11. Oktobar 2018

 

Prof. Ćamil Juković iz Novog Pazara uputio je danas otvoreno pismo u kojem poziva sve relevantne faktore, a posebno Gradsku vlast i Gradsku skupštinu Novog Pazara.

Pismo prenosimo u cjelosti:

 

Poštovani,

Ja sam prof. Ćamil Juković. Nadam se da ste za mene čuli i da Vam se dodatno ne moram predstavljati. Mnogo puta sam ispričao svoju životnu priču, pokušat ću da je još jednom u što kraćem predstavim.

2004. godine u predizbornoj kampanji i oružanom obračunu aktivista SDA Sulejmana Ugljanina i SDP Rasima Ljajića u pokušaju da zaštitim djecu koja su se igrala na ulici pogođen sam metkom koji je ispaljen od stane aktera tog obračuna. Od tog trenutka sam postao nepokretan i tajno vezan posebnu njegu i terapije koje mogu dobiti isključivo u Specijalnoj bolnici u Novom Pazaru, gdje i danas boravim na trajnom smještaju.

Bio sam ugledan profesor, uspješan porodični čovjek, respektiran od svih u Novome Pazaru, Sandžaku i šire. Nikada nisam bio član niti jedne političke partije, a postao sam žrtva niskih političkih obračuna lokalnih moćnika, koji su se te godine borili za primat prema gradskoj kasi.

U trenutku ranjavanja, sin jedinac mi se nalazio na liječenju od teške bolesti u Sarajevu. Ta 2004. godina je godina tuge za mene i moje najmilije. Nakon što sam shvatio da nikada više neću stati na svoje noge, te da ću doživotno morati boraviti u nekom rehabilitacionom centru (u mom slučaju Specijalnoj bolnici u Novopazarskoj banji), morao sam se suočiti sa još jednom i najvećom boli – smrću moga sina jedihnika, na čijoj dženazi, zbog teškog zdravstvenog stanja tada, nisam mogao biti. Teško je ispratiti sina na ahiret, ali je još teže ne ispratiti ga – a on ode. Nema tih riječi koje mogu opisati bol dok sam svojom rukom pisao umrlicu sinu.

Nadao sam se da će u toj godini nakon toliko muka doći olakšanje. Nadao sam se da ću saznati ko je pucao. Nadao sam se da će oni zbog kojih sam metak u kičmu i dobio, stati iza mene i mog liječenja, te da će mi već uništeni život koliko toliko olakšati. Tako je makar ljudski trebalo biti. Moralno je bilo. Ali se nije desilo.

Neću okolišati već ću pogledati istini u oči – u mene su pucali SDP i SDA po nalozima njihovih rukovodstava. Od SDP i SDA, Rasima i Sulejmana, očekivao sam makar moralnu i finansijsku podršku. Da, kako je adet nekad bio, pošalju muslihune, da traže mir, da plate krvarinu. Ne ništa od toga se nije desilo. Ostavljen sam na nečare.

U decembru te iste 2004. godine dolazi naredba od onih koji su moralno trebali stati iza mene, od Rasima Ljajića, preko Mirsada Đerleka do tadašnje uprave, da me istjeraju iz Specijalne bolnice Novopazarske banje u kojoj sam bio smješten na rehabilitaciju. Dobro se sjećam razgovora: „Kud ćeš me čovječe, ja nemam kud“, pitao sam. „Ne znam, kud god hoćeš idi odavde“, kazao mi je. „Ja nemam kud“, odvraćao sam ga. „Ne interesuje me – meni kad odbiju 20% od plate, tebe neće bit niđe“, „Imaš li ljudskosti“, pitao sam. „Zovite mu taksi nek ga vodi“, kazao je. U decembru 2004. našao sam se na minus 20, bolestan u kolicima ispred Banje. Pored mene je bila sestra. Plakali smo, jer smo samo to u tom trenutku mogli da radimo.

Nakon što sam lično morao platiti dugovanje, te 2004. godine, i svake naredne do dan danas plaćao sam boravak na rehabilitaciji. Četrnaest punih godina, i već je počela petnaesta kako boravim u Novopazarskoj banji i plaćam svoj boravak, koji me je koštao do sada preko 50.000 eura. Prema izvještaju koji sam dobio od januara 2006. do avgusta 2018. Specijalnoj bolnici sam platio 5.274.386,00 dinara, dok za period 2004-2005. godine čak ne postoje izvještaji, kao da ni boravio nisam. U taj iznos nije uračunata terapija koja ni malo nije jeftina. Nije uračunato ni pokušaj liječenja u Njemačkoj koji me je bez putnih troškova koštao 30.000 eura, iako je bio bezuspješan. Tražio sam ostrvo spasa, ali ga nisam našao. Od mojih penzijskih i drugih primanja uprava bolnice redovno skida veći dio sredstava a ostatak nadomješćuju rodbina i prijatelji. Pomažu mi dobri ljudi, hvala Bogu, ali nikada nisam odustao od prava koje me sljeduje.

Tražio sam svoju pravdu – ono što mi po moralnom, ljudskom i svakom drugom zakonu priprada, da mi Gradska uprava koju vode i svih 14 godina su vodili čas SDA, čas SDP, čas zajedno. Kad su se već zagrlili i ujedinili, mogli su doći i moj halaluk tražiti i moj hak ispoštovati.

Obilazili su me privatno pojedinci, ali službeno nikad niko od njih. Protekle godine sam stupio u kontakt sa gradonačelnikom Nihadom Biševcom. Rekoše mi ljudi, on će to završit. Vjerovao sam da hoće, i vjerujem i danas – ali sam shvatio da ne može. Jer mu šef to ne dozvoljava.

Prije godinu dana uputio sam zvaničan dopis Gradskoj upravi Novi Pazar i Skupštini Grada da zakažu sjednicu po mom pitanju i da mi daju moje pravo – 14 godina plaćenog boravka i njege u novopazarskoj banji. Nisu me udostojili ni odgovorom, a skoro sam saznao da isti nikada nisu ni procesuirali kroz službe.

Protestovao sam 8 dana ispred Gradske uprave, čak sam jednom blokirao put Novi Pazar – Raška. I nisam uspio da izazovem Upravu Grada, a nisu se udostojili ni da mi se obrate.

Ja ne tražim milostinju. Ne prosim. Tražim moje pravo i moj hak. Zato se obraćam vama, svim odgovornim u ovom gradu, regiji i državi, kao i svim građanima da poduzmete sve što je u vašoj moći i nadležnosti da privolite odgovorne da ispoštuju moj pravični zahtjev.

Smatram da sam toliko zaslužio. Neka u Vama proradi ljudskost. Ono što se meni desilo, moglo se i može se desiti svakome od Vas.

Iako sam bolestan, i ne znam šta nosi dan a šta noć, te koliko mi je dragi Bog još dana propisao, ja ću svoju borbu za pravdu nastaviti. Moja pravda je svačija pravda. Ali, ovaj dokument ostaje kao svjedok u medijima, arhivima, pred Bogom i ljudima da sam vam se lično obratio.

Na tebi je da odlučiš – hoćeš li mi pomoći ili ne, tj. jesi li čovjek ili nisi.

U Novom Pazaru, 11.10.2018. godine.

S poštovanjem,

prof. Ćamil Juković

Facebook Comments

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles