Kosovska legenda u kosovskim vijekovima

3
490

Slikovni rezultat za Kosovska legenda

Običan čovjek Srbin Kosovac, tačnije Starosrbijanac „Kosovsku legendu“ i „Kosovski mit“ oduvijek je doživljavao nešto intenzivnije i emotivnije u odnosu na ostale svoje saplemenike. Ta najveća srpska izgubljena  bitka na polju Kosovu daleke 1389. godine –  nešto više od šest vijekova – kada je poginuo cvijet srpskog naroda duboko je urezan u njegovu svijest bez obzira gdje se on prije i poslije ovog boja nalazio i gdje se i danas u njihovoj, kako kažu „državi“ nalazio, ili inostranstvu gdje odlaze masovno.

 „Kosovska legenda“ je u poetskom pamćenju srpskog naroda ostala vječiti plameni zov, duboka tuga i potresenost, ali i iskonska nepokolebljivost i vjera da jedan mali narod može da se suprostavi Turskoj, koja je krenula da osvoji Evropu. Za Tursku ovo je bila usputna bitka, a za Srbiju nešto što se pretvorilo u vijekovnu legendu.

„Kosovska legenda“,  koja temelji cijelokupnu kulturnu baštinu Kosova, bitno je uticala da se narodno dostojanstvo sačuva i ljubomorno odnjeguje sve do današnjih dana. Ona je postala bitno odredište i glavni stožer nacionalnog identiteta srpskog naroda širom svijeta. Kako u Srbiji tako i u dijaspori.

Da li se radi o nekom blijedom sjećanju, ili o traženju opravdanja za gubitkom Kosova u ovome vijeku, koji je očigledan, zbog sopstvene greške i arogancije političkog i vojnog vrha pod palicom Miloševića. Dakle, Srbi su sami krivi što su Kosovo izgubili! 

Da li je „Kosovska legenda“ uspjela  da nadraste sve ono što predstavlja trenutni zahtjev vremena – ili  je postala i ostala ono što objašnjava i određije srpskog čovjeka kao dio njegove i nacionalne, ali i intimne svijesti i spoznaje?

Oko ovoga pitanja, a i odgovora se takmiči  srpska politička elita, historičari, analitičari, javno mnijenje,  građani, kako bi (do)kazali ko je veći, a ko manji patriota i koliko je bitna i važna „Kosovska legenda“.  Treba znati šta je legenda, a šta realnost. Mada je Kosovo država priznata od velikih svjetskih  sila Srbi to ne prihvataju na što imaju pravo, ali zaboravljaju da je i Kosovo imalo  pravo da uradi šta je uradilo.

Običan Starosrbijanac i danas nije često dovoljno svjestan koliko „Kosovska legenda“ predstavlja neraskidivi dio njegove samobitnosti i nacionalne svijesti. Tek sada kada je doveden u situaciju da iskaže svoj odnos i svoj stav, taj čovjek će pronaći birane riječi da sugestivno i krajnje emotivno progovori o ovom svom (ne)znanju. Ovdje treba pomenuti ono šta je zapisala  Isidora Sekulić:

 „Kosovo niti je prestalo, niti je nestalo, niti će ikad dok je nas. Mi nosimo nasleđe kosovsko dalje kroz razne savremene događaje, ali uvek sa nezanošću za nešto što je drevno kosovski element u našim prirodama i opredeljenju.“

Utoliko je ovaj „drevni kosovski element u prirodama i opredeljenju“ Srba Kosovaca, posebno starosjedilaca nešto naglašeniji, jer su ovi krajevi Srbije, pored ostalog, tek oslobođeni od turskog „ropstva“ 1912. godine. I to je, dakako, imalo odraza na njegovanje i čuvanje ove legende.

Poznati pripovjedač Zarija P. Popović, inače učitelj i kulturni radnik bio je svjedok i učesnik prvog oslobođenja rodnog kraja kneza Lazara – “Kosovskog pomoravlja” početkom 1878. godine i morao da zauvijek napusti rodni grad i zavičaj kada se srpska vojska povukla da bi tek 1899. godine objavio spis “Pred Kosovom”.  U tom spisu, a kasnije i u skraćenoj verziji “Pola stoljeća” ovaj pisac govori o svojim saplemenicima i istovremeno svjedoči koliko je i prisustvo “Kosovske legende” u njihovoj svijesti.

Ona (legenda) je vremenom postala dio njihovog psihološkog profila i mentaliteta, ono što ih bitno i određuje i potkrepljuje njihovu nadu u slobodu.

Ona je, to se očituje, doživljava kao nešto sveto, nešto što predstavlja suštinu duhovnog profila srpskog čovjeka u njihovom kraju, pa otuda, kako nas upućuje Popović, on će nju iskazati više kroz nagovještaj i samo kada je izuzetno emotivno opterećen i prosto zatečen imenovati je i staviti je u prvi plan. Tako, na primjer kada je Turska neposredno pred drugi srpsko – turski rat postala “ustavna država”, pa su onda  ( kauri), ćauri – Srbi morali da se bijemo s braćom Hrišćanima?… koga i šta komentarisati: “… I zar mi kao turski vojnici da se bijemo s braćom Hrišćanima? … Koga i šta imamo da branimo? … Ta mi baš s Turcima imamo da se bijemo, da prečišćavamo Kosovske račune?…

Otuda pominjanje Kosova, “Kosovske bitke” i legende kod ovog čovjeka dođe samo zaista izuzetno, jer to je ono što mu je najsvetije i što on ne želi da skrnavi, već to nosi duboko u srcu.

Popović je izvanredno osjetio ovakav stav njegovih saplemenika i sugrađana ( to je bio i njegov odnos i stav!), pa je prirodno što i on najčešće opisujući realistički to burno vrijeme o ovoj legend više govori posredno i u nagovještajima.

Tako će uz glasove o “Hercegovačkoj buni” (Nevesinjskom ustanku) u trećoj glavi pisac kao prisutan učitelj na slavi kod Hadži –  Stajka čuti ono što je Arbanac, Selim Demirov priznao u razgovoru sa nekim srpskim zanatlijama “preko volje svoje”:

“Verujem, verujem, da će se mnoga i mnoga sela i srpska i turska popaliti, mnogi gradovi porušiti, nebrojeno kuća uništiti, reke će krvlju i turskom i srpskom poteći … dokle narodu srpskom ljudi ne vrate… ne, ne, dokle narod srpski ne otme i od ljudi i od đavola, ono što je njegovo, na što ima pravo i po božanskim i po čovečanskim zakonima”.

I tako je ovaj Arnautin izrekao zapravo ono što je tada mislio svaki Srbin, što mu je bilo duboko urezano u njegovu svijest. Ništa nije neobično što se on tada u svemu izjednačio sa Turčinom, jer je kao musliman i bio u krugu onih koji su vladali i imali posabna prava.

Tuđin, eto jasno priznaje srpskom narodu pravo da otme oteto, a zna se da je to oteto još od Kosova. Tu se, kao što se vidi, “Kosovska legenda” ne pominje, ali se jasno podrazumjeva, pa je njeno prisustvo utoliko i jače. I drugo pominjanje Kosova i ove legend nije dato kao iskaz srpskog čovjeka, nego sada Turčina, i to onog obrazovanog i to polovinom 1877. godine. Riječ je o gnjilanskom novom kajmakamu, koji je proputovao Evropu i važio za vrlo tolerantnog čovjeka. Došao je na ovu dužnost posle usvajanja turskog ustava, kada je Turska postal “ustavna država” i svi njeni građani, pa i Srbi formalno bili izjednačeni pred zakonom.

U razgovoru sa učiteljom Popvićem, on će jednom smješeći se reći:

“Zar mislite, da ja ne znam od koga smo carstvo na Kosovu oteli, da ovde žive Srbi i da ste vi Srbin… Nu čuvajte se ovih glupih Turaka i divljih Arnauta.

Kako je ovo priznanje moglo samo da godi srpskom učitelju i još starosjediocu?

I treći put pominjanje prava srpskog naroda na ove krajeve izrekao je čovjek iz drugog, a ne srpskog naroda. Suljča, buljukbaša – stariješina turske žandarmerije u Gnjilanu u razgovoru sa piscem dok mu predlaže da se u ova mutna vremena komšije čuvaju i paze, kaže i slijedeće:

 “Srbin će doći – i pravo, je da dođe. Njegovo je bilo, pa će opet njegovo biti. Bog će mu dati, jer ne može više ni on da gleda nepravde što se čine sirotinji…”

Odmah je sve jasno: Popović je i ovdje dao drugome da kaže o onome što se nagovještava i što neminovno dolazi, a dolazi srpska vojska i dugo očekivana sloboda i tako se počinje namirivati onaj “Kosovski dug”, koji u ropstvu dobija najdublji smisao.

I kao pravi trenutak da se Starosrbijanac potpuno iskaže, otvori svoje srce i jasno i sa ponosom iznese ono što je nosio duboko u sebi kroz petovijekovno ropstvo, kao naslijeđe generacija i generacija i pamćenje cijelog srpskog naroda.

Zarija P. Popović ispravno odabira upravo onaj kada poslije skoro četiri stotina i pedeset godina srpski vojnik ulazi u rodni kraj kneza Lazara, “Kosovskog pomoravlja” i njegovog središta grada Gnjilana.

Dana 23. januara 1878. godine (svi datumi su po starom kalendaru) srpska vojska se, prema kazivanju Popovića, približila Gnjilanu, pa oni “izađoše u sretanje”. To je i prilika da se opišu prvi trenuci slobode i iskazivanje eruptivnih emocija. Popović je tu i opisao kako je poznati i veoma cijenjeni starosjedioc, već zašao duboko u godine Hadži – Stajko, čorbadžija i do tada staložen čovjek doživio svoj susret sa srpskom vojskom – sa konačnim oslobođenjem od turskog ropstva:

“U jedan mah Hadži – Stajko me uhvati za ruku i steže, pa, u neobičnoj radosti, koja kroz suze govori, čisto ne verujući svojim očima, ne znajući je li ovo java ili san, koji se od Kosova sniva upita me:

-Je li ovo istina?

-Istina je, hadžija. Ovo je srpska vojska… Mi smo slobodni“.

Konačno je „Kosovska legenda“ tek ovom prilikom dobila svoje pravo i puno značenje. Prirodno je što je ovaj starac pozitivan ishod dugovijekovnog narodnog sna o slobodi doživio prosto kao šok. Ali, to je očito šok od prevelike radosti i oduševljenja.

Evo tog dijela opisa:

“Starac se sav nasloni na mene, da mal’ ne padoh, te viknuh za sveg glasa… razhladismo čelo hadžijno, a on otvori oči i prošaputa reči Simeuna Bogoprimca:

 ,Sad mi, Gospode, primi dušu – rado ću umreti, jer moje oči vidiše spasenje’!”

Atmosfera prepuna eruptivnim emocijama, jer sloboda je konačno stigla – Gnjilane je oslobođeno, najveći deo “Kosovskog pomoravlja”, rodnog kraja kneza Lazara je konačno, dočekalo slobodu. San dugovijekovni je konačno ostvaren. Tu su pozdravi, suze radosnice, grljenje i ljubljenje vojske, oslobodilačke vojske srpske.

Popović dalje navodi njegovo obraćanje vojsci:

“Ja se jedva pribrah, te pozdravi vojsku. Rukom pružih na Kosovo, da je blizu… neka pohita, da mučenicima… potomcima Kosovskih junaka slobodu donese…”

Konačno je tek ovdje progovorila srpska duša i iznijela sve ono što je dugo, vrlo dugo, kroz nekoliko i kroz generacije čuvala kao najsvijetiju  relikviju  u svom srcu – da se Starosrbijanci, u stvari potomci, pravi potomci “Kosovskih junaka”.

To je i prirodno, jer su i ove generacije koje su dočekale slobodu “Kosovsku legendu” zaista čuvale ljubomorno i strasno, kao i mnoge pre njih, pa su čak i umirale otvorenih očiju do posljednjeg daha uvjereni da je sloboda na domak ruku.

“Kosovska legenda” je tek u trenucima radosti i veličanja slobode dobila svoju punu samobitnost i nacionalnu određenost. I to je psihološki sasvim opravdano i prihvatljivo: učitelj Popović, saučesnik i očevidac dolaska slobode će u trenutku izuzetnog nadahnuća, jer je san konačno ostvaren u pozdravnoj riječi oslobodiocima potpuno otvoriti svoje srce i eto “Kosovska legenda” dobija pravo mjesto u svojoj veličanstvenosti. Tako su isto i drugi Starosrbijanci osjećali i posle skoro pet vijekova ropstva doživjeli taj radosni trenutak najpre kao potomci “Kosovskih junaka”.

Ali, život nikada nije mazio srpskog čovjeka, koji je živio i danas živi, u manjem broju na ovim prostorima Kosova, Srbije kako vele. Ni tada, tih dalekih osamdesetih godina devetnaestog vijeka, tačnije 1878. godine nije bilo drukčije:

Gnjilane i dio “Kosovskog pomoravlja”, rodnog kraja kneza Lazara bili su bukvalno samo dvadeset pet dana slobodni, od 23. januara do 17. februara, jer je srpska vojska morala na novu liniju blizu Vranja, prema odlukama “San – Stefanskog mira”. Oko pedeset porodica iz grada i okolnih sela krenulo je sa vojskom da zauvijek napusti svoj zavičaj, jer su se bojali turske odmazde. Većina ih je stigla do Vranja i tu čekala konačni ishod nakon što su izveli sopstveno etničko čišćenje.

Valjda poučeni odlukom “San – Stefanskog mira” sličnu stvar su uradili Srbi u Bosni i Hercegovini  devetesetih godina prošlog vijeka nakon, “Dejtonskog sporazuma o miru” kada su poslušali političko i vojno rukovodstvo “rs”  i napustili Sarajevo i okolinu.  Za razliku od Srba sa Kosova i njihovog sopstvenog etničkog čišćenja oni su sa sobom odvozili i kosti svojih familija, a sada  govore o prinudnom etničkom čišćenju, što nije tačno. Srbi su narod seoba, selili su se kada su trebali i kada nisu trebali, a činili su i kolonizacije.

U pismu knezu Milanu Obrenoviću gdje Gnjilanci mole kneza da se zauzme kako bi Gnjilane pripalo Srbiji, pominje se kao najvažniji dokaz i pripadnost ovih ljudi srpskom narodu, ali se i podrazumjeva prisustvo “Kosovske legend”, kao onog stožera koji cio srpski narod objedinjuje i definiše. Na dva mjesta u tom dužem pismu to se i posredno nagovještava, ili čak kazuje:

“Narod srpski u ovim krajevima šta nije trpeo, Svetli Gospodare, za posljednjih pet vekova tužnog i čemernog svog života?

Jasno je da je riječ o Kosovu, o “Kosovskom boju” i o toj legendi, koja je srpski narod i na ovim prostorima ropstva i zuluma i održala. Navodeći, nadalje želju da budu dio Srbije, jer i ovaj srpski narod na Kosovu, posebno “Kosovskom pomoravlju”, rodnom mjestu kneza Lazara, “krv od krvi i kost od kosti Srbinove”, pa se kao vrhunski argument dodaje:

“Ako su za neprijatelje naše slabi dokazi srpski spomenici naših slavnih Nemanjića, koji na svakom koraku u okolini našoj svedoče našu prošlost i slavu srpsku; ako je malo i to što jednim istim jezikom sa narodom kneževine govorimo, što imamo jedne običaje, slave, zavetine – onda neka se (ali samo bez pritiska) zapita i staro i mlado, i muško i žensko u celoj našoj Gnjilanskoj nahiji…”

Što se tiče pomenutih spomenika  Turci su ih čuvali, čak i pomagali da se obnavljaju, a znamo šta su Srbi (u)činili devedesetih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu sa spomenicima koje su izgradili Turci.

Konačna granica je prema odluci “Berlinskog kongresa” bila za Starosrbijance još jedan poraz:

Gnjilane i cijelo „Kosovsko pomoravlje“, kao i cijelo Kosovo ostalo je i dalje pod tursku vlast i nastavljeno je ropstvo. Tako je bilo sve do 1912. godine, još nepune trideset i četiri godine, do konačnog oslobođenja ovih krajeva.

I u spisu „Pola stoljeća“  (Bratstvo 1927) poslije petnaest godina od konačnog oslobođenja „Kosovskog pomoravlja“ i Gnjilana od turskog ropstva i skoro pola stoljeća od prvog oslobiđenja, koje je trajalo nepun mjesec dana, tada već poznati i cijenjeni pisac Zairi P.  Popović progovoriće o svim najvažnijem događajima, ali sintetizovano i sa velike distance.

Riječ je o pola stoljeća, što predsavlja, zna se, cio radni ljudski vijek, pa je u svojim zapisima objedinio prvo i drugo, potpuno oslobođenje, prvi spis „Pred Kosovom“ (1899) oslobodio nabijene emocije i dedaljisanja i još jednom podsjetio na ta teška, ali slavna vremena.

I tu, mada sada oslobođen ličnih emocija, koje su objektivno prešle u uspomene i sjećanja Popović samo na dva mjesta govori o „Kosovskoj legendi“, maštajući sve to i veličanjem religije, to jest pravoslavlja.

Evo tog objašnjenja datog već u prvoj glavi koja nosi naslov „ Pre Nevesinja“ :

„Međutim, srpski je narod posle Kosova tražio utehe jedino u veri svojoj; zadužbine njegovih vladalaca; manastiri i crkve, sa svojim duhovnicima i sveštenicima, sa saborima i slavama, s guslama i usmenim predanjima – snažili su nadu njegovu na povratak doba za kojim je samo uzdahe slao nebu. U nastalome ropstvu hvatao se za slamku, tražio brata i u hrišćaninu, ma se ne krstio ‚krstom od tri prsta‘ – samo da Turčin neje – i odazivao se njegovu pozivu, verujući u njegova osećanja“.

I samo će još jednom Popović podsjetiti na „Kosovsku legendu“, onda kada u petoj glavi („Objava rata“) opisuje kako Srbi čekaju povoljne vijesti ali ništa od toga i onda dođe piščev iskaz:

„Mi se zagledamo i u čudu pitamo: šta je ovo? Da li i ovde neće biti kakav Vuk Branković?“

Jasno je da odrednica i ovdje podsjeća da je posredno riječ o ovoj čuvenoj legendi, koja se sama nameće i pokazuje koliko je duboko prisutna i nezaobilazna.

I zaista, „Kosovska legenda“, to pokazuje i nabrojani primjeri preuzeti iz dokumentarističkih spisa Zarije P. Popovića, tadašnjeg učitelja, očevidca i sudionika, bitno je i tada, ali to i danas čini – određivala psihološki profil i metalitet Starosrbijanca ili Kosovca Srba starosjedilaca kojima je od Kosova ostala samo „Kosovska legenda“ u „Kosovskim vijekovima“.

 

autor: Mehmed Meša Delić 


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

3 KOMENTARI

  1. “Dokle god se ne odereknes necega nisi ga ni izgubio, sta god to bilo. Onog trenutka kad ga se odreknes gotovo, izgubio si ga” – Thomas Mann

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.