Pametnom dosta

Kad ste zadnji put zagrlili svoju majku? Onako iskreno, iz čiste ljubavi prema njoj??? Kad vas pozove vaša majka, kakvim joj se tonom obratite? Malo povišenim, zar ne? “Šta hoćeš; smetaš mi; zoveš kad ne treba; uvijek zoveš u pogrešno vrijeme; nemoj da mi dosađujes kad sam u društvu; imaš li ti neki drugi posao, osim da me zoveš svakih 10 minuta?!“ Ali, ali… tu je momak/djevojka! Hmmm…“molim srećice, volim te, mislim na tebe, ne mogu da živim bez tebe“ (mislim na floskule koje pljušte u, Bogu omrženim, haram vezama; a ne u braku).

Poplava emocija?! Stranac, strankinja? Zatim zagrljaji, svaki dan, kao da se nikad vidjeli niste? A tek kad on/ona pozove,  kez od uha do uha (kad ovako posmatram sa strane bolje se vidi, da nemaju usi smijali bi se oko glave). Jos krila i spremni za let! Za koga uljepšavamo glas? Za stranca, strankinju? Danas jesu, a sjutra nijesu! Da nijesmo malo pobrkali prioritete u životu? Hmmm, a majka? Brzo smo zaboravili na 270 dana  provedenih u njenom stomaku, pa jos 1.500 dana neprospavanih noci i  mijenjanja pelena (nikad sa gadošću, već sa ljubavlju), trčanja za nama- pored milion obaveza, svakodnevnog ponavljanja istih odgovora zbog nase neumorne radoznalosti! Ali i 1095 dana svakodnevnih odlazaka u osnovnu školu da bi se privikli! Kao i 3.650 dana ispraćajući nas, dosadnih domaćih zadataka, svakodnevne brige, dočeka na pragu sa osmijehom i ozarenog lica, vaspitavanja da postanemo čovjek! Jos 1.825 dana brige oko našeg studiranja  i otprilike oko 14.000 dana, koje  unaprijed  uzimamo, do kraja njenog života! Naravno, ako doživi starost! I tako dođe stranac, strankinja! Znamo ga/je najmanje 1 dan???

Obraćamo se najljepšim tonom? A majka? Neko bi dao sve samo za jedan njen osmijeh, samo za jedan njen doček, samo za jedan njen, spremljen sa ljubavlju, domaći svježe pečen hljeb, samo za jedan dan hladne zime i tople sobe koja te dočeka kad dodjes umoran/umorna sa puta, samo za jedan njen zagrljaj, samo za jedno „majko“, a mi? Zar nije ona najpreča za najiskreniji zagrljaj, za osmijeh razdaljine neba i zemlje, za najljepše rijeci, za svakodnevno“ volim te“? Zar nijesmo uzeli previše od njenog života? Uzeli smo sve! I tako dođe stranac, strankinja!

Prokockamo život jedinog prijatelja bez mita tj. majke u zamjenu za prolaznike? Kako cemo joj život nadoknaditi? Zar je sve bilo uzalud, sav trud, muka? Koja je njena cijena? Odvojimo vremena za naše roditelje, dok nije vrijeme njih odvojilo! Jedno je sigurno; doci ce dan kada ces se kajati, insan je takav- cijeni nešto samo kad ga nema; doći ce dan kad ceš željeti da im čujes glas pa makar i u snu, ali ti se nece odazvati; doći će dan kad će  jedan ključ Dzenneta nestati (ključ dobročinstva  prema roditeljima); doći ce dan kada ćes se  ti naći pred istim izazovima. Sad otiđi i zagrli ih jako, jako…još nije kasno i to čini svakodnevno, tako će se i vaša ljubav uvećati.

Mislim na iskreni, pravi zagrljaj od srca…onaj koji ne potiče iz ovog  doba u kom je sve vjestačko, pa i osmijeh i zagrljaj i ljubav. Zato su i odnosi u porodicama postali vrlo hladni, ukućani su davno prestali grliti jedni druge…onako bez obaveza… Zaboravili smo na most koji zbližava naša srca i produžava naše živote.

Još uvijek nije kasno…“Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu robujete i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh”! – i ne podvikni na njih i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: – Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!” (Kur'an- 23. i 24. ajet sure El-Isra)

Autor:  Drita Dacić