Naslovnica Sjeverni Sandžak Tutin Protest u Tutinu – Evo šta kažu građani o ubistvu Fahrudina Skarepa...
ŽELIŠ DA PODIJELIŠ VIJEST?
Ukoliko imate vijest ili bilo kakvu sugestiju pišite nam na E-mail: [email protected]
Pratite nas na:
© SandžakPRESS - Dozvoljeno kopiranje uz navođenje linka.
DN…Dok ta vaša pravda vredi samo za vas Srbe. Dok mi Bošnjaci čekamo tu vašu pravdu nas nestade. Zakon vaš koliko mi vidimo vredi samo za vas Srbe.
. Verifikacija kazne ubistva za počinjeno ubistvo – islam je konstruisao način zaštite od zločina. Imajući u vidu anomalije koje su u svakom društvu prisutne, propisao je kazne kao lijek za anomalije. Na tom putu verifikovao je prethodne zakone koji predviđaju odmazdu za ubistvo. Dakle, dozvolio je krv zločinca. U tom smislu objavljeni su ajeti o odmazdi kao i izrijek Vjerovjesnika, s.a.v.s.: „Čovjeka nije dozvoljeno ubiti osim u tri slučaja: ako je bludnik oženjen treba ga kamenovati do smrti, ako čovjek ubije namjerno drugog čovjeka, i on treba biti ubijen, te ako napusti islam, i bori se protiv Allaha i Njegovog poslanika, onda će se ubiti, ili razapeti, ili protjerati iz zemlje.“ S ovim principom islam je stao na put zanemarivanju sankcionisanja zločina, na koje poziva Jevanđelje i neki moderni istražitelji čija srca su puna milošću milosti prema zločincima, zanemarujući negativne posljedice zločina na žrtvu, njegovu bližu i dalju rodbinu, na bezbjednost i stabilnost ljudske zajednice.
2. Izbor između odmazde i oprosta – iako je islam potvrdio odmazdu kao kaznu za zločin ubistva, to ne smatra neodložnom obavezom, već daje izbor između odmazde i oprosta, kao što prilikom oprosta daje opciju krvarine ili pomirenja, kao i odustajanje od toga dvoga. Islam podstiče samilost i bratsko sažaljenje, toleranciju i oprost. Od Enesa, r.a., se prenosi da je rekao: „Nijedna stvar nije doprla do Poslanika, s.a.v.s., u kojoj se nalazi odmazda, a da nije naređen i oprost.“ Stoga islamski pravnici su imali običaj kazati, da je oprost bolji od pomirenja, a da je pomirenje bolje od odmazde, jer dobrom vjerniku su dovoljne riječi Allaha: „A onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi“ (Eš-Šura: 40). S ovim principom islam je umanjio pretjeranost Tore koja zagovara neminovnost kazne, te zabranu oprosta kada je u pitanju zločin ubistva: „To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost“ (El-Bekare: 187).
3. Jednakost svih ljudi pred zakonom – islam je poistovjetio sve ljude po vrijednosti njihove krvi i nije nečiju krv učinio vrijednijom od krvi drugih, kao što nije ni jednu zajednicu izdigao iznad zakona. Nema povlaštenih „uglednika“ i nepovlaštenog puka koji su se, u vrijeme Rimljana, bacali divljačima da iskupe svoje grijehe. Jednakost svih ljudi naspram zakona se ogleda u sljedećem primjeru: Drugovi (ashabi) su pokušali da poštede kazne ženu iz Kurejša, od plemena Beni Mahzum, koja je ukrala i zaslužila da se nad njom izvrši kazna za krađu. Oni su predložili Usamu bin Zejda da se zauzme za nju kod Poslanika, s.a.v.s., jer je on bio njegov miljenik. Usame se zalagao za nju a Vjerovjesnik, s.a.v.s., se naljuti i stade govoriti ljudima: „Doista one prije vas je upropastilo to što nisu izvršavali kaznu nad nekim ko ukrade ako je plemićkog porijekla, a izvršavali su je kad ukrade neko slabijeg porijekla. Tako mi Allaha, kada bi Fatima kći Muhammedova ukrala, ja bih joj odsjekao ruku“. U prilog ovome govori i oproštajna hutba Poslanika, s.a.v.s., koju nam Prenosi Imam el-Bejheki: Od Džabira, r.a., se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., održao hutbu (oproštajna hutba) u sredini dana tešrika i da je tom prilikom kazao: “O, ljudi, vaš Gospodar je jedan, vaš otac je jedan. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti crveni nad crnim, niti crni nad crvenim, osim po bogobojaznosti (takvaluku). Da li sam vam prenio poruku? Allahu budi mi svjedok!” Ovo je osnovno pravilo. Međutim, postoje mišljenja nekih islamskih pravnika da se ne mora ubiti roditelj zbog djeteta, gazda zbog svog roba, slobodan čovjek zbog roba, musliman zbog zimmije . Ovo je samo mišljenje dijela islamskih pravnika (el-fukaha’) i ne treba ga vezati za opšti princip u islamu, jer su pred zakonom svi odgovorni.
4. Striktna odgovornost zločinca – islam je potvrdio pravilo da akter zločina ne smije svaliti krivicu i odgovornost na nekog ko nije počinio taj zločin. Zato se prilikom odmazde treba ubiti samo zločinac: „Što god ko uradi, sebi uradi, i svaki grješnik će samo svoje breme nositi“ (El-En'am: 164). Isto tako ne treba snositi kaznu koja nije srazmjerna njegovom zločinu, tako da ne treba udvostručavati povrede niti krvarinu: „Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive“ (En-Nahl: 126). S ovakvim pristupom islam je negirao običaj predislamskih Arapa da zbog jednog čovjeka strada ili bude odgovorno čitavo pleme, kao i udvostručavanje povreda i krvarine. U slučaju ubistva iz nehata Kur'an daje mogućnost iskupljenja za taj grijeh tako što će ubica osloboditi jednog roba od ropstva i platiti krvarinu porodici nastradalog. Ali ovo ne važi za ubistvo s predumišljajem: „Onaj ko ubije vjernika nehotice – mora osloboditi ropstva jednog roba – vjernika i predati krvarinu porodici njegovoj; oslobođen je krvarine jedino ako oni oproste“ (En-Nisa’: 92). Islam je potvrdio predislamski sistem učestvovanja ili plaćanja krvarine, tzv. „El-akila“, jer je to aspekt međuplemenskog pomaganja i solidarnosti, ali nije opšti propis koji važi za sva vremena i mjesta bez obzira na stanja i okolnosti.
5. Pravo oprosta pripada krvnom osvetniku (nasljedniku) – islam je staratelju (nasljedniku) žrtve dao pravo osvete i pravo oprosta. Međutim, vlastodršcu nije dao pravo oprosta u slučaju da se staratelj (žrtve) nije odlučio na odmazdu, ali dao mu je pravo da izvrši kaznu prema prijestupniku, ako se staratelj nije odlučio za oprost, te, ako je prijestupnik poznat po kriminalu, odnosno, ako imam (vođa) procijeni da bi se kažnjavanjem prijestupnika odagnala nesigurnost građana i anarhija. Poznato je da u ovlaštenom kažnjavanju imam ima pravo da odredi i smrtu kaznu. Kada se analizira ovaj princip saznajemo da je zločin ubistva prevashodno atak na žrtvu, a potom na njegovu rodbinu koja se njime ponosila, njegovim trudom okorišćavala, i koja je, za njegovu pomoć i susret, sada već uskraćena. Ovi aspekti se moraju sagledati, ako se želi spoznati nosilac prava u ovom zločinu. Ne samo zbog koristi rodbine i plemena već i čitavog društva. Jer ako im se pravo na odmazdu oduzme, i vladar ne izvrši odmazdu nad prijestupnikom, onda će se staviti u nelegalnu poziciju – a ona je osveta i osvetoljubivost. To će pogoršati odnos između njih i ubice, te njegove rodbine. Na taj način se nastavlja neprijateljstvo i nasilje koje će se vjerovatno prenijeti i na plemena. U tom slučaju dolazi do grupisanja ljudi i ekspanzije nereda i nasilja, a to je najgore što može zadesiti zajednicu. Međutim, ako im se da pravo, a potom s njihove strane dođe do oprosta, a strasti se smire i očiste od mržnje i zavisti, nestat će fitne i nesigurnosti, a oprost na kojeg šerijat potencira, će oprati krv i zaliječiti rane. Zločin ubistva je šteta za društvo, s tog aspekta društvo ima pravo reagovanja na to naročito ako je prijestupnik poznat po kriminalu i u njemu uživa. S te strane, islam daje pravo vladaru da se ponaša onako kako smatra a sve u cilju sprečavanja haosa u društvu. Na ovaj način šerijat čuva i poštuje pravo rodbine i društva. Jasno je da ovakva regulacija zločina ubistva nasljednika čini osnovnog nosioca prava u zločinu, jer je on taj koji traži odmazdu i koji traži oprost, bez stvaranja problema imamu (vladaru) da očuva red i mir u zajednici. Ako je situacija obratna, pa vlada, kao što je to slučaj sa pozitivnim pravom, bude osnovni nosilac prava, i samo ona ima pravo odmazde i oprosta, bez obzira na rodbinu žrtve, i zadovolji se sa obeštećenjem, mi kažemo da to nije ispravno jer, doista, duša čovjeka je zlopamtiva i pakosna, a novčano obeštećenje neće je očistiti niti uspokojiti. Uspoređujući druge prijestupe za koje je predviđena šerijatska kazna (el-hadd), poput krađe i bluda, primjećujemo da one nisu istovjetne sa zločinom ubistva. To iz razloga jer su one prevashodno atak na društvo, jer ukazuju na zloćudnost prijestupnika i sklonost izdaji. Zato su takvi postupci pogubni za sigurnost i čast, jer svojom prirodom otežavaju preventivu. Tako da je pravo društva veoma jasno, a dužnost imama je da izvrši sankciju nad prijestupnicima kada bez dvojbe utvrdi njihovu odgovornost. Tu nema mjesta oprostu ili protekciji. Uzvišeni Allah kaže: „Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udaraca biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!“ (En-Nur: 2). U pogledu krađe, Uzvišeni Allah kaže: „Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha! A Allah je silan i mudar“ (El-Ma'ide: 38). Tekstovi o odmazdi, pak, govore na drugi način: oni jasno daju pravo nasljedniku žrtve, te zabranjuju pretjerivanje u realizaciji prava: „A ako je neko, ni kriv ni dužan, ubijen, onda njegovom nasljedniku dajemo vlast, ali neka ni on ne prekoračuje granicu u ubijanju, ta njemu je data vlast“ (El-Isra’: 33). U Kur'anu se privoljava čovjek na oprost i otvaraju se vrata novčanog obeštećenja: „A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati“ (El-Bekare: 178).
Ubistvo iz mrznje, smrdljivog cetnika!
Nece se vise dogoditi ako bude i ubica istom kaznio istom kaznom! Ili od strane zakona ili od nas Sandzaklija.