2. Februar 2019

Piše: Hazbija Kalač

“… U ovom tekstu, koji pretenduje da teorijski ukaže na fenomen etički korisnog i dozvoljenog političkog djelovanja, nije baš zahvalno vezati se samo za jedan primjer, no Rožajski primjer u konterkstu ove teme, ipak daje takvu ilustraciju da prosto ne treba ići dalje, jer se rezultanta takve politike u skoro svim svojim elemntima može sagledati upravo na toj tački, na Rožaje.

Loše rezultate vladavine, politički “pokriva” tzv. nacionalni partner, onom većem, tzv.građanskom, i pri tom svjedočimo jednu vrlo suptilnu matematiku čijim se brojkama najlakše zatvaraju oči običnom, uglavnom, politički polupismenom biračkom tijelu. Riječ je o nekoj vrsti kompenzacije, i to privremene, kojom se u nešto većem broju zapošljavaju kadrovi sa područja sa kojeg se registruje pojačano raseljavanje, a kojem je, evidentno je, što namjerom što nemarom, u prethodnom periodu uništena industrija i spriječen ili bar izostao bilo kakav napor državnih institucija za ponovno industrijsko oživljavanje privrede. Rožajski slučaj i na ovom primjeru, pokazuje “politiku kao umijeće mogućeg” na vrlo visokom nivou mogućeg.

Autor: Hazbija Kalač

U Rožajama je u nekoliko posljednjih izbornih ciklusa simulirana politička utakmica, gdje su glavni politički akteri bili ustvari ekipe iz istog političkog bloka. Borba na život ili smrt, reklo bi se, završila se projektovanom pobjedom tzv.”nacionalnog”, manjinskog partnera. Ali, pogledajmo kakva je to pobjeda bila. Očito je bilo vrijeme da se desi neka velika promjena, i kada cijela država sanja o promjeni vlasti, takvu ekskluzivu, dobija baš Rožaje. Dok se na državnom nivou stara vlast drži čvrsto, u Rožajama ta ista politika, činilo se, ide u opoziciju. Nova vlast, skoro histerično, ponešena velikom pobjedom, preuzima vlast ali i svu odgovornost za dvije decenije veoma loše politike, koja se, očigledno, nemarno vodila, jer za Rožaje je u centru političke i finansijske moći, već odavno važilo pravilo: “što gore, to bolje” ili što veća sirotinja to pouzdanije biračko tijelo.

Rožajci su,reklo bi se, nakon izbora hrabro preuzeli svu odgovornost dvodecenijske katastrofalno loše politike, i krenuli da sudbinu u budućem periodu drže u svoje ruke. “Prevarit će mo mi Vlaha” mrmljalo se po rožajskih sokaka, u ohrabrivanju onih koji još nisu smjeli prelomiti da se partijski prestroje u tu vrstu “nacionalne” priče. “Samo treba da budemo jedinstveni, da budemo svi zajedno, kako bi smo ostvarili jači politički uticaj na državnom nivou i tako lakše rješavati naše programske ciljeve”, bile su to preporučene poruke sa vrha, koje su za biračko tijelo širokih masa, nekako djelovale opravdano.

I kada se već na prvom ispitu trebalo pokazati, da promjene u Rožajama imaju smisla samo u ostvarenju promjena i na državnom nivou, birači su se suočili sa bolnom spoznajom, da je utakmica bila više nego lažirana. Naime, na prvim parlamentarnim izborima, nakon ovih lokalnih, u Rožajama je većinski podržana ista politika, koja je podržana na prethodnim lokalnim izborima, sve u nadi da slijede stvarne promjene.

Rožajska vaga je presudila državnim promjenama, na način što je održala staru politiku na vlasti. “A koga su drugog trebali podržati? One što hoće veliku Srbiju?” – osnovano ili ne, pitanje koje je dalo politički alibi jednoj, sada već skoro zaboravljenoj političkoj prevari. Za alibijem o prevari za lokalne promjene se tek trebalo postarati.
Od promjena u smislu poboljšanja socijalnog i ekonomskog stanja stanovništva, novom vlašću, nije bilo ni traga. Čak se stanje drastično pogoršava. Nepovjerenje i presahle nade o promjenama dodatno su stimulisale mlade ljude da se pokrenu u jednom novom iseljeničkom talasu.

Stvarni akteri ove velike prevare su već trljali ruke. Na vrlo jeftin način su se oslobodili mogućih konsekvenci dvodecenijske ubilačke politike prema Rožajama, a dobili su još pride pojačano iseljavanje, što je po svemu sudeći, dio njihovog šireg skrivenog političkog scenarija.

Ali, zar je zaista bilo tako loše, ako je ista politička struktura već na sljedećim lokalnim izborima zadobila još veće povjerenje, i osvojila apsolutnu vlast? Odgovor na ovo zanimljivo pitanje mogao se prozreti još na predsjedničkim izborima koji su prethodili lokalnim izborima u istoj godini. Predsjednički kandidat iz Rožaja, pripadnik istog naroda “pokrivenog” tzv.nacionalnim partnerom u političkoj simbiozi sa “građanskom” partijom vrha vlasti, od rožajskog biračkog tijela, korupcijski napadnutog lokalnom vlašću, bio je jeftino prodat u očiglednoj trgovini za sigurnije obezbjeđenje kontinuiteta vlasti u Rožajama.

