17. August 2018

Na imanju mog rahmetli djeda hadži Fadila Muratovića u selu Piskopovce, imalo je svakakve mivke. Od ranih i kasnih trešanja, džanarika i šljiva (bjelošljiva, požegača, medenica…), preko bijelog i crnog duda, destak sorti jabuka (đula, kabađula, đulica, petrovača, bjelojabuka, kožara, amerikanka, šarenika, slatki delišes, zlatni delišes, divljaka…) pet-šest vrsta oraha (poredanih po veličini ploda od onih malo većih od lješnjaka do krupnih, krupnijih i od oveće jabuke), divlje i domaće lijeske, kupina, malina, borovnica, jagoda… – i više vrsta krušaka – od jerebasme preko medunka, ozime krupške pa sve do PAZARKE! 

Od sveg voća najveće stablo imali su oni krupni orasi i Pazarka. Njena desetak metara visoka krošnja stavljala je zahladak cijelu njivu i veći dio livade na kojoj je djed posijao vještačku djetelinu. 

Svaka vrsta voća imala je svoju sezonu zrijenja, i nekako, bar se nama unučadima činilo, brzo nestajala, dođu trešnje i odu; sazriju šljive i što se ubere za tu heftu-dvije ubere, ostamo opadne i bude hrana ovcama; smjenjuju se jagode, kupine, maline, borovnice jedna za drugom, sazrijevaju i kruške od ranog medunka do ozime kruške, orasi posljednji zriju. I sve takvim ili sličnim redoslijedom. Samo Pazarka traje cijelo ljeto, do kasne jeseni. Njena krošnja vazda nakićena od sunca požutjelim plodovima što se odzodo gledane blješte kao petoljirke i šorvani na nevjesti. Bila je to kruška sa najvećom krošnjom u selu. Djed nikad nikom nije branio, cijelo je selo dolazilo da ubere ili češće pokupi svježih, kao med slatkih krušaka, što su se padajući na livadu za dan-dva pretvarale u gnjile, i zbog toga bile jako pogodne za sušenje. Možda je baš zbog toga djed i imao pušnicu tik pored nje. Brala bi se Pazarka čitavo ljeto i u ranu jesen, taman do kada bi se i posljednji omlaćeni orasi komišali, i brao i kupio ko je stigao – i nikada je ne bi nestalo. Bilo je godina kada bi drugo voće slabije ili nikako rodilo, ali čini mi se da bi se Pazarka uvijek zlatila ko dukati.

Eto, skoro će deset godina kako je rahmetli djed hadži Fadil preselio, a nešto malo prije njega i rahmertli bika hadži Abida, ne znam da li sam od tada do danas još neki put pojeo krušku Pazarku. Danas, kod uličnog prodavca kupih krušku Pazarku, prtivrdih ga odakle je, iz Gluhavice, sela koje nije mnogo udaljeno od djedovog. Istog je medenog ukusa, istog oblika kao djedova Pazarka. Ostavljam mogućnost da je nekada neko ponio omladak ili sa djedove Pazarke u Gluhavicu ili sa te gluhavičke Pazrke donio njemu. Gledali su naši stari da oplemene, zasade voćku, stabljiku dok god su bili u kuvetu, da se Svevišni Allah smiluje mom rahmetli djedu hadži Fadilu i njegovoj vjernoj hanumi rahmetli, mojoj biki, hadžinici Abidi, i svim našim dobrim djedovima, bikama i nanama. Amin!!!!

Autor: Dr. Jahja Fehratović

 

 

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles