19. Januar 2016

„Bio sam musliman i to ću ostati. Osjećao sam se borcem za stvar islama u svijetu i time ću se osjećati do kraja života. Jer islam je za mene bio drugo ime za sve što je lijepo i plemenito i ime za obećanje ili nadu u bolju budućnost muslimanskih naroda, za njihov život u dostojanstvu i slobodi, jednom riječju i za sve ono što je po mom uvjerenju bilo vrijedno živjeti“ – Alija Izetbegović[1]

Ismail ef. Filibalić

Odmah nakon rata partizanske jedinice su počele sa sistematskom pljačkom bošnjačkog stanovništva. Tada se uvodi rekvizicija, koja je podrazumijevala nasilno oduzimanje pokretne i nepokretne imovine da bi se njima doprinijelo razvoju državnog sistema ili za pomaganje vojske u ratnim situacijama. Nova partizanska vlast u Sandžaku je rekviziciju uvela ponajprije u Novom Pazaru, decembra 1944. i istovremeno počela sa likvidacijom najuglednijih sandžačkih Bošnjaka i nasilno ukidanja zar-i-feredže, tj. tradicionalne nošnje sandžačkih Bošnjakinja.[2] Strijeljanje sandžačkih Bošnjaka se vršilo noću, bez svjedoka, po kratkom postupku, bez mogućnosti dokazivanja nevinosti. U narodu je ostala priča da je na Hadžetu u Pazaru strijeljano od 1500 do 2000 Bošnjaka, a to su potvrdili i brojni autori. Po svojoj svireposti je ostao upamćen partizanski oficir Đorđe Peruničić, koji je od partizanske vojske proglašen herojem i kome je podignut spomenik u Pljevljima. Bošnjaci Sandžaka, oni koji su pretekli, koji nisu strijeljani ili prognani za Tursku su bili svjesni da je njihov biološki opstanak jako ugrožen, a i islam se nasilno zamjenjivao ateizmom. U sličnoj situaciji su bili i Bošnjaci Bosne i Hercegovine. U nedostatku nacionalnih prava oni su se odlučili oformiti organizaciju pod imenom „Mladi Muslimani“, čiji je osnovni cilj bio: „Očuvati još to malo muslimana što je preteklo.“ Oni su hapšeni, mučeni, dugo maltretirani u zatvorima i mnogi osuđivani na smrt. Sličnu sudbinu su imali i sandžački Bošnjaci. Organizacija „Mladi Muslimani Sandžaka“ je osnovana u Bor džamiji u Novom Pazaru. Glavni inicijator  osnivanja ove organizacije bio je Sulejman Kačar iz Novog Pazar. Do odluke o osnivanju je došlo sa džume namaza uz prisustvo Nurije, vojnika iz Banja Luke, koji je služio vojni rok u Novom Pazaru, ali redovno klanjao džumu namaz u Bor džamiji. Tada je Nurija predstavio „Mlade Muslimane“ širom Bosne i Hercegovine, predočio im na koji način se bore za svoj opstanak i predložio da Bošnjaci Sandžaka učine isto. Prva grupa „Mladih Muslimana Sandžaka“ 17. aprila 1946. se oformljuje organizacija „Mladi Muslimani Sandžaka“, a kao njen pokrovitelj i zaštitnik biva Ismail ef. Filibalić, jedan od najvećih alima svog vremena u Sandžaku. Bio je imam Bor džamije i čitav svoj život je posvetio podučavanju bošnjačke omladine islamu i tako ti omladinci postaju prvi članovi organizacije „Mladi Muslimani Sandžaka.“ [3] Tada „Mladi Muskimani Sandžaka“  počinju dizati glas za prava sandžačkih Bošnjaka. Borili su se da partizanska vlast dozvoli Bošnjakinjama nošenje zar-i-feredže, zatim da se u narodu razbije strah od terora komunističke vlasti, da se vjernici vrate u džamije, djeca u mektebe, da se spriječi iseljavanje Bošnjaka za Tursku, da se prekine sa likvidacijama uglednih Bošnjaka. Nakon smrti velikog alima Ismail ef. Filibalića, obavještajna služba, u narodu poznata kao UDB-a, nakon dvije i po godine djelovanja mladomuslimanskog pokreta u Sandžaku, tačnije avgiusta 1948., je otkrila organizaciju i njene namjere. Tako je Okružni sud u Novom Pazaru podigao optužnice protiv otkrivenih članova i osuđeni su na višegodišnje kazne zatvora. Osuđeni članovi tzv. Prve grpe „Mladih Muslimana Sandžaka“ bili su:

  • Sulejman Kačar, sa 18 god. – osuđen na 8 godina zatvora,
  • Ismet Bektašević, sa 16 god. – osuđen na 10 godina zavora,
  • Ahmet Kolašinac, sa 19 god. – osuđen na 8 godina zatvora,
  • Ibro Draževičanin, sa 15 god. – osuđen na 9 godina zatvora,
  • Hasan Gicić, sa 19 god – osuđen na 4 godine zatvora
  • Nazim Radetinac, sa 16 god. – osuđen na 3 godine zatvora,
  • Zejnel Drndić, sa 23 god. – osuđen na 9 mjeseci zatvora,
  • Smajo Kavazović sa 20 god. – osuđen na 9 mjeseci zatvora,
  • Arif Radetinac, sa 18 god. – osuđen na 6 mjeseci zatvora
  • Ćamil Filibalić, sin Ismail ef., je iz političkih razloga oslobođen optužnice,
  • Milenković Milijam Srbun iz Novog Pazara, je zbog pomaganja i saučesništva proglašen članom pokreta i osudili su ga kada je imao 26 god. na 2 godine zatvora. .[4]

Druga grupa „Mladih Muslimana Sandžaka“ Iako su kazne bile rigorozne, mladomuslimanski pokret nije prestao. Nasljednici su se divili hrabrosti i odvažnosti svojih prijethodnika, pa tako vođstvo „Mladih Muslimana Sandžaka“ preuzima Ibrahim Dupljak. Ovaj put su se mladomuslimani bolje organizovali, ai bili su svjesni da su ovaj put pod većim nadzorom komunističkih tajnih službi. Organizacija u Pazaru je imala veliki broj članova i zbog efikasnoti radilo se odvojeno po grupama, za svaku mahalu određena grupa i nije se znalo ko su članovi grupa u drugih mahala. Kao najistaknutije grupe spominju se u mahalama Potok, Lug i Hadžet. Ostao je zapisan govor Ibrahima Dupljaka koji je održan na tajnom sastanku kod turbeta na groblju Gazilar:

„Iz dana u dan sve je veći broj onih muslimana koji umiru pod četničkom batinom. Naše majke i sestre su natjerali da skinu zar-i-feredžu. Naše džamije su skoro prazne jer se ljudi progone i hapse. Sve nas to navodi da ustanemo i zaštitimo svoju vjeru i život ili sramno i postepeno da umiremo pod četničkom kamom. Govore da smo mi muslimani Srbi, a ja vas lijepo pitam sada da li među nama ima ko god ovdje da je zaista Srbin? Naravno da nema, ali oni hoće da nas pretope u Srbe oduzimajući nam vjeru i rušeći u našim roditeljima biće islama. Zato je dužnost nas – njihove djece, muslimanske djece – da se organizujemo i kroz rad ovakve organizacije, Mladih Muslimana, stanemo na put toj nepravdi koja nas uništava i zove nepostojećim narodom. Ako ništa drugo da bar sačuvamo din i iman, jer valja nam mrijeti, pa bolje da umremo kao ljudi vjernici, nego li kao fukare i izrodi. To neka nam bude zadatak i da budemo kao jedna duša i jedno tijelo i da se borimo za naše ako treba i životima.“[5]

UDB-a je nastavila sa intenzivnijem praćenjem omladinaca. Hapšenje se desilo zbog neiskustva jednog od članova, 5. aprila 1952. Osuđeni članovi tzv. Druge grupe „Mladih Muslimana Sandžaka“ ovaj put bili su:

  • Ibrahim Dupljak – osuđen na 10 godina zatvora,
  • Mahmut Buzgović – osuđen na 7 godina zatvora,
  • Sadrija Ugljanin – osuđen na 5 godina zatvora,
  • Husko Hadžibrahimović – osuđen na 5 godina zatvora,
  • Faik Rovčanin – osuđen na 4 godine zatvora,
  • Ejup Bogarić – osuđen na 2 godine zatvora,
  • Hamid Rebronja – osuđen na 1 godinu i 6 mjeseci zatvora,
  • Mesud Hajdinović – osuđen na 3 mjeseca zatvora.[6]

Starosno doba i Druge grupe je bilo od 15 do 23 god. Poslije hapšenja ove grupe bilo je još manjih pokušaja da se nastavi sa ovim aktivnostima, međutim 1954. nastupa strašno doba Aleksandra Rankovića i sve do 1990. god., kada osniva Stranka demokratske akcije Sandžaka, Bošnjaci Sandžaka su mučeni, tlačeni, ubijani i proganjani, bez prilike da se odupru beogradskom zulumu.

Bor džamija sa mektebom u to vrijeme

Jusuf ef. Zumberović iz Delimeđa kod Tutina Među onim koji su proganjani i osuđivani bio je i imam džamije u Delimeđu. Njega su uhapsili samo zato što je kod svog džemata izrazio protest i negodovanje što je vlast pohapsila mlade ljude i djecu. On je, zato što je u zatvoru u vrijeme Ramazana klanjao teraviju sa još 30 zatvorenika, doživio posebnu torturu od Hrana Bogdanovića i još nekih bošnjačkih špijuna. Novopazarski sud ga je osudio na 7 god, stroge robije![7] Rasim Hajradinović iz Bagačića kod Sjenice U Sandžaku je ostao upamćen slučaj hrabrog i čvrstog heroja Rasima Hajradinovića. On je mobilisan 1945. kao vojnik partizanske vojske. Odredište mu je bilo Čačak. Jedan od oficira je tjerao nasilno Albance i Bošnjake da jedu svinjsko meso. Kada je došao red na Rasima, on je oštro odbio. Tada je oficir počeo da ga psuje i dohvativši ga za vrat pokušao je da ga udavi. Tada je prebačen u Užice na ispitivanje. Prenosi se da je tamo doživio veliku torturu. Morao je svaki dan od 8 do 12h da stoji, a istražitelj mu je prijetio: „Nećeš Turčine svinjetinu, ješćeš, ješćeš ….“ On uspijeva da pobjegne iz Užica i ode u svoje rodno Bagačiće na Pešteru. Tamo uspijeva da se krije 2 god. dok ga nisu uhapsila Narodna milicija, njih oko 30 je učestvovalo u akciji hapšenja. Tada je prebačen u Kragujevac. Tamo je robijao u okovima na rukama, nogama i oko glave. Živio je na hljebu i vodi, oko mjesec dana, odakle je poslan u Pazar na istragu gdje mu se izriče presuda od 13 godina teške robije u niškom zatvoru i sve to zato što je rekao „NE“ svinjetini. Rasim je pričao da ga je spasila vjera u Allaha, dž.š., a inače ništa na tom mjestu ne bi moglo da pretekne. Sa 125 kg je sišao na 35kg, ali nikada nije pristao da jede svinjsko![8] Autor: Usame Zukorlić


[1] Alija Izetbegović, „Sjećanja“, 2002. [2] Harun Crnovršanin i Nuro Sadiković, „Kako se kalio Sandžak“, Frankfurt na Majni, 2005. (str. 477) [3] Isto (str. 486) [4] Isto (str. 487) [5] Rifat Dupljak, „Mladi Muslimani u Sandžaku“ [6] Harun Crnovršanin i Nuro Sadiković, „Kako se kalio Sandžak“, Frankfurt na Majni, 2005. (str. 477) [7] Isto [8] Harun Crnovršanin i Nuro Sadiković, „Sandžak, porobljena zemlja“, Frankfurt na Majni, 2001. (str. 477)

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles