Sjenica – Uprkos kvadriplegiji, posljedici neobuzdane mladosti i teške povrede kičme, Erkin Bihorac je držeći u ustima štapić, iskucao na tastaturi mobilnog 300 strana knjige.
Nedavno objavljeni roman „Triling“, kako i sam autor Erkin Bihorac kaže, „jeste priča o ljubavi u vrijeme koje nije bilo za to, jer se radi o proljeću tokom kojeg su na Sjenicu, moj rodni grad, padale bombe“.
Knjiga obiluje nadahnutim opisima zanimljivih događaja i ljudi uz duhovite opaske autora. A, budućeg čitaoca, sjenička ustanova kulture, kao izdavač, na prvoj strani romana obavještava da je napisan na mobilnom telefonu. Zatim je taj „telefonski“ rukopis štampan na tri stotine strana, sitnijeg slovnog sloga.
Ne radi se tu o autorovoj težnji za korišćenjem najsavremenijih tehnoloških izuma već o njegovom prkosu i nemirenju sa fizičkom pa i mentalnom nepokretnošću. Naime, sada četrdesetpetogodišnji Erkin Bihorac je već tri decenije kvadriplegičar, ne pokreće i ne kontroliše ruke i noge, ali piše.
To radi držeći u ustima štapić, nalik na flomaster, i kuca na običnoj tastaturi mobilnog telefona koji je uz pomoć blututa povezan sa laptopom. Kuca takvom brzinom da ga ne „čeka“ ni kompjuter, a ni sagovornik kada „čatuje“ na Fejsbuku. Onda, bradom vješto pokreće „miša“ i na kompjuteru provjerava tekst… Dakle, kada je o pisanju riječ nemaju tu mnogo posla ni njegova majka Šefka ni sestra Lida sa kojima živi.
– Istina, ranije dok mi je otac Tajib bio živ zapisivao je moje, u glavi već sročene, pjesme. Uz očevu pomoć sam prije ovog romana objavio i zbirku ljubavnih pjesama pod naslovom „Za neko novo proljeće“. Poslje sam, ipak, počeo da kucam sam, jer su mi poneke najljepše riječi „pobjegle“ pošto u tom momentu niko nije bio u blizini. Tako sam ovaj roman pisao oko godinu i po, ponajviše pred svitanje, od pet do sedam sati. Znate, sa svjetlošću ponestaje mašte, a uz to od proljeća do posljednjeg trzaja ljeta ja sam u kolicima u gradu, na ulici, terasama kafića… svuda po Sjenici i okolini. Zidova mi je preko glave… – kaže u razgovoru za „Politiku“ Erkin Bihorac.
On je i danas vedrog duha, zanimljiv, uvijek raspoložen za šalu, bez obzira na to što je, kako kaže, „samoinicijativno, kao petnaestogodišnjak, gimnazijalac i mladi fudbaler mjesnog kluba, još 1981. godine život malo iskomplikovao“. Njegova teška povreda kičme tog ljeta posljedica je pogrešno procijenjenog mjesta za skok u rijeku Uvac. Sve se u jednom trenu promijenilo, usljedila su poduža liječenja u ortopedskim klinikama i rehabilitacionim centrima od Beograda do Moskve, ali bez znatnijeg poboljšanja.
– Došao sam u Sjenicu poslje tri godine i kao osamnaestogodišnjak u kolicima odem odmah na utakmicu sjeničke Sloge, među četiri hiljade ljudi. U prvom poluvremenu stekao sam utisak da svi gledaju u mene umjesto prema igralištu, a ja sam i tada kao i sada više voleo uvredu nego sažaljenje. Na toj utakmici, u drugom poluvremenu, sve je već bilo drugačije, shvatio sam da se gordo mora dalje, izliječen je tada i zasvagda kompleks. Poslje gotovo nikad nisam bio duže u „minus“ fazi. Možda i zato što me nisu napustile i zaboravile meni drage osobe i rijetko kada sam usamljen, – priča Bihorac.
Njegova sestra Lida tvrdi da je ponekad čak i prezauzet pisanjem, naročito tokom školske godine.
Znaju ga ovdje svi, čak i mnogi srednjoškolci, pa često na njihovu molbu priskače u pomoć kad je „frka“ za domaći, pismeni, diplomski iz srpskog. Naravno, on to radi onako, drugarski, kaže Lida.
I, podstiče ova priča mnoge na zapitanost o životu, ali potvrđuje i poznat odgovor da je njegov smisao onakav kakav mu najčešće sami podarimo…
Izvor: Sandzak-X.com
Bravo za Erkina, zaista je vedrog duha!!!