Muhadžerska kuća

U domaćinskoj kući u selu Kotorcu kod Pljevalja 1907.godine rođen je Ragip Prljača od oca Ahmeta i majke Paše. Srećnog djetinjstva, ostalo mu je u nezaboravnom sjećanju njegovo selo Kotorac u kojem je od ranog sabaha vidio beskrajne, daleke sjene svoje plemenite i dobrotom ispunjene duše. Kao da uz pritajni šum seoskog potoka čuje učenje ezana, zvuk frule, harmonike i neobično lijepu pjesmu čobanina. To je najljepše Ragipovo mjesto u svom životu! Ovjenčano dovama sa šerijatskih vjenčanja, probuđeno ezanom čuvenog Hafiza i vještog mujezina, uspavana ilahijama i kasidama.

Obilazeći Hajriju Redžepaginu od ramazanskog bajrama pričala nam je kako je preživjela Drugi svjetski rat i kako je njen stariji brat Ragip bio nostalgičan i vezan za njegovo selo Kotorac pa bi često govorio:

„Krvave ti rane, najdraže selo moje rumeno kao nevjesta ispod duvaka koja skriva ljepotu u njedrima. Dušmani su te izranili, oskrnavili kulturnu baštinu mojih pradjedova, uništili moje i mnoga ognjišta i iz toplih gnijezda rastjerali uplašene golubove koji se razprhutaše po čitavom svijetu, ali je tvoje dostojanstvo ostalo čvrsto kao najvisočija planina koja je neuništiva i vječna. Majko Pašo, hvala ti što si me u Kotorcu odnjivila i bošnjačkim duhom zadojila saborom naučila i tekbirom, dovom i ajetima iz Kur'ana štitila.

Rodno selo moje natopljeno si jetimskim suzama, prekriveno šehidskim mezarima, prepunjeno si jecajima ožalošćenih majki, uzdasima udovaca i udovica koji su se borili protiv zlikovaca, katilja i ćafira, a gazijama si davala jaču snagu. Porušiše ti džamiju, moju kuću i mnoge domove u kojima su nam još živjeli pradjedovi i naša dragocjena prošlost, ali vjerujem u Allaha da će se još dugo ispod ruševine stare naše džamije u Kotorcu čuti ezan i dušmanima uvlačiti strah u kosti!“

Žaleći za izgubljene sinove i ženu proklinjao je vječite dušmane: „da Bog da nikada sreće i sna ne imali! Progonio ih da Bog da nemoćni plač mojih maksumčadi, vriska i suze mučene i paćene moje žene, avetinjska lica iscrpljenih izbjeglica i logoraša! Da Bog da se dušmanima vazda pričinjavale duge kolone zbjegova, muhadžerska tuga ih do same smrti pratila!

Neznam kako su mogli, da moje najdraže pitomo selo Kotorac rane u dušu iz koje je uvijek zračio merhamet, ljubav i toplina, kako su mogli onako pijani i prljavi dotaći i zaklati moju ženu Hajru, sinove Smaja i Jusufa, nevine duše pune života, radosti i mladosti!

U mojoj velikoj avliji u rodnom Kotorcu nekada je tako raskošno behar prosipao miris behara kao nigdje na svijetu“.

Tako su u nekoliko događaja u posljednjih 100 i više godina, stanovnici Ragipovog sela Kotorca kod Pljevalja i mnogih islamskih krajeva imali vrlo tragične posljedice.

Svedoci smo nedavno po Pljevljima i Foči da se ponovo povampiruju aveti prošlosti. Na ovim prostorima se radilo i intenzivno se radi na formiranju udruženja građana sa prefiksom Srpski četnički pokret.

Takođe, provokacije članova organizacija iz Srbije koje se deklarišu kao četničke u posljednje vrijeme u pojedinim djelovima Bosne i Hercegovine sve su učestalije.

Dolazi kobni Drugi svjetski rat (1941–1945.) i nastaje slom Kraljevine Jugoslavije. Cijelu BiH pa i pljevaljski Kotorac i Foču, njemačko-italijanski fašistički okupator uključuje u fašističku tvorevinu tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), i to bez saglasnosti građana BiH.

Na Ravnoj Gori u Srbiji, 30. juna 1941. godine, usvaja se četnički program o stvaranju “velike Srbije” unutar Jugoslavije. Tim programom, te kasnijim dopunama i instrukcijama bilo je predviđeno uništavanje stanovnika muslimanske vjeroispovijesti u BiH i Sandžaku. U tu “veliku Srbiju” trebalo je, prema tom programu, uključiti cijelu BiH, svu Dalmaciju do Zadra, dio Hrvatske, Crnu Goru i Makedoniju.

Ragip je preživio prvi pokolj muslimanskih stanovnika pljevaljskog kraja koji se dogodio 1941. godine mahom nad seoskim stanovništvom Pljevalja, Čajniča i Foče koje nije uspjelo izbjeći. Iz četničkih dokumenata se vidi da su tada ubili oko 8.000 žena, djece i staraca.

Za vrijeme napada četničkog odreda 1941.god. na selo Kotorac oko podne u velikoj avliji domaćinske kuće Prljača, pred oči Ragipove majke Paše i maloletne sestre Hajrije, najstarije kćerke osmogodišnje Šemse, šestogodišnjeg Smaila, četvorogodišnjeg Jusufa i šestomjesečnog Džana četnici su zaklali Ragipovu ženu Hajru, a potom šestogodišnjeg Smaila i četvorogodišnjeg Jusufa, dok je uz plač Ragipova majka Paša molila i dala nešto zlata što je imala četnicima da spasi njen život, Hajrijin, Šemsin i šestomesečnog Džana.

Razlog za bježanje i ostavljajući veliko imanje, stoku i kuću u selu Kotorac i Mrčevo kod Pljevalja je taj teški zločin i traume koje su doživjeli Ragipova majka, sestra i maloletna djeca. Majka Paša pred akšam tog kobnog dana sa ćerkom i unučadima krenula je u zbjeg pješke sa jednom frculjom u kojoj je bilo i malo hljeba. Kasno u noć stigli su do Metaljke gdje su ih zadržali Italijani u logor 15 dana. Na Metaljci u utvrđenoj kasarni imalo je oko 500 naoružanih ljudi sa tri puško-mitraljeza, jednim mitraljezom i dva kamiona. Ova grupa čuvala je put: Pljevlja – Čajniče.

Pod teškim uslovima boraveći na Meteljci u italijanski logor razboljela se Hajrija od Tifusa gdje su je ošišali do glave. Posljednji dan u italijanskom logoru gdje je bilo mnogo izbjeglih našli su se sa Ragipovom starijom sestrom Zadom i pet njenih sinova. Penjući se na karoseriju italijanskih kamiona sa kojima su prevezeni do Pljevalja sreli su i Ragipa koji je prije tri hefte otišao u Čajniče kod amidže da bi se sklonio od četnika, smatrajući da četnici neće uraditi zločine koje su uradili nad njegovom djecom i ženom. Iz Pljevalja do Sjenice išli su pješke maksimalno iscrpljeni, ozebli, gladni i žedni. Sjeća se Hajrija, Ragipova mlađa sestra, pa nam priča:

„Moja nana Paša bila je jedna od istočno-bosanskih muhadžera, mnogo puta pričala mi je nana Paša stravična dešavanja kako su ona i njena majka nedavno bježale preko nekih njiva kroz jedno selo u blizini Goražda i sa nekih 300 metara udaljenosti, sa brda, vidjele su Drinu prepunu leševa predpostavljajući da su ljudi pobijeni i poklani u Foči pa ih voda nosila nizvodno, koliko je imalo leševa po krvavoj Drini, moguće je bilo preći preko leševa, a da ne okvasiš opanke i noge.

Četnici su ih u jednom momentu uhvatili, nju i majku, srećom imale su malo dukata pa su platile svoje živote. Kasnije su se skrivale po zbjegovima, poslije mjesec dana stigle su u Sarajevo. Nijesu mogle vjerovati, kada su došle u Sarajevo, vidjele su pune ulice ustaša, sa fesovima na glavama. Kao, da nikada nijesu vidjele takvu vojsku.

U to vrijeme nije bilo one podjele kakvu danas djecu uče u školi, oni četnici su bili loši ljudi, ustaše su bili loši ljudi, partizani su bili dobri ljudi, Njemci i Italijani su bili okupatori. Pa tamo su se ljudi radovali kad Njemci ili Italijani naiđu, oni su bili najmanje opasni. Ipak vojska sa nekom disciplinom, ne diraj ih i oni će proći mirno.

Domaće vojske i milicije ili ukradu hranu ili pljačkaju ili ubijaju. Bez obzira koja je vojska, partizani, četnici, ustaše, svejedno. Srpskog seljaka je četnik mogao ubiti ako posumnja da je seljak partizanski simpatizer, muslimana ubije četnik ili ustaša ako posumnja da je simpatizer komunista, partizani te strijeljaju ako posumnjaju da sarađuješ sa ustašama ili četnicima“.

Poslije dugog i teškog pješačenja stižući u Sjenicu iz bisaga je nana Paša uzela mrtvog, smrznutog najmlađeg Ragipovog sina Džana, pa su ga na tom putu i ukopali. Iz Sjenice poslije malog oporavka uz Allahovu pomoć krenuli su u grad spasa izbjeglih i nevoljnih ljudi i stigli su u Rožaje.

Ragip Prljača je kao izbjeglica zapamtio mnoga mjesta po mnogo čemu, a Rožaje najviše po dobru jer su Rožajci mnogim izbjeglicama u više mahova pomagali i prihvatali ih kao svoje članove porodica dijeleći sa njima ono što im je Allah dz.š. dao i po tome se Rožaje po dobru kazuje.

Neobičan dolazak u tom ratnom periodu odvijao se u centru Rožaja kod Špirove kafane. Među velikom broju izbjeglica iz Bihora, Bijelog Polja, Pljevalja, Sjenice i Bosne, Ragip je bio na okupu sa majkom Pašom, sestrom Zadom sa pet njenih sinova, sestrom Hajrijom i kćerkom Šemsom.

Poznati Rožajski bekrija i trgovac Redžepaga Hadžić izlazeći iz Špirove kafane vidio je masu izbjeglica, a među njima primijetio je mladu i lijepu Hajriju. Hajrija, mlađa Ragipova sestra, nije imala punih 18 godina.

Istog dana od Špirove kafane, Redžepage Hadžića šurak, Alijaga Kurtagić i Kemal Zeković sa Ragipom Prljačom doveli su pokrivenu čaršafom mladu Hajriju ispred Redžepage Hadžića kuće da pitaju Redžepaginu ženu Badu i kćerku Ruvu slažu li se da Redžepaga oženi Hajriju da bi imao dvije žene.

Bada iz čuvene kuće Kurtagića uvažavajući muža Redžepagu, brata Alijagu i Kemala Zekovića u tom trenutku rekla je: “sa moje strane neka je Redžepagi halal“, a potom sa svojom kćerkom Ruvom napravile mu svadbu čiji je džumbus trajao nedelju dana.

Hajrija je Redžepagu prihvatila onakvog kakav jeste. Redžepaga Hadžić je tada bio jedan od najbogatijih ljudi u Rožajama pa mu se moglo da ga često orkestar sa pjevačicom isprati od kafane do kuće ili ono kada je Redžepaga platio dva fijakera kao taksi od Peći do Rožaja u jednom fijakeru Redžepaga, a u drugom njegov šešir. Hajrija je i sa prvom Redžepaginom ženom Badom i kćerkom Ruvom živjela deset godina međusobno uvažavajući se, a Redžepagi rodila sinove: Mustafu, Murata, Šerifa i kćerku Halimu.

Hajrija je i dan danas živa, sjećajući se, priča nam detaljno o mukama koje je preživjela i sa bratom Ragipom se nikada nije vratila u svoje rodno selo Kotorac niti da vide bratstvenike jesu li živi i veliko imanje u selu Mrčevo.

Od Špirove kafane Ragipa Prljaču sa porodicom prihvata Ećrem Spahić u svojoj kući nekoliko dana, a potom prelazi u Luboderske stanove gdje je živio nekoliko mjeseci.

Bjelopoljske i bihorske izbjeglice vraćajući se svojim kućama oslobodile su Abazage Kardovića čardak na Bandžovom brdu, tako da je Ragip Prljača sa majkom Pašom, sestrom Zadom sa njenom djecom i kćerkom Šemsom u Abazage Kardovića čardak na Bandžovom brdu živio više od deset godina kao u svojoj kući pomagajući mu i sa brašnom iz Abazagine vodenice.

Pobjedom Titove NOV (partizana) nad njemačkim i italijanskim fašističkim okupatorima naše zemlje i njihovim slugama četnicima i ustašama, maja 1945. godine počelo je vraćanje preživjelih izbjeglica na svoja ognjišta, što je trajalo najvećim dijelom od 1945. do 1955. godine. Znatan dio izbjeglih se nikad više nije vratio u svoj kraj.

Abaz- aga Kardović sa sinovima: Jašar-aga, Omer-aga, Muhamed-aga i Rifat-aga 1955. god.

Starija Ragipova sestra Zada sa pet sinova vratila se u svoje pljevaljsko selo Kotorac 1953. god. sa kojom se Ragip više nikada nije vidio. Poslije nekoliko mjeseci po odlasku Ragipove sestre u Kotorac, Ragip sa majkom Pašom i kćerkom Šemsom napušta Abazagin čardak, u kojem je bio najbolje prihvaćen kao da je bio bratstvenik Kardovića, i stanuje pod kiriju kod Suljage Bećiragića. Zapošljavajući se Ragip u Dečane, majka mu se razboli u 88. godini života i umire kod kćerke Hajrije u Redžepage Hadžića kuću.

Po umiranju majke Paše i dolaskom sa posla iz Dečana Ragip upoznaje lijepu, vitku i imućnu Šehru Dacić poznatu kao „Maljêna od oca Suljage Dacića“, koji je bio tadašnji predsjednik opštine Ibarac.

Osnivajući novu porodicu, sada druga Ragipova žena Šehra-Maljêna kupuje mužu Ragipu plac (miljć) kod Suljage Bećiragića, u neposrednoj blizini kuće Avdula Kurpejovića koji im je mnogo pomogao i zajednički uz pomoć bratstva Dacića, Hadžića i Abazage Kardovića sa sinovima; Jašaragom, Omeragom, Muhamedagom i Rifatagom napravili su jednu od najljepših tada dvospratnih kuća u Rožajama (u ulici 30. Septembar).

Iz novog Ragipovog doma udaje se Šemsa za Bedra Kardovića. Povodom useljenja u novu kuću i Šemsinu udaju Ragip i Maljêna organizovali su Mevludi Šerif, da su u novoj kući zdravo i da srećno žive, da žene i udaju i sjećanje na stradanja njegove prve porodice u selu Kotorac kod Pljevalja i svih Bošnjaka u ovim krajevima, sa nijetom „Šehidima dova, a živima velika opomena“ i da se pored puške brane tekbirima, dovama i ajetima iz Kur'ani Kerima.

Porodica Ragipa Prljače 1962.god.

U lijepoj Ragipovoj i Maljêninoj kući u slobodnom i toplom domu Maljêna rađa šestoro zdrave djece, kćerke: Sabaheta, Milaheta i Nizaheta (zvana Cica) i sinove: Smaja, Jusufa i Ernesa (zvanog Žuža).

Ragip je radio u Gornjem Ibru. Radost sreća i toplina u Ragipovoj Muhadžerskoj, jednoj kući Prljača, u Rožajama nije dugo trajala. Po običaju humanih Rožajaca svaki posao na njivi i u kući, a pogotovo izgradnja nove kuće izvodio se sa mobama. Prihvatajući Ragip rožajske dobre običaje odazvao se svom pašonogu Husu Lukaču da kod njegovih sestrića i svojih prvih komšija, Hajra i Ruša Ljaića dođe na temelj za izgradnju kuće gdje je Ragip od odrona zemlje i velikog kamena poginuo 13. avgusta 1965.godine.

Ostajući mlada i časna udovica Maljêna odnjivila je i vaspitala šestoro djece koja znaju da se dobro dobrim vraća i tako su Maljenina djeca i unuk Ahmet Smajov izdržavali po šest porodica za vrijeme poslednjeg rata u toku srpske i hrvatske agresije na BiH (1992–1995.) gdje je na razne načine ubijeno oko 200.000 muslimana, a iz svojih kuća je protjerano uz pljačku imovine više od milion muslimana (od toga oko 250.000 nepovratno u 111 zemalja svijeta). Porušeno je i spaljeno više od 800 džamija, nekoliko biblioteka (da se utire svaki trag o postojanju muslimana na ovim prostorima), uništeni i opljačkani privredni objekti, stanovi i kuće, prosvjetni i zdravstveni objekti na prostorima gdje god su stigle okupatorske horde napadača, zlikovaca i ubica.

Izdržavajući izbjeglice prema svojim mogućnostima Smajo i Ahmet Prljača nijesu gledali njihovu brojnost, nacionalnost, vjeru, prihvatajući bošnjake i srbe iz Bosne kao i malo kasnije Albance sa Kosova, govoreći o ovim teškim tragedijama: „pomenulo se, a ne ponovilo se“.