Odlazak posljednjeg mislioca filozofskog sistema

ODLAZAK POSLJEDNJEG MISLIOCA FILOZOFSKOG SISTEMA PROF. DR. SLOBODANA TOMOVIĆA

IN MEMORIAM: PROF. DR. SLOBODAN TOMOVIĆ

(Planinica, Mateševo 20. 05. 1929. –25-26. 08. 2016. Podgorica)

 

            Piše: Prof. dr. Šefket KRCIĆ

 

U noći između 25-26. avgusta 2016. godine, tiho je zauvijek zaspao i otišao u vječnost u 88-oj godini života, filozof dr. Slobodan Tomović[1], nesumnjivo jedan od najvećih mislilaca i besjednika XX stoljeća, redovni profesor Univerziteta, urednik Enciklopedije Jugoslavika za Crnu Goru, autor preko 60 djela i 1000 rasprava i studija, objavljenih u časopisima i listovima u zemlji i inozemstvu. Svojim originalnim hipotezama: Sami smo u svemiru, Bog je stvorio život, Filozofija vremena i drugim djelima – Tomović, je zahvaljujući Svevišnjem Stvoritelju, u kojeg se stalno uzdao, zaokružio svoj metafizički filozofski sistem. Svoje životno djelo „6.500 – vrijednostnih sudova“, objavio je dva mjeseca prije odlaska u vječati smiraj. Da je živio u Njemačkoj ili Americi, informacija o njegovom liku i djelu, bila bi na prvim stranicama kultnih časopisa.

Abstract:

Autor u ovom radu, se oprašta od svog profesora i prijatelja dr. S. Tomovića (1929-2016), na taj način, što analizira njegove ključne dimenzije pogleda na svijet, posebno fokusirajući se na ključne-analitičke originalne metafizičke filozofske hipoteze i njegovo životno djelo. Pored Uvodnog i Završnog slova, u ovom radu se razmatraju sljedeća pitanja od značaja za tumačenje Tomovićeve jedinstvene i oroginalne slike svijeta. To su: Filozof i pisac sadržajne biografije, Autor imponzantne bibliografije, Filozofski kosmos promišljen idejama iz studentskih dana. Zatim, centralno mjesto u studij, predstavlja interpretacija: Tri originalne Tomovićeve filozofske hipoteze o odgonetanju smisla i nastanka čovjekove sudbine i življenja (1. „Sami smo u svemiru“, 2. „Bog je stvorio život“, 3. „Filozofija vremena“); Životno djelo – „6500 vrijednosnih filozofskih sudova“, Drame kao kopča između filozofije, historije i literature, U fokusu filozofije svijeta, Tomović kao profesor i pedagog, Mjesto Tomovića u crnogorskoj filozofiji i misli južnoslavjanskih naroda. Tomovićeva filozofijska i književna duhovnost, krasila je kritičko umjetničko nadahnuće, razboritost i etička uspravnost u vremenu. Ovo je prva cjelovitija rasprava o Tomovićevom filozofskom sistemu mišljenja.

         Ključne riječi: filozofija, metafizika, duhovnost, filozofija prirode, etika, logika, ontologija, metodologija, kauzalnost, kreacionizam, vrijeme, prostor, život, svijet, besmrtnost duše, istina, evolucija, Bog, čovjek, mogućnost, historija ideja, estetika, tradicija, vrijednosni sudovi, filozofija otkrovljenja, vizionar svjetskog poretka, zajednica.

 

Pristup

 

Filozof Tomović se, koliko nam je poznato uvijek molio i uzdao u Svevišnjeg Stvoritelja, kako bi ostavio ozbiljni trag u misaonom kosmosu. Upravo je i to ujedno i povod, kad je već završen jedan plodan i nezavistan životni i stvaralački put, da se na etičan način oprostim od svog dragog učitelja i prijatelja, te za filozofsku i širu kulturnu javnost napravim jedan sumary, Tomovićevog filozofskog sistema mišljenja, prije nego što zavšim monografiju o njegovom djelu. Riječ je o autoru, koji je u sebi sjedinio, filozofiju, logiku, ontologiju, etiku, antropologiju, književnost i historiju. U svojim djelima, pokazao je jedinstven filozofski sistem mišljenja, kao i ispoljio viđenje Boga, kao transcendentalnog bića, prirode, živog svijeta, društvenog života i čovjeka uopće. U svojim brojnim djelima, iznio je uvjerenja i prezentirao ih u obliku logički utemeljenih relevantnih pitanja, koja su povezana sa brojnim filozofskim disciplinama, prije svega: ontologijom, teorijom saznaje, etikom, estetikom, umjetničkim fenomenima, religijskim i političkim pitanjima do kojih je dolazio višedecenijskim intelektualnim radom, a koja su validna za čovjekove životne putokaze i umski horizont.

S obzirom, na razuđenost i komleksnost opusa filozofskog sistema dr. S. Tomovića, ovaj rad ne može biti kompletan, jer je nastao par dana nakon filozofovog iznanednog odlaska u vječiti smiraj, pa u tom smislu, imamo namjeru, da samo otvorimo neke teme iz njegovog filozofskog vidokruga, a komletan uvid u njegov život i djelo, planiramo napisati i objaviti u najavljenoj studijskoj monografiji.

 

Filozof i pisac sadržajne biografije

 

      „… Istina je suština Božijeg bića u Njegovu savršenstvu po sebi (…) Bog je otkrio čovjekovu umu u svojstvu, kvalitetu i sadržaju apsolutne Istine. Formalna pravila mišljenja su dar Božji čovjeku (…) Bog je koncipirao čovjekov razum tako da može instrumentima mišljenja u angažovanom logičkom postupku upoznati Istinu njegovih stvorenja…“

1. Tomović: „O istini“

            Slobodan Tomović, je rođen na Planinici, Mateševo, kod Kolašina 20. maja 1929. Roditelji: Velimir (pisac) i Olga, rođena Stanišić (profesor). Osnovnu školu učio je u rodnom Mateševu, a gimnaziju je pohađao u više mjesta, najpre u Kolašinu, zatim u Beranama, i na kraju u Nikšiću, upravo zbog proganjanja od strane ondašnjih komunističkih vlasti. Tomović je u ranoj mladosti ostao bez oca (književnik Velimir Tomović), poginuo u toku Drugog svjetskog rata. Glavna rana intelektulana saznanja, kako smo zaključili na temelju brojnih razgovora, stekao je od strica Miraša, bližeg rođaka Vasilija Tomovića[2], kod koga je stanovao za vrijeme studija i stekao velika saznanja o svjetskim, duhovnim, znanstvenim političkim kretanjima, te od inteligentnih i obrazovanih tetki Đurđe, Milice, Ljubice, i posebno Đuke, koja ga je do kraja života pratila na njegovom životnom putu i od koje je izuzimajući filozofa profesora Bogdana Šešića, više naučuo nego od svih drugih profesora koji su mu predavali. U Nikšićkoj gimnaziju filozofiju mu je predavao prof. Đuro Krivokapić (poznatiji u kulturnom životu Nikšiću i Cuca, kao „Đuro Kalorija“, predavao pored filozofije fiziku, francuski, italijanski, bio jedan od najistaknutijih studenata filozofa akademika Brane Petronijevića). Prof. Đuro Krivokapić je zapaženo utjecao na mladog Tomovića, da formira filozofski pogled na svijet, koji će mu biti najbolja potpora za studije na Beogradskom univerzitetu. Studirao je filozofiju i teologiju na Univerzitetu u Beogradu. Zbog čitanja Ničeovih djela, bio je optužen[3], osuđen i udaljen sa filozofske katedre, da bi nakon nekoliko godina bio rehabilitiran (zahvaljujući prof. dr Bogdanu Šešiću) i vraćen je na matični studij filozofije, koji je završio sa najvećim ocjeanam. Još kao student, objavio je originalno filozofsko djelo „Kauzalno porijeklo suprotnih prava u prirodi“ (Beograd, Prosveta, 1954.). Nakon toga, službovao je kao profesor u Peći, Smederevskoj Palanci, Beranama, Plavu, Rožaju, i napokon karijeru je završio na Univerzitetu Crne Gore, na filozofskoj katedri, radeći od 1977. do 2000. godine. Pored nastave na Univerzitetu prof. Tomović je bio urednik (za sve znanstvene oblasti) Enciklopedija Jugoslavike (Krležina enciklopedija), za Crnu Goru. U periodu od 1982. do 1991. predavao je kao gostujući profesor na Dubrovniku, a od marta 1993. do 2000. godine obavljao je funkciju ministra vjera, kao nezavistan kandidat, u Vladi R. Crne Gore[4]. Prof. Tomović nikad nije pripadao komunističkoj partiji, odnosno SKJ. Poslije uvođenja višepartijskog parlamentarnog režima, nije bio prisutan u političkom životu novih stranaka. Sudjelovao je na mnogim znanstvenim kongresima i skupovima u zemlji i inozemstvu. Bio je, uz filozofe – prof. dr. Gaja Petrovića, prof. dr. Ferida Muhića, prof. dr. Miladina Životića i prof. dr. Rasima Muminovića, jedan od uvodničara u plenumu Prvog kongresa jugoslovenskih filozofa (Herceg Novi, 3-7. maja 1988. g.).

            U političko-društvenom smislu, filozof Tomović je bio pristalica parlamentarne demokracije i društvo otvorenog svijeta, protivnik svakog oblika totalitarizma, …izma, zbog čega mu je bilo suđeno poslije Drugog svjetskog rata, u komunističkom porektu više puta, kada je osuđivan na duže vremenske kazne i ometano njegovog školovanje. Ovaj visoki filozofsko-kritički intelektulac, kažnjavan je od strane montiranih procersa, surovog režima, zbog svojih antikomunističkih shvatanja i zalaganja za višestranačku, odnosno, parlamentanu demokraciju. Bez obzira šta mu se u životu događalo, Tomović kao filozof, vjerovao je u snagu demokratije sa ljudskim likom. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1973. godine (tema disertacije „Njegoševa filozofija prirode“, još dok je bio srednjoškolski profesor u Gimnaziji „P. Mališić“ u Beranama). Svojim doktorskim ekspozeom i besjedom, nadvisio je komisiju.

            Kasnije, kada je prešao raditi kao sekretar u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, urednik u Enciklopediji Jugoslavije i profesor Etike i Logike, na Univerzitetu Crne Gore Tomović je odbio svaki pokušaj da bude ma čime povlašten, bilo u nagradama ili priznanjima, koje je lično prezirao, niti je želio da bude član bilo kakve Akademije (bez obzira na apanaže), kao i mogući prijem u bilo kakvu političku, odnosno znanstvenu asocijaciju. Jednostavno, preferirao je duhovni aristokratizam i ličnu nezavisnost, koju je precizno definiraju na spomenutom Kongresu filozofa u Herceg Novom.

 

Autor imponzantne bibliografije[5]

 

„Samo oni dani koji su posvećeni promišljanju uzvišenih tema su naši dani, tada smo okrenuti samima sebi, ostali dani jedva da su naši.“

1. Tomović

 

            Filozof Tomović je autor preko 60 objavljenih djela iz filozofije književnosti i povijesti, zatim preko 1000 posebnih studija, tekstova, predgovora, referata, intervuja, koje je objavio u različitim listovima i časopisima, u zemlji i inozemstvu. Bio je znanstveni urednik drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije – Yugoslavike, Krležine Yugoslavike, za sve oblasti, te odgovorni urednik Enciklopedije „Njegoš“ i autor većine tekstova za to imponzantno djelo, koje je prevedeno na engleski jezik. Bio je sudionik više znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu.

Tomović je bio mišljenja, da se biografijom, stvarnim ili pripisanim političkim ili nekim drugim uvjerenjima i stavovima, razlikujemo i da time izazovamo negodovanje ili odobravanje okoline. Dok sa bibliografijom nije bio slučaj, takvog sagledavanja ličnosti. Bibliografija ima svoju argumentaciju. Prema njemu postoji spoljašnja i unutrašnja biografija. To je u biti autentično sagledavanje života sa svim životnim situacijama. Odgovarajući na pitanje: „Koji dani možemo smatrati svojim?“ Tomović je bez dileme odgovorio: „Samo oni dani koji su posvećeni promišljanju uzvišenih tema. Tada smo okrenuti samima sebi, ostali dani jedva da su naši.“

O potrebi objelodanjivanja komletne bibliografije i duhovne biografije dr. S. Tomovića, oglasila se i njegova agilna kćerka prof. dr. Sonja Tomović[6], koja je u „Vijestima“ objavila prilog, u kojem, bez obzira na srodničke veze, kaže: „Posljednjih nekoliko godina intenzivno sam učestvovala u sređivanju duhovne biografije Slobodana Tomovića. Svjedokom sam se koliko je strpljenja, volje i posvećenosti, pored brojnih obaveza, svakodnevno ispisivao stranice, odgovarajući na najsloženija pitanja ljudske egzistencije. Zato je, mislim, dobro izložiti njegovu bibliografiju u cjelini.“

            Na Tomovićevim sljedbenicima, posebno porodici, ostaje veliki zadatak, da se objedini i objavi kompletna bibliografija dr. Slobodana Tomovića u jednom tomu, a ukupno njegovo djelo, u najmanje 50 tomova. Bio je erudita i veliki znalac svjetskih monoteističkih religija: kršćanstva, islama i judeizma. Zacijelo, Tomović je najveće intelektualno ime, koje je iznjedrila pravoslavna srpsko-crnogorska kultura u XX stoljeću.

 

Tri perioda Tomovićevog filozofskog stvaralaštva

 

            Geneza stvaralaštva filozofa Slobodana Tomovića, koje smo sistematski pratili više od četiri decenije, prošla je prema, našem uvjerenju kroz tri faze. Prva faza, predstavlja otvaranja prema svijetu, obuhvata period od studentskih dana od 1950. do 1975. godine; riječ je o vremenu stvarnja, kada je filozof po zadatku iz tajnih partijskih kabina (bez obzira što nije bio partijac), premješten od Beograda do Peći, zatim od Peći do Smederevske Palanke i Ivangrada (današnje Berane). Upravo, za vrijeme službovanja u Gimnaziji „Panto Mališić“ u Beranama, gdje je upravo bio profesor u plavskoj gimnaziji, Tomović je napisao značajne radove od filozofsko-literarnog značaja. To su knjige „Junak apsurda“, „Kafka – vizionar novog svjetskog porekta“, „Vječna zublja Njegoševa“, kao i započeo brojne monografije i studije o Vojvodama Miljanu Vukovu, Gavru Vukoviću i Marku Miljanovu i druge spise, koje će kasnije objaviti. Drugi period, je razdoblje utemeljenja originalnih filozofskih hipoteza, po kojem će biti prepoznatljiv Tomović kao mislilac, zahvata jedno najveće stvaralačko pregnuće filozofa od 1975. kada je prešao da službuje u Titograd, odnosno Podgoricu i taj period traje do 2000. godine, kada je podnio ostavku na fukciju ministra vjera u Vladi Crne Gore. Ujedno, to je period najvećeg stvaralačkog čina, kada je bio u prilici da objavi brojne svoje radove filozofsko-etičkog karaktera, poput „Eseja o čojstvu“, „Kant – filozof evanđelijskog duga kroz svijet ideja“ i brojne komentare Njegoševih djela. I najzad, treći period koji predstavlje razdoblje od 2000. godine do konca avgusta 2016., kada je i završen njegov životni i stvaralački put. Upravo ovaj 16-ogodišnji period možemo nazvati, period sinteze i  stvaranje životnih djela.

 

Filozofski kosmos promišljen idejama iz studentskih dana

 

            Tomovićevo polazno filozofsko metafizičko djelo potječe još od studentskih dana, naslovljeno „Kauzalnost stvari u prirodi“ (Beograd, Prosveta, 1954.), koje je bilo povod za žustre diskusije među kolegama, posebno studentima i profesorima. Ovaj spis, bez obzira na autorovu mladost, nagovještavao je budući filozofski sistem. Mladi Tomović tada, otvoreno i razgovjetno prikazuje onotološke, kozmološke i eshatološke svoje preokupacije, koje će kasnije šire razviti u svojim trima originalnim filozofskim hipotezama.

            Mladi filozof Tomović, još u studentskim danima, kako je znao govoriti prof. dr. Bogdan Šešić je veoma seriozno prilazio filozofskoj stvarnosti, a posebno promišljanju gnoseologije, akseologije i kosmologije, sa svim logičkim premisama. Tomovićev relativizam u ovim oblastima duha, zakoračuje u carstvo istinitog doživljaja svijeta.

            U konkretnoj studiji iz studentskih dana, Tomović se trudio i pokazao bliže objašnjenje svog intelektulanog horizonta, odgovarajući na brojna pitanja, koja su ga filozofski preokupirala, tj. o čemu je u samoći i sam razmišljao. Bez obzira što je to početna knjiga, ovaj autor se nije spustio ispod nivoa principa. Zbog toga ovo interesantno djelu posjeduje jednu uređenu cjelinu, koja stremi da će buduće vrijeme stvoriti uvjete za nove krugove mišljenja.

            Tomović ni u kasnijim periodu, nije napuštao svoje filozofsko stanovište, ali ga nije ni dopunjavao. Smatrao je, da taj spis ostane onakav kakav jeste, kako ga je promislio 1954.godine, kada ga je i objavio. Ali, na pitanje: kako je moguće najoptimalnije definirati pojam stvari? Tomović je odgovorio: * Problematizirati problem stvari, znači uči u posljednji sistem realnosti, gdje nije mjesto pozitivnom iskustvu. To je rekao i dodao: Upućujem vas na spis „Kauzalno porijeklo suprotnih prava u prirodi“.

 

Originalne filozofske hipoteze – o odgonetanju smisla čovjekove sudbine

 

Tomovićevo određenje filozofije. Sam pojam filozofije, ovaj mislilac široko uzima, ne samo u antičkom smislu, već i kroz kompleksno povjesno filozofsko iskustvo, od ranog Istoka do savremene zapadne filozofske situacije. U tom smislu, filozofija se može definisati kao pokušaj razumijevanja misterije egistencije i stvarnosti. Takođe pokušava razumeti prirodu istine i znanja ali i naći osnovne vrednosti i važnosti u životu.

            U svojim nadahnutim predavanjima, Tomović je osmišljavao sam pojam filozofije. Prema njemu, termin “filozofija” nije samo kovanica, koja je nastala od dvije grčke riječi: “philo” + “sophia”, što znači ljubav prema mudrosti, odnosno prijatelju. Tradicija filozofskog mišljenja duga je skoro tri milenijuma i predstavlja jednu od najširih oblasti akademskog izučavanja. Uopšteno gledano za filozofiju bi se moglo reći da je to svaki oblik racionalnog istraživanja koji nastoji da odgonetne i pronađe princip bivstovanja ili egzistencije postojanja. U filozofskoj tradiciji možemo prionaći veliki broj različitih pristupa i metoda, počdev od Sokratovog metoda postavljanja pitanja u obliku dijaloga, pa sve do analitičke filozofije, koja tradicionalne filozofske probleme (kao što su istina ili pojstojanje onog apsolutnog) prevazilazi logičkom analizom jezika. U tradicionlanom smislu filozofija se bavi fundamentalnim istraživanjem osnovnih fenomena ljudske egzistencije kao što su saznanje, umjetnost, logika ili etika. U savremenijem obliku predmet filozofskog istraživanja mogu biti najrazličitije teme, koje polaze od bilo koje riječi, te počev od filozofske logike, pa sve do filozofije erotike ili sporta. Filozofija u savremenom smislu takođe uključuje i istraživanja osnovnih principa raličitih intelektulanih disciplina, a takvi pravci obično dobijaju ime prema nazivu discipline čijim se proučavanjem bave, kao što su filozofija matematike ili filozofija znanosti u tradicionalnom značenju.

            Dakle, tradicionalno filozofsko držanje (od Sokrata i Platona pa sve do klasične njemačke filozofije, od Kanta do Hegela), podrazumijeva vječitu težnju, kao otkrivanju apsolutnih onostranih principa egzistencije, pa stoga možemo reći, da je filozofija tradicionalno povezana sa pitanjima i problemima duhovnog otkrovenja, ili čak prosvetljenja u različitim učenjima hrišćanskih teologa ili teozofa. Međutim, ono što savremenu filozofiju razlikuje od antičke ili srednjovekovne filozofije, prema Tomoviću, jeste njeno jasno razlikovanje od znanosti i religije. Ovaj preokret donijela je znanstvena revolucija XVII stoljeću, tokom koje se istaknuti pojedinci zainteresovani za izučavanja priride i njenih zakona sebe nazivali “prirodnim filozofima.” Razvoj univerziteta, profesionalizacije znanosti i osamostaljivanje pojedinih znanstvenih disciplina doveli su do toga da se filozofija u akademskom smislu ograniči na nešto uži krug problema i pitanja kojima se može baviti. Međutim, ova disciplina je došla na marginu od udara ideologije i politike.

            Ipak, još uvijek je relativno rasprostranjeno shvatanje prema kome se filozofija bavi pitanjima koja su van domašaja prirodnih nauka ili religije. Tradicionalno određenje filozofije kao mišljenje mišljenja, tj. mišljenje drugog reda ili meta nivo mišljenja je i danas prilično rasprostranjeno. Međutim, za razliku od religije, kao se zasniva na idejama vjere i otkrovenja, filozofija nastoji da u što većem broju sluajeva pruži racionlano objašnenje svojih ontoloških stavova[7].

            Prema njemu, ontologija kao problematika sadržana je u Tomovićevom opusu, kao implicitno i upućuje čitatelja k prvim filozofskim pogledima Miletske škole, mada se pojam “biće” prvi put ekplicitno javlja kod Parmenida i to u čuvenoj definiciji “biće jeste, nebiće nije.” Za antičku filozofiju bilo je sasvim novo Parmenidovo potpuno zanemarivanje varljivih čulnih podataka i okretane isključivo pojmovima kao jedinom izvoru znanja. Posledice ovakvog mišljenja su u potpunoj suprotnosti sa svime o čemu nas čula obaveštavaju – kretanje ne posotji a sve što mi nazivamo “svetom” je samo privid. Najznačajniji pomak posle Parmenida učnili su tomisti – Leukip i Demokrit. Da bi nekako ipak objasnili činjenicu kretanja morali su pristati na to da nebiće (“praznina”) ipak postoji a da je biće podeljeno u beskonačno mnogo sitnih “atoma.” Platon je biće poistovjetio sa vječnim, nepromjenljivim idejama, dok je kod Aristotela ontologija šire tretirana u okviru opšte metafizike, naglašavao je Tomović.

            Dalje, u srednjovekovnoj filozofiji, ontologija ima obilježje spekulativne pretpostavke, kao i strogo kanonizovane i sistematizovane šeme, u okiru kojih razne varijante rezultuju sličnim odgovorima. Kao široko i sistematski obrađivana filozofska disciplina, ontologija je tretirana kod Kristijana Volfa (1696-1754) kao racionalna znanosti, koja sačinjava teorijsku filozofiju ili metafiziku. Kod Imanuela Kanta (1724-1804), ontologija je takođe deo metafizike. On umesto tradicionalne ontologije, osniva transcendentalnu filozofiju, “kao predvorje prave metafizike”, koja želi postaviti elemntarne uslove celokupnog čovekovog znanja a priori. Za G. V. F. Hegela (1770-1831), biće je prva i najapstraktija kategorija na samom početku dijalektičkog procesa. Biće i mišljenje je u suštini jedno te isto, odnosno, kategorija bića kod Hegela označava neodređenu neposrednost i upravo se zato negira svojom antitezom – nebićem, a biće i nebiće su samo momenti u razvoju apsolutne ideje (prave stvarnosti).

            Zacijelo, ontologija u savremenoj filozofiji, tj. u novijoj filozofiji, Tomović je ukazao na značajan pokušaj N. Hartmana u djelu “Novi putevi ontologije”, da analizira razne slojeve bića i ontologiju suprotstavi metafizičkim teorijama. Dalje, pokušaj Martina Hajdegera, a i njegovo djelo “Fundamentalna ontologija”, prema Tomoviću upravljen je na ljudski opstanak. Za njega, ontologija je pojam koji se odnosi na stvarni svijet, a ne odnosi se na nestvornog Boga – on je metaontologičan. U ovim primišljanjima svijeta, Tomović ide dalje u odnosu na Hajdegera i Hartmana, a posebno u promišljanju smisla i određenja filozofije. U tom kontekstu, Tomović je pokazao svu svoju filozofsku nezavisnost, kojom je kritički potpuno odmacio marksističku sofistiku, koja je u vrijeme komunističko-socijalističke vladavine, bila izčavana poput Jevanđelja i bila je udar na slobodno mišljenje kao i na slobodni pogled na svijet. [8]

            Filozof Tomović kao tvorac originalnih hipoteza bio je ubijeđeni metafizičar u Aristotelovom smislu riječi, koji je istovremeno i zapaženo koristio svijet empirijske spoznaje, za svoje disciplinarne sudove.

            Tomović je autor originalnih filozofskih hipoteza o postojanju živog svijeta, nemogućnosti egzobiogeneze, vremenu i prostoru, najrazličitijim bogoslovskim i kosmopolitskim temama, besmrtnosti duše, budućnosti globalnog svijetskog poretka i slično, od važnosti za smisao postojećeg svijeta i čovjekovog središta u tome svijetu. Da krenemo redom.

 

1. „Jesmo li sami“ (Partizanska knjiga, Beograd, 1989.) – Sami smo u svemiru. Hipoteza apsolutne unikalnosti živih bića u vasioni. Autor teorijski odbacuje mogućnost postojanja drugih nasaljenih svjetova u vasioni, kao i vanzemaljskih civilizacija, u principu svih formi života. On je izgradio jedno svojevrsno cjelovito stanovište, služeći se logičkom metodologijom i metafizičkim svojstvima mišljenja, uz korišćenje najsavremenijih astrofizičkih rezultata i pozitivnih znanstvenih otkrića. U načelu, Tomović je isključio svaki oblik egzobiogeneze svodeći postupak života na zemaljske uvjete i fizičke zakonitosti, Zemlje kao Planete. Dalje, on promišljeno spekulativno – filozofskim metodom zaključivanja ukazuje na svemirsku unikalnost živog svijeta, zbog čega smatra da je Zemlja – Planeta centar kosmosa, odnosno vasione, ne u geofizičkom, već biogenetskom smislu. Njegova originalna hipoteza Postanja živog svijeta, evedentirana je u više njegovih kosmogenetskih rasprava, a temelji se na ideji, da je sav bezmjerni svemir stvoren zbog pojave života na Zemlji i ljudske vrste u okviru živog svijeta. U fokusu biocentričkog poimanje života, ovo stanovište je omogućilo filozofu, da formira jednu originalnu razumijevanje slike Postanja, koja se bitno razlikuje od postojećeg znanstvenog, ali i religonznog iskustva. Zacijelo, ovo Tomovićevo stanovište postanka i razvoja života, sa upotrebom brojne argumentacije predstavlja svojevrsnu recepciju pozitivnih prirodnih znanosti, koje su povezane logičkom spekulacijom, i koje su dovele do punoće jednog konzistentnog pogleda na svijet. Interesantno, kada se knjiga pojavila 1989. u Beogradu, čitavu godinu je trajala polemika u časopisu „Duga“, gdje su razni stvaraoci polemizirali sa Tomovićem.

 

2. „Bog je stvorio život“ (Unirex, Nikšić, 1993.) – Hipoteza teorijske identičnosti istovremenog i uzastopnog (kontinuiranog) postojanja organiskih vrsta. Filozof Tomović je originalnim metodom povezao ideju kosmičke unikalnosti života u svemiru sa idejom neizbježnog kreacionizma. Prema njemu, Svevišnji Stvoritelj – Bog, stvorio je sav živi svijet i njegove su duhovne sile odgovorne, kako za postanje, tako i za razvoj organske tvari i njenu finalizaciju u obliku postojećih vrsta. U tom kontekstu, on je izgradio jedno, rekli bismo, čvrsto gledište za postanje, po kojem Božja kreacija nije suprotna postupnosti i postanju, kao i uzastopnom razvitku svega što egzistira, već ga na protiv afirmira do najvećih visina. Kreacija je u biti nezamisliva, ukoliko nije postupna. U tom smislu, ni Genezis, ne isključuje sukcesivno postojanje života, ali ga objašnjava uprošnjenim prilazom, lišenim filozofsko-ontološke prikladnosti. S obzirom, da se radi o sasvim originalnom osmišljenom poretku bioloških vrsta i podvrsta, odnosno njihovom sukcesivnom nastanku, filozof je usvojio sam kreacionistički pristup, sasvim suprotan nasumnjičenom evolucionizmu. Umjesto evolucije, Tomović je uveo samu kreaciju, koja daje bolji odgovor na postanak i razvoj vrsta, odnosno njihovih funkcija, kao i na apsolutno jedinstvo cjeline, živog sistema, nasuprot njegovoj unutrašnjoj polifoniji. Radi se o svjesno vođenom i utvrđenom kreacizmu, koji sve vrsti čini razvojnim i pokretljivim u mjeri, koja omogućuje da iz nastalih vrsta izrastaju nove vrste, koje ma koliko bile međusobno različite, ne skreću pravac razvoja sa jednog determiniranog puta, već ga svojim umnažavanjem, planski korelativno modificiraju ne napuštajući primarni smisao prvog živog bića.

Prema filozofu Tomoviću, najstarije kao i najmlađe vrste u prirodi i kosmosu, imaju zajedničku biohemijsku matricu, svemirskim umom koncipiranu, ali precizno vođenu do konačnog cilja, što evolucija nije u stanju da učini. U prvobitnom praobliku života, virtuelno je ugrađen i perspektivno autoriziran sav kasniji nastupajući živi svijet u njegovim bezbrojnim oblicima, načina opstanka i funkcioniranja.

Dalje, filozof ovu hipotezu temelji na stavovima, da je jedino kreacija u stanju da tumači funkciju razvoja živog svijeta, odnosno činjenicu, da nigdje nije došlo do prekida ili čak skretanja sa fundamentalne linije razvitka u nekom drukčijem smjeru, od strogo usmjerenog generalnog pravca prvobitnog korijena ili praoblika svih vrsta. Ova teza, može biti samo posljedica, fakcitetita da je sav živi svijet racionalno organiziran u vidu unaprijed planiranog poretka, koji ne može umaći kontroli Svevišnjeg Duha i determiniranog pravca razvitka. Prema tome, žvi svijet je umno stvoren i ciljno artikuliran, sagrađen od biohemijskog materijala, koji ne mijenja svoju prirodu, ma koliko se ovaj granao u dispreziranim pravcima. To govori, da život stvoren od nestvorenog i bezpočetko duha, odnosno Boga, i da je Božji duh sagradio biofizičku realnost. Ovdje nije riječ o tradicionalnom kreacionizmu, koji se odjednom dogodio – te ne dozvoljava mutacije vrsta niti nihove oblike, već o jednom kreacionizmu naročito te vrste, koji prividno liči na evoluciju, ali u suštini to nije.

Filozof Tomović, u razvoju kontinuiteta, evolucionističke teorije podvrgava argumentiranoj kritici preko temelja dva krajnje sumnjiva postulata. Prvi, od njih je da mutiacija vrsta nastaju sasvim slučajno, kao neka nova osobina u razvoju konkretne vrste – pokaže se korisnija od prijethodnih za opstanka dostične vrste i u tom svojstvu zahvaljujući zakonima nasljeđa, razmnožavanja, adaptacije, odabiranja i td. Postane dominantna i određujući fenomen nove vrste, odnosno ukinuće stare koje navodno mutira u nove biološke serije. Drugi, argument evolucionista je statističke naravi. Računa se visokim stepeneom vjerovatnoće da se iz neke brojnije polulacije prije nastati nova vrsta ovisno od njene rasprostranjenosti i umnoženosti, dakle ponovo „slučaja“. Interesantno, u oba stava pravi se logička greška koju stvarnost biološkog razvitka ne podržava, naime, da se mutacije javljaju suprotnog i bezuzročno. Filozof je mišljenja, da se živi svijet ne može ponašati po zakonima lutrije. S toga, surotno srećni pogodak „korisne“ osobine po opstanak vrste nije u stanju, da odredi cjelishodni karakter mutacije, neke vrste niti njen preobražaj u novu vrstu, niti ko ordinaciju, ostalih organa nekog organizma u odnosu na pojave te navodno nove i korisne osobine. Također, ni slijepa statistička masa, neke brojne populacije ne može umati utjecaj na pojavu korisnih osobina cijele populacije.

Sve ovo upućuje na mogući zaključak, da na nivu mikrobiologije odvijaju se matematički precizni i strogo kontrolirani procesi, koji se ne mogu objasniti ničim drugim osim prisustvom svemirskog Duha, koji svrsishodno djelujući dovodi u red organske čestice i daje programirane i predvidljive rezultate za cio organski svijet.

Tomović dalje ulazi u strukturu evolucije i tvrdi da je ona vještačka termin, koji nema oslonca u stvarnosti, osim u samom sebi, kao potpuno isprazan i necjelishodni pojam, koji ne može biti tumačen racionalnim umom, niti pak potvrđen empirijskim rezultatima. Prema njemu, jedino krecionizam, može unaprijed uspostaviti intelektualnu jasnoću i osvjetliti razvojnost i svrhovnost živog svijeta. Zato što je on suštinski povezan sa svrhom i ciljem stvaranja u njegovim mnogim bifizičkim oblicima, koji u krajnjem rezultatu čine samo Jedno.

Tomovićeva vizija kreacionizma, se objašnjava optimalnom adaptacijom organizma, prema fizičkoj sredini. Njime je moguće tumačiti princip odabiranja, nasljeđa, adaptacije, razmnožavanja, mnogobrojne režime ishrane, i sve ono što je povezano sa linearnim razvojem bilo koje konkretne grane biološkog korpusa. U tom kontekstu, kreacionizam, ne dopušta da se dovede u pitanje generalni smjer organskog monolita, uprokos njegovoj funkcionalnoj raznolikosti.

Filozof je mišljenja, da vrste ne nastaju iz drugih vrsta, slijepom, odnosno spontanom transformacijom, već unaprijet određenom zakonitošću koja ne pravi kompromise sa lutrijskim brojevima, već se ostvaruje posredovanjem umnog plana Stvoritelja u strogo osmišljenom okviru koji se teološki uobličava u veliko svjetsko jedinstvo. Nikakva nasumnična evolucija, ne bi mogla osigurati unutarnju stabilnost, niti korelaciju postojećih bioloških formi, niti pak održati biološko jedinstvo u cjelini života. Prema Tomoviću, evolucijom nije moguće objasniti na koji su to način najudeljenije vrste međusobno sinhronizirano povezane, te jedna drugoj daju organsku podršku i poruku u borbi za opstanak, odnosno, jedna drugoj koristi kao izvor hrane i neophodne energije. Uglavnom nešto slično se događa kod svakog života pojedinačnog organizma. Različite organske serije, nisu povezane spoljašnjim kauzalitetom, već imanentnim (unutrašnjom) duhovnom energijom, sinfronicitetom i suradnjom, koja umiče empirijskom pogledu, ali zbog toga je ipak njena realnost izvjesna i očigledna. Sav organski svijet je jedna cjelina, bolje rečeno, jedan organizam, sa bezbroj organa i diferenciranih funkcija, tako monolitan i svrshovit proces organskog života nije mogla stovriti statistička vjerovatanoća i nasumničko prilogođavanje organizma u prirodnim uvjetima. Taj svijet je stovrio Onaj koji stvara iz ničega i čije su mogućnosti neograničene. Na taj način Tomović, nastavlja Kantovu transcedentalnu filozofiju i određuje Svevišnjeg Gospodara kao transcendentalno biće.

Monotipni karakter raznovrsnog živog svijeta, jasno svjedoči da je taj svijet postojao od jedne prvobitne praklice mikroorganizma, da je vođen jednim teološkim i cjelishodnim metodom jedinstvenim po svojoj fundamentanoj perspektivi razvoja i nastalim od monotipne biohemijske građe, čiji je temelj organska ćelija i to na, svim nivoima razvitka od praklice do sadašnjeg umnoženog svijeta flore i faune koje je obuhvatio cijelu planetu Zemlju. Tomoviće je na taj način došao na oroginalni način do uvjerenja, da poštuje sav živi svijet u principu jednako organiziran u svim stadijumima razvitka, taj svijet je jedan organizam, jer za njega važe zakonitosti bilo kojeg pojedinačnog organskog bića, odnosno zakonitosti embirio geneze.

Svako pojedinačno živo biće, od sjemene ćelije do adultnog oblika razvija se organski sinhronizirano prema shemiji svoje vrste ne mijenajući njen primarni karakter. U pojmu embriogeneze sadrži se činjenica stvaronosti, da ne postojo odstupanje ni od jedne individue, osim u pataloškim slučajevima, od idealnog prototipa dotične vrste. Stoga, svoje teorijsko gledište ovaj mislilac, vidi u cjelini živog svijeta koji je zasnovao na embriogenetskom principu, tj. iznicanju ili izrastanju novih vrsta iz prijethodnih i to neopozivo i zakonito u čemu „slučaj“ ne igra nikakvu ulogu. Prema Tomoviću, živi svijet se razvija u cjelini po istom principu, kao svaki pojedinačni organizam. Nove vrste nastaju uvjetno, izrastaju, izniču i prijethodnih srodnih vrsta, kao grane i stabla, ili pupoljski iz grana i grančica. Drvo života neprekidno se šira i razgranjava u bezbroj posebnih smjerova, samo mu fundamentalni biogentski karakter ostaje isti, monotipan i u biti jedan, što ne bi bio slučaj da ga je proizvela nasumnična i slijepa evolucija. Dalje, na pitanje, zbog čega je Tvorcu života bila neophodna postupnost, kako bi ostvario projektiranu egzistenciju živog svijeta, u više svojih knjiga, Tomović je odgovorio, da je sam čin kreacije u potpunosti savršen, i da je kreacija u stvari postupna realizacija nepostupnog Božjeg projekta. Vidljivo je filozof gledao u daljinu i razvio ideju vizijama, da se ovaj projekat živog i njegova fenomenologijskla realizacija međusobno razlikuju. Na kraju, ove hipoteze, filozof ostvarenja Božjeg plana vidi, kao jednu dinamičnu fenomenoligijsku izražajnu aktivnost uma – projektanta, a ne sam um. No, postupni nastanak vrsta, nije povezan sa vremenom, koji je upravo subjektivna kategorija ljudske svijesti ili mjerni sistem za trajeanje procesa – zaključio je Tomović ovu hipotezu „Bog je stvorio život“.

 

3. „Filozofija vremena“ (Obod, Cetinje, 1997.) – Hipoteza – vrijeme kao pojmovna mjera (odrednica) bezvremnog protoka kosmičke energije. Ova hipoteza ima veću i elegantnu filozofsku širinu, u kojoj je Tomović osmislio ideju po kojoj je proces razvitka, bilo kojeg segmenta stvarnosti izvan vremena, osim u našoj svijesti. Bezbeli, vrijeme se ovdje javlja, ne samo ključna filozofska kategorija, već je u stvari apstraknti transcedentalni sistem trajanja, nekog procesa, a ne izraz ili proizvod samog procesa. Stoga, kad filozof Tomović govori o fenomelinskoj realizaciji živog putem uzastopnog izrastanja, tj. iznicanja novih vrsta i njihovih varijanata, mislim da je vrijeme samo faktor koje određuje supcesiju, uzasopnost kao njihov mjerni sistem, ali u principu za njih nije nadliježno. Sukcesija se ograničava na vanremeni, odnosno fenomeologijski slijed, koji predstavlja samu bit kreacije. Konačno, Božiji plan stvaranja živog, čak i neživog svijeta, dogodio se istovremeno sa njegovom neistovremenom fenomenologijskom realizacijom u vječnosti, a ne u vremenu. Tako je uzastopnost u postojanju vrsta koicidentna postojanju prvobitnog koncepta, kao i krajnjeg cilja kreacije. Jedina istovremenost i jedina neistovremenost u principu su istovremeni. Time je Tomović jasno preciziro određeni vječni a ne vremenski karakter stvaranje živog i neživog Svijeta.

Tomović je mišljenja, ukoliko Božji um putem svojih intelektualnih energija stvorio sav fizički i biofizički Svijet, postavlja se pitanje ciljnosti toga Svijeta.

Pored „Filozofiji vremena“, ovoj hipotezi Tomović je u svojoj kultnoj knjizi „O besmrtnosti duše“[9] šest godina kasnije, je na ovo postavljeno pitanje dao decidan odgovor, u tom smislu što je poimanje sadržano u prijethodnim djelima o jedinstvenom kreativnom ishodištu, svega što postoji. Prema njemu, ciljnost kreacije Svemoćnog Bošjeg uma, povezan je sa finalizacijom umne ciljnosti, u formi stvaranja samo jedne organske, ali svjesne vrste u cijeloj vasioni, a to je ljudska rasa. Filozof je mišljenja, da je čovjek krajnji smisao stvaranja svega što je stvoreno u cijelom beskonačnom svemirskom poretku, odnosno njegov duh ili popularnije rečeno – čovjekova duša.

Tomović na jedinstven način u novojoj filozofskoj literaturti, promišlja um, koji je prema njemu kreativno proistekao iz bespočetnog pralika i praizvorišta Božjeg uma. Božji kreativni um stvorio je sebi podobne umove u vidu čovjeke ličnosti, odnosno rasudne moći. Iz svega toga proizilazi, da je ljudska duša vječna i besmrtna, kao što je besmrtan njegov Tvorac i zakonodavac. Stvaranjem svjesne ljudske vrste, Tvorac je ostvario svoje najvažnije djelo u svojstvu čovjekovog uma, sposobnog da shvati svoga Stvoritelja i Njegove moralne zakone – zaključio je Tomović ovu treću hipotezu.

Zatim, pored ovih hipoteza, interesantna su Tomovićeva istraživanja iz oblasti teleologije historije (Kraj historije), Novi Adam; Racionalizovana eshatologija (o besmrtnosti duše); Hristos, moja istina, te Saznanje istine u fokusu detereminisane adekvacije logičkog suđenja i religioznog iskustva (Istina o istini, Osnovi teorije saznanja i logike). Najkraće rečeno, svi Tomovićevi apstraktno-teorijsko zaključci su autohtoni. Logička povezanost i njihova konsakventnost, primarno dokazuje valjanost ovog originalnog metoda.

U tom kontetkstu, zanimljivi su Tomovićeve meditacije u djelu „Istina o istini“. Jer, istina je prema njemu jedna, kao što je Bog Jedan, ali su različiti putevi do nje, odnosno do Njega.

 

                        Životno djelo – „6500 vrijednosnih filozofskih sudova“

 

    Na pitanje, može li se prihvatiti Aristotelov stav da je od svih duševnih osobina, samo intelektu besmrtan? Tomović je odgovorio:

„Intelekt je prisno povezan sa voljom i emocijom, pa se sve troje vječno ili nijedno.“

2016. Tomović: „6500 vrijednosnih sudova“, 2016.

 

            Tomović je u zavšrnoj fazi u svom životnog i stvaralačkog puta, osjetio potrebu da samo dva mjeseca prije odlaska u vječiti smiraj, objavi svoje životno djelo i na taj način učini ga filozofskim polslenicima i pasioniranim čitateljima filozofije dostupnim.

Svoje životno djelo dr. Slobodan Tomović, je objavio prije par mjeseci „6500 vrijednosnih filozofskih sudova“ u izdavačkoj kući „Oktoih“ i „Štampar Makarije“ – Podgorica-Beograd 2016. godine. To je jedinstveno djelo ne samo novijoj, nego i starijoj literaturi, gdje je autor na temelju dugogodišnjeg intelektualnog filozofskog i spisateljskog iskustva, prezentirao svoja interesovanja, preko postavljanja 6500 i postavljanja pitanja i davanja toliko vrijednosnih filozofskih sudova. Ta pitanja se odnose prvenstveno na oblasti: ontologije, gnoseologije, etike, političke teorije i njima srodnih disciplina. Autor je odgovore promislio na temelju ličnih uvjerenja, koja se na izvjestan način nalaze riješena mnogo šire i temeljnije u ranije objavljenim knjigama (preko 50 djela, i više stotina studija i rasprava). Ovdje su koncizno izložena sa ciljem da istakne njihovu povjesu validnost i jasnoću. Na taj način, filozofija najbolje pokazuje svoju paradigmu postavljanja pitanja, naravno, kao i davanje odgovora. Filozof Tomović u odgovorima na veliki izazov globalnih poimanja, pronašao je pomovni oslonac u svom koinzistentnom i neprotivuriječnom jedinstvenom pogledu na svijet. On je predviđao da rasponom pitanja i odgovora i samim načiniom njihove prezentacije ostvario koezistentan pogled na svijet. U tom smislu on pokazuje, svoj sistem, da je filozofija i danas moguća kao sistem mišljenja. S druge strane, on samim odgovorima protežira otvorenost i ne protivi se mogućim prigovirima neistomišljenika, da se sva ova pitanja i na drukčiji način mogu postavljati i razumjeti, ali kako sam to posebno podvlači, nema tu vrstu sklonosti da iznevjeri samoga sebe. Tomovićevi vrijednostni sudovi usklađeni su sa prethodnim knjigama koje je objavio i u cjelini izražavaju autorov monoliti filozofski kosmos u kome se iskazuje smisao čovjekove sudbine.

Maksime koje je u ovom djelu objelodanio, temelje se bronim čovjekovim iskustvima u oblasti kulturne i političke historije, filozofije, umjetnosti, religije, prirodnih i spekulativnih znanosti. Zacijelo, izložene maksime pitanja i sudovi, ne pripadaju aforističkom načinu promišljanja, gdje se polaže akcenat na lijepu literarnu formu i autorsku pronicljivost. Dalje, ove misli, ne predstavljaju ni zbir „mudrih“ izreka, niti je to tendencija, kako kaže autor, ovog djela. Zacijelo, ne treba očekivati ni šire obrazloženje fragmentarnih misaonih cjelina, poput onih koji su se u nas bavili filozof B. Knežević, filozofesa Ksenija Atanasijević, ili pisac I. Andrić. Tomovićev metod kazivanja je specifičan i autonoman. Kao takav, ovo djelo bi mogli biti predmet jedne magistarske ili doktorske disertacije. Jer, je u pitanju jedan sažet, jednostavn i jasno koncentriran pristup, raznim fenomenoma, događajima, abstractnim i relativnim pojmovima, koji su značajni za budućnost civilizacije. Bez sumnje, ovog djelo predstavlja koncinznu sliku autorovih razmišljanja i poglede na odgovarajuće teme a u skladu sa stavovima koji je izložio u brojnim svojim djelima, raspravama i studijama u svom sedmodecenijskom stvaralačkom radu. Ovo djelo čitateljima može poslužiti i koristiti za sticanje ili osvježavanja stecajnih znanja i to u mnogim vrijednostima i iskustvima ljudi. Istovremeno, može da posluži kao iniciju kritičkog promšljanju svijeta i za formiranje drugčkii stavova. U tom smislu, kada je autor završio ovo djelo iz svoje Planinece, prilikom našeg razgovora, kojem je prisustvovala i njegova životna saputnica Vuka, rekao mi je da me čeka primjerak djela, kojim kaže, da je ispunio svoj životni, kulturološki i filozofski zadatak.

 

Drame kao kopča između filozofije, historije i literature

 

            Pored toga, Tomović kao izvrstan autor drama. Napisao je i objavio preko pedeset dramskih spisa, od kojih su „Sotona protiv Boga“, „Posljednja Njegovševa ura“, „Sizif“, „Novi Adam“, „Velika revolucija“, „Pilatov povratak“, „Sveti Jovan Krstitelj“, „Sudije“, „Prijethodnica Uljanova“, „Mit o velikom bratu“, „Josifova braća“, „Praznina“, „Trauma“, „Ćpena Prvi“, „Sokrat i majstor“, „Neron – car i pjesnik“, „Kralj Nikola“, „Protokol“, „Drama i epigrami“. Tomović je drame objavljivao pojedinačno, kao posebne publikacija, ali i inegralno, kod Kulturno prosvjetne zajednice, Podgorica, 1988. godine. Javno izvođeni u pozorišnom životu bivše Jugoslavije. Neke Tomovićeve drame, imaju za predmet realnu podlogu u historiji i životu. Najveći broj je rađen po motivima književnih i filozofskih djela, Platona, Dostojevskog, Kafke, Bulgakova, Kamija, Biblije, Orvela, Njegoša i drugih.

            Tomović je bio mišljenja, da su drame, veoma važne za duhovno osvješćavanje ljudi. U tom smislu, smatram da u ovom slučaju kod Tomovića prisutan jedan veoma lucidan sartrovski i ekovski manir, da se preko kraćih književnih djelauđu u kulturnu i filozofsku javnost. Poznato je, da je Sartr i Umberto Ekol, sa svojim „Mučninom“ i „Ime ruže“, na najbolji način afirmirali svoje filozofsko djelo, bez obzišta su to bili romani. Zacijelo, Tomovićeve drame nisu bile prvenstveno nmijenjne pozorišnoj gradskoj publici, već su prvenstveno namijenjeni jednom viđe krugu, rekli bi smo intelektualnom sloju, na koji riječ pisca filozofa ima jače dejstvo od glumačke vizualne interpretacije. Pa čak i shvatljivosti univerzalnih simbola i elagorija, koje je autor upotrebljavao.

            Gledano u cjelini, Tomovićeve drame čine korpus mnogih pshiloških, filozofskih i političkih značenja, u većini sastoje se od Alegorija, iza kojeg stoje najkrupniji problemi suvremenog društva, bez obzira iz kojeg perioda dolaze pisci i njihova djela. Tomovićevo čitanje i praćenje toka svijesti ideje junaka, raznih vremena, u biti predstavlja prikazivanje određenih hipoteza koje svojedoče o svojevrsnoj kulturi mišljenja i nivou filozofsko-književnog obrazovanja vremena u kojem živimo. Na taj način, Tomović je u dramama pokazao svoje političke preokupacije, koje iz higijenskih razloga, nije plasirao kroz programe i djelovanje političkih partija. Na taj način, drame su sačuvale intelektualnu i političku nezavisnost. Zato, Tomovićeve drame mogu biti izvanredna kopča, mogu biti između filozofskih, historijskih i književnih djela.

U fokusu filozofije svijeta

 

       „Čovjek je poput biljke ukorijenjen u primarno tlo pa se svako nasilno ili dobrovoljno preseđivanje mora odbolovati.“

1. Tomović iz djela:

„6500 filozofskih misli i sudova“, 2016.

 

            Autor ovih redova, pišući na „Novo vrijeme“, Sarajevo, 2015., tada smo dr. Slobodana Tomovića svrstali među deset najelitnijih filozofa svijeta. U tu grupu spadaju Irgen Habermas (Njemačka) Al-Attas (Malezija), Noam Čomski (Amerika), Umberto Eko (Italija), Agneš Heler (Mađarska), Ferid Muhić (Makedonija), Bernar Henri Levy (Francuska), Muhamed Filipović (Bosna i Hercegovina), Slavoj Žižek (Slovenija). Zacijelo, gore navedenih originalnih hipoteza S. Tomović ne zaostaje za spomenutim misliocima, bez obzira što zemlja iz koje potiče ovaj filozof nije ništa učinio za afromaciju, ne samo njegove ličnosti,već i filozofije.

            Kad je u pitanju poznavanje filozofije svijeta, možemo pouzdano tvrditi, da je Tomović bio jedan od najboljih poznavalaca Kantove filozofije, posebno viđenje njegove etike kategoričkog imperativa, koje je objelodanio u dva djela „Kant“ (Nikšić, 1988.) i druo „Imanuel Kant – filozof evanđelijskog duha“ (Pobjeda, Podgorica, 1997.).

            Tomović će biti upamćen, po originalnim filozofskim hipotezama, gdje je do savšrenstva izgradio svoju idealistističku filozofsku poziciju, već i po velikom broju misli i setenci, kojima je nadvisio sve mislioce u povijesti filozofije. Svaka njegova misao, poziva na dijalog i daje povoda za novu diskusiju.

            Prema Tomoviću, filozofija je u principu sloboda – onaj ko se ikada suštinski bavio njome, bio je slobodan čovjek. U tom konktekstu, Tomović je naglašavao, kome se to učini skicom za jednu utopiju, s odgovornošću je tvrdio, da taj nikada nije doživo autentično osjećanje slobode i svoje nezavisnosti. On je naglašavao, da filozofsko promišljanje stvarnosti otkriva ličnost u mogućnostima neprekidnog trancendiranja iskustva na temelju izbora.

            Veliki broj puta sam razgovarao sa filozofom i profesorom Tomovićem. Bio je to istovremeno mislilački izazov. Tijekom dijaloga, čitave filozofske sisteme je pretakao u polivalentne i groteksne, pa čak i komparativne političke situacije, uz najveću ironiju, pa sve do smijeha. Uvijek smo u razgovoru imali velike sisteme mišljenja.

 

Tomović kao profesor i pedagog

 

         Prema mišljenju dr. Sefera Međedovića, redovnog profesora Univerziteta u Novom Pazaru i jednog od najistaknutijih učenika čuvene Beranske gimnazije – Tomović je bio savršeni profesor. Znao je pola sahata govoriti o novoj nastavnoj temi, odnosno, nastavnoj temi, a zatim bi odgovarao na pitanja učenika, ako pitanje ne bi bilo, profesor je znao skoncentrirano meditirati. Sjećam se, nitko od učenika ne bi se pomerio. Svi bi brižljivo sređivali bilježnice i pripremali se za naredni čas. Tomović je kao profesor bio veoma poštovan. On i njegov šešir su bili simbol beranske sredine, bez obzira što je u isto to vrijeme raznih nepravdih prema njemu, kao izuzetnom pedagogu, profesoru i čovjeku. Na sreću, sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća, on je po pozivu službenog Titograd, prešao u grad Crne Gore i doživio svoju punu afirmaciju – rekao je između ostalog prof. S. Međedović.

            Jedan od najbližih prijatelja i suradnika prof. Tomovića, bio je i akademik dr. Miomir Dašić, poznati historičar, koji nam je otkrio mnoge tajne iz Tomovićeve biografije. „Presudno sam utecao da Tomović, kao svojevremeno najbolji student Beogradskog univerziteta, pređe iz Smederevske Palanke (gdje je radio kao psiholog) u Beransku gimnaziju, gdje je ostao legenda prosvjete u ovom dijelu Crne Gore. Naravno, najveći rezultat u pedagoškom radu Tomović je postigao na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, kao i na pozdiplskomskom studiju u Dubrovniku. To što me Tomović nije poslušao da postane član CANU, to ću nekom drugom priligom oblazložiti“ – zaključio je akademik Dašić.

            Profesor Tomović kao profesor filozofije i filozofskih disciplina Etike i Logike, je svoje ugled gradio živom riječu. Nikad nije čitao predavanja. Nikad nije nosio nikakve bilješke, a po najmanje nova tehnička pomagala, lap-top i tablet, koje je smatrao potrebom vremena, ali je iste lične prezirao. Bio je svjestan činjenice, da je filozofija kao važna oblast ljudskog duha u Crnoj Gori i regionu ugrožena. U tom smislu, on je nastojao da svojim besjedama, koje su neponovljive na evropskim prostorima, živom i jezgrovitom riječu, vrati dostojanstvo i ugled filozofije kao profesije na balkanskim prostorima. Njegova izlaganja u Beogradu, Sarajevu, posebno u Zagrebu, Parizu, Moskvu i Melburnu, su bolja bila prihvaćena, nego u Podgorici i Nikšiću, pred narodom za čije potrebe je najviše stvarao. Dok je bio ministar vjera u tzv. Vladi R. Crne Gore (u periodu od 1993. do 2000. godine), član tadašnje Vlade prof. R. Vesković (Ministarstvo za kulturu), rekao nam je, da su tadašnji članovi tog Vladinog klana, slušali Tomovića kao na školskom času, tako su birani iz plemena interesnih grupa, koje nisu imali duhovnu potrebu da kupuju i prelistavaju novine, jer su slušali besjede Tomovića, koje su bile na svakom sastanku originalne, naravno dok su im bile potrebne“ – rekao je između ostalog Vesković.

 

Mjesto Tomovića u crnogorskoj filozofiji i  misli južnoslavjanskih naroda

 

            Teško je govoriti o ovoj temi, naravno to se ne odnosi na samo Tomovićevu filozofsku misao. Ovu konstataciju ističem, jer u Crnoj Gori, jednoj privatnoj zemlji u kojoj je živio filozof Tomović, ne postoji sloboda mišljenja i življenja. Tomovićev diskurs je posebna paradigma, kako je uspio da sebe sačuva od apsurda, koji je bio na svakom koraku. Status filozofije u ovoj zemlji je totalno marginaliziran, nez obzira što smo u Herceg Novom, maja mjesca 1988., održali Jugoslovenski kongres filozofa, s najboljim željama, da se razvije filozofska i sociološka misao na ovim prostorima. Međutim, za filozofiju država ne pokazuje nikakav interes. To se ne odnosi samo na djelo filozofa Tomovića, zatim potpisnik ovih redova, već i na brojne druge filozofske poslenike, koji su potpuno zaboravljeni, a čije djelo po pravilu bi trebalo da bude na vrhu, evropskog filozofskog diskursa, to se odnosi posebno na zanemarivanje filozofskog djela jedan Džona Plamenca, koji je bio najelitniji filozof iz Oksforskog filozofskog kruga, te Vujadin Jokić i akademik Dragutin Leković (koji je mogao biti poznat na Sorboni i na Istoku), doajeni filozofskog moderniteta.

            Prilikom zajedničkog rada, sa profesorom Tomovićem, na Filozofskom fakultetu u Nikšiću od 1983 do 1992. g., radio sam na projektu „Crnogorska filozofija XX stoljeća“. Bez obzira, pto sam imao podršku od glasovitih crnogorskih filozofa, Jokića, Tomovića, Gojkovića, Petrovića, Vujačića, izuzimajući pojedinačne oglede, nisam uspio da do kraja dovršim, bez obzira na inspiraciju koju je davao prof. Tomović. Nažalost, od tadašnjih vlasti nisam imao razumijevanja za takav istraživački projekat.

            Među crnogorskim filozofima, pored spomenutih, spadaju Lazo Popović (1870-1931), Džon Plamenac (1911-1975), Milovan Đilas (1911-1996), Vuko Pavićević (1914-1978), Vujadin Jokić (1928-1986), Miloje Petović (1930-1993), Vidak Vujačić (1929-1997), Sreten Zeković (1943), Stevo Nikić (1949), Nikola Racković (1938-2015), Milenko A. Perović (1951), zauzima prvorazredno mjesto.

            Zatim u jugoslovenskim okvrima filozofskim mišljenjima, Tomović pripada plejadi velikih filozofa, kao što su: Bogdan Šešić (1909-1999), Danko Grlić (1923-1984), Milan Kangrga (1924-2013), Gaja Petrovića (1927-1994), Danilo Pejović (1927-2010), Georga Stardelova (1930), Rade Konstantinović (1928-2012), Nikola Milošević (1929-2007), Miladin Životić (1930-1997), koje zacjelo svojom originalnošću i ospećnim opusom nadvisuje. Međutim, ovi filozofi su u svojim sredinama, doživjeli i objavljivanje izabranih djela. A da li će Tomovićevo djelo biti predstavljano javnosti, ovisi od volje crnogorskih vlasti?, koja su značajno marginalizirani položaj filozofskih misli u ovoj zemlji.

            Ono što se kao problem javlja, jeste Tomovićevi nastavljači. Kad su u pitanju kadrovi, koje je stvarao profesor Tomović, izuzimajući u jednom pravcu (etika), autor ovih redova i opus njegove kćerke dr. Sonje Tomović – Šundić („Estetika i Antropologija“), sina mr. Miraša Tomovića („Filozofija prava i historije“), Tomović[10] iz druge struke, kao i da nema nekih ozbiljnih utjecajnih učenika i sljedbenika. Taj problem vidimo u tome, što je to isključivo krivica jednodimenzionalnog sistema visokog školstva u Crnoj Gori, kao i permanentnog otpora prema Tomovićevoj indivudalnosti i njegovom elitističko-visoko aristokratskom načinu življenja, pa u zemlji gdje je egzistirao, iznad svog porodičnog kruga, nije ni imao istinskog sugovornika. Zato je svo svoje slobodno vrijeme koristio za perfekcionističko obličenje svog životnog djela. To je bio i jedan, vjerujemo ključni razlog, što je u duhu Kjerkegora, Kafke, Sartra, promisli svoj posljednji odlazak u vječiti smiraj, uz vjerski parastos, kraj crkve u Mateševu, pod padinama rodne Planinice, bez prisustva predstvnik iz šejtanske varoši, sa kojima nikad nije imao ništa zajedničko, bez obzira što je sa njima proveo sedam teških godina od 1993. do 2000. godine.

            Bez dileme, Tomović je najznačajnije filozofsko ime, koje je rođeno, nakon Petronijevića i Šešića na prostorima Srbije i Crne Gore. Njegovo djelo je vrijedno pažnje, da se prevede na engleski, njemački ili francuski jezik, tretirao bi sam u sam vrh svjetske filozofije. Kao takvo, Tomovićevo filozofsko djelo, zaslužuje da bude tema doktorskih disertacija.

 

Završno slovo – Neki akcenti iz Tomovićevog sistema mišljenja

 

      „… Filozofska nezavisnost nije isto što i nezavisnost u političkom jeziku. Ona se odlikuje izgrađenim unutrašnjim sistemom vrijednosti koga ne može skrenuti nikakav utilitarni cilj…“.

1. Tomović:

„Moja filozofija“, 2006.

 

            Ovdje ćemo analizirati nekoliko ključnih filozofskih pojmova, koji su veoma značajni za promišljanje Tomovićeve filozofske slike svijeta, kao i njegovog utjecaja na mlade filozofe, prilikom stvaranja sveobuhvatnog pogleda na svijet. To ćemo provesti kroz paradigmu poimanja disciplina, kroz misaonu vertikalu od kosmologije do logike i etike, koje u Tomovićevom mišljenju povezuje epistemologija.

            Dakle, epistemologija kao disciplina, nije posebno polje Tomovićevog pročavanje, već se ona javlja, kao oblast filozofije, logike i metodologije, koja istražuje mogućnosti, korijene nastanka i krajnje domete ljudskog saznanja, u promišljanju svijeta. Ovaj mislilac je imao umu, ranije sisteme mišljenja, koji se ogledaju kroz recepciju svega postojećeg. U tom smislu, iako pokušaji razvoja odgovarajuće teorije saznanja potiču još iz Antike i Platonove filozofije, epistemologija je zvanično počela da dominira Zapadnu filozofsku misao tek od Dekarta i Loka, kao posljedica rasprava između racionalista i empirista o važnosti koncepta “a priori” i “a posteriori” prilikom sticanja saznanja o nečemu, ili predložili kontekstualizaciju saznanja kao dio intersubjektivnog procesa. Njegov doprinos se ogleda kroz episemološke pravce (saznanja) za raliku u zavisnosti od izvora saznanja. Tu spadaju radovi iz oblasti racionalizma, iracionalizma, empirizma, senzualizma, kriticizma, ituicionizma, agnosticizma i skepticizma, koji se svi mogu pronaći u sadržajima Tomovićevih originalnih hipoteza, gdje posebno dominiraju racionalizam i metafizika. U tom kontekstu, racionalizam je pozicija u teoriji saznanja prema kojoj u procesu saznanja presudnu ulogu i značaj ima razum. Glavno merilo vrednosti saznanja je ljudski razum. U psihologiji, vjerovanje da je čovjek svjesno, racionlano biće koje zna šta i zašto to radi. Znano nas, kao sljedbenike, upućivati u tajne metafizike, koja svoj naziv duguje helenskom filozofu Adroniku s Rodosa, koji je prema vlastitom nahođenju razvrstao Aristotelove spise po sadržaju, podjelivši ih u određene cjeline i složivši ih prema tematici kojom su se bavili. Među svim spisima našli su se i oni bez naslova, a koji su se bavili najapstraktnijim rzmatranjima. On ih je sve povezao zajedno i označio ih nazivom meta ta fizika da bi ukazao na red kojim spisi trebaju da bud čitani. Doslovno, metafizika znači “ono što dolazi poslije fizike.” Naravno, Tomović je svoje hipoteze iskazivao, na sasvim originaln način, ali čitava povijest metafizike se ovdje javlja kao preduslov novog mišljenja i kao mogućnost da se ide dalje, od onog što se već kroz filozofske diskusije dokazano. U tom pravcu, Tomović ne želi da se ponavlja. Zato je potrebno njegovo djelo, da bude prevedeno na svjetske jezike, kako bi se u diskusiju uključili filozofski mislioci iz mnogo razvijenih zemalja.

Jasno, predmet i pojam Tomovićeve metafizike je ponovo naša preokupacije, jer se jednim postavljenim pitanjem, ne može riješiti, odnosno odgovoriti. Potrebno je imati više prilaza da bi se našao odgovor na postavljena filozoska pitanja. – Prvo određenje metafizike dato je kod Aristotela,iako joj on nikada ne daje to ime već je naziv prote philosophia, odnosno, prva filozofija, ili on to on – nauka o biću tj. o bivstvujućem kao bivstvujućem iako je ponekad naziv i teologijom. Ova nauka se bavi onim što je najviše, samom suštinom stvari, nju ne interesuju pojedinačnosti, svojstva i osobenosti svekolikog čulnog svijeta. Ova nauka istražuje prve i najviše principe prirode i saznanja.

            Zašto i prirode i saznanja? Po mišljenju ranih grčkih filozofa, mišljenje i biše se ne mogu podvajati, jer do najviših principa stvarnosti možemo doći samo misaonim putem. Priroda je umna tvorevina. U prirodi postoje zakoni po kojima sve deluje. To je Pravda, Poredak po kojima sve djeluje i o koje ništa ne može da se ogluši. Prema Tomoviću, kosmos je skladna tvorevina čiji poredak možemo shvatiti samo umno. Ovaj identitet bića i mišljenja je u korenu optimizima zapadne kulture koji se prema svetu i životu vazda odnosio afirmativno, aktivno i delatno.

            Ova znanost koja istražuje prve i najviše principe prirode i saznanja ne ostaje na istini onoga što je čulno dostupno, već traži put kojim se ide preko toga i prodaja se ka onome što mu je u osnovi i što mu tek dozvoljava da se pojavi kao nešto dato, ka jednom bivstvujućem kao bivstvujućem, koje bivstvuje na potpuniji način[11].

            Pregnantnost imena Bića je u smislu u kome su riječi koristili brojni filozofi, posebno presokratici, i to kao aletheia – neskrivenost, prisutnost. U tome je srž tvrdnje o identitetu mišljenja i bića. Otkrivanjem bića – biće i mišljenje se identifikuju i čini se beskorisnom bilo kakva njihova adekvacija. Upravo je to ono što je legendarni Elejac Parmenid prepoznao i time odredio istoriju Zapada. To je nešto što su antički filozofi umeli da prepoznaju i problematizuju, ali je dalji tok zapadne kulture pokazao tendenciju udaljavanja od ovih izvornih značenja. Danas se ime metafizika koristi u jednom populističkom i šturom značenju, koje skoro i da nema baš ništa zajedničko sa svojim zivornim značenjem. Smatramo, da je njihovu viziju svijeta, najbolje promislio Tomović, u svojim radnim radovima, zbog čega je bio i anatenisan na Beogradskom univerzitetu, upravo zbog svojih metafizičkih, idealističkih pozicija.

            Postoji još jedno drugo značenje ideje prisutnosti i ona je najavilo pad zapadnog mišljenja, a to je upravo značenje prisutnosti kao vrste opće objektivizacije duha i na taj način shvatanje Bića kao nečeg bivstvujućeg. Ovaj prelaz od prvog shvatanja prisutnosti na drugo shvatanje, označio je pad metafizike, kao i zapadne kulture i mišljenja. Ovaj pad se dešava već sa Platonom – on određuje Biće idejom, i daje mu jedno apriorno svojstvo. To se uočava u učenju o sjećanju gdje učiti znači sjećati se i pretpostavlja da nam je ideja unapred poznata iako na tematski način. Smatrao je, da metafizika od Platona pa nadalje doživljava svoj pad, jer ne polazi do Bića, da bi došla do onoga što je upitano u njegovoj otvorenosti, već kreće od bivstvujućeg i kreće se prema drugom bivstvujućem. Biće za ovakvu metafiziku postaje i ostaje samo najveća opštost, a ovim putem se metafizika više ne može kretati. U savremenoj filozofiji, Hajdegerov uvod u metafiziku i uspostavljanje fundamentalne onotlogije, će zapravo biti prevladavanje metafizike, u tradicionlanom smislu riječi, i izvođenje iz nje. Tomović je polazio od Aristotela[12], ali se nije na njemu zadržavao, već je išao dalje logički, prema Bekonu[13], u cilju valorizacije čitave povijesti metafizike, naravno u pravcu kritičkog prevladavanja racionalizma i empirizma, u kantovskom i huserlovskom smislu promišljajući evropske tokove metafizike.

            Za Tomovića je Empirizam u filozofiji, pravac prema kojem se cjelokupno saznanje temelji na iskustvu. Njegova osnovna gnoseološka teza jeste da nema urođenih ideja, već samo stečenih (“Ništa ne postoji u razumu, što prije toga nije bilo u čulima”), kako Tomović podsjećao na Lokovu teoriju ideja. Ovaj domen empirizma Tomović je primjenio u istraživanjima, tj. u metodološkom postupku, prema kojem je zauzeo stav, odnosno, pravac koji prikuplja, obrađuje i procjenjuje empirijske činjenice i uopštava saznanja induktivnim zaključivanjem. U psihologiji, prema ovom shvatanju, čovjekovo mišljenje i ponašanje gotovo j u potpunosti rezultat ličnog iskustva, dok nasljeđe ima sasvim nevažnu ulogu. Dalje, on je uključio i Kriticizam, kao gnoseološki pravac (teorija spoznaje), filozofsko učenje, koje istražuje mogućnosti izvan, uslova, sigurnosti i granica spoznaje, analiza strukture spoznaje i njenog predmeta. Ovu metodu i učenje je razvio filozof Imanuel Kant (1724-1804). Naravno, on nije zaobišao pravac Skepticizam, koji se javlja kao filozofska orijentacija u okviru helenističko-rimske filozofije. Njeno pojavljivanje vezano je uz filozofa Pirona i njegove bliže ili kasnije sljedbenike, kao što su Timon, Ensidem, Agripa, Sekst Empirik i drugi. Ovaj je misaonoj orijentaciji vrlo bliska filozofija tzv. Srednje akademije (osnivač Arkesijal) i Novije akademije (osnivač Karnead), kako je on analitički obrazlagao u svojim nadahnutim predavanjima, ali to ga nije inspiriralo da uđe u neku od režimskih ili alterantivnih akademija (kao najvećih znanstvenih institutcija), već ih je elegantno ignorirao, mada o tom činu je nerado raspravljao, bez obzira što su akademije obećavale velike apanžu. Tu ideju je odnio Tomović sa sobom.[14]

            Stanovište ove filozofske škole počiva na tematskim vođenoj svijesti koja se negativno izražava o mogućnosti da se istina dokuči čulnim ili misaonim načinom. To stanovište ne treba mješati sa skeptičkim postavkama koje se u filozofiji pojavljuju i znatno prije. Skeptički stav u filozofiji je veoma star. Sami su pironovski skeptičari tvrdili da je i čuvenim epski pjesnik Homer skeptičar, jer “o istim stvarima govori na suprotan način.” Skeptičku stranu mišljenja otkrivaju oni i kod Ksenofana, Parmenida, Heraklita, Platona, akademičara i sofista. Protaggora je tvrdio da se o svakoj stvari u sebi skeptički momenat kako negativnu stranu dijalektičkog mišljenja, pa sve do pojave istaknutog sandžačkog epskog pjesnika Avda Međedovića (1866-1953), na čijoj paradigmi Tomović gradio epsku viziju Balkana.

            Helenističko-rimski skepticizam, Tomović je uveo na polje istraživanja crnogorske etičke tradicije, gdje se ogleda stanje duha ličnosti i etničke grupe, koja se prepoznaje po kritičkom držanju filozofske svijesti, koja je usmjerena protiv helenističkog filozofskog dogmatizma stoičke i epikurejske filozofije. Ona racionalno argumentira protiv objektivnosti čulnih i razumskih znanja, svodeći ih na nešto prosto subjektivno, na priviđanje. Nastoji on da sve što je određeno i konačno pokaže kao nesigurno i kolebljivo. Time poništava sve što važi kao istinito i bivstvujuće. Stvari su primenljive. Stalno pokazuju vlastita protivrečja, tako da njihovo postojanje nije nešto istinito. Skeptička svest sebi samoj popaže računa o ništavnosti ono što se utvrđuje kao istinito. Ta svest je kultivisana filozofska svest koja negativnim dijalektičkim kretanjem uviđa neistinitost onoga čulnoga i zamišljenoga. Ne može se ona ubličiti u filozofski sistem, niti to želi.

            U tom domenu, Tomović skepticizam i agnosticizam poima kao specifično određenje, tj. filozofsko učenje o sumnji. Ipak, skepticizam nije stanovište sumnje. Pojam sumnje upućuje na neizvjesnost, neodređenost i neodlučnost. Prema tome, filozofija skepticizma nije filozofija sumnje. Naprotiv, ona se gradi na sigurnosti stava o tome da čulna i misaona spoznaja ne vode nužno istini. U svojoj sumnji, ova je filozofija sigurna u neistinost ljudske spoznaje. Skeptičari ipak znaju da bi njihovo proglašavanje vlastite sigurnosti za istinu protivuriječilo cijelom njihovom stavu. Stoga je to sigurnost shvaćena kao subjektivna, te može donijeti spokojstvo i nepomućenost duše. Skepticizam je traženje, istraživanje. Zatim, smisao skepticizma sadržan je u stavu uzdržavanja od suđenja. Uzdržavanjem treba da se ukloni sve što se smatra istinitim, sve što bivstvuje i što se uzima kao određeno (afirmativno). Rezultati čulne i misaone spoznaje problematični su. Svrha uklanjanja svega što se smatra istinitim nije u tome da sve bude pokolebano, da bi čovjek izgubio temelj svoje egzistencije. Naprotiv, skeptičari smatraju da se oslonac (temelj) gubi vezivanjem čovjeka za ono što smatra istinom. To istinito uvijek se pokazuje kao privid. Zato čovjek mora gubiti svaki oslonac u čulnom i misaonom svijetu. Oba su sama po sebi kolebljiva i promenljiva. Pironovski skepsis to istinito smatra onim što nema vrijednosti. Čovjek se mora od njega odvezati da bi u vlastitoj samosvijesti održao duševnu ravnotežu i spokojstvo. Promenljivost i nemirnost predmeta donosi nemir duše. Skepsis treba da oslobodi svijest od toga nemira, da bi se u ataraksiji našla ravnodušna smirenost duše. Životinje poseduju takvu ravnodušnost. Čovjek treba da je postigne umnim naporom, tj. skeptičkim stavom prema svakom predubjeđenju, konačnoj spoznaju, razumskim tvrdnjama.

            Pored logije, gnoseologija je ključna filozofska discilina u Tomovićevom mišljenju, koja ispituje mogućnosti istinite spoznaje i rasptavlja o spoznajnim izvorima, njihovom objema pretpostavkama, granicama, kriterij i objektivnoj vrijednosti spoznaje. Uz etiku, antropologija kao disciplina je bila Tomovićeva preokpacija, kojoj dao poseban doprinos ispitujući fenomene filozofije apsurda, kada je proučavao ljudski život i kulturu, te sličnosti i razlike među ljudima: kako ljudi žive, što rade, što misle i kako se odnose prema okolini. Osim toga, antropologija proučava kako se razvijala ljudska rast, te kako su nastajala i nestajala ljudska društva, ali je okrenuta i sadašnjosti i budućnosti ljudskog roda. Mogli bismo reći da se predmet antropologije, prema ovom filozofu,  vodi se na jedno pitanje: što to znači, biti čovjek?

            Promišljajući originalne hipoteze, Tomović je skrenuo pažnju na odnos između biologije i kulture. Prema njemu, čovjek ima dvostruku narav – prirodnu, koja ga veže uz životinje, i kulturnu, koja ga čini humanim. Te dvije naravi nisu suprotsavljene kao tijelo i duša u kršćanstvu, jer antropologija smatra da su priroda i kultura isprepletene u čovjeku i definiraju ga kao kulturnu životinju. Ljudski se rod razvio kroz specijalizaciju mozga, točnije, moždane kore. Moždana kora nam omogućuje da shvaćamo, komuniciramo i učimo. Čovjek uči kako se treba ponašati, i to u mjeri koja je daleko ispred drugih životinja, a naučeni se sadržaj naziva kulturom.

            Tomović je bio mišljenja, da je kultura temeljni pojam antropologije. Ona ima mnogo definicija, ali možemo reći da kultura čini skup ponašanja koja ljudi uče i zajednički dijele u određenom radoblju i prirodnom i društvenom okolišu. s obzirom da antropologija vrdi kako se ljudska kultura treba uzeti kao biološka činjenica (jer moždane radnje prevodi u društvene pojave i između ostalog se javlja unutar prilagodbe okolišu), ona ne suprotstavlja biologiju i kulturu, nego ih smatra nerazdvojnim vidovima judske prirode. Tako se uspostavila tradicionalnom antrocentrizmu humanističke znanosti.

            Etika je znanost o moralu (filozofija morala), koja istražuje smisao i ciljeve moralnih normi, osnovne kriterije za moralno vrijednovanje, kao i uopće zanosvanost i izvor morala. Etika prije svega pripada filozofiji koja proučava ethos, tj. ljudsko panašanje koje je prihvaćeno pod određenim moralnim aspektima. Ona je normaivna znanost, a norme odlučuju o spesifičnom karakteru etike i tako ju razlikuju od drugih znanosti. Posebno je isticao, problem odnosta paterhijalnog i savremenog morala, prisutan u profesionalnim etičkim kodeksima ponašanja.

            Prema njemu, glavni etički pojmovi: moral, dobro, savjest, zlo, sloboda, sreća, ljubav i vrlina. Preko ovih kategorija, je promišljao veze između prošlosti i sadašnjosti – Antroplogija kaže da se ljudska evolucija ne razlikuje od evolucije drugih bića jer slijedi ista prirodna pravila, ali ljudima je usadila izvanrednu sposobnost učenja. Prenošenje znanja iz generacije u generaciju ubrazlo je kulturnu evoluciju koja je postala brža od biološke.

            Ljudi se razlikuju samo u pogledu anatomije i fiziologije, nego i u pogledu kulturnih navika. Dapače, kulturno se toliko razlikuju da se više gotovo i ne vidi duboko jedinstvo ljudskog roda. Rasizam i etnocentrizam, koji teži izolaciji, podižu zidove između tjelesnih i kulturnih razlika.

            Jedinstvo ljudi i raznolikosti oblika u kosmosu življenja. O tome svjedoče Tomovićeve analize, prema kojima antropologija kaže da se ljudi razlikuju zbog razližitih bioloških i društvenih razvitka. Biološki se razlikuju zbog prilagodbe razližitih skupina različitom okolišu, pa imaju različitu boju kože, visinu, boju i oblik kose. Društveno se razlikuju jer su uspostavili vrlo velik broj različitih društvenih ustroja, od malih skupina lovaca i sakupljača do velikih svjetskih ustroja kao što je bilo kinesko carstvo. Razlike u načinu života ne postoje u razližitim vremenima i prostorima, nego i unutar istog društva. Današnje drave imaju regionlane posebnosti zasnovane na gospodarstvu i različitim životnim uvjetima. Čak i unutar istog grada postoje razlike u načinu života određenih zajednica. To ne vrijedi samo za doseljenike, nego i za razlike među spolovima, seksualne navike, te etničke, dobne i klasne skupine. Na taj način, antropologija bilježi sve te razlike, ali traži dokaze i o temeljnom jedinstvu svih ljudi. Na taj način, etika se može dovoditi u vezu sa etnološkim fenomenima, koji su prepoznatljiv po načinu ljudskog življenja. Etnologija uspoređuje različita svjetska društva i kulture nastojeći napraviti teoretsku sintezu. Prakticira se zajedno s etnografijom, koja popisuje njihve različite osobine. Etnologija se zasniva na današnjim društvima. Tu spada i etnolingvistika, usporedno proučavanje živih jezika i njihove primjene u društvu. Odnos između ljudskog društva i prirode je takođe bitan deo filozofije koja pokušava stvoriti želju kod osobe ka čuđenju, zanimanju i želji za razumevanjem. Dakle, filozofija je proces analiziranja, kritikovanja, interpretacije i spekulacija. Tim postupkom se zalagao za zaštitu filozofije, kao nastavnog predmeta i borio se za dostojanstvo filozofije kao poziva.

Iz gore navedenih razloga, doista, s velikim bolom sam primio tužnu vijest, da je izenada i zauvijek zaspao moj najdraži učitelj mišljenja i prijatelj mudrosti dr. Slobodan Tomović, jedan od najvećih svjetskih filozofa danas. Uvijek sam nastoja sa njima u svakom slobodnom vremena razgovarati i razmjenivati ideje. Jedan od divnih razgovora bio je u njegovom domu, kada sam sa kolegom dr. Đokom Markovićem, razgovarali o tokovima metafizike. Svaki razgovor sa njim je nosio posebnu poruku o budućim susretima.

            Bio je vrlo tolerantan i sloboduman mislilac. Prisustvovao sam mnogim diskusijama, koje je vodio sa brojnim kolegama. Interesantno, najviše sklonosti za razgovor je imao sa filozofom dr. Vujadinom Jokićem (1928-1986). Svjedočim da su se na najplemenitiji način družili i razgovarali o najsuptilnijim pitanjima i vremena ljudskim problemima, bez obzira što su o svim tim pitanjima različito mislili. Tim činom Jokić i Tomović su nadvisili francuske prosvetitelje Voltera i Rusoa po toleranciji i razumijevanju za principe i stavove drugog sagovornika. Krasila ga je posebna duhovnost, rječitost besjedništva i razboritost anticipiranja svijetskih problema, kao i uzvišenost promišljanja prostora i vremena, kroz vrijednosni sistem sudova i visoki etički principi. To su bili neki razlozi i putevi, kako promišljati Tomovićev filozofski sistem. Zacijelo, je vrlo teško ovaj filozofski sistem prezentirati preko ideja i problema na skučenom prostoru listova i časopisa.

„Ljude od duha i kulture niti možemo, niti trebamo mjeriti politikom, niti se kultura i u jednom aspektu može i treba potčiniti politici. Obrnuto. Politika je ta koja treba da uzima vrijednosti iz duhovnih oblasti da bi imala uopšte smisao“… – kako je istakla dr. Sonja Tomović Šundić, konstatirajući na temelju, slažući se sa mišljenjima brojnih nezavisnim stvaraocima u Crnoj Gori, koji izrazili jedno čuđenje, kakav je pogled na svijet i filozofski sistem oformio dr. Slobodan Tomović. Kao takav, Tomović je bio istinski učitelj i prijatelj, koji će potpisniku ovih redova uvijek nedostajati, jer smo imali metode i u najtežim vremenima apsurda življenja, komunicirati na najvećem ljudskom i filozofskom nivou.

Da ovaj kraći osvrt na Tomovićev filozofski sistem mišljenja, završim upravo njegovim riječima o poimanju filozofije: „Filozofija ostaje privržena principima svjetskog bića. Njen cilje je da utvrdi smisao svega što jeste. I ona se toga cilja ne može odreći sve dok traje ljudska vrsta i potreba filozofiranja. Mijenjaju se modeli mišljenja, ali nikako i razloszi zbog kojih se misli, pa ni sam predmet filozofije. Svako pomjeranje njenog težišta, apsolutni je gubitak za istinu (…) Filozofsko mišljenje je skupo da bi ga valjalo upotrijebiti na marginalne zadatke. Sud na filozofiji zasnovan je rijedak da bi se njime moglo manipulisati u stvarima istine“[15].

Na autora ovih redova – uspomena na Tomovića i njegovo djelo, živjeće dok postoji sjećanje. Njegova plemenita duša je otišla Svevišnjem Gospodaru, uoči samog petka, što upućuje na filozofovu viziju iskazanu u djelu „Besmrtnost duše“, koja će se sjediniti sa Gospodom, kako se on znao izraziti. Uvijek ću se rado sjećati profesorovih besjeda, što daje povoda da se njegovim dragocjenim i nadahnutim knjigama, uvijek treba vraćati. Bez sumnje, bio je to uspravan čovjek i mislilac, najvećeg dostojanstva. Nadam se, da ću sve te opservacije, na marginama knjiga i dijaloga, objelodaniti svojom knjigom o Tomoviću, kao misliocu filozofskog sistema. U svim mjestima u kojima radio i držao nezaboravna predavanja, Tomović je uz Ferida Muhića i Nikolu Miloševića, zacijelo važio za najpoznatije besjednika, koji se pojavio pod kulturnim nebom Balkana. Iza sebe je ostavio suprugu Vuku, zapaženog prosvjetnog djelatnika, kćerku dr. Sonju, istaknuta filozofesa i profesorka Univerziteta Crne Gore i sina mr. Miraša, glasovitog beogradskog advokata. Počivajte u miru ispod rodne Planinice (koja vas je duhovno punila), dragi profesore i prijatelju, kod svojih najbližih za kojima si mnogo patio. Neka vam se dragi Bog smiluje i podari život u širokim i lijepim rajskim baščama. (Amin).

 

(Ulomak iz knjige: „Tomovićev filozofski sistem“)

 

IN MEMORIAM: PROF. DR. SLOBODAN TOMOVIĆ

(Planinica, Mateševo 20. 05. 1929. –25-26. 08. 2016. Podgorica)

 

ODLAZAK POSLJEDNJEG MISLIOCA FILOZOFSKOG SISTEMA

Rezime / Summary

Autor u ovom radu, se oprašta od svog profesora i prijatelja dr. S. Tomovića (1929-2016), na taj način, što analizira njegove ključne dimenzije pogleda na svijet, posebno fokusirajući se na ključne-analitičke originalne metafizičke filozofske hipoteze i njegovo životno djelo. Pored Uvodnog i Završnog slova, u ovom radu se razmatraju sljedeća pitanja od značaja za tumačenje Tomovićeve jedinstvene i oroginalne slike svijeta. To su: Filozof i pisac sadržajne biografije, Autor imponzantne bibliografije, Filozofski kosmos promišljen idejama iz studentskih dana. Zatim, centralno mjesto u studij, predstavlja interpretacija: Tri originalne Tomovićeve filozofske hipoteze o odgonetanju smisla i nastanka čovjekove sudbine i življenja (1. „Sami smo u svemiru“, 2. „Bog je stvorio život“, 3. „Filozofija vremena“); Životno djelo – „6500 vrijednosnih filozofskih sudova“, Drame kao kopča između filozofije, historije i literature, U fokusu filozofije svijeta, Tomović kao profesor i pedagog, Mjesto Tomovića u crnogorskoj filozofiji i misli južnoslavjanskih naroda. Tomovićeva filozofijska i književna duhovnost, krasila je kritičko umjetničko nadahnuće, razboritost i etička uspravnost u vremenu. Ovo je prva cjelovitija rasprava o Tomovićevom filozofskom sistemu mišljenja.

 

         Ključne riječi: filozofija, metafizika, duhovnost, filozofija prirode, etika, logika, ontologija, metodologija, kauzalnost, kreacionizam, vrijeme, prostor, život, svijet, besmrtnost duše, istina, evolucija, Bog, čovjek, mogućnost, historija ideja, estetika, tradicija, vrijednosni sudovi, filozofija otkrovljenja, vizionar svjetskog poretka, zajednica.

