Bio je to period kada Sandžak nemade onih koji bi glas podigli, kao nekada da brane svoj narod, ali Uzvišeni dade Jednog autoriteta narodu, pa se ljudima poče vracat osmijeh na licima i volja za bolje sutra.
Autor: Mervan Rožajac
Uistinu tako bi od Jednog autoriteta počeše se javljati drugi i nizati manji autoriteti. Jedan od njih ostavi veliki utisak na svoj narod pa postade navodni „sandžački gazija“.
Kada ga je autoritet autoritetom napravio, kada ga je naučio i dugme na kaputu da zakopča. Pa od tog dugmeta do direktora on ga uzdiza. Nisu svi imali takvo misljenje da će on biti u skorije vrijeme gazija koji će u očima naroda biti neko ko će ih stiti i braniti kao što su ih Gazije prethodnici branili od okupatora.
Nije se sa direktorom to završilo nego se nastavi preko predsjednika, a vizija bila i do gradonačelnika. Bješe to kod naroda lijepa vijest da se rodi jedan gazija, koji je svim neprijateljima htio odgovoriti i htio sam braniti bez ičije pomoći svoj narod i svog autoriteta.
Imade on i puno saboraca u svojim pohodima, volio ga je narod sve više i više, a vijest je odzvanjala dijljem svijeta da se rodi jos jedan sandzački gazija.
Bi on primjer pa taj isti autoritet stvori jos jednog gaziju koji mu bi saborac u svakoj bitci. Autoritet u svom narodu mu je bio ispred svakog dunjaluckog interesa, a interes svog uzora mu bi ispred svakog njegovog interesa.
Ne zadugo vrati nam se i Nardono vijece Sandžaka, pa počesmo očekivati da nam se Historija ponovi i da se vratimo na Svjetsku scenu. Na sva vrata se moglo čuti vratiše nam se Bosnjaci kao narod, a ne kao nacionalna manjina.
Uspjesima ovog gazije nije se znalo kraja, u svakoj bošnjačkoj mahali raslo je samopouzdanje i optimizam da smo spašeni. Taman kada smo mislili da je sve gotovo da svim onim neprijateljima koji su nas željeli smaknuti uz pomoć izdajnika tada stadosmo u kraj, nadvi se crni oblak.
Nasmijani narod poče gledati smrt u svojim očima, svi pozitivni osjecaji se pretvorise u tugu, jer nas ostavi gazija naš i ode sa neprijateljem svog naroda. Prvo on poče napadati svoje saborce i stade u red izdajnika. Udari on na svog drugog brata gaziju, a zatim krenu i na svog autoriteta koji mu je bio uzor i koji ga je odgojio.
Nije mu bilo dovoljno to sto ga je uzdizao sto ga je poducio, što mu je autoritet kod svog naroda uzdigao, nego je i svog učitelja htio srušiti. Nedugo zatim počeo je i protiv svog naroda govorit, pa oni koji su mu do skora važili za okupatore, postadoše mu saborci da zajedno udari na svoju braću i brata gaziju.
Šta se desilo, počeli smo se pitati?A odgovor je da moras biti gazija do kraja, da svoj narod i autoriteta poštujes dok si živ .Da obraz svog naroda braniš do kraja, da bi od njih dobio poštivanje i pomen u historiji.
Jer nikako gazija ne treba od svog obraza praviti gazište okupatora, gdje svoj obraz dajes da ti svi drugi gaze .
Niko ti njemu nikad vjerovao nije. Bar ne iko iz naroda. On je oduvijek vazio za jednog neobrazovanog (zorom obrazovanog) sarlatana. Kakav gaziluk, ne kaljajte tu lijepu velicanstvenu rijec. Najbolje je da jasno kazete: Zeznuli smo se. Pogresno amo procijenili…
Nije tacno.
Sad je bas pokazo da nemoze da ga niko vuce zanis i gazi nhegovo dostojanstvo i zaradjuje preko njegovih ledja.
Samo napred Seka mi smo jos vise uz tebe.samo ovi nevide jedino 2 m ispred sebe.ali videce sad na izbore.
Pravi potes ai napravijo.
A ti Mervana bemoj se puno zaljetavat da se ne kajes kao tvoje kolege.Mlad si polako
Pogazio je sve norme, pljunuo je na sve koji su u njega vjerovali. Takvim ljudima preostaje samo jedno – slika sve govori – proklet je za sva vremena. Nebio mu niko ni u blizini…