Piše: dr. Harun Crnovršanin
Na Berlinskom kongresu (1878), zahvaljujući Rusiji, Crna Gora i Srbija postaju samostalne države. Bosna i Hercegovina postaje protektorat, a kasnije i sastavni dio Austro-Ugarskog carstva, a Novopazarski sandžak ostaje do 1912. godine u sastavu Osmanlijskog carstva. Rusija je i tada, kao i danas, ove dvije balkanske pravoslavne državice smatrale svojim dvorištem, svojom interesnom sferom, pa je na svaki način pokušavala da istisne tursku vlast sa područja jugoistočnog Balkana. Područje Novopazarskog sandžaka (jedno vrijeme je postojao kao Sjenički i Pljevalski sandžak), koji je u to vrijeme ulazio u sastav Kosovskog vilajeta, bilo je prvo na udaru. Naoružane grupe iz pograničnih dijelova Srbije i Crne Gore upadale su na područje Sandžaka ubijajući i pljačkajući bošnjačko-muslimansko stanovništvo. Kao odgovor na pojavu crnogorskih i srbijanskih komita javljaju se i muslimanske kontrakomite koje pokušavaju da zaštite svoja sela i domove. Tako je krajem 19. vijeka, na sandžačko-crnogorskoj i sandžačko-srbijanskoj granici krastario veliki broj komita sa obadvije strane. Opasnost je vrebala sa na svakom koraku. Početkom 20. vijeka, najopasniji odmjetnik ili komita na području Limske doline, Bihora i Pešteri, bio je zloglasni Petar Petrović- Hazanac (1880-1917). Za njegovo ime vezani su mnogi zločini nad sandžačkim Bošnjacima, kao što su: ubistva, pljačke i osvete. Rođen je 1880. godine u selu Hazane (ranije ulazilo u sastav Sjeničke kaze a sada pripada Petnjičkoj opštini u crnogorskom dijelu Sandžaka). Sa svojom komitskom četom krstario između rijeke Lima i planina Javora, Golije i Zlatara. Ova četa je napadala, kako muslimanska sela Bjelopoljskog, Sjeničkog i Novo-varoškog sreza, tako i turske patrole u njima. Zbog toga je kosovski valija naredio da se formiraju potjerne (zaptijske) čete. U Limskoj dolini ovu četu je predvodio Osman-aga Sijarić (1858-1918). On je zajedno sa Mustaj-begom iz Lozne i hodžom Vrbljaninom uspješno suzbijao djelatnost ovog komite. Napomjenbimo da je Osman-aga bio djed čuvenog Ćazima Sijarića, komandanta Muslimanske milicije za Donji Bihor u toku Drugog svjetskog rata.
PETAR HAZANAC JE 1912., U SELU BUĐEVU NA PEŠTERI, UBIO 40 ČLANOVA FAMILIJE DARMAN
O jednom od najmasovnijih zločina nad Bošnjacima Pešteri, o kojem sandžačka i šira javnost skoro da i nezna, pisali su Redžep Škrijelj i Zaim Azemović. „Nakon uspostavljanja srpsko-crnogorske vlasti u Sandžaku (1912) pristupilo se i nizu osvetničkih akcija nad ranijim zemljoposjednicima (op. agama i begovima). Poznat je slučaj, koji se na Pešteri dugo prepričavao, a vezan je za ime srpsko-crnogorskog komite, kasnije vojvode Petra (H)Azanjca iz sela Hazana između Bijelog Polja i Berana. Govorilo se da je kao mladić radio na imanju Bjelopoljca Rahmana Darmana u selu Buđevu u Sjeničkoj opštini, vlasništvo begovske porodice Ćorovića iz Suhodola (Tutin), koje je na osnovu rodbinskih veza, dobio na korišćenje. Rahman je imao prelijepu kćer Ruvu u koju se Azanjac zaljubio. U namjeri da spriječi vezu, Rahman je batinama otjerao svog slugu Petra. Kad je nastupilo vrijeme nove vlasti, negdje oko 1912. godine, ne zaboravljajući ovaj nemio događaj, Petar Azanjac je dočekavši priliku, u znak osvjete, pobio sve članove porodice Darman, njih četrdeset. Kasnije se pričalo da je pokolj preživjelo samo jedno dijete, koje četa razbojnika, igrom slučaja, nije pronašla. Govori se da je odselio za Tursku, gdje danas živi njegovo potomstvo.“ (Citat iz teksta „Uloga Jusufa Mehonjića u razvoju Komitskog pokreta u Sandžaku (1912-1927)“, Tutinski zbornik, br. 4 iz 2004).
U istom tekstu se navodi da je njegova grupa ubila i Hazira Čolaka, Derviša i Rešida Prašovića iz sela Kladnice kod Sjenice.
UBISTVO HASAN-BEGA ĆOROVIĆA (1916)
Tema ovog teksta je ubistvo Hasan-bega Ćorovića (1860-1916) iz Buđeva kod Sjenice. Njega je također, iz osvete, ubio Petar Hazanac koji je bio sluga na begovom imanju u selu Hazane. Autentičan iskaz o ovom ubistvu, autor ovog teksta je dobio od hadži Bahrije Ćorovića (1925), unuka Hasan-bega Ćorovića. Rodonačelnik bratstva Ćorovića je čuveni Mehmed Ćor-paša koji je, u tursko doba, vladao Bihorom sa sjedištem u mjestu Lozna. Njegovi potomci su Bihorom vladali skoro 200 godina.
Hadži Bahrija Ćorović (1925) je danas jedan od najuglednijih građana Novog Pazara i jedan od najboljih poznavalaca njegove ratne i poratne historije. On je autoru ovog teksta 2012. godine, dao opširan intervju u kome je, između ostalog, govorio i o ubistvu njegovom djeda Hasan-bega.
Ko je bio Hasan-beg Ćorović?
Hadži Bahrija je, prije nego što će ispričati kako je ubijen njegov djed Hasan-beg, opisao rodoslov svoje familije. Za begovsku familiju Ćorovića se pouzdano zna da je njen rodonačelnik Mehmed Ćor-paša došao iz grada Osijeka iz Slavonije, koja je do Karlovačkog mira (1699) bila u sastavu Osmanlijskog carstva, da bi te godine bila predata Austriji. U narodu je ostalo predanje da je bio ćorav u jedno oko pa su ga Bihorci zbog toga prozvali Ćor-paša. Poznati sandžački književnik Ismet Rebronja je, istražujući porijeklo plemićke familije Ćorovića došao do vjerodostojnog podatka da je rodonačelnik ove familije Mehmed Ćor-paša ustvari Marioglu Gürci Mehmed-paša, čuvar grada Osijeka, koga pominje i čuveni austrijski historičar Jozef fon Hamer (III tom, str.24). On je, nakon što je izgubio spahiluke u Osijeku u ratu 1683-1699. godine, kao naknadu od velikog vezira, dobio spahiluke u Bihoru i na Pešteri. Ćor-pašini potomci su bili begovi: Sulejman, Selman, Kasum i Rustem. Ovaj posljednji, Rustem-beg je u nasljedstvo dobio posjede u nekoliko bihorskih i pešterskih sela. U Bihoru je imao zemlju u Hazanama i Jogoču, a na Pešteri u Buđevu, Suhom Dolu, Biocu i Tvrdoševu i Živoliču kod Vučinića. Od njega potiče i familija našeg sagovornika hadži Bahrije Ćorovića. Rustem-beg je, zajedno sa bratom Kasum-begom, imao prelijepu kamenu kulu u selu Buđevu kod Sjenice na Pešteri. Kasum-beg je imao sinove: Saita, Selmana, Jakupa i ćerke: Ruvu i Nailu. Njegov brat Rustem-beg je imao dva sina: Bećira i Hasana i dvije ćerke: Zlatu i Veziru. Bećir je imao sina Derviša i ćerku Nefisu. Za nas je posebno interesantan Hasan-beg (1860-1916). On je u braku sa suprugom Dževahirom imao sinove: Amira (1884-1936), Ramiza (1896-1978) i Rizaha (1898-1965). Navedeni Hasan-beg je bio djed našeg sagovornika hadži Bahrije a Amir njegov otac. Amir-beg je u braku sa suprugom Abidom Imamović (1882-1979), koja je bila ćerka čuvenog muftije Teufika ef. Imamovića, imao sinove: Rasima (1915-1981), Abdulaha (1912-1988), Fadila (1928- ? ) i Bahriju (1925). Od svih njih danas je živ još samo Bahrija Ćorović. Hadži Bahrija priču o ubistvu svoga djeda Hasan-bega počinje ovako:
„Hasan-bega Ćorovića su poznavali mnogi u Sandžaku. Bio je veliki dobrotvor i domaćin. Toga ljeta 1916. godine, moj djed je došao iz Buđeva na Pešteri da obiđe svoju zemlju i radnike u bihorskom selu Hazane. Na njegovom imanju je radila i srpska familija Petrović. Srpkinja je imala sina Petra i dvije ćerke. Njima je Hasan-beg, na svojem imanju, dao komad zemlje i pomogao im da naprave kuću. Niko nije znao koliku je mržnju Petar gajio prema mojem djedu sve do trenutka kada je djed otkrio da mu Petar „radi o glavi“. Naime, jednom prilikom, to je bilo negde oko 1910. godine, djed je kazao slugi Petru da mu pripremi konja sedlanika za put. Petar je prethodno skovao plan kako da ubije Bega. On je nožem zasjekao kaiševe (kolane) na begovom konju, tako da Beg, dok bude jahao bihorskim strmim putevima, povuče uzde i strmoglavi se sa konja! Međutim, Hasan-beg je na vrijeme otkrio Petrovu namjeru, prišao mu, ošamario ga, i otjerao sa imanja. Petar se tada odmetnuo u šumu, skupio grupu istomišljenika i postao razbojnik i komita. Izbijanjem Prvog balkanskog rata 1912., Petar Petrović, koji se već pročuo po svojem komitovanju i stekao nadimak „Azanjac“, po rodnom selu Hazane, dobija šansu da se osveti muslimanskim agama i begovima. Poznato je da je tada, u selu Buđevu kod Sjenice, koje je bilo u vlasništvu porodice Ćorović, ubio sve članove porodice Rahmana Darmana. Mojeg djeda Hasan-bega ubija u ljeto 1916. godine, znači u vrijeme dok je trajao Prvi svjetski rat. Djed je tog ljeta, stigao u Hazane. Umoran od puta, otišao da odmori u svojoj kući. Bivši sluga Petar Petrović, koji se nalazio u blizini sela Hazana, čuo je da je Hasan-beg došao. Odmah je riješio da ga ubije. Nečujno je prišao djedovoj kući, prislonio merdevine, popeo se do otvorenog prozora. Vidio je djeda, nanišanio ga i ubio iz puške. Petrova majka je, za razliku od njenog sina, poštovala Bega i bila mu zahvalna da joj je dao komad zemlje i napravio kuću. Međutim, njen sin je bio zaslijepljen mržnjom prema svemu što je muslimansko, pa je brzo zaboravio sva dobra koja je Beg učinio za njegovu familiju. Hasan-beg Ćorović je ukopan na mezarju pored džamije u selu Lozna.
HASAN-BEGA ĆOROVIĆA SU 1917. GODINE OSVETILA BRAĆA KURTAGIĆI IZ SELA CRVSKO NA PEŠTERI
Hadži Bahrija nastavlja tužnu priču. „Poslije ubistva moga djeda Petar je boravio kod svojih prijatelja Gruja i Pera Grdinića. Oni su Petru, u znak priznanja za ubistvo Hasan-bega, dali sestru za ženu. Nakon godinu dana (1917), Petar Hazanac dolazi sa ženom i šurakom Grujicom Grdinićem (op. to je isti onaj Grujica što je oktobra 1912., kao crnogorski oficir, pobio veliki broj Bošnjaka na Pešteri i opljačkao na stotine grla krupne i sitne stoke) na slavu kod svoje majke u selo Hazane. Za njegov dolazak u Hazane saznala je porodica Hasan-bega Ćorovića iz Buđeva. Njegova hanuma Dževahira je, sa pratnjom, otišla u selo Crvsko, kod prijatelja Kurtagića i obavijestila braću: Omera, Zuka, Salka i Nuša da je Petar sa ženom, šurakom Grujom i dvojicom poznanika došao kod njegove majke u Hazane. Braća Kurtagići su odmah, dobro naoružani i preobučeni u srpske seljake, krenuli za Hazane. Kada su stigli pred kuću bilo je veoma bučno. Čula se pjesma i galama. Kurtagići su lupnjavom na vrata pozvali ukućane. Vrata je otvorila Petrova žena i pitala je ko su oni. Kurtagići su odgovorili da su oni Petrovi prijatelji, da su u prolazu i da su čuli da je on tu, pa bi željeli da ga vide. Galama iz kuće je utihnula i Petar je, predosjećajući opasnost, izašao na vrata sa bombom u ruci koju je već pripremio da je baci. Međutim, Omer Kurtagić ga je preduhitrio i hicem iz puške pogodio posred čela. U velikom metežu koji je nastao u kući, Zuko, Salko i Nušo su uspjeli da likvidiraju iznenađene Gruja Grdinićai dvojicu njegovih pratilaca. Žensku čeljad nisu uopšte dirali. Nakon toga braća Kurtagići su se povukli na svoja imanja u sela: Crvsko, Čitluk, Kijevce i Pobretiće.
Salko Kurtagić je bio kmet (seoski starješina) u selo Crvsko, nakon njega, za kmeta dolazi Marko Dišević a kasnije ga nasleđuju Ratko Smolović i Mitar Radević. Ova dvojica posljednjih se oktobra 1912. pridružuju Peru Grdiniću, odlaze u peštersko selo Trešnjevicu i ubijaju čitavo bratstvo Međedovića. Od ranije je bilo poznato da Azem Međedović nije priznavao srpsku vlast i da se pridružio komitskoj grupi Jusufa Mehonjića.