 

Kratka bilješka o autoru

                Dr. Šefket KRCIĆ (1953), bošnjački filozof, univeritetski profesor, pisac, kritičar, enciklopedist, leksikograf, esejist, pjesnik, polemičar, borac za slobode i ljudska prava, redovni profesor Univerziteta u Novom Pazaru (predaje filozofiju, etiku, estetiku, retoriku, sociologiju i metodologiju), ex-profesor Univerziteta Crne Gore (udaljen početkom 1992. iz vanpravnih i političkih razloga), profesor po pozivu na više univerziteta. Član je najuglednije svjetske književničke asocijacije P.E.N. Centra, Hegelovog filozofskog društva, Svjetske filozofske federacije. Bio je rukovodilac Saveza filozofskih društava Jugoslavije, jedan od pokretača Prvog filozofskog kongresa, predsjednik Društva estetičara i etičara Crne Gore. Član Europske Akademije znanosti i umjetnosti. Član je Međunarodnog udruženje metodologa društvenih nauka, Član IJAS (Brisel, NUNS Beograd), profesionalnih žuranalista. Sada je predsjednik Matice Bošnjaka – Društva za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka. Prevođen je na više europskih jezika. Autor je preko 2.000 raznih priloga (studije, rasprave, eseji, osvrti, recenzije, znanstvena saopštenja) i trideset djela iz filozofije i dvadeset knjiga iz oblasti literature, desetak djela iz kulturološko-političke i povjesne problematike i bibliografije. Glavno djelo: „Enciklopedija Sandžaka“. U javnosti je prisutan od 1973. g. U povodu četiri decenije stvaralačkog rada 2013. objavljena je obimna dokumentarna knjiga Selektivna bibliografija Krcićevih radova (koja je promovirana na Svjetskim književnim susretima, posvećenim progonjenim piscima).

 

IZABRANA FILOZOFSKA DJELA

DR ŠEFKETA KRCIĆA U DVADESET KNJIGA:

 

1. FILOZOFSKE RASPRAVE I ESEJI (1973-1983)
2. FILOZOFIJA VUJADINA JOKIĆA (1987, 1991, 1996, 2016)
3. FILOZOFSKE KRITIKE STALJINIZMA (1984)
4. FILOZOFIJA ŽIVOTA (2001)
5. ESTETIKA POEZIJE (2002)
6. MARXOVA FILOZOFIJA OD IDEALIZMA DO UTOPIZMA (1987)
7. FILOZOFSKI PUTOKAZI I dio (1973-2002)
8. FILOZOFSKI PUTOKAZI II dio (1973-2002)
9. FILOZOFIJA ČOVJEKA (1988-2000)
10. ESTETIKA LJUBAVI (1988-2000)
11. TAKO JE ZBORIO J. TAJBIN (2000)
12. VRHOVI BOŠNJAČKE KULTURE I FILOZOFIJE (1999)
13. CRNOGORSKA FILOZOFIJA XX STOLJEĆA (1986)
14. DIJALOZI I POLEMIKE (1978-1998)
15. BOŠNJAČKA MMF FILOZOFIJA (Muhić, Muminović, Filipović) (
16. BOŠNJAČKA FILOZOFIJA XX STOLJEĆA (2002)
17. UVOĐENJE U TOKOVE ISLAMSKE FILOZOFIJE (2000)
18. ESTETIKA U VREMENU (2012)
19. IZAZOVI BOŠNJAČKE FILOZOFIJE DANAS (2013)
20. FILOZOFSKI DISKURS (2013)

 

VAŽNIJI PRIRUČNICI I UDŽBENICI:

 

1. SOCIOLOGIJSKI PRAKTIKUM (2002)
2. PRAKTIKUM IZ ETIKE (2004)
3. OSNOVI ESTETIKE (FUN, 2007)
4. PRAKTIKUM IZ RETORIKE (2007)
5. PREGLED POVJESTI FILOZOFIJE (2009)
6. PRAKTIKUM IZ METODOLOGIJE (2010)
7. UVOĐENJE U METODOLOGIJU (2013, 2014, 2015, 2016)

 

[1] Ukupan je po sopstvenoj želji, u porodičnom krugu 26. avgusta 2016. u rodnom Mateševu, kraj Kolašina.

[2] Enciklopedist, Vasilije Tomović, poznat po djelu “Rat bogova i titana”, Pobjeda, Titograd, 1985.

[3] Knjiga: „Suđenje Slobodanu Tomovića“, “Komovi”, Andrijevica, 2000.godine (priredio književnik Ratko Deletić).

[4] Brojni poštovaoci i prijatelji dr. S. Tomovića, bili su začuđeni informacijom, da je svojevremeno on pristao da bude član Vlade Crne Gore?! Prilikom brojnih susreta sa uvaženim profesorom i prijateljem Tomovićem, koji je krajnje bio otvoren i iskren prema meni, rekao mi je da, objelodanim informaciju o tome, tek tada, kada ga Svevišnji Gospod pozove. Govorio sam mu, nikad se ne zna, ko će prije otići na Ahiret! Dr. S. Tomović mi je kratko rekao: “Bio sam zatečen u avionu, prilikom jednog putovanja iz Beograda 1993., nakon izbora, kada mi je zvaničnik Vlade, koji je sjedio tik do mene, sasvim slučajno (da sam mogao u tom momentu skočio bih iz aviona i nasmijao se), predložio mi je da imamo poseban susret!” Na takav poziv, sam odgovorio, da nisam zainteresovan za politiku. Zatim, na moj stav on je, odmah reagovao pitanjem, šta profesore Vi možete dati Crnoj Gori? Odgovorio sam, da je mnogo toga, što predajem studentima i objavljujem knjige filozofska djela, za edukaciju mladih ljudi. Nije mu to bilo dovoljno, rekao mi je da se sutra vidimo u Vladi i da izaberem ministarstvo kojim ću rukovoditi. Kada su poslali kola za mene, nisam imao kud, a bio sam suočen sa mnogim privatnim problemima. Znao sam da to ide u moj apsurd i kompromitiranje, i da se kosi sa mojom filozofskom i političkom slikom svijeta. Kada sam u dogovoreno vrijeme došao na sastanak, pitao me je (iz obzira prema ličnosti i djelu S. Tomovića, ovo ime ne želim spominjati, jer po mom mišljenju on je želio kompromitira filozofa i da ga upotrijebi i zloupotrijebi, ali Tomović je jedna umna i moralna gromada, na sreću nije uspio, napomena: Š. K.), koje ministarstvo sam odabrao? Odgovorio sam, nijedno. A zatim je dodao, profesore, Vama odgovara Ministarstvo prosvjete ili Ministarstvo za nauku i kulturu. Rekao sam tada, da razmislim i tražio odgađanje tog sastanka. Kada sam po dogovoru došao na naredni sastanka, odbio sam i jedno i drugo ministarstvo, kako bi izbjegao da budem u toj Vladi. Tako se i desilo. Tek na trećem sastanku, prijedložio sam novo ministarstvo u Vladi, a to je Ministarstvo vjera, smatrajući da to oni neće prihvatiti, da ih elegantno izbjegnem. Znao sam da je vjerska situacija u Crnoj Gori fatalna, što se tiče pravoslavaca i ide na dva antipodna kolosjeka: s jedne strane imamo Srpsku pravoslavnu crkvu, a sa druge strane već je bila registrirana u Policijskoj stanici u Cetinju, Autokefalna crnogorska pravoslavna crkva, sa kojima je vrlo teško raditi, nego sa svim ostalim vjerskim asocijacijama. Tada je Islamsku zajednucu vodio jedan mudri i obrazovani vjernik mr. Idriz ef. Demirović. Tako sam bio doveden u situaciju da prihvatim, ali ne svojom iskrenom voljem, jer mi je to bilo nametnuto. Ali, čovjek je i griješno biće, te smatram, da je to bila moja greška. Znam da ćeš za ovaj moj stav imati sabornosti i strpljenja, da ga objaviš adekvatnim povodom – rekao mi je između ostalog filozof Tomović.

[5] Dr. Š. Krcić: Bibliografija objavljenih radova dr. Slobodana Tomovića (Prvo izdanje), Zbornik naučnih radova, profesora Filozofskog fakulteta u Nikšiću, br. 9, Nikšić, 1986.

Dr. Sonja Tomović – Šundić: “Bibliografija Slobodana Tomovića”, “Vijesti”, Podgorica, 30. jul 2016.

[6] Dr. Sonja Tomović: “Slobodan Tomović, bibliografija – Filozofski kosmos u kom se iskazuje smisao čovjekove sudbine”, “Vijesti”, Podgorica, 30. 07. 2016.

[7] Ontologija (grč. ov – biće, bitak i učenje, reč, zakon): Filozofska disciplina koja raspravlja o biću kao bivstvujućem, kao i o njegovim opštim, fundamentalnim i konstitutivnim određenjima. Sam izraz ontologija (philosophia de ente) prvi put se javlja 1613. godine kod Koglenijusa, a nešte kasnije i kod klauberga, koji upotrebljava i termin ontosofija (o biću kao biću u određenom sistemu kategorija).

[8] Ovo gledište Tomović je iznio u svom izlaganju na Kongresu filozofa maja 1988, kao i u Exluzivnom intervju, dat časopisu „Justicijia“, jul-avgust, Podgorica 1991, u kojem je iznio 50 uzroka propasti svjetskog komunizma.

[9] Dr. Slobodan Tomović: “O besmrtnosti duše”, Oktoih, Podgorica, 2003.

[10] Sin Aleksandar – Saša, je slijedio svog oca na planu teozofije i besmrtnosti duše (nažalost, rano je preminuo od velike predanostu u osvajanju duhovnosti). Treći sin Andrej-ko je bio prvržen da nastavi očevu misiju tumačenja istraživanja tradicije i kulture. (Nažalost, pod nerazjašnjenim okolnostima nastradao je na planini Komovi, kada je sa grupom diplomata i planinara obilazio spomenutu destinaciju). Najzad, njegova životna suputnica Vukosava – Vuka Tomović, rođena Stanišić, je heroina, koja je inspirativno i racionalno utjecala da Slobodan Tomović promisli jedinstven filozofski sistem u novijoj europskoj filozofskoj literaturi. U mojim očima njeno ima je daleko veće, nego što je bila Sartova suputnica Simon de Bavoar.

[11] Napomena: Prema prvobitnom određenju riječi imamo: ta fisika – ono što biva kao priroda; meta – izvan, preko meta ta fisika – ispitivanje izvan onoga što biva. Jedan savremeni filozof, Martin Hajdeger, je posebnu pažnju obratio na to kako su Grci problematizovali fiziku i šta je reč fizis za njih značila, te on zaključuje: Fizis – nešto što izrasta iz sebe, razvijanje koje se otvara, u razvijanju prelaženje u pojavu i u njoj zadržavanje, ostajanje. Izrastajući-prebivajući vladanje; izrastanje; u-sebi-iz-sebe-izdizanje. Fizis je samo Biće usljed kojeg ono što biva tek postaje i ostaje opažljivo. Prema objašnjenju reč fizis, ona podrazumeva biće onoga što biva. Fizika u strogom smislu je već izvan ta fisika, onoga što biva kao priroda, a kod samog bića. Zato su se presokratici, prvi filozofi – metafizižari, bavili ispitivanjem prirode. I to one skrivene biti svih stvari, koja se nalazi dalje od pjavne stvarnosti. Njihovi spisi često su nosili ime O prirodi. Tomović će jedan rani spis tumačenja “Luče mikrokozme”, nasloviti “Njegoševa filozofija prirode”, koje se u drugoj i trećoj fazi neće vraćati.

[12] Aristotel (284-322. p.n.e.)Discipline koje su apstraktnije, kao matematika ili metafizika, u većoj meri uređene, nepromenljive i nužne. aristotel je očigledno smatrao da se ne samo metafizika, već i matematika, kao najapstraktnija od svih nauka, na jedan poseban način odnose prema drugim poljima saznanja kao što su fizika, astronomija, psihologija i biologija

[13] Frensis Bekon (Francis Bacon 1561-1626) U osnovi nauka on stavlja “prvu filozofiju”, koja sadrži aksiome koji su zajednički za razne nauke, zatim zakone mišljenja i neke veoma opšte pojmove. Počev od te osnove, nauke se razvijaju u sledećem nizu: prirodna istorija, fizika, metafizika. Ova poslednja bi, budući da se bavi zakonima koji objedinjuju prirodu, mogla ostati izvan domašaja ljudskih moći.

[14] Smatramo da, bliže Tomovićevo stanovište o CANU i DANU može dati akademik dr. Miomir Dašić, koji je bio nerazdvojni prijatelj sa Tomovićem, ali koji ga nije mogao ubijediti u sastav Akademije.

[15] Dr. S. Tomović: Iz besjede na Prvom kongresu jugoslovenskih filozofa, H. Novi, maj 1988.