Omer Muhtar je rođen 1858. godine od pobožnih i dobrih roditelja u mjestu Batnan kod Brege. Otac mu je umro na putu prema Meki gdje je krenuo obaviti hadž. Od kako su Italijani zauzeli Tripoli i Bregu, pa sve dok poraženi i potučeni nisu napustili Libiju, Libijci su priču svoga otpora i borbe ispisivali svojom krvlju. Pokazali su da narodi koji se ponose svojom vjerom i svojom istorijom ne mogu biti uništeni uprkos materijalnoj snazi i moći koja se ogleda u puškama i topovima kojim bivaju napadani.
Širom zemlje su se proširile vijesti o italijanskom napadu na Tripoli i Bregu. Među prvima koji su pristupili u pomoć Osmanlijama u borbi protiv Italijana u Bregi bio je veliki mudžahid Omer Muhtar. U početku je preuzeo upravu nad Zelenim brdima, da bi kasnije preuzeo potpuni komandu nad svim odredima mudžahida. Ovaj veliki heroj se nimalo nije kolebao u prihvatanju ove komande. Organizirao je nacionalnu vojsku čiji plan je bio organizirati odbranu i napadati neprijatelje iz zasjede. Kada god bi Italijani napustili svoje logore, mudžahidi bi ih napali, nanijeli im teške gubitke i zarobili brojna sredstva koja su im bila neophodna u borbi.
Nakon toga Italijani su pokušali unijeti klicu razdora među mudžahidima, te su Omeru Muhtaru ponudili veliko bogatstvo. Nastojali su privući ga ugodnim i lijepim životom u blagodatima, ali nisu uspjeli.
Nakon okupacije juga Libije 1927. godine Italijani su uspjeli prekinuti komunikaciju između Zelenih planina i Brege s jedne strane i Egipta s istočne strane, kao i vezu s ostalim senusijama na jugu. Tako su doveli Omera Muhtara i njegove mudžahide u potpunu izolaciju na sjeveru.
Da li je Muhtar oslabio, da li je malaksao? Da li je očajanje pronašlo put do njegova srca? Ne, ni slučajno! Svi ovi događaji nisu imali nikakvog utjecaja na njega. Osmjehivao se osmjehom čovjeka koji se pouzdaje u svoga Gospodara, koji vjeruje u svoga Stvoritelja i Njegovu objavu! Nastavio je svoju borbu uprkos okolnostima i rezultatima. U ovim teškim okolnostima, okolnostima tame i očaja, izvodio je napad za napadom u okolini Derne, tako da je prinudio Italijane da izađu s vojskom u susret. Sukobili su se i bitka je trajala dva dana. Pobjeda je bila na strani Omera Muhtara.
Kada je Uzvišeni Allah htio da okonča Omerov život šehadetom, Omer je izašao, kao po običaju s grupom od četrdeset konjanika kako bi ispitao položaje neprijatelja. Izgubio je centralu ostalih mudžahida, te je prošao kroz jednu dolinu kuda je prolazak bio otežan. Za njega su, posredstvom svojih špijuna saznali za njega. Naređeno je da se opkoli dolina i Omer Muhtar i ljudi s njim su u jednom trenutku shvatili da se nalaze u neprijateljskom obruču. Tu se povela žestoka borba. Uprkos brojnosti neprijatelja i njihovom obruču, uspjeli su probiti njihovu liniju i proći zapadno. Ali su ih tamo iznenadile druge italijanske snage. Muhtarove snage su bile na izmaku, a upustili su se drugu bitku u kojoj su poginuli svi vojnici koji su bili u društvu Omera Muhtara. Ubijen je i njegov konj, koji je pao na njega, ali je Omer uspio izvući se. Nastavio je sam pružati otpor sve dok nije ranjen u ruku. Nakon toga su na njega navalili neprijatelji i savladali ga. Zarobili su ga ne znajući ko je on. Kada su saznali o kome se radi, poslali su ga u Susa, odakle je prebačen u zatvor u Bengaziju.
Italijani su doveli Omera Muhtara u sudnicu okovanog u gvožđe i sa svih strana okruženog čuvarima. Suđenje je i po načinu i po procesu bilo formalno. Dan prije suđenja su pripremili vješala i počeli s pripremama za pogubljenje i sprovođenje presude prije njenog izdavanja. Cijelo suđenje, od početka do kraja trajalo je sat i petnaest minuta.
Nakon takvog suđenja izdata je presuda da Omer Muhtar bude pogubljen. On je to dočekao kur’anskim ajetom: Svi smo mi Allahovi i Njemu se vraćamo.
Ujutru, u srijedu 11. septembra 1931. Italijani su sproveli smrtnu kaznu objesivši Omera Muhtara. Kada su vidjeli da nije umro, po drugi put su ponovili vješanje. Strah od ovog junaka je ispunjavao njihova srca i nakon njegove smrti. I prije nego je dostojno umro, prenijeli su njegovo tijelo ka Bengaziju i ukopali ga u veoma dubok kabur zabetoniran cementom. Pored groba su postavili stražara koji je dugo vremena tu ostao. Bojali su se da stanovnici Libije ne izvade njegovo plemenito tijelo.
Da je Omer Muhtar svoje srce ispunio očajom ili bio poražen pri prvom susretu s neprijateljom, onda klica džihada ne bi bila zasijana, Libija se ne bi oslobodila, ne bi postala nezavisna niti bi protjerala italijanskog kolonijalizatora sa svoje teritorije. Takve su ambicije velikih ljudi! Njihova duša je uvijek vezana za svog Stvoritelja. Ko bude u takvom stanju, onda očajanje ne može naći puta do njegovog srca.
Izvor: IslamBosna.ba
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
