Nikolaidis: Oni koji su odobravali rat provode politiku zaborava

Književnik, novinar i publicista Andrej Nikolaidis rođen je u Sarajevu 1974. godine. Rodni grad napustio je u proljeće 1992. godine, kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, i seli se u crnogorski primorski gradić Ulcinj. U Crnoj Gori počinje Nikolaidisova novinarska i literarna karijera, a javnosti regije postaje poznat kao oštar kritičar nacionalističkih politika Srbije i Crne Gore. Godinama je pisao političke komentare i kolumne u kojima je razotkrivao licemjerstvo srbijanskog i crnogorskog političkog establišmenta.

Vrhunac političkog angažmana desio se objavljivanjem članka Dželatov šegrt, objavljenog u podgoričkom magazinu Monitor, u kojem je optužio režisrea Emira Kusturicu da je godinama bio saradnik srbijanskog predsjednika Slobodna Miloševića. Nakon dugogodišnjeg spora, koji je Kusturica pred crnogorskim sudom vodio protiv autora članka, Nikolaidis je bio primoran, “zbog klevetničkih optužbi”, platiti kaznu od 12.000 eura.

Andrej Nikolaidis autor je nekoliko romana, među kojima se izdvaja Mimesis.

• Koliko je okupljanje pisaca na festivalima kakav je ‘Bookstan’ u Sarajevu plodotvorno i korisno i koliko takve manifestacije pomažu ponovnom ujedinjavanju ratom razbijenih kulturnih prostora?

– Mi se okupljamo već dugo i prilično često i pitanje je [smijeh] zašto nas šira društvena zajednica toleriše. Šalu na stranu, nekada su ovakvi festivali bili iznimno značajni, a pod nekada mislim na ono prvo postratno vrijeme, na one dane kada su pisci i umjetnici zaista uspostavljali neke veze koje su, prije toga, na brutalan način bile pokidane. Veze danas postoje, danas to nije glavna funkcija ovakvih okupljanja.

Međutim, čisto cehovski, uvijek je dobro na jednom mjestu vidjeti probrane autore, popričati sa njima, vidjeti šta rade i, napokon, naročito je važno ostvariti kontakt sa prevodiocima i međunarodnim agentima. To je ono glavno, što svaki autor, ili autorica, dobija od ovakve manifestacije. Ono što dobija grad u kojem se nešto ovakvo dešava jeste neka vrsta kulturnog prosvjećenja, jer književni i filmski festivali uvijek stvaraju atmosferu u kojoj se čovjek osjeća bolje i ljepše.

• Postoji li na prostoru koji je nastao raspadom Jugoslavije i njenih kulturnih okvira neka zajednička, objedinjujuća poetika?

– Mislim da ne i mislim da je to dobro. Ipak, govorimo o mnoštvu poetika koje je vrlo teško uvezati, čak i u nacionalne književnosti, a naročito u nešto što bi bila regionalna scena. Dobro, svi mi imamo zajedničke traumatične tačke. One su zajedničke bez obzira iz koje perspektive gledate na to, ma koliko se pokušavalo gurnuti pod tepih.

Ma koliko se negirala, Srebrenica je zajednička traumatična tačka Bosne i Hercegovine i Srbije. Ona je, ne mogu to dovoljno istaći, iznimno važna traumatična tačka i za Srbiju. To što se umjetnički ćuti o Srebrenici u Srbiji govori u prilog toj tezi. Ona je traumatična tačka i za hrvatsku književnost, jer je upravo Ivica Đikić napisao odličan roman o toj temi. Tako da je to nešto što jeste zajedničko, ali opet postoji mnoštvo glasova, mnoštvo poetika i mnoštvo tendencija.

Ono što je meni zanimljivo jeste termin, promovisan u hrvatskoj teoriji književnosti, postjugoslovenske književnosti, koja dakle nije nikakav jugonostalgičarski fenomen, nego prosto činjenica da mi govorimo četveroimenim jezikom, da se razumijemo bez prevođenja i da postoji generacija pisaca koja je funkcionisala na prostotu koji je nekada podrazumijevao prostor one Jugoslavije.

• Koliko možete prihvatiti ocjenu kritike da je Vaša književnost najbolje što je iznjedrila postjugoslovenska ‘stvarnosna književnost’, kako kritičari često opisuju Vaše pisanje?

– Nisam siguran da je ‘stvarnosna proza’ nešto sa čim bih se složio, ali naravno, na to ne mogu uticati. Ako su ljudi tako rekli i okarakterisali, a jesu rekli, svjestan sam toga, onda tako jeste, bez obzira što se ja sa tim ne slažem. Najvažnija stvar koju sam napisao je trilogija Tamno pokoljenje, koju čine romani Sin,Dolazak i Devet. Ona nije osobito politična i stvarnosna, ona se bavi pitanjima porodice, religije, apokalipse, ali svakako ne našom političkom stvarnošću.

Ono što mislim da je odredilo kritičku recepciju moga djela je Mimesis, moj najpoznatiji roman, koji apsolutno jeste stvarnostan, kao što i sam naziv kaže, i koji apsolutno jeste političan.

• Poznati ste i kao britak i kritički intoniran kolumnist i komentator. Koji su osnovni motivi Vašeg publicističkog djelovanja?

– Ja ne znam ništa drugo da radim, ja znam samo da pišem. Od književnosti ne mogu da živim i ja moram da pišem za novine, a medijima vas plaćaju samo ako pišete o politici. Dodatno, ja sam u čitavu stvar ušao i sa strašću, jer sam ušao prilično rano u novinarstvo, još tamo 1994. godine, kada sam počeo objavljivati prve političke komentare.

Budući da mi ovdje nismo ušli u prostor postistorije, kada bi sva velika pitanja bila zatvorena, a mi se mogli baviti nekim dosadnim stvarima, kakve su valjanost demokratskih procedura, funkcionalnost parlamentarnog sistema… ovdje onda još uvijek brojimo mrtve i gotovo da još uvijek gledamo kako teče prolivena krv, ja sam imao potrebu da o tome nešto kažem. S jedne strane, ne znam ništa drugo da radim i to je moj zanat, a sa druge strane, čak i da pisanje nije moj zanat, ja sam imao potrebu da o tome nešto kažem. Ja sam doslovce razapet između te dvije činjenice. Ponekad bih rado ostavio taj kolumnistički posao, tim prije što mislim da šteti mojoj književnosti.

• Serija Vaših kritičkih tekstova u kojima ste se bavili odnosom Emira Kusturice prema Sarajevu i Bosni odjeknula je regijom. Pisali ste i o njegovoj povezanosti s predsjednikom bh. entiteta Republika Srpska Miloradom Dodikom. Nakon sudskog procesa i brutalnih medijskih napada koje ste pretrpjeli, šta danas mislite o akterima te ‘afere’?

– Ja sam napisao nekoliko tekstova o Emiru Kusturici, a to znači da sam napisao nekoliko tekstova više nego što sam trebao napisati. Ja sam o tom čovjeku napisao sve što sam mislio da je trebalo napisati. Ja, čak i kada bih mu želio zlo, a ne želim mu zlo, ne bih mu mogao poželjeti ništa što on sam sebi nije već napravio. On će ići svojim putem, vjerovatno, do samoga kraja. Za utjehu, to je vrlo autentična, ako ne i jedinstvena egzistencija.

A to zašto je on sve to uradio i da li je moglo biti drugačije, da li je Bosna i Hercegovina izgubila njegovim odlaskom i da li je on nešto dobio, i gdje je u svemu tome Milorad Dodik, koji je, po mome mišljenju, u toj priči sasvim periferan lik i čovjek koji možda ima političku moć, ali je u priči o Emiru Kusturici apsolutni statista, na sva ta pitanja nemam odgovora. Sve će to morati neki drugi ljudi da raščevijaju, ako im bude do toga.

• Kako komentirate nekorektne i diskriminatorske jezičke natuknice koje su se našle o nedavno objavljenom crnogorskom Rječniku, a čije je izdavanje podržala Crnogorska akademija nauka i umjetnosti?

– To je kontinuitet djelovanja CANU-a. Ta akademija nije ni mogla napraviti drugačiji rječnik. Ta akademija je od devedesetih godina prošlog vijeka pa do dana današnjeg – devedestih, naravno, mnogo više – bila na krivoj strani istorije. Onda kada nisu pravili ozbiljnu štetu, onda su na tu štetu i o zlim stvarima ćutali. Gotovo da je nemoguće reći šta je od te dvije stvari gore.

U svakom slučaju, ta epizoda je samo potvrdila ono što smo znali o toj akademiji i dobro je da su napokon ljudi u regionu imali priliku da pročitaju i vide kako ti akademici i njihovi stručni saradnici razmišljaju, kako oni vide islam i Bošnjake u Crnoj Gori i da vide da SANU [Srpska akademija nauka i umetnosti] nije jedina akademija koja je i dalje zaglavljena u 19. vijeku.

• Kako tumačite fenomen crnogorskog ‘zaboravljanja’ rata i uloge koju je Crne Gora imala u razbijanju Jugoslavije i kolektivnog odbijanja da se prihvati istina da su crnogorske vojne jedinice ratovale u drugim republikama, posebice u Bosni i Hercegovini?

– Crnogorsko društvo većinski ne prihvata te činjenice, ali manjinski dio je toga veoma svjestan, jer su postojali glasovi koji su i onda bili protiv rata. Morate znati da je antiratna Crna Gora devedesetih godina prošlog vijeka bila manjinska, bila je mala, ali je bila veoma glasna. Nije bilo lako, kao što nije bilo lako ni u Beogradu biti na toj strani ranih devedesetih godina.

Kasnije se ta antiratna energija prelila u pokret za nezavisnu Crnu Goru, ali vi imate činjenicu, isto kao u Srbiji, napokon kao i u Hrvatskoj kada je u pitanju politika te zemlje prema Bosni i Hercegovini, da je većina koja je omogućila sprovođenje takve politike sama sebe odlučila da nagradi zaboravom. [Milo] Đukanović je učinio korake kada je u pitanju ono što je Crna Gora činila prema Hrvatskoj. To izvinjenje za Dubrovnik došlo je relativno rano, već 1999. godine, rano iz crnogorske perspektive, ali očito prekasno iz hrvatske [perspektive].

Uloga Crne Gore u zbivanjima u Bosni i Hercegovini ostaje neispričana priča iz perspektive većinske javnosti. Ponavljam, većina ljudi koja je svojim ćutanjem i odobravanjem omogućila takvu politiku devedesetih je jednostavno kasnije sprovela politiku zaborava, i to je ono što se desilo cijelom regionu, a ne samo Crnoj Gori.

Izvor: Al Jazeera

Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Nikolaidis: Oni koji su odobravali rat provode politiku zaborava