Braća Kurtagići su do 1918. godine boravili u selima Crvsko, Čitluk, Kijevce i Pobretiće. Međutim, zbog opasnosti da mogu biti otkriveni, sele se u Novi Pazar gdje ih prihvata Bećir-aga Ganić i u svoju kuću smješta izvjestan broj Kurtagića, a jedan broj u kuću Ahmet-age Ljumića u mahali „Gornji Lug“. Zbog teške materijalne situacije, jedna grupa od šest Kurtagića je riješila da se vrati u Crvsko za žito i druge stvari što su im tamo ostale. U isto vrijeme je u pešterskom selu Buđevu, sa svojim štabom boravio vojvoda Stepa Stepanović, komandant Drinskog korpusa, sprovodeći sistematsko razoružavanje muslimana i naoružavanje pravoslavaca. Tu sudbinu su doživjela šestorica Kurtagića iz Crvskog, koji su razoružani i sprovedeni u žandarmerijsku stanicu u selo Bare kod Sjenice. Tamo su se sreli sa Hilmi-begom Kajabegovićem, predsjednikom opštine Bijelo Polje (op. i jednim od glavnih učesnika Sjeničke konferenciije za autonomiju Sandžaka). U stanici su ih zadržali dva dana. Nakon toga Stepa Stepanović, po Hilmi-begu Kajabegoviću, šalje pismo za Marka Diševića koji je navodno trebao da mu bude pratnja do Bijelog Polja. U pismu je, pod znacima navoda, stajalo “Čuvaj mi ovog prijatelja“. U vojno-policijskoj komunikaciji to je značilo da se dotična osoba treba likvidirati. I zaista, Hilmi-bega, njegovog sestrića Arifa Nišića iz Nedakusa i čitavu njegovu pratnju, pobila je žandarmerijska patrola, na putu za Bijelo Polje (Akovu), u neposrednoj blizini Đalovske (Podvrške) klisure. Na drugoj strani, šestoricu Kurtagića su iz sela Bare sprovodili za Sjenicu i kod Popovog polja sviju šestoricu pobili. Tamo gdje su ubijeni i danas stoje njihovi nišani (nadgrobni spomenici).
U selu Buđevu kod Sjenice je, do 1921. godine postojala kamena kula familije Ćorović koju je porušio četnički vojvoda Rade Korda. Od njenog kamena su kasnije sagrađene škola i žandarmerijska stanica u ovom selu. Korda je kulu zapalio i polomio i 12 nišana (nadgrobnih spomenika) na porodičnom groblju Ćorovića. Ovo groblje su 2010. godine očistili i ogradili potomci Hasan-bega Ćorovića. Međutim, prije par mjeseci, za sada nepoznate osobe su, na vandalski način, porušile ogradu na groblju familije Ćorović. Zahvaljujući nepoznatom austrougarskom fotografu u Bečkoj arhivi je pronađena fotografija iz 1917. na kojoj je kula Hasan-bega Ćorovića u selu Buđevu. Napomenimo da je, oktobra 1912. godine crnogorska vojska, na čelu sa serdarom Jankom Vukotićem, topovima razrušila kamenu kulu Mehmed Ćor-paše u mjestu Lozna gdje je bilo i sjedište ovog plemića.
Ovo bi bila istinita priča o krvavom komitovanju i kraju Petra Petrovića – Hazanca (1880-1917), kome su njegovi srodnici i sljedbenici 2017. godine podigli spomenik u njegovom rodnom selu Hazane kod Petnjice.
1. Ubistvo Hasan-bega Ćorovića 1916. od ruke Petra Petrovića-Hazanca. Ilustraciju uradio umjetnik Sabahudin Muranović-Muran
2. Kula begovske familije Ćorović u selu Buđevu na Pešteri
3. Kula Mehmed Ćor-paše u selu Lozna kod Bijelog Polja. Srušio je topovima crnogorski serdar Janko Vukotić u oktobru 1912. godine
4. Džamija u selu Lozna kod Bijelog Polja (Akove). U njenom haremu nalazi se mezar ubijenog Hasan-bega Ćorovića
5. Sela u Donjem Bihoru (Bjelopoljska opština) koja su pripadala begovskoj famili Ćorović
6. Amir-beg Ćorović, (1884-1936), najstariji sin Hasan-bega Ćorovića
7. hadži Bahrija Ćorović (1925) i Harun Crnovršanin 28.10. 2017
8. Hilmi-beg Kajabegović, gradonačelnik Bijelog Polja (Akove) ubijen od strane kraljevih žandara 1919.
9. Spomenik četničkom vojvodi Petru Petroviću-Hazancu podignut 2017. u selu Hazane kod Petnjice
