Sandžačka Srebrenica: 69 godina od genocida nad Bošnjacima Limske doline

28
518

5.januara – Na istom zadatku: Četnici, nacisti i fašisti

Teška iskušenja i stradanja sandžačkih muslimana u Drugom svjetskom ratu – ratu koji je za četnike imao i “krstaški” karakter, eskalirala su naročito u periodu od 5.januara do 7.februara 1943.godine, kada je izvršen genocid nad Muslimanima Limske doline na području od Bijelog Polja do Foče. Prema svjedočenjima, tada je masakrirano oko 9200 Muslimana.

Da podsjetimo, Pavle Đurišić je četnički komandant koji je, između ostalog, rukovodio jednom od najbrutalnijih akcija nad muslimanskim narodom u Sandžaku i Istočnoj Bosni početkom 1943.godine. Smatra se najvećim zločincem u Drugom svjetskom ratu na prostoru Crne Gore i šire!

“Početkom januara 1943.g. u Šahovićima kod Bijelog Polja, gdje je izvršen genocid nad Bošnjacima 1924.godine (tada Muslimanima), održana je konferencija četničkih komandanata na kojoj je razrađena odluka četničke Vrhovne komande o novom obračunu sa “Turcima” i “nenacionalnim elementima”. Kako četnici nisu imali dovoljno snaga za frontalni obračun i napad na ovaj cijeli predviđeni prostor (Bjelopoljski, Sjenički, Pljevljanski, Čajnički i Fočanski srez), donijeta je odluka da se najprije obračunaju sa muslimanima u Bjelopoljskom srezu… Četničke jedinice su krenule u napad 5.januara 1943.godine i to akcijom odreda Rada Korde, kada je spaljeno 15 kuća i ubijeno 10 muslimana, dok je 5 bilo spaljeno u kućama. Dan kasnije u napad je krenula i četnička grupa pod komandom Miraša Savića. Komandant Limsko-sandžačkog odreda Pavle Đurišić, koji je rukovodio cjelokupnom akcijom iz Kolašina, 6.januara uputio je izvještaj Draži Mihailoviću u kom se kaže: ”Jutros tačno po planu otpočele su borbe na drugom sektoru. Posmatrači koji su dostavili izvještaj u Šahoviće javljaju da se borba u selu Dubovo razvijala u pravcu sela Korita takom brzinom da su dva prva turska sela Jasen i Kostiće, a zatim i Zmijanac za nepuni sat pregaženi…”Nakon slanja ovog izvještaja, Pavle Đurišić koji je naredio da se spale sva sela koja čine uporište muslimana, uputio se u Bjelopoljski srez da direktno rukovodi četničkim akcijama i novim, još strašnijim, zločinima protiv muslimana, uglavnom neboračkog i nejakog stanovništva.

Zlotvori

Pavle Đurišić

Draža Mihailović

Ubacivali su djecu, žene i starce u kuće, punili kuće slamom ili sijenom i potom palili; žene su vezivali za hrastove, stavljali im slamu u dimije i zatim spaljivali pjevajući:
“O božiću četrdesettreće
za četnike evo sreće
mesto drva i badnjaka
lože glave od Turaka.”

(Da li je slučajnost da se četnička akcija realizuje upravo u vrijeme najvećeg hrišćanskog praznika Božića?)

U ovoj akciji je, prema četničkim podacima, uništeno 33 muslimanska sela na desnoj obali Lima: Voljavac, Gubavač, Rodijelji, Ušanoviće, Presečnik, Boturiće, Donji Vlah, Mirojevići, Šolje, Radojeva Glava, Pobretiće, Mediše, Kostenica, Stubo, Vrh, Zmijanac, Šipovice, Negobratina, Osmanbegovo selo, Dupljake, Jasen, Kostiće, Kaševar, Ivanje, Godijevo, Žilice, Gornja Crnča, Gornji Radulići, Vrba, Crhalj, Kradenik, Sipanje i Ličine. Uz ove podatke Pavle Đurišić je 10.januara u izvještaju D. Mihailoviću predočio da je ubijeno oko 400 pripadnika Muslimanske milicije i oko 1000 žena i djece. Ostatak muslimanskog življa bio je protjeran na lijevu obalu Lima i njihovu imovinu opljačkali su četnici. Međutim, po drugim izvorima, broj popaljenih sela je daleko veći od 33 pobrojanih. U bistričkoj (savinopoljskoj) opštini pomenuto je samo 14 sela, a sva su bila spaljena, izuzev nekoliko u kojim su živjeli Srbi. Izgorjela su sela koja nisu evidentirana u Đurišićevom izvještaju: Mojstir (45 kuća), Dolac, Mokri Lug, Jablanovo, Bijediće, Podbrežje i Bistrica, centar i opštinsko mjesto. U koritskoj opštini evidentirano je samo 8 zapaljenih sela, u rasovskoj 2, zatonskoj 5 iako je to opština sa najviše sela, i u lozanskoj 4 sela. O paljevini mnogih sela nije ostalo nikakvog traga. Na njih je kasnije pala sjena zaborava kao da nikad nisu ni postojala. Opisi četničkih zločina ostali su sačuvani: “…U selu Korita, u kući Novčića, ubijeno je i zapaljeno 16 ljudi, a Begi Ličini su kučinama napunili dimije pa zapalili. Četnici su na konjima jurili selom i iz pištolja ubijali djecu koja bježe. Murata Mehovića, slijepog starca od 70 godina, zaklali su i bacilli u vatru. Mahmuta Beganovića isjekli su na komade. Selma Dervovića su isjekli i dvije mu kćerke zaklali. U avliji Aziza Šabanovića ostalo je 20 unakaženih leševa. Malog Hasima od pola godine, kad je tražio dojku mrtve majke, uhvatili su za noge, udarili o zemlju i bacili u vatru. Žive su bacilli u vatru Džema od četiri godine, Šabanović Šaćira od šest godina, Erma Muharemova i Ragibovo troje djece. Zatim Džemovo troje djece i Halitove kćeri i Raifa od dvije godine. Tako su prošla i ostala sela. Blatnjavim putevima, kroz šikare i šume, bježale su bijedne gomile bose i gole, unezvijerenih i izbezumljenih pogleda, jedni prema Bijelom Polju, drugi prema Rožajama…
Strašni četnički zločini u bjelopoljskom srezu bili su zloslutni uvod mjesec dana kasnije u još masovnije stradanje muslimana u Pribojskom i Pljevljanskom srezu u Sandžaku i Čajničkom i Fočanskom u Bosni…” (Safet Bandžović: “Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka”)

U četničkoj dokumentaciji o pomenutim akcijama između ostalog stoji: “…Tamo sada više nema niti jednog Muslimana, a za njihova naselja niti kuće se više ne zna. Ta srpska zemlja koju su do sada uzurpirali turski uljezi, sada čeka na srpske ruke da je obrade…”

Emina Bučan, mlada 20-ogodišnja Bošnjakinja sa Bara (selo kod Sjenice), u toku velike četničke ofanzive u januaru i februaru 1943.godine na Bihor, Pešter i Limsku dolinu, radi uništenja muslimanskog življa na tim prostorima, herojski je branila svoju kuću, braću, sestre i komšije koje su četnici opkolili. Kada je nestalo municije pošla je u hambar da je preuzme, ali su je tada uhvatili četnici. Prepoznavši među njima komšiju-četnika obratila mu se riječima: „Krv neka ti je halal, a obraz mi čuvaj“. Komšija je shvatio značaj tih riječi i ubio ju je ne dozvolivši da je razjarena četnička grupa siluje. Ovaj čin žrtvovanja mladog života za odbranu djece, starih i iznemoglih, posebno za obraz, čast i dostojanstvo, ostaje kao simbol muslimanskom narodu posebno muslimanki ženi, da su obraz i poštenje vrjedniji od samog života.

U “Sandžak pressu”, februara 2011.g., objavljeno je potresno svjedočenje Šefke Begović-Ličina:
“Povod što Vam se javljam je što je i moj rahmetli otac, Husno Begović, žrtva četničkog genocida 1943. godine i do svoje smrti nije prebolio svoju veliku tragediju. Bošnjaci u Bihoru su stradali na sam Božić 1943. godine, kada su se desili neviđeni zločini nad muslimanskim življem. Rasovo, naše rodno mjesto, 3 km od Bijelog Polja, u bogatoj ravnici pored Lima, gdje su živjele ugledne begovske porodice Begovići i neke srpske bogate porodice Šebek, Aničić, Furundžić, bilo je, zbog dogovora, pošteđeno da se ne bi razorilo tako bogato mjesto. Taj dogovor je trajao do maja 1943. godine, kada je jedan Srbin noću zapalio kuću nekog Šebeka i ujutru pronio priču da mu je zapalio njegov kum i prvi komšija, ugledni Begović Derviš-beg.

To je bio okidač i žiška koja je tinjala tih nekoliko mjeseci, razbuktala se. Moj je otac imao čardak od kamena od tri sprata i četnici komšije su ga opkolili, opljačkali zlatni nakit, a zatim zapalili. Kako su počeli da se guše od dima, svi ukućani su poletjeli napolje i dočekala ih je paljba. Stari Halit-aga je živ izgorio. Kada su ih poslije nedjelju dana ukopavali, u ugljenisanoj ruci držao je tespih. U očevoj mi kući te noći ubijena mi je bijača Lala Begović od 43 godine, polubrat Fahrudin Begović 4 godine, prva očeva žena Naza Franca 23. godine, očeva daidžična, djevojka Zinka Hajdarpašić 20 godina (bila je u gostima), dva bliska očeva rođaka i dva najamnika.


Pokolj muslimana u istočnoj Bosni

I golobradi četnici vršili su pokolj nad nedužnim muslimanima

Moj je otac u to vrijeme slučajno bio u posjeti kod muža svoje rodice Timke Begović, Selman-efendije Dervovića, nekadašnjeg predsjednika Bijelog Polja, koji je sutradan zaklan i sa njim mu je ubijeno troje male djece, a jedna ćerka od tri godine Nurija Dervović-Pašović (sada živi ovdje) trinest puta ubodena bajonetom, i neki italijanski ljekar koji je slučajno naišao, spasao je. Očevu glavu nikad nije našla. Te noći kada je bio pokolj u Rasovu i okolnim selima, Lim je bio nadošao. Brda je nosio. Ljudi, bježeći pred četničkom kamom, uhvatili su se jedan za drugog i za rep konja nekog Amira France i tako prelazili ka Bijelom Polju. Dešavalo se da nekom, od nemirnih i velikih valova Lima, ruka popusti, tako da je Lim te noći odnio i udavilo se trideset muslimana iz tog kraja. Mi imamo kasetu i živi zapis očevog kazivanja, a i sliku ubijenog Selman-efendije i njegove djece. Slikao je taj doktor koji je spasao ovu djevojčicu. Imamo i sliku eshumacije očeve porodice. Slikao je kao srednjoškolac, naš rođak Meho Bejtić, nekadašnji pazarski predsjednik općine.
Duga je priča o ovim zločinima koje jednom namjeravam zapisat, jer nam ih je otac cijeli život slikovito opisivao. Nikada nas nije učio da budemo osvetoljubivi, ali nas je opominjao kako se ljudi preko noći znaju pretvorit u krvoloke. On je ostao sam bez ikog svog i, nekada najbogatiji u tom kraju, postao siromah bez ičega. Tu je ranu nosio do smrti. Cijeli život je osuđivao tamošnju vlast što se nikada niko nije sjetio da stavi neko spomen obilježje i da se time oda žalost za nevino stradale Bošnjake tog kraja. Niko nikada u nekim govorima nije spomenuo te žrtve.

Mnogo godina kasnije, moj brat je, istražujući stablo Begovića, pretraživao na internetu gdje sve ima prezimena Begović, slučajno naišao na mnoge Begoviće koji su stradali u Jasenovcu. Uvidom u taj spisak, šokiralo ga je otkriće da su kao jasenovačke žrtve spominju i imena očeve porodice, koji su od četnika poginuli na kućnom pragu u Rasovu, kao i mnogi poginuli komšije koji nikada Jasenovac nisu vidjeli. Brat je napisao oštar protest nekom Institutu za istraživanje zločina nad Srbima da se sa te liste izuzmu članovi naše porodice, jer je to velika neistina i velika uvreda za žrtve.
Mom ocu je to stradanje bilo povod da doseli u Pazar, a onda je, ne znajući da će se još gori zločini desiti u Bosni, sedamdesetih godina odselio s majkom i četiri brata za Sarajevo. Fala Allahu, uoči samog rata, preselio je i nije dočekao ponovnu golgotu i bol bošnjačkog naroda. Niko nam od porodice u ovom ratu nije stradao, elhamdulillah, ali ožiljci su ostali, zebnja traje, a nada u pravdu Svemogućeg nikada ne prestaje.”

Muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić o „Sandžačkoj Srebrenici“ kaže:
“Prema izvještaju četničkog komandanta Pavla Đurišića generalu Dragoslavu Draži Mihajloviću, u drugoj polovini februara 1943. god. u Limskoj dolini četnički odredi Vojske Kraljevine Jugoslavije izvršili su genocid nad 9.200 Bošnjaka. U izvještaju se navodi da su 1.200 ubijenih bili vojno sposobni, a 8.000 su bile žene, djeca i starci.

Zločin ovih razmjera ne zastarijeva. Naprotiv, ova vremenska distanca omogućila je pucanje brane šutnje i bujice pitanji koje neumitno traže odgovore.

Kako je moguće da većina Bošnjaka ne zna za genocid u kome je ubijeno za nekoliko stotina više naših sunarodnika nego u Srebrenici? Koju smo to historiju učili u školama i koju i danas naša djeca uče?

Koliko su mraku neznanja o sebi i svojoj prošlosti doprinijeli naši neprijatelji, a koliko mi sami?
Bošnjačkom narodu sigurno nije, a kome jeste interes da ovako stravične istine potiskuje u zaborav? I konačno, da li je moguća sloboda sa ovoliko zatrpane istine?

Odgovori na ova pitanja Bošnjake čekaju na svom dugom i mučnom putu vraćanja slobode i dostojanstva.
Razumijem, iako ne pravdam, četnike koji bi da se negira ili što prije zaboravi ono što su činili. Razumijem i druge glasnogovornike srpskoga naroda kojima je teško pogledati u oči ovako stravičnim činjenicama. Ali ono što nije moguće razumjeti i što Bošnjaci nikada ne bi smjeli zaboraviti jeste sudjelovanje u amnestiji počinioca ovog i drugih genocida. Kako razumjeti da su bošnjački narodni poslanici dvije sandžačke stranke u srbijanskom parlamentu svojim prisustvom i glasanjem obezbijedili rehabilitaciju pripadnika četničkog pokreta, čime se i počinioci genocida u Limskoj dolini više ne smatraju zločincima, već borcima za otadžbinu, tako da oni preživjeli ili njihova djeca stiču pravo na penzije i druge finansijske i socijalne benificije.

Kako razumjeti da se danas u Srbiji putem budžeta Ministarstva za rad i socijalnu politiku, na čijem čelu je Bošnjak, Rasim Ljajić, izdvaja nekoliko miliona dinara za Ravnogorski četnički pokret?
Ako ovo nije moguće razumjeti, pokušajmo to sa činjenicom da je komandanta Polimskih četničkih odreda, Pavla Đurišića, odlikovanjem „Željezni krst“ nagradio lično Adolf Hitler.”
“…Tokom 1945. četnici sa područja Berana, kao i u drugim krajevima Crne Gore, zamijenili su kokardu za petokraku. Najedanput su vodeća mjesta u srezovima zauzeli bivši četnici a potonji partizani.Lokalni četnici su se uvukli u sve strukture nove vlasti Nesmetano su došle do izražaja sve brutalnosti četničkog mentaliteta prerušenog u tzv. narodnooslobodilački sistem…” (H.Crnovršanin, N.Sadiković: “Sinovi Sandžaka”)

Treba naglasiti da većina historičara smatra da su, na prostorima bivše Jugoslavije, crnogorski četnici bili najbrutalniji. Mnogi od njih, nažalost, nisu doživjeli zasluženu kaznu, a što je najtragičnije, nakon “pokajanja” su zauzeli odgovorna mjesta u novoformiranoj vlasti. Nikada nije ni sačinjen detaljan spisak aktera tih stravičnih zločina. 90-tih godina prošlog vijeka četnički elementi počinju ponovo da se eksponiraju ali još uvijek u Crnoj Gori nisu doživjeli rehabilitaciju kao što je slučaj u Srbiji. Da se u životu ništa ne dešava slučajno govori i činjenica da se četnički štab nalazio upravo u Šahovićima, koji su 1924.godine etnički očišćeni nakon stravičnog masakra više stotina muslimana! Poražavajuće je da muslimani ni genocid u Šahovićima a ni onaj u Limskoj dolini, devetnaest godina kasnije, nijesu do sada obilježili na adekvatan način, želeći da iste prepuste zaboravu. Ni poruka iz događaja 90-tih godina prošlog vijeka, da nam bježanje od prošlosti neće pomoći i sačuvati nas od nekog sljedećeg pokolja, nije doprla do svijesti najvećeg broja Bošnjaka!

Na kraju da podsjetimo da je na svečanosti koja je održana povodom 70 godina Pljevaljske bitke, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović poručio: „Crna Gora mora da vječno arhivira četništvo Pavla Đurišića i kvislinški fašizam i ustaštvo Sekule Drljevića!”

Već više od dvadeset godina iz aviona se vidi da je četništvo o ustaštvo nekih novih Đurišića i Drljevića sve jače i brojnije, a kada će ga arhivirati u CG oni koji su ga reaktivirali i unaprijedili, ne znamo!

Autor: Mirsad Kurgaš


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

28 KOMENTARI

  1. OVO NA SLIKAMA SU USTASE NE CETNICI,POGOTOVU OVA DRUGA SLIKA, HRVATSKI LIST JE OBJAVIO TEKST O USTASAMA I STAVIO JE OVU DRUGU SLIKU TAJ SA NOZEM JE USTASA ZLOCIN JE POCINJEN U LICI. ZLOCINE SU CINILI SVI CETNICI,PARTIZANI,SS HANDZAR DIVIZIJA,OZNAKE HANDZAR DIV. SU SABLJA I KUKASTI KRST, A NAJVECE ZLOCINE POCINILE SU USTASE(HRVATI,MUSLIMANI), PREMA PODACIMA CENTRA SIMON VIZENTAL U JASENOVCU UBIJENO JE 700.000 SRBA,80.000 ROMA,40.000 JEVREJA.

  2. NEKA NASE KOMSIJE NE STRAHUJU MI BOSNJACI,MUSLIMANI SE NECEMO POVESTI PO ONOJ jevrjsko hriscanskoj( OKO ZA OKO)TO NAM NASA VJERA NE ODOBRAVA:JER OSLIJPICE ZIO SVIJET .SVAKI ZLOCIN TRBA NAZVATI ZLOCINOM,I NE ZABORAVIT ISTI. I MI IMAMO PRAVO NA SVOJU VJERU I HISTORIJU KAO SVI NARODI SVIJETA.

  3. 7. Karađorđe je bio vojeni predvoditelj od prirode bogato obdaren i vrlo iskusan; on nijemogao predvideti onu preveliku vojnu važnost koju Crna Gora za Srbiju ima i koju ćesvagdar imati kad god se o tome stane raditi da se Bosna i Hercegovina od Turske odjele iSrbiji prisajedine. Pohod ovog vojvode na Sjenicu i Novi Pazar još svi Srbi dobro pamte inije potrebno da mi sledujući predlog novim dovodima podkrepljujemo. Neka Srbija i uCrnoj Gori primier Rusije sleduje i neka dade vladiki pravilnu svakogodišnju podporu unovcu. – Srbija će na ovaj način za malu cjenu imati prijateljstvo zemlje, koja najmanje10.000 brdnih vojnika postaviti može
    http://www.scribd.com/doc/7536025/Ilija-Garaanin-Nacertanije

  4. NACERTANIJE

    – ILIJA GARASANIN –

    Knezevina Srbija do 1844. godine zapravo i nije imala neki razradjeni plan vanjske politike. Tek dolaskom Ilije Garasanina (16.I.1812.-15.VI.1874.) za ministra unutrasnjih poslova 23. IX. 1843. godine utvrdjuju se njezine smjernice.

    On je 1844. godine na osnovu ideja Adama Czartoryskog, vodje konzervativnog krila poljske emigracije, iznijete u spisu “Conseils sur la conduite à suivre par la Serbie” i tzv. “Plana za slovensku politiku Srbije” Frana Zacha u kojem je izrazena koncepcija francuske diplomacije u rjesavanju “Istocnog pitanja”, sastavio “Nacertanije”

    – Program spoljasne i nacionalne politike Srbije na kraju 1844. godine – koji je vazio sve do 1918. godine, a u odredjenim nijansama i bitnim smjernicama sve do nasih dana. Osnovne paradigme toga programa jesu:

    “Historijsko pravo zasnovano na tradiciji srpske srednjovjekovne drzave”.

    Ovaj prvi pisani program vanjske politike Srbije trebao ju je predstaviti “Pijemontom” Juznoslavenske drzave, a oslanjanjem na Francusku i Veliku Britaniju, ona bi trebala biti snazna prepreka prodora Rusije na Sredozemlje.

    Koliko god je polazio od nacela da “Balkan treba pripasti balkanskim narodima” s ciljem da “posle sloma Otomanskog carstva u Evropi treba spreciti da ga ne zameni neka Velika sila, pre svega Austrija” u biti je cijeli Program bio koncipiran za stvaranje Velike Srbije odnosno Jugoslavije sa vodecom ulogom Srbije.

    Polazeci od nacela “Nacertanija” u Srbiji je, u martu 1849. godine donijet “ustav politicke propagande” koji se trebao ostvariti u “Slavensko-turskim zemljama” prema kojem su Bosna, Hercegovina, Crna Gora, juzna Srbija, novopazarski Sandzak, sjeverna Albanija, jugozapadna Bugarska, Dalmacija i predjeli hrvatsko-slovenske granice cinili jednu nerazdjeljivu cjelinu, jer su ta podrucja, po njemu bila nastanjena gotovo u potpunosti od jednoplemenika.

  5. ILIJA GARASANIN

    – TVORAC NACERTANIJA –

    Srpski politicar i drzavnik, sin trgovca, rodjen 16. januara 1816. godine u mjestu Garassi kod Kragujevca. Prezime je uzeo po rodnom mjestu, a bio je sin trgovca Milutina Savica. Skolovali su ga privatni ucitelji. Od 1837. obavlja duznost carnika u Visnjici i Beogradu. Postao je prvi zapovjednik srpske regularne vojske, s cinom pukovnika. Od oktobra 1842. na duznosti je pomocnika ministra unutrasnjih poslova. Od 1843. vrsi duznost ministra unutrasnjih poslova.

    Od 13. septembra 1852. – 14. marta 1853. Garasanin je knezev predstavnik i ministar vanjskih poslova, a 1853. otpusten je na zahtjev Rusije. Ipak se borio protiv austrofilske politike kneza Aleksandra Obrenovica i smatrao kako se Srbija treba oslanjati na Francusku i Rusiju. Godine 1858. ponovo postaje ministar vanjskih poslova.

    Na poziv kralja Mihaila 9. decembra 1861. postaje predsjednik Ministarskog savjeta i ministar vanjskih poslova. Na toj duznosti ostaje do 3. novembra 1867. Prihvatio je ideje kneza Mihaila o ratu s Turcima i radio na sklapanju saveza s Crnom Gorom i Grckom u pripremanju ustanka protiv Turaka.

    Iz sluzbe je otpusten 1867. jer se protivio knezevoj zenidbi s Katarinom Konstantinovic. Nakon toga zivo je na svome imanju u Grockoj (danas dio Beograda). U Srbiju je uveo policiju i birokratski nacin uprave te se stoga smatra najvecim srpskim administratorom i drzavnikom Ustavnobraniteljskog rezima.

    Utjecao je na odluku Svetoandrejske skupstine o zbacivanju dinastije Karadordevica. Kao minsitar vanjskih poslova 1858. donio Zakon o narodnoj skupstini.

    Posljednje godine zivota proveo je izvan politike. Preminuo je 10. juna 1874. godine u Beogradu u 62-oj godini zivota.

    Najpoznatije djelo mu je knjiga

    • Do 1878 godine i Berlinskog kongresa Sandzak je pripadao BiH,ali je odlukom velikih tadasnjih sila Austro-Ugarska dobila mandat da anektira BiH tada su se Bosnjaci junacki borili protiv toga ali su na kraju anektirani od Austrougarske,a Sandzak je ostao u sastavu Turske carevine.1912 godine Sandzak biva okupiran i pripojen Srbiji i Crnoj Gori i od tada je bilo vise inicijativa za ostvarivanje Autonomije Sandzaka poznata deklaracija gradonacelnika svih Sandzackih gradova kralju sa zahtjevom da se Sandzak ponovo vrati u okrilje BiH a ako to ne moze da Sandzak dobije svoju autonomiju.Svi znamo kako su zavrsili gradonacelnici a sa njima i ideja o Autonomiji Sandzaka.Drugi pokusaj je bio za vrijeme drugog svjetskog rata kad je Sandzak odlukama Zavnosa dobio status federalne jedinice sa svojim predsjednikom Srbinom Sretenem Vukosavljevicem i premijerom Rifatom Burdzevicem Trsom,svi su znali za trecu slavnu Sandzacku brigadu na celu sa Rifatom Burdzovicem.Medjutim i ta je inicijativa propala zbog odluka tadasnjeg rukovodstva KP idejom Jevreja Mose Pijade gdje opet Sandzak protiv svoje volje i svog naroda podijeljen izmedju Srbije i Crne Gore. Zna se da je i Sreten Vukosavljevic kao predstavnik Srba i Predsjednik Sandzaka bio protiv podjele Sandzaka na Srbiju i Crnu Goru,a premijer Rifat Burdzovic Trso biva ubijen i od tada je pitanje Sandzaka na cekanju jer nije imalo dostojne predstavnike koji su bili uticajni da postave pitanje autonomije Sandzaka.Osim ovih inicijativa Sandzak je uvijek imao dostojne borce za svoju autonomiju i odbranu Sandzaka od raznoraznih pokusaja i programa poput Nacertanija,instrukcija programa Sanu i slicnih i mi se moramo prisjetiti nasih junaka.Pocevsi od Jusufa Mehonjica,Huseina Boskovica koji su djelovali sa svojim druzinama.Zatim Rifata Burdzovica,Hasana Zvizdica branioca i heroja za odbranu Sjenice,Acifa Hadziahmetovica branioca Pazara,Bika i Deka Dresevica takodje heroja za odbranu Sandzaka,zatim Isa Sadikovica i hodze Pacariza branioca Prijepolja,Cazima Sijarica branioca Bijelog Polja zatim Cazima Prasevica i svih drugih heroja zahvaljujuci kojima mi i dan danas zivimo na nasem Sandzaku.Sandzak je uvijek imao i imat ce hrabre sinove koji su se borili za odbranu svojih prava i sada je nase rukovodstvo na celu sa muftijom Zukorlicem na putu za ostvarivanje slobode i autonomije za svoj narod koji se hrabro i neustrasivo zalaze za ostvarivanje sna davnasnjih generacija koji nijesu docekali ostvarenje te ideje o autonomiji Sandzaka.

      • Rifat BurdžovićTršo

        (1912-1942)

        Najistaknutija licnost komunistickog pokreta na prostorima Srbije, Sandzaka I Cme Gore, u prijedratnom ; u prve dvije godine Drugog svijetskog rata, bio je Rifat Burdzovic – Trso. Rifat je roden 11. februara 1913. godine u Bijelom Polju kao trece dijete u porodici serijatskog cinovnika. Otac mu je radio u Serijatskom sudu. Veoma rano ostaje bez roditelja. Njegov otac Nazif je umro kad je Rifatu bilo dvije godine a ubrzo ostaje i bez majke Rabije – Rabe. Brigu o njemu preuzima njegov amidza i daje ga u osnovnu skolu. Nakon zavrsena cetiri razreda, zbog lose finansijske situacije, amidza i stara- telj Murat Burdzovic ga daje na obucarski zanat. Medutim, Rifat nije dugo cekao na dalje skolovanje, jer je u Skoplju otvorena Velika medresa u kojoj su mogla da se skoluju talentovana bosnjacka djeca. U jesen 1925. godine Rifat upisuje skopsku Medresu (imala je rang gimnazije}. Kao izuzetan ucenik dobija i vakufsku stipendiju koje je odobravalo Vakufsko mearifsko vijece u Skoplju. “Ovo vijece je odigralo znacajnu funkciju kod skolovanja muslimanske omladine, djelimcno u srednjim skolama, a posebno studenata na fakulteti- ma. Korisnici vakuskih stipendija bili su i poznati revolucionari; Burdzovic Rifat iz Bijeiog Polja, Catovic Hivzija iz Rozaja, Sabitovic Osman iz Prozora, Hodzic Melehata iz Bijolog Poija, Kubur Jakup iz Boljanica kod Pljevaija, Haskovic Zenun, Kurtagic Bajram iz Novog Pazara, Music Zufer, Basic Beco, Redzepagic Emin i Jusuf iz Plava i drugL Sandzacka omiadina je u oblasti kulture svoiu aktivnost razvijala kroz Kulturno – prosvjetno drustvo “Gajret”, koje je 1929., nakon uvodenja diktature, preimenovano u “Srpsko muslimansko kulturno prosvjetno drustvo”, sto je medu aktivistima “Gajreta” izazvalo protivijenje, ali bez uspjeha. U predvecerje Drugog svjetskog rata bilo je pojava da se aktivnost muslimanske omladine organizira i putem sportskih drustava. I Rifat uzima aktivno ucesce u radu bjelopoijskog “Gajre- ta” kojeg je od 1925. godine vodio njegov amidza Murat, ” pa su od 1932. godine Trso i njegovi drugovi iz Velike medrese davali u okviru “Gajreta” svoje priredbe…” Za vrijerne skolovanja u Skopiju bavi se i pisanjem pje- sama i pripovjedaka a bio je i medu najboijim djacima politickog, kultumog I sportskog zivota Medrese. “…Prva generacija iz Velike medrese u Skoplju, sa zavrsenim maturskim ispitom, izasia je tek 1932/1933. skolske godine. Od tada do aprila 1941. skolu su zavrsila 102 ucenika iz Sandzaka… Karak- teristicno je da je u Velikoj medresi, najvise bilo ucenika iz Plava i Gusinja… Gimnazije i druge srednje skole zavrsilo je 92 ucenika. lzrazito najvise bilo ih je iz Pljevaija, ukupno 61, zatim iz Novog Pazara 11, iz Plava 8, iz Bijeiog Polja 5, iz Berana 3, iz Priboja 2, i po 1 iz Nove Varosi i Rozaja.” ° Ostalo je upamceno da su iz Velike medrese u Skopiju, zbog marksisticke aktivnosti i propagande bili iskijuceni: Camil Sijaric, (bio jedan od najvecih bosnjaiikih knjizevnika), Resid Dedovic i Muhamed Abdagic. Oni su kasnije nastavili skolovanje u gimnaziji u Vranju. Rifat je izbjegao iskijucenje i maturirao je kao jedan od najboljih ucenika svoje generacije. U jesen 1933. godine upisao se na Pravni fakultet Beogradskog univerziteta. “Od prvih dana kao student prava, sukobljava se sa teskocama i surovostima zivota, jer mora da zaradjuje i da se sam izdrzava na studijama.

        Izbijanjem rata 6. aprila 1941. godine, Trso se, po naredbi Centrali komiteta KPJ i Pokrajinskog komiteta za Crnu Goru, prebacuje u Sandzak i na niegovoj teritoriji formira nove partijske celije i ucvrscuje i omasovljuje postojece. Stvara i novi Oblasni komitet KPJ za Sandzak, i postaje njen sekretar. Prvi mjesni i sreski komitet KPJ je formirao u rodnom Bijolom Polju, a zatim u Pljevljima I Prijepolju i prve partijske celije u Priboju i Novom Pazaru. Trso je dolazio u Novi Pazar tri puta; prvi put, 10. aprila 1941. godine, kada se upoznao sa situacijom i razgovarao pojedinacno sa naprijednim ljudima i rekao im da se organizuju i sprijeme za ustanak. Poslije ovog dolaska u Novi Pazar, on je prijeko Sjenice otisao u Crnu Goru. Drugi put je u Novi Pazar dosao polovinom maja iste godine. Ovoga puta je imao dva osnovna zadatka; da se blize upozna sa stanjem u gradu i da preduzme mjere za osnivanje partijske celije. Treci i poslijednji Trsov dolazak u ovaj grad bio je sredinom juna 1941. godine kada je konacno formirao partijsku organizaciju u Novom Pazaru.
        Trinaestog jula 1941. godine u Drijeniku kod KolasinaTrso prima direktivu Pokraiinskog komiteta KPJ za Cmu Goru, Boku I Sandzak o pocetku oruzanog ustanka. Prvu oruzanu akciju su izvrsili mojkovacki komunisti pa su u noci 14-15 jula zauzeli Mojkovac. Ubrzo i bjelopoijski komunisti formiraju gerilske odrede koji prekidaiu saobracajnicu Bljelo Polje – Bro- darevo – Priiepolje kod sela Sutivana a vec 20. jula 1941. zauzimaju Bijelo Polje i zarobljavaju 180 italijanskih vojnika bez borbe a nekoliko ubijaju tokorn napada. Tom prilikorn su zaplljenili i veliku kolicinu naoruzanja. Trso postaje sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Sandzak I daje direktivu za formiranje bielopoijske partizanske cete, Nakon sto su partizanske jedinice u Srbiji potisnute i prinudjene na povlacenje ka Sandzaku Rifat im u decenibru mjesecu 1941. obezbedjuje prihvat i smjestaj kao i Centralnom komitetu i Vrhovnom Stabu. Tada je u zapadnom Sandzaku postojala najveca slobodna teritorija a broj sandzakih partizana je rastao svakim danom. Kako je rasla Rifatova popularnost kod naroda u Sandza- ku i Crnoj Gori, njegovi partijski drugovi Crnogorci postaju zavidni i pocinju da mu prave “igru” koja ce ga krajem 1942. odvesti u smrt. Prvo su odlucili da Trsa maknu sa teritorije Sandzaka pa ga 29. marta 1942. godine salju na “savjetovanje” kod vrhovnog komandanta I generalnog sekretara KPJ Josipa Broza koji se tada nalazio u Foci. Medutim, on i tamo nize blistave uspjehe i vec 05. juna 1942. formira Trecu proletersku (sandzacku) brigadu a njen politicki rukovodilac postaje upravo Trso. lako je Trso bio najpotrebniji svom, priie svega. bosnjacko-muslimanskom narodu u Sandzaku, drugi su odiucili da ide na vruce bosansko ratiste koje je vrvjelo od cetnickih, njemackih i ustaskih vojnika. U vojnickom pohodu na Bosansku krajinu Treca sandzacka biljezi uspjehe u borbama na Bradini, Sujici, Livnu, planini Dinari (bilo jako uporiste (cetnickog vojvode Momcila Sujidica), Kupresu planini Manjaci i dalje u Bosanskoj kra- jini. U brigadi je Trso uviiek bio sa svoJim borcima, bodrio ih, savjetovao i brinuo o njima. Za mjesto likvidaciie crnogorski partizani i lokalni cetnici su odredili selo Trnovo kod Mrkonjic:- Grada (ranije Varcar Vakufa). Naiboiji poznavaoci Trsovog zivotnog puta kod nas su dr. Mustafa Memic I nedavno preminuli Hakija Avdic. Oni su dugo godina istrazivali Zivotni put i djelo Rifata Burdzovica. Veoma odgovorno i sa mnogo poznavanja o Trsi je pisao dr. Memic, jer je, i on kao i Trso, bio ucenik Velike medrese u Skoplju a kasnije i njegov sljedbenik. U saradnji sa rah- metii Sakiborn Dizdarevicem, inace tadasniim rukovodiocem Kulturnog centra u Bljelom Polju, Memic je 1987. godine bio inicijator za organizo- vanje Okruglog stola o Rifatu Burdiovicu -Trsi. Zbog svog pisanja o Mus- limanskim partizanskim jedinicama i istupa na naucnom skupu odrzanorn 1983. u Titogradu (Podgorica) sa referatom “Prelomni dogadaji u Crnoj Gori u 1943. godini”, u kojem se govori o politickoj diferencijaciji medu Muslimanima u ovoj republici, Memica je Predsjednistvo CK SK Crne Gore 26. februara 1988. indirektno proglasilo nosiocern muslimanskog nacionalizma.
        Pocetkom 1988. godine bosnjacki intelektualci iz crnogorskog dijela Sandzaka, su trazili da se u zvanicne historijske udzbenike uvrsti I objavi revolucionarna aktivnost muslimanskih partizanskih jedinica ka I da se o Rifatu Burdzovicu, dok su jos zivi njegovi saborci, organizuje okrugli sto u njegovom rodnom kraju, u kojemu je inace ovaj humanista I revolu- cinar zaboravljen. Ovakva inicijativa je naisla na javno suprotstavljanje i PredsjedniStva Centrainog komiteta Saveza komunista Crne Gore, koje je, na svojoj prosirenoj sjednici odrzanoj 26. februara 1986. godine u Podgorici, usvojilo stav da pisanje o muslimanskim partizanskim jedinica- ma predstavlja “muslimanski nacionalizam” koji navodno ima za cilj “stvaranje etnickih cistih zivotnih prostora”, te “sirenje ideja panislarniz- ma”. Tako su partizanske jedinice jednog naroda svrstane u izmisljen! “islamski fundamentalizam” i “panisiamizam”. sto se tice inicijative da se o Rifatu Burdzovicu organizuje okrugli sto u Bijelom Polju, “Centraini komilet Crne Gore je zabranio da se o njemu objavi pripremljena mono- grafija.”~ U zadnje vrijeme primjetni su pokusaji da se krivica za Rifatovu likvidaci- ju prebaci na drugu stranu. Tako je 27. februara 1997. godine beogradski list “Politika” objavila tekst “Cutanjem skrivena istina”, izvjesnog Stanka Ravica. Navedeni tekstopisac pokusava da za Rifatovu likvidaciju optuzi Tita, jer je navodno ovaj (S. Ravic), dok je bio u Titovorn obezbedenju, bio slucajni svjedok razgovora izmedu Tita, Silasa i Peka Dapoevica u kojem je navodno Tito priznao da je likvidirao Trsa??? Ovaj clanak je dosao do ruku gospodina M. Memica koji je ovo pisanje nazvao velikorn neistinom i okvalifikovao ga kao “pokusaj da se sa cetnika opere odgo- vornost za z!ocin koji su poftinili.” Rifatovorn pogibijom sandzacki Bosnjaci su izgubi!i svog autentilinog prijeprijedstavnika u partizanskom pokretu Sandzaka, tako da su ostali Bosnjaci partizani bili samo puki izvrsitelji crnogorskog I srbijanskog partizanskog rukovodstva. Jedno je sigurno, da je Rifat Burdzovic ostao ziv Sandzak svoju autonomiju nebi izgubio. predstavnika u partizanskorn -pakretu Sandzaka, tako da su ostali Bosnjaci partizani bili samo puki izvrsiteiji crnogorskog i srbijanskog par- tizanskog rukovodstva. Jedno je sigurno, da je Rifat Burdzovic ostao u zivotu Sandzak svoju autonomiju ne bi izgubio, i ako bi je izgubio ne bi dozvolio da nova komunisticka vlast postupa sa njegovim narodom ona- ko kako je postupala. Moze se slobodno reci da je tragedija sandzackog naroda otpocela njegovim ubistvom.

    • nikakva je to istorija to je srpska propaganda mit i laz,sami srbi su to priznali u jednoj emisiji koja se emitovala na rts,to da je njihova istorija laz, njima upravo to i odgovara jer kad bi pisali pravu istoriju sami sebi bi iskoplali koletktivnu grobnicu , sve prevare bi se otkrile!

  6. Mi Bosnjaci moramo/trebamo ovo sve dokumentovat i naucit nasu decu, da znaju sta se sve desilo i moze desit nama. To ne zanci da treba mrzet svu jednu naciju, niti da treba gledati samo one dobre i opustitise jer se nezna sta nam ko tacno sprema. Ipak gore izneti tekst je sasvim tacan i izdrzan i samo cetnici uvredit. Znaci Srbi nece nikat obesit jednog Cetnika zato sto je poklo nas, reci ce samo da nije to dobro sto je ucinijo, to vam dovoljno kaze sve!!!

  7. Da upravu si i treba spomenuti jos jednog Jovu Kapicica koji se borio protiv istih ovih cetnika , inace Jovo je ovih dana napadnut u beogradu od strane srpskih nacionalista

  8. DRAGI MOJI BOSNJACI OVAJ SAJT TREBA DANAM BIDE OPOMENA DA NIKADA NE ZABORAVIMO ZLOCINE KOJI SUNAM CETNIZI NANIJELI ZLA I DA BUDUCIM GENERAZIJAMA I POKOLENJIMA PRENESEMO U AMANET DA NIKADA NEZABORAVE OVAJ GENOZID -TRAZIM DA NASA DJEZA U SKOLAMA IMAJU U SVOM PROGRAMU SKOLSKOM DA NEZABORAVU ZLO KOJESU CETNICI BOSNJACIMA UCINELI A DA OSUDIMO SVE OVE NASE IZDAJIZE KOJI SURUJU SA ONIM KOJINA ZLO MISLU I SVIJE PRAUNUCA CE HIM BITI ZASRAMLJENO NJIHOVIM RDJAVIM POSLOM.NA ZELIM DA UVRIJEDIM POSTENE LJUDE ALI ZA LOSE LJUDE NEMA MESTA MEDJU POSTENIJEM __BOSNJAZI STAVIMO PRST NA CELO PA VIDI STA RADIS SVOM NARODU I KOLIKOSMO DOBRA DOPRIJNILI ZA SVOJ NAROD I BUDUCA NASA POKOKENJA CITAJU O NASIM DJELIMA DOBRIM ILI LOSIM:

  9. srbadija tj.vlahovi su u svijetu poznati kao djelati,ubice i koljasi.. vec i imamo dokaze a vi se pitate gdje su dokazi.pa vidite stoko vlaska, da nije genocida nad BOSNJACIMA,BOSNJACI BI BILI vecina na Balkanu.Ali idemo punim tempom..natalitet BOSNJAKA se uz godinu povecava,ima nas oko 10 miliona samo na balkanu,, MASALLAH…

  10. Ibro tj.Jordane ili Maxime.Srpska historija je i te kako detaljno opisana u svim udžbenicima još od prvog razreda,uglavnom je i u većini slučajeva ona iskrivljena,izvrtana,preuveličavana.A da nije ovog sajta većina nas ne bi ni znala za svoju prošlost,i ti sad očekuješ da se i ovdje piše o tuđoj kulturi,običajima,historiji.Zar ih nema na svakom korako pa ti malo nego hoćeš i ovdje malo toga,potraži na drugom mjestu to što te zanima.

  11. Zlocini cetnika su nesumnjivi i dokazani. Niko ih ne opravdava i zauvijek su to zlocini cetnika. Ali istina je da nisu svi Srbi bili u cetnicima. I danas Srbi ne podrzavaju ni cetnicka zlodjela niti cetnike. Samo zapusteni pojedinci primitivnih navika mogu podrzati zlodjela u opstem smislu bili cetnika bilo ustasa. Veoma je lose sto se na ovom sajtu zlonamerno potenciraju ovakvi tekstvi. Pri tome se krije istina o ponasanju islamskih vodja ovog podneblja u toku 2.SR. Zlocin mora da se sankcionise a ne da se njime opravdava naredni zlocin.

    • Demant na tvrdnju”Ibra”zar u Srbiji nije donesen zakon o rehabilitaciji cetnika,a otpoceo je proces da se rehabilitira najveci cetnik pukoivnik Draza Mihajlovic koji je napisao instrukcije za nacionalno rjesenje srpskog pitanja a mi Bosnjaci smo izvukli pouku i znamo koliko “dobra” nam je on i njemu slicni bio namijenio.Ali elhamdulilah Allah dzs.je najveci i nije dozvolio da se ostvari takav naum Drazin niti Necertanije onda memorandum SANU i slicni programi kroz historiju.Prema tvojoj tvrdnji da su zlocini(genocidi)cetnika dokazani hvala ti na tome sto si bar nasao snage da priznas,a sta cemo sa tim kad drzava Srbija rehabilitira cetnicki pokret i da cetnicima penzije,kakav onda zakljucak mi Bosnjaci da izvucemo iz svega toga?Uzdaj se u se i u svoje kljuse pametan narod bi tako rekao i zakljucio,stoga u svakom udzbeniku i na casovima historije djeca ce uciti o ovakvim stvarima cisto da se ne zaboravi jer “vukovi”jos uvijek dezuraju oko tora,pa stoga mi Bosnjaci moramo biti na oprezu cisto da se ne zaboravi,jer onaj koji zaboravlja njemu se obavezno ponavljaju takve stvari.A sobzirom da smo tu lekciju savladali nemamo nista protiv svojih komsija sve dotle dok oni nama ne zele zlo,a mi cemo znati da se odbranimo od svakih nedobronamjernih poteza nasih komisija.

      • 92% srba u drugom svetskom ratu su bili cetnici, kako se rat odvijao i nemacka slabila oni su predvideli opasnost i prhvacali amnestiju od strane partizana i prikljucivali se NOB, niukojem slucaju nisu odustajali da se svete nad nesrbima za svoje neuspehe, uvukli su se svugde i samo cekali povoljan trenutak da rehabilituju cetnike i cetnicke komandanire i cine sta sada cine, velika je nesreca sto i same zrtve potomci zrtava daju blagoslov svemu tome i pomazu njihovu rehabilitaciju , sto je opsti primer poslanika iz Sandzaka koji su dali suglasnost za njihovu rehabilitaciju, ajde nak nam objasne razloge Suljo i Rasim i ostali koji su doprineli tome

  12. Za sve sto su radili i rade srbi ispastaju a najgore sto se moze desiti jednom narodu kako kaze Kur`an casni je nestajanje jednog naroda nasta su srbe obavijestili i njihovi prorocnici, braca tarabici. Evo nekih podataka: U srbiji se godisnje ubije 200.000 hiljada beba, abortusom. Jedna od najkorumpiranijih drzava na svijetu je, srbija. Po broju pusaca i obolelih od raka pluca srbija je vodeca u svijetu.Po broju stradalih u saobracajnim nesrecama srbija zauzima 5 mjesto u svijetu. Po broju samoubistava srbija zauzima 12 mjesto. Bijela kuga prijeti da istrijebi srbe, 1 je u evropi.Srbi su najdepresivniji narod u evropi a i u koriscenju antidepresiva zauzimaju 1 mjesto. Mogao bih do sutra da pisem ali mislim da je i ovo dovoljno kako bi oni koji imaju razum uzeli opomenu. Ali ko u srbiji danas ima razuma?!

  13. Koji je ovo od čuvenih muftarinih 11 genocida? 9 ili 8, ne mogu da ih pohvatam više! Čudi me da na Balkanu uopšte ima muslimana, s obzirom koliko su ih srbi poklali po zukijevim rečima. Daj, koje su ovo bajke… užas

    • Ti ih nisi brojao zato i ne znas,ali mi cemo te na to podsjetiti sta su tvoji preci ili rodjaci cinili po Bosni Sandzaku i Kosovu.Nije nas nestalo zato sto smo bili budni i svugdje gdje smo bili naoruzani i pruzili otpor na tim smo se prostorima i zadrzali i kao sto rece uvazeni muftija i ima nas mi smo cisti dokaz za to i imat ce nas ako bog da insalah da li vi to voljeli ili ne,ali sa tim se vi htjeli pomiriti ili ne nas ce uvijek biti tu,mi smo autohton narod na svojoj zemlji nemamo nista protiv nasih postenih komsija Srba i Crnogoraca,ali sa cetnicima cemo biti uvijek na oprezu spremni da branimo svoju zemlju cast i obraz.

    • Pa dobro do juce si bio neki sr.been , danas si neki boom ili neko drugo govno sto se iz tvog komentara vidi. Naravno da od tebe i tvog karaktera nije ni ocekivati bolji komentar ali ces jednog dana zazalit isto kao i sto danas zalis naprimer za kosovom ili sao krajinom i tako slicno nego magarac nece da pliva dok mu voda ne dodje do usi a onda ponekad mu bude kasno da zapliva.

  14. SRBI SU BILI TOLIKO MALOUMNI,DA SU MISLILI DA CE SE SVE OVO ZATAŠKATI,I NECE IZICI NA SVIJETLO DANA,MI SMO ZNALI DA SU ČETNICI KUKAVICE,KAD JE RIJEC O BORBI VOJNIK NA VOJNIKA,ALI ONI SMATRAJU JUNAŠTVOM POBIT SVE ŠTO SE KRECE,DOK JE ZA NAS TO PRVI ZNAK SLABOSTI I KUKAVIČLUKA,BUJRUM NEK SADA KRENU!!!

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.