Kuda ide sandžačka književna misao

0
92
Akademik Alija Džogović
Akademik Alija Džogović

Cilj ovoga saopćenja je da ukaže na tokove savremene bošnjačke književnosti u Sandžaku i njenoj daljoj autonomnoj perspektivi.

Činjenica je da danas u Sandžaku ima dobar broj pisaca svih književnih i neknjiževnih rodova i vrsta, ali je takođe činjenica da taj kulturološki materijal još nije na onoj visini koja odgovara potrebama Bošnjaka u Sandžaku i koja treba da promoviše i čuva onu bogatu tradiciju koju su nam ostavili narodni pjevači i narodni pripovjedači koji su u nauci poređeni sa Homerom, kao što je onaj bard sa bjelopoljskog Olimpa zvanog Obrov.

Zadivljuje veliki broj začinjavaca, onih mladih entuzijasta koji će jednog dana biti ravni Ćamilu Sijariću, Muhamedu Abdagiću, Zaimu Azemoviću, Husu Bašiću, Mevludi Melajac, pjesnikinjama Hanki Hamzagić i Biseri Suljević, dječjim pjesnicima  Omeru Turkoviću i Beli Isović.

Postoje književno-estetski razlozi da ovim bardima potvrdimo umjetničko-historijsku vrijednost njihovog stvaralaštva, te vaspitno-obrazovnu funkciju njihovih djela i bosanskog jezika najviše dijalekatske vrijednosti i autentičnosti.

Ne može se Bošnjacima oduzeti pravo na njihov jezik, koji je kodifikovan u njegovoj govornoj kulturi i posebno u djelima dobrih pisaca Sandžaklija. Zato je uvođenje bosanskog jezika u nastavne procese svih profila u Sandžaku historijski događaj započet još prije desetak godina u osnovnoj školi na Pešteri, u selu Ljeskova. Treba za sve ove inicijative odati priznanje entuzijastima, a osobito onoj hrabroj Fikreti Tutić koja je na tabli ispisala onu historijsku rečenicu: „Bosanski je moj maternji jezik“ i koju su prvaci čitali glasovima cvrčaka.

Sve je ovo lijepo, da se u nekim sredinama ne čuju nacionalističke oponencije, jer navodno zašto bosanski jezik kada je ovo tzv. Stara Raška i kada već imamo tzv. „državni“ jezik. A jasno je danas, u doba evropeizacije kulture i društva, da više nema „državnih“ jezika niti državnih kanona, već da se afirmišu jezici svake etničke zajednice. A eto, nema ni manjina, jer su svi narodi jednaki u svim pravima, pa i u upotrebi svojega jezika.

U ovom diskursu treba podsjetiti sve one koji oponiraju na prava naroda na afirmaciju svojih kultura. I treba im otvoreno reći, ako su Bošnjaci mogli učiti o Svetom Savi i sve one hagigrafije i biografije svetaca, i ako su mogli učiti sve o Dositeju i Vuku, i muku mučiti sa glomaznim romanima Dobrice Ćosića kojem su Bošnjaci nepostojeći narod, i ako su Bošnjaci mogli recitovati Brankovo „Kolo, kolo, naokolo“, te onaj anahroni „Gorski vijenac“, onda i drugi u „zajedničkoj nam domovini“ mogu čitati romane Husa Bašića, „Darove“ Zaima Azemovića, prozu i poeziju Muhameda Abdagića, epove Avda Međedovića, „Mamino dvorište“ Bele Isović. I sve to na lijepom bosanskom jeziku koji je jedan od najstarijih na južnoslovenskoj jezičkoj mapi. Treba reći da je lakše riješiti problem dvadesetak nastavnika tzv. „državnog“ jezika nego anulirati jedan veliki i autohtoni jezik i zakinuti pravo na maternji jezik djeci u školskom sistemu Autonomne oblasti Sandžak.

