Autistično dijete jeste problem, ali roditelji ne treba da reaguju suviše tužno, zato što postoji mnogo načina da se ovakvoj djeci pomogne, istakla je profesor defektolog oligofrenolog Sanja Mogorović.
“Nikada nećete zaboraviti te riječi. Dok god živite, i u srećnim i u tužnim vremenima, te riječi će Vam se vraćati. Te prve riječi koje Vam je ljekar uputio saopštivši Vam da nešto nije u redu sa Vašim djetetom. Način na koji ćete to prihvatiti i način na koji ćete početi da se suočavate sa situacijom počinju upravo tim riječima koje čujete”, citat je iz knjige Hiltona Dejvisa koji opisuje kako izgleda momenat zvanične potvrde da je dijete obolelo od autizma.
“Možete li osjetiti bol iz ovih riječi? Ta bol i ta istina sa sobom donosi korenitu promjenu u porodici”, dodaje Dejvis.
Profesor defektolog oligofrenolog Sanja Mogorović nam je, na osvnovu svog 17-godišnjeg iskustva rada u praksi, približila kako se porodice suočavaju i žive sa autističnim detetom.
“Postoji predfaza koju karakterišu neverica i neprihvatanje od strane roditelja koji u ranom uzrastu, već od osmog, devetog mjeseca primjeti da dijete nema određene reakcije i počinje da se pita šta je sa njim. Tada se kod roditelja javlja individualna bol i strah kao reakcija. Bol se javlja zato što je siguran da svako odstupanje od normalnog razvoja djeteta nosi određene probleme i roditelj zna da mu sigurno nikako neće biti lako. Tu je i strah od nepoznatog, jer roditelj ne zna šta ga čeka u budućnosti i najviše ga boli neizvesnost. Pita se da li će njegovo dete ozdraviti, da li će se uklopiti u vrtić, školu i širu zajednicu”, rekla je Sanja Mogorović.
Ona je naglasila da nakon dijagnostifikovanja da dijete ima autizam slijede korenite promjene funkcionisanja cijele njegove porodice, jer ovakvo dijete iziskuje maksimalno posvećivanje od strane roditelja.
“Nema očekivane dinamike razvoja djeteta. Takvo dijete ne možete da ostavite samo ili da očekujete samostalnu reakciju, pa roditelj treba da je potpuno zastupljen u brizi”.
Naša sagovornica istakla je da nema potrebe autističnom djetetu saopštavati da je ono drugačije, jer ono ne razume ni prosta neka pitanja ili obraćanje. Ipak, ako u porodici postoji još jedno dijete, onda njemu treba što prije saopštiti da brat ili sestra imaju problem u razvoju.
“To drugo dijete vrlo često čak i prvo primijeti da nešto sa bratom ili sestrom nešto nije u redu, jer shvata da ga ne primećuje, neće da se igra s njim ili okreće glavu. Možemo reći da se autizam prije dijagnostikuje u porodicama gdje postoje i starija deca, jer roditelji imaju neposredno iskustvo o samom razvoju i potencijalu djeteta sa prvim djetetom, pa će onda lakše i brže primetiti da ovo drugo zaostaje u nekim reakcijama”, rekla je profesor defektolog oligofrenolog Sanja Mogorović.
Prvi korak u rešavanju problema je odlazak kod pedijatra koji će dalje uputiti dijete. Konkretno, za Beograd i za Srbiju to je Zavod za psihofiziološke poremećaje i govornu patologiju (Kralja Milutina 52) ili Institut za mentalno zdravlje (Palmotićeva 7), gdje rade dječiji neuropsihijatri i neuropsiholozi, psiholozi i defektolozi koji određuju tretman djeteta i tu dijete dolazi na tretman jednom nedeljno ili kako se proceni. Tretman vrši defektolog.
Postoje i dnevni boravci za djecu i omladinu obolelu od autizma u nekoliko beogradskih općina, Jagodini, Nišu, Novom Sadu, Požarevacu i Somboru. Tamo dolaze djeca koja su završila proces obrazovanja i u dnevnom boravku su obuhvaćeni tretmanom.
“Savetujem roditeljima da se pridruže Republičkom zavodu za pomoć osobama s autizmom, gdje mogu da dobiju konkretne savjete i pomoć. Roditelji bi trebalo među sobom da razmenjuju iskustva i da se pomažu, a nikako da se osjete usamljeni u ovom problemu. Posljednja statistika kaže da se autizam javlja kod 20 do 60 beba na 10.000 novorođenih“, naglasila je Sanja.
Ona je istakla da je vrlo čest slučaj da usled nemogućnosti suočavanja sa problemom dolazi do napuštanja porodice od strane oca. To naravno predstavlja dodatnu teškoću za majke jer ostaju same sa svojim problemom sa kojim se vrlo teško nositi.
“Zbog suočavanja sa razvojnim problemom dijeteta roditeljima (ili samo jednom roditelju) je potrebna podrška, najčešće je i traže od stručnih lica. Nije redak slučaj da dolazi do depresije, jer smatra da problem nema izlaz. Međutim, to ne treba gledati tako crno i pasivno, ali treba se boriti za svoje dijete, praksa je pokazala da autistično dijete nije neupotrebljivo. To su osobe koje mogu, ali imaju neki poseban način izražavanja, samo ih treba shvatiti i adekvatno tome prihvatiti i reagovati”.
Za to dijete su najvažniji roditeljska ljubav i pažnja, ovakvo dijete ne samo da zahteva maksimum angažovanja, već i maksimum razumevanja od strane roditelja. Tokom odgajanja treba mu blago pristupati od stane čitave porodice, kako bi i ono nas bolje razumelo.
“Dijete treba uključivati u sve socijalne sfere života, treba da bude prisutno na porodičnim okupljanjima i redovno da se izvodi u parkove, igraonice. Mešanje sa grupom normalne dijete je dobro zato što taj način dijete prihvata model ponašanja i imitacijom može da se dovede da bude vrlo približno normalnom dijetetu . Braća i sestre su ti koji pokreću sistem socijalizacije, jer ga uključuju u svoju vršnjačku kulturu”, rekla je Sanja Mogorović i podvukla:
“Roditelji često smatrajući da imaju problem postaju asocijalni, nigde ne idu niti koga primaju u goste iz bojazni da će to dijete da vrišti, nekoga da izgrebe, da prospe nešto. To nije ispravna reakcija i trebalo bi da žive potpuno normalnom dinamikom kao da i nemaju dijete sa problemom. Naravno, okolina treba da bude upoznata sa tim, ali da to ne bude nikakav pečat porodici”.
(Mondo)
