Piše: Faruk Međedović
Prva propovijed mladoga i fascinantnog, nizozemskog monaha, Heinrich von Zütphena, u gradu, na Weseru: ” Ne idite nepripremljeni u susret Gospodaru Uzvisenoga Prijestolja!” – Kako se je Kuranska mudžiza o Gromu, ( 13 : 12,13, Ar-Ra'd – Grom) obistinila, u Lutherovoj reformatorskoj ideji –
29.Juli, 2018. Nešto, oko 18 casova. Predvečerje u Bremenu. Stojim na Marktplatzu, koji je zapravo centar grada, a imponirajući kulisi, istorijskih građevina, koji leže na njemu, će svakog prolaznika, ostaviti bez daha. Prošao sam ispod svodova, Bremer Rathausa, koji počivaju na vitkim, granitnim stubovima, i kojeg krasi, jedna od najljepših renesansnih fasada sjeverne Evrope. Sa Marktplatza se direktno ulazi u Böttcherstraße, jednom od najljepših i najšarmantnijih četvrti Bremena, čiji je ulaz, markiran, sa jednom ogromnom zlatnom reljefnom platom. Iz najstarije i najmagičnije gradske četvrti „Schnoor„ kao iz “Böttcherstraße”, su se žurno i znatiželjno, sa primjetnim, veselim osmijehom na licu, ka ulazu luteransko-evangelističke katedrale “Sankt Petri Dom”, kretale kolone, mladih i starih ljudi. “SANKT PETRI DOM”, je jedna od najimpresivnijih evropskih građevina, i najljepših bisera, zapadne arhitekture, gotskoga stila. Mjesto na čijim temeljima, počiva, ova fascinantna, arhitektonska ljepotica, i čiji špicasti zeleni tornjevi, uranjaju u duboko nebesko modro plavetnilo, je kroz turbulentnu prošlost, milion puta bilo zaliveno ljudskom krvlju. Da ljudskom krvlju: nevinom ljudskom krvlju! . U njenoj unutrašnjosti, koja po veličanstvenim svodovima i brojnim mermernim vitkim stubovima, podsjeća na nenadmašno arhitektonsko umijeće španskih maura, ispod malih kamenih četvrtastih ploča, na kojima su natpisi na latinskom i starogermanskom, u svakom ponaosob, leže ogoljeni skeleti, devedeset visokih crkvenih velikodostojnika, Erz- Bišofa, koji su, svaki na svoj, osebujan i fanatičan način, žarili i palili, intrigisali, prisilno jedni drugima nametali svoja vjerska ubjeđenja, zarad ličnih ambicija i interesa, vodili najkrvavije križarske ratove, čiji je slijed bio: na desetine hiljada izmasakriranih, spaljenih, prognanih; a, i jedni i drugi su bili iste germanske krvi. Sve te okrutnosti i grozote, katoličko – crkveni velikodostojnici, – fanatični dominikanci i franjevci, su sprovodili u ime ISUSA – ISA a.s., a, u stvarnosti su bili, okoreli Antiisusovci. Kada sada pomislim, na ispod ovih kamenih ploča, na ove jadne ljudske skelete, koje je nekada Svedržitelj i Tvorac Veličanstvenoga Svemira, zaodjenuo mesom i krvlju, oformio ih u savršena stvorenja, smilovao im se, te im podario razum, a, oni su postali, najveći nezahvalnici, lažljivci, ubice i falsifikatori ISUSA i njegovog od Boga nadahnutog nauka. I, tako je to bilo, sve dok u Bremenu, milošću Gospodara, nije zasijalo svjetlo: svjetlo, prave, istinske vjere; vjere u jednog Tvorca svih svjetova, koji je Gospodar i Vladar svega, Tvorca, koji se jedini obožava, bez pridruživanja druga. Svjetlo vjere u Božiju jedinost! Neugasiva iskra, kojom Samilosni Svedržitelj, obasjava danas, više od jedne milijarde duša, skrušenih i Jednom Bogu, pokornih evangelista!. ——
Odabrao sam najidiličnije mjesto, gdje se mogu najbolje opustiti i pokušati prvo sebi, a onda i svima drugima, odgonetnuti, kako se je jedna nadnaravna Kuranska mudžiza, transformisala u svijest, jednog od najvećih Reformatora, ljudske povijesti, MARTINA LUTHERA. Kutak je zaista, skrovit, egzotičan, impresivan, inspirativan, tajnovit, zaista prava oaza mira. Smješten je između samog Sankt Petri Doma i ” Di Glocke”, najveće koncertne dvorane u Evropi i nosi naziv “Bibelgarten”, što u prijevodu na bosanskom, znači biblijska bašča. Sjedoh u hladovini, jedinog smokvinog drveta, i odmah mi pade na um, kako je prva odjeća Adema a.s. i Have, u ovom pojavnom svijetu bila od ovih raskošnih smokvinih listova. Čudne li simbolike ovog drveta!: dok smokvino drvo, donese prvi plod, treba proteći par godina; a, i sam je Isus, ISAa.s., čija je svaka propovijed bila u parabolama, zemaljskim pričama s nebeskim značenjem, isticao smokvine, reproduktivne osobine, te hrabrio vjernike, da ne gube nadu, u ono sto treba doći.
Luteransko-Evagelistički, Sankt Petri Dom, je bio pun kao šibica, a iz njene čarobne unutrašnjosti do mene je dopiralo, virtuozno muziciranje sopranistkinje Katharine Engels, i pijaniste Manfreda Schümera, koje me je inspirisalo iznad svega, dok je veliki umjetnik, Michael Harkämper, zanosno recitirao stihove Alberta Moravia. I najzad, na scenu je stupio koncertni orkestar, na daleko čuvenog soliste iz Berlina, Tobias Bernda, koji je veličanstveno izvodio djela, besmrtnih stvaralaca: Johann Sebastian Bacha, Felix Mendelssohn Bartholdya, Louis James Alfreda, Lefébury-Welya, i Leon Boellmanna. Fantastične izvedbe, ovih genijalnih skladbi, djelotvorno su djelovale, na moj um, koji je poslušno reagovao na svaku frekvenciju, ovih za mene, mistično, nadnaravnih skladbi. A, onda je, na daleko čuvena, operska diva, Bernda Rae, koja je inace , na “Juilliard School u New York”, studirala klasičnu muziku, i jedan od najvećih soprana u istoriji opere, koja je karijeru započela s velikim uspjehom i pjevala na najvećim svjetskim operskim scenama uloge dramskog, lirskog i kolorauturnog karaktera, počela pjevati stihove pjesme, Martina Luthera:
“Wir glauben all an einen Gott,
Schöpfer Himmels und der Erden”
(Mi vjerujemo svi u jednog Boga
Tvorca nebesa i zemlje”) – Nakon što sam iz grla, ove fascinantne umjetnice, čiji je glas bio mehkan i zavodljiv, čuo ove stihove, intuitivno sam po milioniti put došao do očite spoznaje, prije nego sam je prihvatio bilo kakvim i kojim racionalnim dokazom, a ima ih bezbroj : da je ALLAH(dz.s.) samo jedan, bez tvorca i uzročnika: te i ako sam u avliji, jednog od najvećih protestantsko – luteransko- evangelističkih hramova Evrope, izgovorih; La ilahe illallah Muhammedun Resulullah!
Kako i kojim se je čudom, u duši, jednog od najvećih hrišćanskih reformatora, u povijesti ljudske civilizacije, Martin Luthera , začela misao o Jednom Jedinom Tvorcu, svih svjetova, koji je Gospodar i Vladar svega, Koji ne treba posrednika na relaciji Bog – čovjek; nećemo zasigurno, ni pouzdano nikada saznati. Jedna od njegovih osnovnih vlastitih koncepcija je: da crkva nije posrednik između čovjeka i Boga, jer unutarnju religioznost daje neposredno sam Bog. Njegove poznate četiri pretpostavke kojima je obuhvatio reformacijski nauk povratka na izvorno, kršćanstvo, su do u tančine identične, sa četiri osnovne pretpostavke islamske filozofske i teološke misli: na kojima se temelji vjerovanje u jednog Boga. Jeli to sve slučajnost!? Njegova vjerska reformacija duboko je utjecala na političke, ekonomske, obrazovne i jezične prilike u svijetu što ga je učinilo jednom od najvažnijih figura europske povijesti. Nezamislivo je, da Martin Luther, koji je svestrano, a posebno lingvistički, bio obrazovan i nadaren, te da je INDŽIL, kao i stari zavjet, prevodio sa hebrejskog, grčkog, latinskog i španskog jezika, a, da mu nije bio poznat, prijevod časnog Kurana, na latinskom, španskom ili grčkom jeziku! Svakako nezamislivo! Martin Luther je i tekako bio inspirisan Kuranom, čije su Objave bile od presudnog značaja, u njegovom odlučnom raskidu, sa katoličanstvom: samo što on to nije imao smjelosti, tada javno priznati. A, prijevoda Kurana na latinskom, bilo je još par stoljeća, prije rođenja Martina Luthera: 1143. od Petrus Venerabilisa, engleza Robert von Kettona, krštenog Jevreja Petrus Alfonsia, monaha Mönch Hermann von Carinthia, kao od Saracena Mohammeda iz Španije i Peter von Poitiersa, čije je izdanje Kurana stilistički, bilo izvanredno urađeno. Podsticaj za reformaciju, Martin Luther je mogao naći, samo u pravoj i poslednjoj Božanskoj Objavi, Kuranu. Kako!? Evo objašnjenja:
–13. Ar-Ra'd – Grom
Medina – 43 ajeta – KUR'AN
Bismillahi rrahmani rrahim -U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!-
-I. Elif Lam Mim Ra. Ovo su ajeti Knjige! A ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina je, ali većina ljudi neće da vjeruje. –
Bilo je to u Stotternheimu, 2. Jula 1505. u idiličnom selu, udaljenom tri kilometra, sjeverno od grada Erfurta u pokrajini Thüringen. Vladala je duboka i mračna noć. Mladi i ambiziozni student pravnih znanosti, Martin Luther se vraćao iz posjete njegovim roditeljima. Bio je sam, i nikada nije mogao ni naslutiti, ono, što će mu se dogoditi, u narednih par trenutaka. Livada, po kojoj je gazio, bila je beskrajno duga, i cijeli vazduh je bio ispunjen, opojnim mirisom, nepokošene mlade trave i livadskog cvijeća. Svoje oči je usmjerio prema nebu, koje je bilo prekriveno, ogromnim, debelim crnim oblacima, iz kojih su se vec počele slijevati kapi, tople julske kiše. Od silne tame, koja se je bila spustila na livadsko tle, on nije mogao vidjeti, ni prst ispred oka. A, onda bljesak munje, čiji je intenzitet jačine svjetlosti, bio tako snažan, obasja livadu, tako da je Luther, mogao jasno raspoznati i boje livadskog cvijeća, dok se pražnjenje oblaka odvijalo u odvojenim uzastopnim udarima groma, koji su udarali jedan za drugim u vremenskim razmacima od nekoliko stotina dijelova sekunde, i žestoko udarali, svuda okolo njega, ali je Božijom milošću, on bio pošteđen. Munje, svjetlice i udar gromova, nijesu prestajali, kao da su nebo i zemlja bili u plamenu. Prizor je bio apokaliptičan, a Lutherom je već ovladao smrtni strah. U, tom momentu, on podiže ruke prema nebu i poče molećivim glasom: ” O, Minervo, boginjo mudrosti, tvoj Zevs je večeras postao bestijalan: ne daj mu više ni jednu, svjetlicu u ruke, kojom bi me mogao ubiti!”. Podiže opet oči prema nebu, i u strahu mu se pogled prikova za oblak, poput ogromnog crnog lijevka, iz kojeg se je munja, u vidu varnice, trasera, usmjerila tačno prema njemu, prešla je krivudajući izvjestan put, i zastala: kao da ga je tražila; Martin je imao strah, kao da se je sreo oči u oči, sa zmijom otrovnicom. Svjetlica je nastavila svoju putanju u smjeru smrtno uplašenog Luthera, i kada je bila na odstojanju samo par desetina metara od njega, neopisivo jak intenzitet svjetlosti, koja se je treptajem oka, transformisala iz ljubičaste, u nježno zelenu, i naposletku u svijetlo plavu boju, obasja kao u sred bijela dana, sve oko njega, dok su strahoviti udari groma, spržili sve u njegovoj neposrednoj blizini. Usmjerio je pogled, prema ljubičasto-sivom nebu, i vidio, kako bijelo svjetleći traser izlazi iz jednog oblaka i munjevitom brzinom prelazi u drugi oblak, i u njemu izaziva prasak, od čijeg je silovitog zvuka , podrhtavala cijela vasiona. Martin Luther je pao koljenima na zemlju, čelom dotakao, mirisno livadsko tle i zaplakao: ” Bože, ja ovo više izdržati ne mogu!” – A, onda, oko stotinu vertikalno paraleno poređanih svjetlećih munja, svijetlo- bijelih trasera, su pošli u pravcu, bespomoćnog Luthera: mislio je da mu nema spasa; a, zatim se odjednom, pojavi vjetar, koji je svom silinom potiskivao svjetleće munje, koje su za malo spržile jadnoga Luthera, i koje su se u vidu predivne svjetleće zavese, lelujale po nebeskoj ljubičastoj pozadini. ” O, Bože!”, uzviknu radosno Luther. Njegovo ” O, Bože!”, kao eho je odjekivalo ljubičastim nebeskim prostranstvom. Za trenutak je zavladala tišina: i kao, da su čitavom vasionom, zavladali neopisivi mir i spokojstvo. Lutherove oči su bile usmjerene prema nebeskom ljubičastom platnu, iz čijih se je dubina čuo jasan glas:
– ” On vam pokazuje munju da se uplašite i ponadate, i On stvara teške oblake!” – ” I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleki, iz strahopoštovanja prema Njemu; On šalje gromove i udara njima koga hoće – i opet oni raspravljaju o Allahu, a On sve može!” – ” Samo se Njemu možete moliti! A oni kojima se pored Njega mole – neće im se odazvati, kao što ni voda neće stići u usta onome koji prema njoj samo dlanove svoje pruži; molitva nevjernika je stvar izgubljena”. ( KUR'AN – 13. Ar-Ra'd – Grom)
– Najzad Luther je razumio Nebesku Poruku, te opet dotakao čelom livadsko tle, i obećao: ” Samo ću se Tebi moliti, o Gospodaru Veličanstvenoga Svemira!” i nikada se više neću moliti, ni Minervi, niti bilo kojem lažnom bogu!”, i dodao; “O, Gospodaru, Tebi, nije niko ravan!”, a, zatim je ostao klečeći, i s najvećom pažnjom očekivao nastavak poruke:
– “On zna nevidljivi i vidljivi svijet, On je Veličanstveni i Uzvišeni” – ” Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni”. – ” A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Allahu, iako su se na to čvrsto obavezali, i kidaju ono što je Allah naredio da se poštuje, i čine nered na zemlji – njih čeka prokletstvo i najgore prebivalište! – “Allah je dokidao šta je htio, a ostavljao šta je htio; u Njega je Glavna knjiga.- “Bilo da ti pokažemo dio onoga čime im prijetimo bilo da ti život oduzmemo, tvoje je da objavljuješ, a Naše da tražimo polaganje računa”. ( KUR'AN – 13. Ar-Ra'd – Grom)
Nakon, saslušane Nebeske Poruke, Martin Luther, sav ozaren, ljubičastom svjetlošću, hitro se uspravi, dok loptasta munja, u obliku jedne male svetleće sfere, žuto-narandžaste boje, okruži oko njega par puta, provijuga, kroz njegove, prema nebu ispružene duge prste, i nevjerovatnom brzinom, hiljaditog djelića sekunde, odluta u nebeska ljubičasta prostranstva. – Luther je reagovao na poslanu poruku, i jos jednom čvrsto obećao: ” O, Uzvišeni Gospodaru, prije, nego što budem, polagao račune, pred Tobom, za sva moja ovozemaljska djela i nedjela, učiniću sve, što bude u snazi mojeg duha, da svjetlo, Tvoje Veličanstvene Vjere, obasja milione duša. O, Ti, Milostivi: čuj mene, Tvojeg poniznog roba, koji Te, veliča i slavi. Gospodaru, Uzvišenoga Prijestolja: iskušao Si me, večeras, strašnim munjama i gromovima, i iz Tvoje velike samilosti prema Tvojem ništavnom robu, spasio moj život, i odagnao smrtni strah od mene. Od, ovog trena, ja, postajem istinski vjernik. Vjerujem, da je kod Tebe Glavna Knjiga, a, da neki, mijenjaju i krive smisao i riječi Božije Objave. Znam, da TI, nećes izmijeniti, jadno stanje, ovog grešnog naroda, koji je ogrezao u krivovjerje, dok ga on, sam, ne izmijeni, ali, ja, od ovog časa, neću imati samilosti, prema crkvenim moćnicima, Antiisusovcima, koji vode razuzdan život, i ja ću spriječiti tu moralnu propast, naroda, koji je u zabludi, time što ću, sve vratiti, na čvrste temelje, istinskoga nauka, Isusove, ISAa.s., vjere”. –
Najzad, Stotternheim, nepregledno, duga i ravna poljana, nadomak Erfurta, ukrašena, cvijetno-zeleno-travnim mirisavim tepihom, zasijala je u svoj svojoj, krasoti. Nebo, kao da je, nakon samo prije par trenutaka, apokaliptičnog, strašnog prizora, bilo preporođeno: imalo je savršeno, staklenasto-svijetlo-plavu farbu, a zvijezde na njemu, su bile kristalno jasne. ZA MARTINA LUTHERA, začetnika protestanske reformacije, nije bilo više nikakve dileme: ” Od ovoga časa moja misija će početi, i ništa me, osim Uzvišenog Gospodara, neće, pokolebati i zaustaviti”, rekao je sam sebi Martin Luther. Svojim smjelim naukom, izazvao je gnjev i samog pape, koji je 1520. izdao bulu, Exsurge domini, kojom je osudio 41. navodnu Lutherovu zabludu, naredio spaljivanje njegovih knjiga, te mu dao 60 dana da mu se podčini. Luther nimalo dirnut tom bulom, baca je u oganj, odnosno spaljuje skupa sa spisima onih koji su podržavali papinu nadležnost pred skupinom profesora, studenata i građana Wittenberga 10. decembra te iste godine. Time on jasno pokazuje da raskida sa Rimom. Papi je Luther poslao sledeću poruku: ” Mislim da tko god je tvorac te Bule, on je pravi antikrist… Ali ja ti kažem antikriste, da Luther koji je naučio da se bori, neće se dati zaplašiti tvojim praznim Bulama, jer je on navikao da pravi razliku između komada papira i svemoguće Božje riječi, a i neću nikada, prekršiti moj zavjet, koji sam dao Svevišnjem, one noći, noći munja i gromova, na rajskom Stotternheimskom polju, i nikada neću ići protiv svoje savjesti”.
Martin Luther je rođen i odrastao u hrišćanskoj familiji, i niko razuman, nije mogao očekivati, od njega, pogotovu, ne tada, da on javno propovijeda Islam-iskrenu predanost Svevišnjem, a i ostaće za uvijek vječita tajna, kada je Luther po prvi put, došao u doticaj s Kuranom?: dali je to bilo, prije noći ” MUNJA I GROMOVA”, noći ” STRAHA I BOŽIJE SAMILOSTI”, na Stotternheimskom polju?. Ako je to bilo prije te sudbonosne noći, onda je Lutheru bilo posve jasno, da je Božija kocka bačena na njega, da na njemu leži zapravo, Božija naredba i odgovornost, da odlučno, iskorijeni zablude u hrišćanskoj zajednici. A, ako Luther, nije prije te sudbonosne noći, imao priliku, da pročita ni najveličanstvenije poglavlje Kurana, EL – Fatih, siguran sam, da je, nakon vizije, koju je imao, i te kako tragao, te da nije imao mira sve, dok nije pronašao, gdje se skriva nadnaravna Mudžiza, 13. Ar-Ra'd – Grom, koja se je u noći 2. Jula 1505. na Stotternheimskom polju, obistinila. Za mudrog Luthera, ta noć je bila, noć Božije Samilosti, Božijeg Otkrovenja i Poruke. Čak, da je tada, u srednjem vijeku, Martin Luther, poznavao fenomen, atmosferskog pražnjenja, i da je mogao samog sebe, kojim čudom, pretvoriti u radioaktivni izvor od sto hiljada kirija, nebi mogao razelektrisati stotine gromova, koji su sijevali u pravcu njega. A, te noći, nijesu sijevale strašne munje i udarali gromovi, tek onako, radi bjesnila i iz ćeifa, niti je Dragi Bog, sebi pravio razonodu, apokaliptičkim strašnim prizorima: bila je to smišljena i mudra komunikacija, Svevišnjeg, sa, mladim augustincem, Lutherom, razboritoga duha, koji je svojim nadprosječnim intelektom, otkrio pravo, značenje, nadnaravne Kuranske Mudžize. Iz, srednjevjekovnih arhiva, originalnih spisa, Martina Luthera, i njegovih savremenika, sljedbenika, a, koji su čuvani i skrivani u najvećoj tajnosti, i pod najstrožijem nadzoru, preneseni iz Bremena i predati na ruke mladoj švedskoj kraljici Christini, može se saznati, ako ništa drugo, bar naslutiti, da je “”NOĆ MUNJA I GROMOVA” na Stotternheimskom polju, bila zapravo, obistinjenje Kuranske Mudžize, Ar-Ra'd – Grom, pomoću koje će Wittenberski teolog, Martin Luther, sprovesti revolucionarnu reformaciju, u Hrišćanstvu. Wittenberski Reformator je, nakon sudbonosne noći, javno obznanio svim njegovim saradnicima, da je na Stotternheimskom polju imao viziju nečeg Onostranog, te, da, ni po cijenu života, ne smije odustati od ostvarenja cilja, čiju je realizaciju obećao, te noci, SVEVIŠNJEM. O primjesama idolopoklonstva, te o zastranjenosti i u judejstvu i hrišćanstvu, Luther je mogao saznati samo iz Kurana ili INDŽILA, odnosno Evanđelja po Barnabi, učenika ISUSOVOG – ISAa.s., kojeg su zvali SIN UTJEHE. Iz, autentičnih spisa Dr. Luthera, i drugih evangelističkih propovijednika, a koji se i danas negdje u Švedskoj, možda u Stokholmu, čuvaju, kao najveća sveta tajna, se zna: da je Luther posjedovao i izučavao Kuran, preveden na latinskom, te da ga je strogo skrivao, u raskošno ukrašenom, povezu, bez naslova na njemu, i sa križom na koricama; svakako je morao biti obazriv, jer i onako je papa, pripremao lomaču, za neustrašivog reformatora. Bremen je sa Švedskom bio u ratu: i, to 1654. i 1666 godine. Na švedskom tronu se tada nalazila mlada i zanosna Christina, kćerka kralja, Gustav II. Adolfa, velika ljubiteljica znanosti i umjetnosti. Bila je gorljiva katolkinja, i fanatično se suprotstavljala, širenju evangelizma u Bremenu, a, iz pouzdanih izvora je došla do saznanja, da se u Bremenu, u katoličkom klosteru, Katharinenkloster, nalaze važni evangelistički spisi, među kojima je časni Kuran, i Evanđelje, INDŽIL po Barnabi, koji su izvršili bitan uticaj na Martina Luthera, i bez kojih, on vjerovatno nikada, nebi došao, na reformatorsku ideju. Kraljica Christina, je čak obećala, da će se odreći teritorijalnih pretenzija prema Bremenu, i njegovoj morskoj obali, ako joj liferuju traženo blago. Gubitak teritorija je, za nju bio manje bolan, negoli da doživi, da cijela Švedska postane evangelistička. Namjera joj je uspjela, četiri hiljade evangelističkih spisa, u oko stotinu buradi, prevezeno je u strogoj tajnosti, pomorskim putem, i predato na ruke mladoj švedskoj kraljici. DALI JE GORLJIVA KATOLKINJA I MLADA I AMBIZIOZNA KRALJICA CHRISTINA USPJELA ZAŠTITITI ŠVEDSKU OD NOVOG EVANGELISTIČKOG DUHA!?: NIJE! – Danas su u Švedskoj, najmnogobrojniji pripadnici, evangelističke-lutheranske Švedske crkve, ciji je duhovni centar: Luteransko- evangelistička Katharinen crkva u Stokholmu; dok je na drugom mjestu najzastupljenija muslimanska vjerska zajednica; iji duhovni centar, simbolizuje impresivno, arhitektonsko zdanje; -Ahmadiyya Mahmood Džamija , u Malmeu. – Interesantno! – Nijeli možda neko, nakon smrti kraljice Christine, otvarao stranice, skrivenog Kurana i danas još uvijek zabranjenog INDŽILA, po Barnabi!?.
Reformator ili čarobnjak? – Heinrich von Zütphen, najplemenitiji um u povijesti luteranskog hrišćanstva je , kao mučenik završio na lomači
- Novembra 1522, u gradu na Weseru, Bremenu, pojavio se je nizozemski, evangelistički propovjednik, Heinrich von Zütphen: on potiče iz gradića Zütphen, koji leži na Ysselu, a, 1508. je došao na novoosnovani Univerzitet u Wittenbergu, na kome je već Luther bio profesor teologije. Propovijedao je širom Nizozemske, kao i u Antwerpenu, gdje je gorljivo pripovijedao istinu o Evanđelju po Barnabi, koja je stoljećima bila skrivana, a primjerak, baš tog originalnog Evanđelja, pisanog rukom Barnabe, skrivao se tada u Antwerpu ( Acia Sanctorum, Boland Junii, tom II; stranice 422 i 455). Da bi izbjegao lomaču, Heinrich bježi preko Holandije i Westfalena i dolazi u Bremen. Iz sačuvanih spisa, toga doba, o tom događaju, koji odslikavaju, jedan od najspektakularnijih djelića, istorije Bremena, stoji: da se je u Bremenu 9. Novembra, 1522. iznenada pojavio mladi monah, fascinantno savršene ljepote i mudrosti, da je svaki onaj, koji je imao priliku, da ga vidi i čuje, ostajao, bez daha. Jedni, kojima je monahov nauk, o jednom, jedinom Bogu, legao na srce, govorili su: da je on anđeo, kojeg je sami Bog poslao, da im otkrije istinu, o pravom Bogu; dok su fanatični franjevci govorili: da je on sotona, u savršeno lijepom obličju, poslat da bi zaveo mase, i uništio dogmu o trojstvu. – Heinrich je bio jedan od najpobožnijih i najučevnijih evangelističkih propovijednika, koji je neustrašivo, Božiju riječ, glasno i jasno propovijedao. Broj sljedbenika, se je sa svakom propovijedi uvećavao nevjerovatno brzo. Čitav grad Bremen je bio pokrenut monahovim riječima, zbog čega su svi zajedno potrčali k St. Ansgarii crkvi da ga vide i cuju, tako da bi oni jedva mogli stati tamo. Njegove riječi su imale moć, jer su doticale srce. Potom bi se Heinrich popeo na mjesto odakle bi sveštenici imali običaj da govore, i davši znak rukom za tišinu, magnetičnom snagom, svojeg duha bi otpočeo: “Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je od svoje dobrote i milosti htio da stvori svoja stvorenja, da bi ga oni slavili. Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je stvorio čovjeka od ilovače, od zemlje, i postavio ga nad njegovim djelima. Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je izvukao čovjeka iz dzeneta jer je prekršio Njegovo sveto pravilo. Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je s milosrđem gledao na suze Adema i Have, praroditelja ljudske vrste. Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je pravedno kaznio Kajina za bratoubojstvo, poslao potop na zemlju, spalio tri zla grada, spržio Egipat, potopio faraona u Crvenom moru, razbacao neprijatelje njegovih ljudi, kaznio nevjernike i kaznio one koji se ne kaju”. A, onda bi u znak tišine, podigao svoju ruku, koja je par trenutaka ostala ukočena u vazduhu, i potom bi zanosno nastavio:” “Ali braćo, šta mi činimo danas da mi ne bismo bili kažnjeni za naše grijehe?” – I, sa najvećom žestinom bi prekorio narod zato što su oni zaboravili riječ Božiju, i odali se samo taštini; on je prekorio svećanike zbog njihovog zanemarivanja službe Božije i zbog njihove svjetovne pohlepnosti; on je prekorio i samog papu, jer je propovijedao uzaludnu dogmu i napustio zakon Božiji; jer je učinio zakon Božiji neefikasnim putem svojih tradicija, te ga je nazvao Antikristom. Na takav način je nizozemski monah govorio narodu da su svi plakali od najmanjeg do najvećeg, izuzev samo onih svećenika i vođa koji su tog dana začeli mržnju protiv Heinricha Zütphena što je tako govorio protiv njih. Oni su razmišljali o njegovoj smrti. Kad je propovijed bila završena, Heinrich bi napustio Ansgarii zamak ; a za njim bi se uputila masa svijeta koja ga je slijedila. A fanatični franjevci i dominikanci su međusobno govorili zlo o mladom, harizmatičnom luteranskom propovjedniku.
Kako je Amalia-Laura, germanka anđeoske ljepote, na Mahndorf jezeru, primila evangelistički nauk, te postala monoteistkinja
Jednog božanstvenog julskog jutra, 1523. Luteranac, Heinrich Zütphen, opazivši u duši želju fanatičnih katolika- franjevaca, ode na jezero Mahndorf, u okolini Bremena radi molitve. Pošto je proveo čitavo jutro u molitvi, nešto, oko podne, Heinrich, moleći se reče: “O Gospode, ja znam da me franjevci mrze, a i da su naumili da ubiju mene, tvog slugu; zato Gospode Bože svemogući i milosrdni, u milosrđu čuj molitve tvog sluge i spasi me od njihovih zamki, jer Ti si moj spas. Ti znaš Gospodaru da ja, Tvoj sluga tražim samo Tebe o Gospode, i govorim i propovijedam Tvoju riječ; jer Tvoja riječ je istina koja vječno traje”. Nakon molitve, Heinrich svuče odeću sa sebe, izuzev duge košulje, od finoga bijeloga, indijskog svilenog platna, koja je padala skoro do njegovih koljena, i zaroni u dubine modro-zelenog Mahndorf jezera. Kada je izronio, imao je šta i vidjeti: Na obali, pored knjige Evanđelja- Indžila, prema opisu Barnabe, jednog od apostola ISAa.s., kojeg je Heinrich propovijedao; stajalo je božanstveno-savršeno ljudsko biće, u ženskom vidu. Mladi monah, protrlja oči, i nije svojim umom za kratko mogao razabrati; jeli to što vidi; anđeo ili stvarna djevojka savršenog izgleda i ljepote. Bila je vitka i visoka, a perfektno uravnotežena forma i struktura, njenog vitkog tijela, ostavila je mladog monaha bez daha. Pred njenim savršeno lijepim crtama lica, postidjeli bi se i mjesec i zvijezde. Na sebi je imala, dugu plavu haljinu, venecijanskog platna, pripijenu uz njeno vitko tijelo, i na njoj urađenih motiva livadskog cvijeća. Popela se na jedan brežuljak, uz samu obalu jezera, i ne skidajući haljinu sa sebe, kao lasta se izvila, i bućnula se u vodu, i tako doplivala do mladog i od čuda zanesenog monaha. On je pitao: “Ko si!? – Ona mu odgovori: “Ja sam Amalia-Laura, potomkinja hrabrih Štendigera, sa ušća Wesera.
Heinrich Zütphen: Sta hoćeš!?
Amalia-Laura: Fascinirao si me tvojim propovijedima. Evo danima razmišljam o tebi, učitelju, te nisam imala mira, sve dok te ne nađoh. Znam da si veliki pobožnjak, i dok govoriš samnom, ne moraš gledati u moje zanosno lice, da ne upadneš u zamku, ovosvjetskoga grijeha.
Heinrich Zütphen: Ne brini. Tvoja me božanska ljepota ispunjava osećajem prijatnosti, i ona me inspiriše i omogućava mojoj duši da se počne penjati lestvama povratka ka duhovnoj istini. Ja tvoju neopisivu ljepotu, vidim mojim unutrašnjim okom, koje počinje gledati kad se moje spoljašnje oko zaklopi. Ja tvoju ljepotu opažam duhom.
Amalia-Laura: Kako samo govorite lijepo, moj dragi propovjedniče!
Heinrich Zütphen: Odakle si? Ko su tvoji roditelji, i koje si vjere?
Amalia-Laura: Iz Bremena sam, iz četvrti Schlachte. Moj otac je trgovac, koji često putuje u Veneciju, a moja majka plete čarobno lijepe vijence, od suncokreta i drugog livadskog cvijeća. U meni, kao i u mojim roditeljima, teče krv hrabrih Štedingera. Mi smo vjerovali u božanstvenost nebeskih tijela: Sunca, Mjeseca a i zvijezda, te smatramo, da oni utječu na naše živote i određuju nam sudbinu. Otac mi rado priča o našim idolima, ali kada je samo crna noć svjedok, jer se plašimo da neko ne sazna za našu vjeru. Ja kući skrivam kip koji je u liku brzog germanskog konja, koji simbolizuje boga snage i vještine, pa su ga ratnici, Štedingeri posebno poštovali. Ispod mojeg jastuka, je kip kojeg moj otac posebno obožava: On je u liku lava. Mi vjerujemo, da je on gospodar života i smrti. Njemu su se klanjali svi moji preci prije odlaska u bitku. Moja majka skriva u sanduku, kip napravljen u liku žene bujnih grudi, i to je božica plodnosti.
Heinrich Zütphen: I, šta se dogodilo sa tvojim precima? Gdje su danas oni.
Amalia-Laura: Štedingeri, moji divni preci, bili su nekada brojni. Bili su najbolji građevinari, najbolji zanatlije i najbolji ratnici. Žene Štedingera su bile najljepše žene i najinventivnijeg duha. Bili smo na glasu, i izazivali i divljenje i zavist. Katolicka crkva je htjela nas na silu u njihovu vjeru prevesti, i mi nismo poklekli pod njihovim pritiskom. A, onda nas je Synod iz Bremena optužio, da mi ne respektujemo, njihove sakramente i i njihovo komplikovano trojstvo. Govorili su: da smo mi čarobnjaci, da palimo njihove crkve i ubijamo njihove sveštenike; sto je bila laž i potvora. A, onda su Papa Gregor IX i car Friedrich II, 27. Maja 1234 poveli križarski rat protiv Štedingera. Križarske horde iz cijele Evrope su pošle na goloruke ali hrabre Štedingere. Zlikovci su pjevali smrtnu pjesmu: ” Media in vita in morte sumus!” i za par dana izmasakrirali i spalili par hiljada muškaraca, žena i djece. Naša su naselja sravnili s temeljom i naša bogatstva opljačkali i plijen podijelili. Eto, to su uradili u ime njihove svete vjere. Preživjela je bila samo jedna familija, iz koje ja potičem. I moji roditelji i ja čuvamo još uvijek, u srcu, našu divnu religiju.
Heinrich Zütphen: Antikristi! Antikristi! ( uzvikivao je Heinrich Zütphen) Onaj ko ubija nedužne u ime vjere, taj nema Boga u duši. Tvoja religija, ma koliko bila idolopoklonička je sa jedne strane ljubka, interesantna, i to je bilo traganje tvojih predaka za pravim Božijim Bićem. Tragali ste, ali Ga niste otkrili i traganje vas je odvelo na krivi put. Ne možete se klanjati kipovima, kao stvoriteljima, a oni su sami stvoreni. Mi sledbenici svetog nauka, našega velikog učitelja Martina Luthera, da smo tada bili u prilici, mogli smo sa samo jednom propovijedi, reformisati vašu religiju i dovesti vas do prave spoznaje, bez kapi krvi: JER U VJERI NEMA PRISILE. Slušaj me dobro Marija-Laura! Bog koga stvorim i tražim od njega da stvara šta ja želim!? To zdrav razum ne prihvaća! Niti su tvoji kipovi, ni kip germanskog konja, ni kip mudrosti i plodnosti bogovi. Niti sam ja Bog, a ni ti. Nismo sebe sami stvorili, niti smo stvoreni ni iz čega. Iza svih ovih stvari je Svemogući Bog koji ih je stvorio, i njih , i mene, i tebe, i sve druge stvari.
Amalia-Laura: O, moj dragi, premudri, lijepi propovjedniče! Uvedi me u tajne, tvoje lijepe čudesne vjere, pa ću je svim svojim srcem prigrliti. Znaš, da često i sama razmišljam: Odakle sve ovo, i odakle sam i sama došla!? Gdje idem? Šta je početak? Đta je “kraj”? Pomislim, da moj život nije počeo rođenjem, da završio smrću.
Heinrich Zütphen: Čuj me, ti, Amelia-Laura, ti koja svim osjetilima upijaš čistu i čudesnu vodu ovog magičnog Mahndorfskog jezera! ( Heinrich svojim dugim prstima dotače čelo Amelie Laure, pređe preko njenih dugih trepavica, i nježno dotače prefinjene crte njenog nosa, i tako je kroz njeno lice božanstvene ljepote i sjaja, projicirao, svoj čudesan magnetizam) Šta si ti bila, prije nego si bila rođena?
Amalia-Laura: Ne znam.
Heinrich Zütphen: Bila si embrion u majčinoj utrobi.
Amalia-Laura: A prije no što sam postala embrion?
Heinrich Zütphen: A prije nego što si postala embrion, bila si sperma u očevim leđima.
Amalia-Laura: A, prije toga?
Heinrich Zütphen: A, prije toga si bila krv, koja je tekla u venama tvojeg oca.
Amalia-Laura: A, kako je ona nastala?
Heinrich Zütphen: Ona je nasatala od hrane koju je tvoj otac pojeo, a ova je nikla iz zemlje, ili životinja koja se hrani biljkama. To su faze, kroz koje si prošla, prije rođenja, a o kojima ti nijesi ništa znala. Pa kako ćeš stvoriti sama sebe sa svojim razumom i voljom, a postajala si, prije nego što si imala i razum i volju. Jesili ti ta koja si stvorila sebe u utrobi tvoje majke? Jesili ti izabrala ženu, koja će biti tvoja majka? Jesili ti dovela ženu, koja će te izvesti iz utrobe tvoje majke? Jesili onda stvorena iz ničeg, bez Stvoritelja? Jesili ti onda stvorila ova stvorenja, koja su bila prije tebe: planine, ovo jezero, Sunce i ovaj svekoliki Univerzum?
Amalia-Laura: Ne, to je apsurdno, to je nemoguće, moj propovjedniče.
Amalia- Laura se sa divljenjem, zagleda u monahove božanstveno čarobne plave oči, i kada osjeti svu magičnu moć njegovih riječi, i tišinu Mahndorfskog jezera, shvati da se je sastavila sa sobom, s Bogom. U tom trenutku osjetila je i sveprisutnost i onog božanskog u sebi. I, dok sklopi njene ruke, oko vrata nizozemskog mladog monaha, sa predivnim osmijehom, na njenom prekrasnom licu izgovori: Vjerujem svim svojim srcem i dušom, da je Uzvišeni Stvoritelj, o kojem mi ti govoriš, samo Jedan, i da Mu nije niko ravan!
Fascinantni nizozemski monah Heinrich Zütphen je okončao svoj mladi život pod najgroznijim mukama
“28. Novembra, 1524 Heinrich Zütphen je napustio Bremen i pošao za Meldorf u Dithmarschen, da bi propovijedao. Pred masom svijeta, na koju je Heinrich djelovao magnetičkom moći, kao i uvijek, podigao bi ruku u znak pažnje, i kao jedan od najgorljivijih retoričara u povijesti hrišćanstva otpočeo: Bog je dobro bez kojeg ništa nema dobro; Bog je biće bez kog nema ništa što jest; Bog je život bez kog nema ničeg što živi; tako velik da on ispunjava sve i svugdje je. On sam nema nikog sebi ravnog. On nije imao početka, niti će On ikad imati kraj, ali On je svemu dao početak, i svemu će On dati kraj. On nema oca niti majku; On nema sinova, niti braće, niti drugova. I zato što Bog nema tijelo, On ne jede, ne spava, ne umire, ne hoda, ne kreće se, nego postoji vjećno bez ljudske sličnosti, jer on je bestjelesan, nesastavljen, nematerijalan, od najprostije supstanice. On je tako dobar da voli samo dobrotu; On je tako pravedan, da kad On kažnjava ili prašta, to ne može biti proturiječno”.
9.Dezembra, iste godine, u Hemmingstadt kod Meldorfa, nekoliko hiljada fanatičnih franjevaca i dominikanaca, sačekali su Heinrich Zütphena, nakon njegove propovijedi, vezali ga konju o rep, na najsvirepiji mogući način su ga ponižavali i mučili, dok ga nisu doveli na glavni gradski trg, na kojem je bila pripremljena lomača, visoka nekoliko desetina metara. Prislonili su ga potom uz jedno stepenište, vezali ga, i položili su ga na lomaču, koja za čudo božije nije htjela da gori. Posto su fanatični zlikovci vidjeli, da ni vatra neće mladoga monaha, maljem su razdrobili njegovu glavu, koju su potom odsjekli, kao i i sve druge dijelove tijela, odvojili jedne od drugih, pripremili su manju lomaču, na kojoj su spalili njegovo rasčerečeno mučeničko tijelo.
Ustadoh, da bih napustio biblijski garten, a uz put mi dođe na um, kako je lijepa Amalia-Laura, u sred Mahndorfskog jezera, pred nizozemskim monahom, Heinrich Zütphenom svjedočila: jezikom očitovala i srcem prihvatila nadnaravnu Kuransku Mudžizu, da je Gospodar Uzvišenog Prijestolja samo Jedan i da Mu niko nije ravan, te i ja po ko zna koji put posvjedočih: EŠHEDDU EN LA ILLAHE ILALLAH VE EŠHEDDU ENNE MUHAMMEDEN ABDUHU VE RESULUHU.
