Moj pogled na svijet

Kada slušam političke govore često se sjetim Talesa i njegove izreke da mnoštvo riječi ne ukrase znanje, jer nije bitan kvantitet, već kvalitet.

Nisam  idealista i svijet ne vidim ružičasto, u ovom mutnom, sumanutom svijetu borbe, društvenih previranja i besmislenosti krvavog rata. Stradanje nevinog čovjeka guši mi dah, smanjuje vidike i steže srce. Čovjek je ponekad vuk, krvoločna životinja koja guta slabe, nejake, male. Pravo jačega je žvotinjsko pravo da tlači, eksploatiše, guši duh slobode.

Svaki dnevnik počinje slikom krvavog obračuna na ulicama bliskoistočnih gradova. Obogaljeni ljudi, beživotna tijela i lokve krvi su svakodnevni prizori koji potresaju. Kako pomoći žrtvama, kako zaustaviti taj vihor besmislenog rata, često se pitam? Ko sam ja? Šta sam ja? Koje su moje mogućnosti da utičem na tok ovih  stravičnih zbivanja. Moj glas dopire do mog srca koje krvari i proizvodi krik. Da sam vjetar, pa da se moj krik prenese do Gaze, Palestine i Burme. Da uđe u ljudski mozak misao o besmislu rata i stradanju čovjeka. Da otopi led sa njihovih srca da probudi bratsku ljubav, razumijevanje i plemenitost. Ne želim da ćutnjom opravdam tlačiteljsku i mučiteljsku tiraniju. Eshil nam poručuje da riječima možemo izlečiti tuđe rane, zato ja ne ćutim. Ustajem protiv nepravde nad nevinima. Možda sam zrno u pijesku, ali ne predajem sebe bez borbe. Vrisnula bih, zatražila pomoć za nevine žrtve, da se Srebrenica ne ponovi.  Da ne osjetimo tu patnju i bol.

 Zar djeca nemaju pravo na bezbrižno djetinjstvo bez zavijajućih sirena, razornih mina, gelera i bombi. Želim da mi mladi ustanemo i glasno kažemo da se svijet mora mijenjati, jer ne želimo da izgubimo budućnost.  Ne zaboravite djecu koja plaču, a čiji glas prolazi neprimećeno. Pred našim očima su stravične slike stradanja, moramo pronaći rješenje. Zar je najbitnije sputati slobodnu misao, ubiti i uništiti na hiljade ljudskih života zbog  ideologije.  Znam da sam mlada i da moj glas ne dopire daleko, ali ne želim da se pomirim sa sudbinom. Zato molim sve velike umove današnjice, one u čijim smo rukama, da nam ne kvare budućnost, ako ne znaju da grade sadašnjost. Tražim pravdu za nedužnu djecu koja gladuju u Somaliji, koja žive u strahu na Bliskom istoku ili po ulicama Indije prose za koru hljeba. Zar oni nisu čuli Demokritovu izreku da je onaj koji nanosi nepravdu, nesretniji  od onog koji je trpi. Da li je to tačno? Jesu li oni zaista nesretni?

Svako od nas podiže svoj glas protiv zla i nepravde  na svoj način, pričom,  pesmom, političkim govorom, umetničkom slikom, junačkim podvigom ili ubojitom  riječju. Zar da ostanemo gluhi i nijemi na patnje i stradanja nevinih ljudi na pijacama, u kućama, na ulicama? Tražimo jedno ljepše sutra! Da jutro osvane okupano suncem, dečijim smijehom i vedrinom na svakom licu. Naš smisao života je glas protiv nasilja i zla, protiv tirana i mučitelja.

Iako je ponekad mračan moj pogled na svijet, nekada me obuzme nada u bolje sutra, jer sjećanje na Allaha vraća nadu. Okrenimo se i pružimo ruku jedni drugima. Budimo kao prve generacije muslimana koji su svoju odjeću cijepali da bi sa drugima podijelili. Ispunimo svijet ljubavlju. Ako moje želje jednog dana postanu stvarnost, to će biti prekretnica ka boljem i uspješnijem životu. Da se svijet više oslanjao na mudrosti Poslanika salallahu alejhi ve sellem, velikih umova vrijednih pomena,da su se čuvali prekoračenja  granica koje je Uzvišeni Allah postavio, a da su manje  pravili planove i eksperimente nad ljudima kao zamorčićima, bili bismo srećniji. Ali nada posljednja umire i  ja se još uvijek nadam i vjerujem u bolje  sutra.

Sanela Grišević