Nažalost, u taboru onih koji se okomljuju na uvođenje bosanskog jezika u nastavne procese i njegovu kulturološku primjenu u praksi ima i bošnjačkih protagonista i zagovarača. Oni sa svojeg poltronskog trona i poltronističkog autoriteta vele da u Sandžaku nema bosanskog jezika, da Bošnjaci ne postoje kao narod, da su narodne čobanske igre na Pešteri srpske, da su zapadnobosanski govori hrvatski i da su istočnobosanski govori srpski itd. Za ta svoja „naravoučenija“ neki su dobijali i nagrade.

I još jednom, nažalost, mnogi bošnjački „zvaničnici“‘ su indiferentni prema svojoj kulturi i tradiciji, prema onima koji su svoje životno djelo ugradili u temelje vidikovaca i bošnjačkog identiteta. Naime, rijetka su obilježja stvaraocima i znamenitim ljudima iz bošnjačke etničke zajednice. Visoko poštovanje i Dositeju i Vuku, ali oni nisu o Bošnjacima, prvenstveno o sandžačkim Bošnjacima, napisali ništa pozitivno, već naprotiv… Zaista je nelogično da se jedna osnovna školica u selu Hisar kod Prijepolja zove „Sveti Sava“,  a u njoj je svega dvanaest đaka i svi su Bošnjaci.

I Bošnjaci imaju svoje prosvjetitelje. I svoje pisce. Zato neka se biblioteka u Novom Pazaru nazove po nekom Bošnjaku ili samo Narodna biblioteka. A ovdje je i onaj park – novopazarski Helikon, gdje je meditirajući na jednoj klupi na Ahiret preselio slavni Muhamed Abdagić, bošnjački Marsel Prust. Ovo mjesto treba obilježiti makar jednim tarihom, a dobro bi bilo i na ovom mjestu ispisati imena bošnjačkih pisaca Sandžaka da ono bude bošnjački Olimp i svetilište bošnjačke kulture.

Poltronizam kao književni metod

Ovaj uvodni pasaž je podsjećanje na situaciju u bošnjačkoj književno-lingvističkoj kulturi, koja ima svoje pozitivno nasljeđe, ali i svoje nebošnjačke komponente koje ruše književni standard i autoritet najviših vrijednosti i prava na sopstvenu kulturu. Naime, u mnogim djelima bošnjačkih pisaca prisutan je latentni, ali i otvoreni poltronizam i kukavičluk, postiđivanje od onih vrijednosti koje su bošnjački kulturni fenomen.

Tako, kod jednog pisca nalazimo totalni etički galimatijas u fabuli, tematskim labavim nadovezama, a osobito u jezičkim traumama netipičnim za sandžačku dijalektologiju, neuređenim i neizdiferenciranim na govor ličnosti i govor pisca. Ima jedan čudan roman, ili bolje reći priča šatrovačke opcije, u kojoj se „pripovijeda“ najgrubljim naturalističkim frazemima o jednoj nebošnjačkoj rustikalnoj arkadiji u kraju „ni tamo ni ovamo“. Sve što je ovdje ispričano netipično je za etiku i život Bošnjaka u cijelom Sandžaku. U ovom „djelu“ pripovijeda se, odmah na početku, u nekoliko „slika“, volovodnica za nekakvom šaruljom, i to na nepristojan način, da bi se zatim prešlo, komparativno, na „volovodnicu“ za nekakvom seoskom azginušom i prohojgorom, i to po metodu zastrašujućeg silovanja, koje je strano Bošnjacima i njihovoj etičkoj kulturi. Za to se ubija, a u ovoj pripovijesti se promoviše kao junaštvo, običaj i normalna ljubavna potreba, jer drugačije, one omermerimine ljubavi nema. Kako je može imati kada je ovo zaostala i necivilizovana, još i bošnjačka, društvena sredina. Istina, piscima je dozvoljena i upotreba mašte i preinačavanja nekih književnih faktura, ali nije dobro da pisac ruži svoj narod umjesto da u njemu nađe makar jedno zrno čovječnosti i socijalne istine. Ono što je u tom romanu ispisano lažno je i vrijeđa dostojanstvo Bošnjaka.

Za bošnjački etički i etnički imidž nisu uzor niti Vukov „Crveni petao“ niti Aragonov puč u poetici „20.000 buzdovana“. Bošnjacima je potreban realizam utemeljen na etici i tradiciji.

Jedan drugi pisac iz bošnjačke sredine koji se postiđivao svojega porijekla ispisivao je „novoraške“ frazeme i mitove sa najvišim nadahnućem i poltronstvom prema „sjevernim“ književnim uzorima, da je za svoje književne uspjehe smatrao zapisivanje kako Bošnjaci sakupljaju vaške u ćibrite i prodaju ih na pijacama kao lijek protiv žutice, grickajući ih kao sjemenke bundeva. To je zaista presedan, čiji je cilj dodvoravanje onima „gore“ i pokazivanje „tamonjima“ koliko su Bošnjaci zaostali, čak i perfidni. Izmišljeno je i ono lupanje zvona po Bihoru i onaj vladika Visarion.

Ovu mikronaturalističku temu stavljao je u svoje stihove i još jedan bošnjački pjesnik smatrajući to kao osobiti pjesnički ekspresivni kvalitet i doprinos duhovnoj kulturi svoga zavičaja.

Ove literarne laži preuzimali su iz nekih zatamnjenih aluzija koje su pronalazili i kod bošnjačkih književnih autoriteta kojima je to služilo kao potvrda vjernosti režimu i realističnosti u umjetničkom materijalu svojega djela.

Ima pisaca koji su ostavljali amenete da ih ne unose u bošnjačke mezaristane, već ostavljaju pod neki hrast ili smrču. Neka ovo ostane bez komentara.

U jednom romanu-reportaži čak je i jedan uvaženi pisac, po modelu „bratskog globalizma“, smjestio jednu stambolsku huriju u krevet sa Zoranom, ali mu to nije pomoglo da u Domanovićevoj „Stradiji“ bude persona non grata i da se preseli u Njemačku. Rastrzanje izmišljenih „rospija“ konjima „na repove“ epska je struktura i netipična je za bošnjačko društvo uopće.

Preseljenje u neku slobodnu zemlju na Zapadu mnogi smatraju patriotizmom. Odu tamo da bi pisali o onome ovamo. Tamo pišu patriotske poeme, historijske romane, sakupljaju bošnjačke riječi i prave rječnike, preko Interneta blate sve što je ostalo u Sandžaku, liju suze za zavičajem ne odričući se one socijale na kašičicu. Još vele da su oni bolji od ovih koji ostadoše sa narodom da se bore koliko mogu da istrpe.

Žale se čitaoci na neke pisce koji se bave socijalnim temama iz drugih etničkih korpusa, a ne vide koliko je zala i nedaća bilo u njegovom narodu. Čak oslikavaju svoje sunarodnike kao zločince, a one koji su uskakali u sokake i kuće Bošnjaka prikazuju kao dobročinitelje i nevinašca. Takve pričice ušle su i u čitanke, da ih uče i bošnjačka djeca i da gledaju u podnice stideći se. Tema njihovih romana je daleki refleks iz historijske dijahronije koja nema značaja za Bošnjake već samo za autora i njegovu poltronističku poziciju. Ide se i u posjetu mentorima i nose im se knjige na dar.

Mnogi sandžački bošnjački pisci ne umiju da pronađu veliku romanesknu temu, ali iako se desi da je naslute i  literarno razmatraju, oni je rastoče na niz bizarnih epizoda i blijedih slika. Nema ni pravog literarnog  junaka, nema tipa, niti tipičnosti likova, niti literarne sredine i literarnog objekta.

Naravno, izuzetak su stariji bošnjački pisci Ćamil Sijarić, Muhamed Abdagić, Huso Bašić, ali generacija koja je danas u književnom trendu još se nije snašla u svojem literarnom zanatu. Ipak, mogu se izdvojiti dvije spisateljice – Selva Ramčilović Šabotić i Mevluda Melajac, koje su uspjele da dosegnu polje savremenog bošnjačkog romana. Aktuelna savremena društvena  zbivanja  afirmisana su u dva romana Selve Ramčilović koja odražavaju socijalnu sandžačku problematiku i sa deskriptivnog i sa psihološkog aspekta. Mevluda Melajac se prva i jedina uhvatila u koštac sa historijskom materijom i u tom kontekstu začela formu historijskog sandžačkog romana, trudeći se da se i stilski približi ovoj vrsti kreacije.

Najliterarnija je, u stilskom i žanrovskom  kodu,  briljantna proza „Darovi“ Zaima Azemovića. Ovaj estetski atribut mogao bi se upotrijebiti i u definisanju književnog fenomena inovativne umjetničke forme djela „Pešter“ Bisere Suljović.  

Lirski sentiment po ugledu na…

Lirski sentiment u bošnjačkoj pjesmi motivisan je uzorima u poetskoj tehnici, zato su daleko od narodne duše i vizije života. Ipak, ima i nešto dobro iako ponovljeno, a to su dvije knjige Safeta Hadrovića Vrbičkog: „Žrtva“ („Kurban“) i „Zoja“. Prva poema nadmašuje svoj izazovni uzor, druga je kanconijer petrarkističke  motivisanosti ljepotom – a to je Beatriče zvana Zoja.  U jednom susjednom jeziku antroponimski apelativ zoja ima značenjegospođa, kao ona Čubranovićeva „Jegupka“ – Egipćanka čija je ljepota ravna Nefertetinoj. A ona je: „Zeleno, zeleno, volim te Zeleno.“ (Lorka)

Jezik i stilski  uzori

Povod za ovaj diskurs je motivisan jezičkim galimatijasom u romanima nekih pisaca, ali i stilskom nemjerom u pjesmama pisaca koji smatraju da se lirski sentiment može izraziti i leksičko-semantičkim neredom, da to može postati haiku-slika ili filozofema vrijedna gnomske mudrosti.

Postoje lokalni govori, postoje individualni govori ličnosti, ali je u literaturi obavezna stilska distinkcija između govora pisca i govora ličnosti njegovoga djela. Kod mnogih pisaca toga nema, ne razumiju dijalekatske leksičke i sintaksičke norme, niti ih usklađuju sa umjetničkim standardom i pokušavaju da raznim lingvističkim simbolima obilježe čak i fonološki lik dijalektema, ali time kvare i fonetsku i morfološku strukturu leksema i njihove semantičke sadržaje. Ovo je izrazito u jednom „romanu“ naturalističke jezičke zbrke.

Isti postupak je zahvatio i lirsko stvaralaštvo. Riječ je ovdje usamljena, jednoznačna, tamna i semantički se ne usklađuje sa misaonošću ili sa osjećanjem koje je potrebno lirici. Ona je svedena na govornu formu, ili je samo stihovana parada riječi koja je daleko od inspirativnog treptaja i unutrašnjih kazivanja leksičkim sadržajem i zvukom.

Lirska pjesma je lični neprebol, u njoj nema narodne duše niti narodnog života. Subjektivna je i minorna, udaljena od smisla za lijepo u umjetnosti, od funkcije umjetnosti.

Ipak jedna knjiga klasične poetske strukture ima sve kvalitete od jezika do versifikacije. To je Rebronjino „Sinje more“, čiji kvaliteti prevazilaze njegove „ranije“ mitoneme nebošnjačke opcije.

Bošnjačkoj lirici treba preporod i originalnost.

Naš (bosanski) poetski jezik kodirao je Mak Dizdar svojom leksičkom zgusnutošću i semantičkom širinom, slikovitošću i metaforičnošću. To nalazimo i kod Muhameda Abdagića i kod Ćamila Sijarića u oba književna roda (osobito u pričama-pjesmama), kod Husa Bašića takođe (roman „Crni dukati“). Umjetničku ljepotu bosanskog jezika imamo u poemi „Hasanaginica“, a njegovu epsku širinu u epovima Avda Međedovića i Muratage Kurtagića (pjesma o mitskom liku junaka Alije Đerzeleza). 

Apendix

Bošnjački časopisi i listovi mogu da urade mnogo na njegovanju našega lijepoga bosanskoga jezika svojim sadržajima i zahtjevima da autori na startu svojeg stvaralaštva budu kritični u određivanju jezičke norme i jezičke čistote.

Autor: Akademik Alija Džogović
revija SANDŽAK | 1. decembar 2013. | br. 174 | RevijaSANDZAK.com


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.