1. Jedna od grešaka koju zapadnjaci lažno plasiraju po svijetu jeste da je francuska revolucija, koja se desila prije 200 godina, ta koja je iznjedrila proklamaciju o ljudskim pravima, čija se parola može svesti na tri riječi: bratstvo, sloboda i jednakost, a isti slučaj je i sa Ugovorom o Ljudskim Pravima, kojeg su Ujedinjene Nacije proklamovale prije 35 godina odprilike, kao nadogradnju francuske proklamacije o ljudskim pravima, i dopune nekih njenih nedostataka.
2. Činjenica koju svaki musliman mora znati jeste ta da je Islam bio taj koji je u potpunosti proklamovao Ljudska Prava još prije 14 stoljeća – 12 stoljeća prije nego li je francuska proklamovala jedan dio ljudskih prava, i 1380.g., prije UN-ove proklamacije o ljudskim pravima. Dakle prije francuske revolucije i Internacionalne Organizacije zajedno. Islam nije proklamovao ljudska prava za jedan određeni narod, niti za neke ljude mimo ostalih, već su prava proklamovana za sve ljude zajedno. Islam nikoga nije prisilio na njegovo prihvatanje, već je proglasio da je sloboda vjere zagarantovana u hladu islamskog bajraka. Allahov Poslanik s.a.w.s., se nije odazavo pozivu Tufejla b. Amra el-Devmija, onda kada ga je pozivao da silom utjera njegov narod u islam, rekavši mu: „Vrati se svome narodu, pazi ih i budi blag prema njima!“ Allahovom Poslaniku s.a.w.s., druge prilike dolazi ashab iz Medine i pita ga je li mu dozvoljeno da svoje roditelje silom prevede na islam – zbog čega je Allah dž.š., objavio ajet: „Nema prisile u vjeri! Pravi put se jasno razlikuje od krivoga puta!“ (el-Bekara, 256.)
3. Možda će neko reći – ako je ovo stav islama prema slobodi vjeroispovjesti, zbog čega je onda Muhammed s.a.w.s., vodio tolike borbe, i zbog čega su pravovjerne halife imale tolika osvajanja!? Odgovor na ovo pitanje je sljedeći: To nisu bili vojni pohodi radi ugonjenja ljudi silom u islamsku vjeru, čemu nam svjedoče brojna primirja i sporazumi koji su bili zaključivani između Allahovog Poslanika s.a.w.s., i neprijatelja Islama, uvjek kad god bi oni htjeli odustajati od ratovanja, i uz dokaze raznih ugovora i garancija koje su pravovjerne halife, sami od sebe, davali nemuslimanima. Borbe i osvajanja su vođeni samo kao osiguranje da'ave-islamskog poziva, od napada neprijatelja, koji neprestano razmišljaju o tome kako stati na putu da'avi-islamskom pozivu, koristeći se svakom prilikom radi njegovog slabljenja.
4. Islam je taj koji je proklamovao jednakost među ljudima u čovječnosti, pravima i obavezama, i ovu činjenicu je islam potvrdio u brojnim slučajevima – nema prednosti neka rasa nad drugom, niti boja nad drugom, niti bogati nad siromahom! Prednost se davala samo zbog bogobojaznosti i dobrih djela, na polju služenja ljudskom društvu. Allah dž.š., kaže: „O ljudi, mi smo vas stvorili od muškarca i žene, i na nacije i plemena smo vas razdijelili kako bi se međusobno upoznavali. Najčasniji od vas, kod Boga, je onaj koji je najbogobojazniji!“ (el-Hudžurat, 13.)
5. Kako je islam proklamovao princip i pravo na jednakost također je proklamovao i obrazovanje kao pravo svih državljana, toliko da je bio jedinstven u proglašavanju obrazovanja jednom od obaveza svakog čovjeka. Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Stjecanje znanja je obaveza svakog muslimana!“, uz sve ono što govori o posebnom položaju učenih ljudi i njihovoj vrijednosti u odnosu na ostali svijet, nukajući ljude na takmičenje po tom pitanju. Allah dž.š., kaže: „Allah na visoke stepene uzdiže one od vas koji vjeruju kao i one kojima je dato znanje!“ (el-Mudžadela, 11.)
6. Kada je u pitanju socijalna skrb i ljudsko pravo na život dostojan čovjeka – koliko god da je čovjek napredovao u različitim stoljećima, ne možemo naći nešto što je bolje od onoga što je proklamovao islam po ovom pitanju. Islam je obavezao državu na to da se stara o svakom pojedincu unutar nje, i tim povodom je određeno za siromašne i unesrećene četvrtina državnog prihoda od sredstava zekata-poreza.
7. Nakon svega navedenog razumijemo da ono što je proklamovala francuska revolucija, i ono što je proklamovala internacionalna organizacija od ljudskih prava – da ništa od toga nije novo za čovječanstvo , te da je islam nekoliko stoljeća pretekao sve njih po pitanju proklamacije poštivanja i očuvanja ljudskih prava. Možda će neko reći – UN-e su izglasale Ugovor po pitanju ukidanja ropstva, koje u tom periodu gotovo da nije postojalo u svijetu, za razliku od islama koji kad se pojavio ropstvo je bila opšta pojava prisutna na svakome mjestu, pa je mudrost iziskivala da se ropstvo ne ukine odjedanput, već da se poduzmu brojni načini kako bi se ropstvo, malo po malo, ukidalo, poput:
– Sužavanje puteva odvođenja ljudi u ropstvo – kada je se moglo zapasti u ropstvo na više načina, pa je islam ograničio ropstvo samo na ratno zarobljeništvo, neprijatelje islama, nakon što imam (islamska vlast), procjeni da ih treba držati u zarobljeništvu. Ne postupa se sa svim zarobljenicima na isti način.
– Islam omiljava ljudima oslobađanje robova ropstva kao čin približavanja čovjeka Allahu dž.š..
– Oslobađanje roba od ropstva je i otkup za određene grijehe.
– Država ima pravo da iz sredstava zekata svake godine otkupljuje ljude iz ropstva i da ih u ime Allaha dž.š., oslobađa.
– Islam ostavlja opciju i samome robu da se oslobodi od ropstva za određenu svotu imetka, s kojom stiče slobodu isplaćujući je na rate svome vlasniku.
8. Na osnovu svega navedenog primjećujemo kako je islam postavio određene načine koji postepeno vode ukidanju ropstva, kako bi ga u potpunosti iskorijenio, pa zbog svega navedenog pozivam muslimane da razmisle o određivanju dana za posebnu priliku kada bi iskreno i sa punim pravom proslavili islamsku proklamaciju poštivanja ljudskih prava, dičući se islamom kao vjerom, odagnavajući svaku gnusnu laž koja mu je pripisana, prećutati sve navedeno je zulum i nasilje, i zadovoljstvo time je nazadnost, a oboje islam ne prihvata!
Napisao: dr.Abdul-Mun'im el-Behijj
Magazin „el-Arebijj“, br.36.
Prijevod s arapskog jezika:
Sead ef. Jasavić, Plav, Sandžak, CG
