Nad
Nad Hadžetom nadvila se tuga,
Strijeljaše nam najboljega druga.
Na majčina pokucaše vrata,
Odvedoše nam nedužnoga brata.
Za njim majka plače, bolne suze lije,
Dok s’ očajem drugog sina krije.
’’Nek odvode majko, nevin sam k’o rosa,
Budi zemljo naša, na nas ponosna.’’
Na kućnome pragu, na rastanku samom,
Dušmani prekriše to ognjište tamom.
’’Kriv nisam majko, to znadi oče,
Ostade sine ti meni siroče!’’
Uzeše ga majci, od oca ga oteše,
Na Hadžetu polju, oni ga odvedoše.
’’Amanet vam činim, sina mi pazite,
I što prije iz ove zemlje odlazite!’’
Pred dušmanina hrabro su stojali,
Sem Boga se nikog nisu bojali.
’’Zar krater da bude mezar moj,
Evo ispratih i posljednji dan svoj!’’
Odvedoše zlikovci sve ugledne ljude,
Zar da ih takvom kaznom osude?
Plače nebo, crna zemlja jeca,
Ostadoše siročići djeca!
Na Hadžetu sve trešti od buke,
Strijeljaše ih zločinačke ruke.
Poredani k’o biseri u nizu,
Edžel im je kao nikad blizu.
Oh, zemljo naša, što šehide primi,
Gazili su te zločinački režimi.
O ovome historija sada piše,
Da se Hadžet ne ponovi više!
Autor: Ahmed Tatarević