Na lokalnim izborima, dug je vraćen, i tako je “nacionalna” partija manjinskog naroda, stigla do apsolutne vlasti u Rožajama, koja je sada konačno mogla da odahne, jer će sama formirati vlast i vladati nesmetano! I baš kada se pomislilo kako je dostignuto to proklamovano jedinstvo naroda pod jednim političkim krovom, kada su baš povjerovali kako su prevarili “Vlaha” i već počeli da likuju za svoj “uspjeh”, stigla je nova faktura od “građanskog” partnera. Tražili su koaliciju, odnosno podjelu vlasti. Za njih, očigledno manjinski partner i nije dobio apsolutnu vlast u Rožajama.

U nekom skrivenom aranžmanu, apsolutna vlast je data samo na papiru – onako, prijateljski ili partnerski, privremeno posuđena. I sada se posuđeno traži nazad. I vraća se, dakako. Ali ni to više nije lahko. Ništa u Rožajama više nije lahko. Sve je nekako postalo teško – kao olovo. Sve komplikovano da komplikovanije ne može biti. Kako sada dati neka radna mjesta koalicionom partneru, kada je svako radno mjesto u izborima imalo svoju cijenu? Šta sada činiti, kada su sva radna mjesta skupo plaćena političkom podrškom? Kako čovjeku sada reći, moraš se pomjeriti? I kuda ga pomjeriti kada je svaka stolica već opterećena sa bar dvije “g…”, a treću ni jedna stolica ne može podnijeti, rasčepit će se doslovno. Teške muke. Dole tvrdo, a gore visoko…
Ali tu nije kraj mukama. U ranijem mandatu vlast se iz manjinske pozicije ponašala većinski, i zabrljala neizmjernom štetom neprebrojanih miliona eura koji su otišli u nepoznato. Zaposleni su uskraćeni za mnogo plata, sa još jedinom nadom da im novi lokalni koalicioni partner, koji je isti i na državnom nivou, nađe neki način da ih pomogne da isplate bar još koju platu.

Ali, zar više iko živ može kazati kuda sve ovo vodi, i gdje je kraj ovim poniženjima građana, kada se zna da je ono jedinstvo naroda pod jednim, makar, evo sada i pod dva politička krova, puklo u paramparčat.

Čaršija, kako kažu sve zna, a to što priča, ne miriše ni našta dobro. Aktuelni predsjednik opštine Rožaja je napadnut od svoje partije, pod jakom prijetnjom smjene. Odbornici njegove, pobjedničke partije sa posljednjih lokalnih izbora, nisu mu podržali ni završni račun budžeta iz prethodne godine, ni budžet za narednu godinu. Odbrana mu stiže, kako se priča, iz redova odbornika koalicionog partnera, a po glasinama, odbrana mu stiže i iz vjerskih krugova. Kažu da im je nešto mnogo bitan i da neće pustiti da ga njegova partija smijeni.

Vlada najavljuje blokadu računa opštine Rožaje, za neizmirene poreze i doprinose na plate koje su do sada uspjeli isplatiti. Za one neisplaćene, ako se kada isplate, slijede nove blokade. Svi izgledi su da se rožajska lokalna uprava, sa kreditnim zaduženjima koje je u prethodnom periodu preuzela na svoja pleća, za novac koji je potrošila u tekuću likvidnost, uglavnom u plate i neke sitne investicije, finansijski ne može oporaviti, a to znači da će biti sa stalno ispruženom rukom za pomoć prema Vladi, i istovremeno pod stalnom blokadom računa kod banaka od strane države. Nova kreditna zaduženja, za kojima očigledno mora posegnuti, donijet će novi, još veći stepen dužničkog ropstva.

Ovaj začarani krug, u kojem se našla opština Rožaje, ustvari je projektovani krug ropstva koji je svakako posljedica pogrešne politike.

Šta očekivati od političke grupacije koja se u političkoj tržišnoj utakmici oslonila, umjesto na realne programe, na čistu korupciju, gdje je svaki glas podrške imao svoju cijenu, u konačnom ishodu sa finansijskim obavezema koje se ne mogu izbjeći.

Kako izaći iz ovog kruga ropstva kada se u korupciju uključila i jedna grupacija vjerskih uposlenika, koji su po definiciji svoje društvene odgovornosti bili dužni da svojim primjerom i edukacijom vraćaju sa te stranputice, a ne da, što ćutanjem, što aktivnim učešćem, pomažu izbornu korupciju. Kako izaći iz ovog korupcijskog ropstva sa navikama koje su postale obavezni dio naše izborne kulture, čak i kod značajnog broja vjernika koji se ne vade iz džamije, a što dođu izbori, na neki način “profitiraju” bilo da se radi o koruptivnom čuvanju radnog mjesta, ili nekih drugih stečenih društvenih ili biznis pozicija, bilo da se radi o klasičnoj prodaji glasa za gotov novac.
Ima li nade za ozdravljenje jednog naroda sa kulturom čije fatalne anomalije i očiglednu moralnu destrukciju aminuju njegovi politički, vjerski, kulturni… prvaci?
Kuda nas to oni vode?”

(Odlomak iz neobjavljenog teksta “O politici „umijeća mogućeg“ na primjeru političkog sistema Crne Gore sa posebnim osvrtom na opštinu Rožaje” ovog autora)

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles