zatvoreni. Neko je rekao da postoji šansa, preko Makedonije avionom do Zagreba, a onda autobusom do Tuzle. Godinu dana sam živjela kod amidže u Skoplju, gdje sam završila za jednu godinu dvije godine medrese u Kondovu. Uspjela sam avionom doći do Zagreba, tako što mi je Mešihat u Skoplju izradio dokumenta u kojima, tobože službeno, kao vjersko lice treba da otputujem u Bosnu, preko Zagreba. Bila sam sama, veoma mlada i islamski odjevena, ali se nisam bojala, jer sam znala da je Allah samnom. 

 

Čim sam stigla u Tuzlu, sutradan sam se javila uredu SDA -stranke da me rasporedi na zadatak. Jedna srednjovječna žena mi je preporučila,     s obzirom na završena dva razreda medrese rad u mektebu ‘Batva’ u Tuzli. Radila sam u njemu bez ikakve naknade, sve do kraja rata. U međuvremenu sam polagala razliku predmeta, završila treću i četvrtu godinu i dobila diplomu “Behram-begove medrese”. Od 1996. godine počela sam predavati predmet Islamska vjeronauka u školi, gdje i danas radim taj posao. Također, u međuvremenu sam diplomirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, završila master studij u Novom Pazaru i doktorirala na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. Danas predajem na Fakultetu za islamske studije (FIS) u Novom Pazaru. 

 

– Kad i kako ste se uključili u Pokret koji predvodi muftija Muamer Zukorlić?

 

AGOVIĆ: Osim borbe u djetinstvu da mlađoj braći i sestrama budem uzor i vlastite borbe sa životnim nedaćama, borbe na putu nauke itd. prije nekoliko godina, u Bosni, imali smo borbu sa spasavanjem Islamske vjeronauke koju su htjeli istjerati iz obrazovnog sistema. Tu sam savladala strah od toga da svoje stavove javno iznesem i potpišem se, izlagajući ih kritikama javnog mnijenja. Shvatila sam da čovjek mora konstantno biti aktivan, ako želi zaštiti sebe i vrijednosti u koje vjeruje. Dok sam u Bosni bila aktivna, Sandžaku sam samo pomagala navijački i dovama, sve do 2011.god. kad me je gosp. Hazbija Kalač službeno pozvao na osnivanje Bošnjačke kulturne zajednice u Crnoj Gori. Tu sam uživo vidjela saradnike sa kojima sam se, prije toga, dopisivala u okviru izvjesnih projekata realiziranih ‘na daljinu’. 

 

Od 2011. godine sam aktivni član Pokreta koji predvodi muftija Muamer Zukorlić, koji danas broji na hiljade sljedbenika. Najviše su me fascinirali red, rad i disciplina koju nigdje prije nisam u toj mjeri vidjela, požrtvovanost jednih za druge, iskrenost, plemenitost koju sam mogla da prepoznam samo u pričama o životu ashaba i tabiina. Gledala sam kako moji saradnici, braća i saborci bez imalo sujete, prepuštaju jedan drugome funkcije i oblasti djelovanja samo da bi pobijedila dobrobit za narod. Gledala sam kako hrabro ustaju da brane svoje svetinje, čak i kad situacija izgleda potpuno beznadežno. Mnogo puta sam se uvjerila da je Allah sa njima. Baška za pohvalu je i njihov bratski odnos prema saradnicama, sestrama. 

 

– Kako Vaša porodica gleda na sve Vaše aktivnosti?

 

AGOVIĆ: Moja porodica ima razumijevanja prema mom poslu. Kad sam na predavanjima, u domovini ili dijaspori (imam i tamo neka gostovanja) strpljivo čekaju da dođem, a ja kad dođem potrudim se da postignem sve što kuću čini domom, čak nađem i vremena za hobi, slikarstvo, pčelarstvo. Suprug voli raditi u bašti u kojoj je napravio veliki plastenik, a pomogne mu, kad može, i naš Nuruddin koji je trenutno maturant u hemijskoj školi. 

 

Član sam udruženja likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona u koje sam učlanila i svoju šestu sestru Amelu. Pčelarstvo volim i iz još jednog razloga: jer i u svom pčelinjaku vidim isti red, rad i disciplinu kao u našem sandžačkom slobodarskom Pokretu. Red, rad i disciplina prate me od malih nogu i molim Allaha Uzvišenog, da nekako, ako može, preselim ‘sa svojih nogu’, kao što mi je preselio pradjed u borbi, nana rađajući, r. dedo na putu prema Sarajevu, r. babo na jednoj dženazi i sl. 

 

Vama omladini, iznad svega, želim da imate kvalitetne uvjete za život, da znate ko ste i šta, da nikog prvi ne napadate, ali da ste spremni braniti se ako zatreba, da gajite lijepe međuljudske odnose, ukratko, da budete sretni i uspješni na oba svijeta, inšaAllah!

 

Za “Glas islama” razgovarala: Amela  Salković

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles