22. Oktobar 2015

11

Iako je proces dubinskog revizionizma u odnosu prema ključnim događajima iz Drugog svjetskog rata i poratnog socijalističkog razdoblja već dulje vrijeme aktivan unutar svih društava nastalih raspadom Jugoslavije, o čemu uostalom upravo svjedočimo kroz pojavu sentimentalnih odnosa prema momcima koji su postavljali ustaške zastave po Splitu, 10. travnja 1947., činjenica je da su stvari koje se događaju u Srbiji po tom pitanju, već odavno prešle granice zamislivog.

Ubojica Židova

Pri čemu je najzlokobnija teza koju tim povodom promiču zagovaratelji Nedićeve rehabilitacije ta da je on unaprijed shvativši da će završit tragično, svjesno žrtvovao sebe da bi spasio srpski narod. To što je usput imao tri koncentracijska logora u Beogradu, organiziravši istrebljenje gotovo kompletne židovske zajednice u Srbiji, a potom i svih protivnika režima, naravno postaje posve nebitno u tim vrstama viđenja.

Paradoks ovakvog razvoja situacije krije se u činjenici da je do kulminacije takvih stavova došlo nakon pada Miloševićeva režima, točnije uspostavom demokratske vlasti. Naime, školski udžbenici u Srbiji su tijekom devedesetih godina bili pisani na platformi ideje o dva antifašistička pokreta. Zadržavši s jedne strane mitologiju partizanskog pokreta, kojoj je pridruženo pozitivno viđenje Mihailovićevog četničkog pokreta.

S promjenom vlasti, nakon 2000. godine, objavljuju se dva izdanja (2002. i 2006.) jedinog službenog udžbenika za 8. razred osnovnih i 4. razred srednjih škola, autora Nikolića, Rajića i Jovanovića, u kojem se vrši kompletna revizija povijesti i ističe pozitivna uloga Milana Nedića. Po autorima tog udžbenika, Milan Nedić je bio ‘čovjek velikog ugleda kod Srba, koji je spašavao biološku supstancu srpskog naroda’. Takva situacija, koja je u obrazovni sustav ubacila ovakve teze bila je tim neobičnija jer je ušla u službene udžbenike, izravno, bez da je tu vrstu viđenja usvojila profesionalna historiografija.

Sve to dovelo je do onoga što je odlična povjesničarka Dubravka Stojanović definirala kao promjenu rezultata Drugog svjetskog rata, koju su autori ovdje isporučili, svrstavši svjesno Srbiju na poraženu stranu. Pišući o reviziji revizije, Stojanović je napisala: ‘Ono što u srpskom slučaju posebno brine jeste identifikacija sa antidemokratskim vertikalama prošlosti, a kad je Drugi svjetski rat u pitanju, sa onim strujama koje su se u tom ratu našle na strani gubitnika.

Nedić kao čelnik EU-a

Jasna je logika koja antijugoslavenstvo i antikomunizam pretvara u antiantifašizam, što može biti opasan doprinos općem ideološkom i političkom lutanju Srbije.’. Kad ova logika, koja pervertira razumijevanje događaja iz Drugog svjetskog rata, dobije pravo građanstva u obrazovnom sustavu i u mainstream medijima, ona dolazi korak do pravnog priznanja i konačne rehabilitacije.

Za uvid u količinu podrške ovoj ideji u prostoru mainstream medija, dovoljno je konzultirati tekst Mirjane Bobić Mojsilović u Večernjim novostima, koja je prvo iskazala puno razumijevanje za Nedićev stav o tome da treba sačuvati narod pod patronatom Njemačke, ne spominjući naravno karakter i rezultate njegove vladavine, da bi poantirala sa sljedećom tezom: “Lаko je, nаrаvno, reći dа je politikа Hitlerove Nemаčke bilа zločinаčkа, pа je utoliko lаkše zgrаžаvаti se nаd Nedićevim predlozimа. Ali, kаkvа je dаnаs politikа SAD-a, NATO-a i EU-a, ne trebа dа nаm objаšnjаvаju globаlni mediji – dovoljno je pitаti milione nesrećnikа u Libiji, Egiptu, Siriji kojimа je novi svetski poredаk doneo ‘demokrаtiju’ i rаsulo svаke vrste. Izdаjа je mnogo relаtivnа stvаr, dаnаs neuporedivo relаtivnijа nego ikаdа. Tim pre što nа čelu svetske sile kojа mаlim nаrodimа diljem plаnete donosi sаmo rаtove, bedu, glаd i аgoniju, sedi čovek koji je i pre nego što je stupio nа presto dobio Nobelovu nаgrаdu zа mir”.

Srbija je, tvrdi upućeni Telegramov kolumnist i povjesničar odavno prešla granice zamislivog. Osim što su sasvim namjerno i s najviših instanci falsificirali činjenice iz Drugog svjetskog rata, sada s Nedićem poručuju da se zločin i isplati

 Dakle, slijedeći ovu potpuno izvrnutu logiku, politička pozicija Milana Nedića ne razlikuje se ništa od pozicije svih čelnika Europske unije. O čemu je, uvažavajući naravno cinizam zapadne politike, posve suludo razgovarati. Posebno u svjetlu konstantnog prešućivanja Topovskih šupa, Banjice i Starog sajmišta, točnije triju koncentracijskih logora u Beogradu. Usvojimo li osim toga činjenicu da se kompletna Nedićeva vlada, povukla s njemačkom vojskom u Tirol, nakon oslobođenja Beograda u listopadu 1944. godine, teško ćemo moći izbjeći zaključak novinara Vremena, Miloša Vasića, koji je napisao: “Milan Nedić i Draža Mihajlović bili su – k sažaljeniju – na strani sila Osovine. Pa ih sada rehabilitujte do mile volje, to istinu promeniti neće.’

Tužan slučaj je proizveo situaciju u kojoj je upravo u jeku nove kampanje za rehabilitacijom Milana Nedića, iznenada preminula jedna od najboljih srpskih povjesničarki, Olivera Milosavljević, koja je praktično cijelu svoju karijeru, znanje i znanstveni kredibilitet posvetila argumentiranom obračunu s ovakvim vrstama revizionizma i novog čitanja povijesti.

Gospodin Hitler

Uvidjevši na kraju da bilo kakva argumentirana rasprava s ovakvim vrstama mišljenja ne vodi ničemu, Milosavljević je napisala ubojit ironijski tekst koji je u punom smislu prokazao stanje svijesti koje inzistira na ovakvom tipu revizionizma: “Kako će posle svega udžbenici istorije prikazati Drugi svetski rat? Počinjaće otprilike onako kako su ga prikazivali i kolaboracionisti 1941: Gospodin Adolf Hitler je organizovao Trojni pakt za borbu protiv zločinačkog komunizma. Onda je gospodin Dragiša Cvetković da bi spasao srpski narod (koji Jugosloveni?) vodio politiku približavanja gospodinu Hitleru pa ga je ovaj 1940. odlikovao visokim nacističkim ordenom što je on primio nevoljno. Gospodin Cvetković je zatim nevoljno potpisao neke antisemitske uredbe, ali i to je uradio da bi spasao narod.

Onda je nevoljno potpisao i protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu što nije isto što i pristupanje, već malo drugačije, ali i to je uradio da bi spasao narod, a i gospodin Hitler, čije je držanje date reči bilo na daleko poznato, obećao mu je neke lepe stvari u izgled. Onda je gospodin Nedić da bi spasao srpski narod nevoljno sarađivao sa nacistima ali to nije isto što i kolaboracija, a gospodin Ljotić koji je bio dobar hrišćanin je, iako nevoljno, malo naginjao fašizmu ali ni to nije bilo isto što i fašizam. Sve je to deco jako komplikovano”.

Hrvatska šutnja

U cijeloj ovoj priči zanimljiva je potpuna odsutnost interesa u široj hrvatskoj javnosti za pitanje logora na Starom sajmištu. Naime, nakon što je na početku poslužio kao mjesto za fizičko istrebljenje čitavog jednog naroda, logor Staro sajmište je pretvoren u mjesto na kojem je manje-više završio najveći dio antifašističkih boraca zarobljenih tijekom Bitke na Neretvi. Pri čemu taj toponim označava posebno tragično mjesto kada govorimo o Splitu. Osim toga što je u njemu stradao najveći dio splitske sefardske židovske zajednice, na tom su mjestu umoreni i brojni splitski antifašisti, i to na prilično brutalan način. Udarcima u glavu tupim predmetima, tijekom kolektivnog batinanja zatvorenika.

O svemu tome je u izvrsnoj memoarskoj knjizi, pod naslovom ‘Smrt se kretala paralelno’, pisao Splićanin Petar Dvornik, koji je s teškom mukom preživio zarobljeništvo u Starom sajmištu. Stoga je prava šteta što je na objavljivanje trećeg sveska vlastitih memoara, u kojem se u potpunosti tematizira iskustvo tog logora, čekao više od trideset godina, objavivši ga na kraju 2012. godine u vlastitoj nakladi. Jednako kao u slučaju Jakovljevićevog ‘Konclogora na Savi’ riječ je o iznimno potresnom zapisu, koji bi trebao pročitati svatko tko bi na ovakav način rehabilitirao kolaboracionističke režime i njihove čelnike. Ono što u pogledu ovog logora posebno zastrašuje je činjenica da se on praktično nalazio u središtu grada i da su brojni Beograđani svakodnevno prelazili preko pontonskog, pješačkog mosta u neposrednoj blizini logora, postavljenog nakon rušenja Aleksandrovog mosta, promatrajući logoraše bez ikakve vidljive reakcije.

Svjedok barba Pere

Možda je i najbolji dio Dvornikove knjige upravo onaj koji tematizira ovo pitanje. Dvornik, naime, prisluškuje razgovor dvojice batinaša, Milana i Baneta, u trenutku kada oni, podvodeći zarobljene žene na njemačku zabavu, počinju jedan drugome ozbiljno postavljati pitanja o vlastitoj odgovornosti u toj orgiji zla, da bi potom brzo zaključili temu i pobjegli u unutrašnje svjetove. Taj detalj nudi precizan odgovor na pitanje odgovornosti onih koji su kao egzekutori i izvršitelji sudjelovali u svim tim zločinima, vječno se pravdajući da su samo izvršavali naređenja. Ta svjesno plasirana laž o samima sebi kao nemisaonim jedinkama u funkciji mehanizma, koje po tome nisu ni razmišljale o tome što zapravo rade, prikazom ovog dijaloga uvjerljivo je pala u vodu. Što naravno također vrijedi i za Milana Nedića te kompletan njegov režim.

Da bi neke stvari o karakteru ovdašnjih kolaboracionističkih režima bile jasnije, vrijedi napomenuti kako se logor Staro sajmište nalazio na zemunskoj strani Save, zahvaljujući čemu je bio pod ingerencijom vlasti NDH. Koja je dala dozvolu da na tom mjestu bude podignut logor smrti, dok je Nedićeva vlada osigurala infrastrukturno održavanje logora, šaljući u njega vlastite stražare i ubojice. Pitanje odnosa prema Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima, kao i u cijeloj Europi, je prije svega pitanje osjećaja moralne odgovornosti. Oni koji to ne razumiju ili se prave da ne razumiju, bilo da to rade iz istinskih uvjerenja ili iz sitnog političkog računa, čine još jedno nasilje nad žrtvama. Koje su ionako, uvažimo li višedesetljetnu šutnju ili manipulacije o iskustvima ovdašnjih logora i njihovim žrtvama, potpuno dehumanizirane i svedene na neku od brojki, pogodnu za pamfletistička prepucavanja.

Izvor: Telegram

 

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles