Koalicija na čelu sa SAD-om ubila 29 civila u Raqqi

4
17

U zračnim udarima koalicije na čelu sa SAD-om u Raqqi na sjeveru Sirije ubijeno je 29 civila, među kojima devet žena i 14 djece, u protekla 24 sata, tokom djelovanja protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL), saopćila je Sirijska opservatorija za ljudska prava.

Ta nevladina organizacija sa sjedištem u Londonu navodi da je među smrtno stradalim civilima 14 njih bilo iz iste porodice, prenosi AFP.

Broj civila koji su ubijeni u udarima od ponedjeljka ujutro mogao bi i rasti, s obzirom na broj teško povrijeđenih koji su u kritičnom stanju, dodaje Opservatorija.

Arapsko-kurdska alijansa, uz podršku SAD-a, nastoji istjerati ISIL iz Raqqe, glavnog uporišta te grupe u Siriji, i do sada je preuzela kontrolu nad 45 posto tog grada, podsjeća francuska agencija.

Bombardiranje Ghoute

U međuvremenu, sirijske provladine snage intenzivirale su bombardiranje predgrađa Damaska, Istočne Ghoute, koje je pod kontrolom pobunjenika, navode sirijski aktivisti.

Iz Ghouta media centra, saopćeno je da je u zračnim napadima vladinih snaga poginuo jedan civil, a nekoliko povrijeđeno, prenio je Tanjug aganciju AP.

Sirijska opservatorija saopćila je da su u sukobima pobunjenici ubili devet vojnika i zarobili najmanje jednog i da je bombardiranje nastavljeno u utorak.

Izvor: Agencije


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Koalicija na čelu sa SAD-om ubila 29 civila u Raqqi


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

4 KOMENTARI

  1. U januaru 1993. godine Hrvatska je izvršila oružani napad na južni deo RSK, u Dalmaciji, odnosno sektor “Jug” zone pod zaštitom UN. Razljućeni zbog ovog hrvatskog napada, koji snage UN nisu sprečile, naši ljudi su širom Krajine, pa tako i na Kordunu, upali u skladišta u kojima su snage UNPROFOR-a čuvale srpsko naoružanje predato prošle godine, i opet se naoružali. Preuzeto je kompletno teško naoružanje i odvučeno na frontove. “Plavci” nigde nisu pružili otpor, a poljski vojnici iz magacina na Veljunu i sa punkta u Zagorju su jednostavno pobegli da se više nikad ne vrate. Kao što nisu zaštitili Krajinu od hrvatskog napada, tako ni sad nisu branili Srbima da se opet domognu teškog oružja. I u januaru 1993. godine opet je “proradio” srpsko-hrvatski front. Uglavnom se, te godine, radilo o artiljerijskim napadima sa obadve strane, s tim da su se u Dalmaciji vodile i ozbiljnije borbe. Kasnije su sklapana primirja, koja su kršena sa obe strane. Najteži prekršaj primirja je hrvatska ofenziva u južnoj Lici u septembru 1993. godine, kad je opet “proradio” ceo front od Dalmacije do Slavonije. Na Kordunu su se tokom 1993. godine uglavnom izvodila artiljerijska dejstva, tokom kojih su naše snage tukle Ogulin i Karlovac u dva-tri navrata. Za sve ovo vreme UNPROFOR se skoro nije ni kretao nikuda, Francuzi su mirovali u Slunju, i tek 1994. godine, koja je na Kordunu protekla bez ijednog incidenta sa naše ili hrvatske snage, počeo je i UNPROFOR da se slobodnije kreće cestama, pretvorivši se od čuvara mira u organ koji nadzire poštivanje primirja i granicu prema BiH (gde, međutim, nisu ni pokušali da zaustave šverc). Takođe, nisu više tražili da im naši predaju teško naoružanje, niti da se HV povuče sa linije fronta. Kad je usledila “Oluja”, jednostavno su se povukli u svoje baze. Jednostavno, njihova misija je doživela potpun neuspeh.

  2. Krajiška policija je legalno zadržala svoje naoružanje, prema mirovnom planu. Tako je naša strana, više-manje, izvršila svoje obaveze o razoružanju. Hrvatska vojska je delimično ispunila svoje obaveze. Negde su se povukli sa linije fronta, a negde nisu, pa su na mnogim mestima njihovi topovi i dalje bili upereni prema teritoriji RSK. Ovo je izazivalo pomalo nelagodnost kod naših ljudi. Inače su odnosi naših ljudi sa običnim vojnicima UNPROFOR-a bili veoma dobri (mnogi naši stari ljudi su reč UNPROFOR izgovarali kao untrapor ili untropor, a uobičajeni naziv bio je “plavci”). Kao što rekoh, Francuzi na slunjskom mostu nisu uopšte kontrolisali vozila, dok su Poljaci u Zagorju ponekad zaustavljali automobile uz uobičajeno pitanje: “Ima puska, nema puska?” Na to bi moj otac odgovorio: “Ma kakva puška, nema!” Oni bi pokazivali u auto i pitali: “A ladica?” “Nema ni u ladici ništa!” (samo dva pištolja!). Tad bi se oni nasmejali i pokazali da se slobodno nastavi dalje. Oni nikad nisu preturali po automobilima, znali su oni da ih Srbi lažu, da niko ne ide na put bez pištolja, ali šta ih briga! Naši su ljudi bili ljubazni prema njima, čašćavali ih i neretko pozivali u goste, i poljski vojnici su, kažu, govorili kako su Srbi dobri ljudi, a Hrvati loši. Sa Francuzima u Slunju je bilo manje prisnosti zbog ogromne razlike u jeziku. U službenoj korenspondenciji sa našim vlastima oni su koristili engleski jezik, i za to su kao prevodioce angažovali nekoliko naših devojaka koje su odlično govorile engleski, i plaćali ih veoma dobro u dolarima. Oni su inače i u prodavnicama sve plaćali u dolarima. U Krnjaku su “plavci” otvorili neku vrstu telefonske govornice za razgovor lokalnog srpskog stanovništva sa rodbinom koja je ostala u Hrvatskoj. I tako je sve to prilično dobro funkcionisalo sve do početka 1993. godine, a onda se situacija menja.

  3. Kad sam se ja sa svojima doselio u Slunj, u aprilu 1992. godine, tamo je već bilo francuskih “mirovnjaka”, ali su uvek pristizale nove jedinice. Narod je stajao pored glavne ulice od mosta do centra dok su prolazili, a mi deca smo im mahali rukama. Mnogi od tih vojnika su nam uzvraćali na te pozdrave. Dobar deo francuskih vojnika bio je samo u prolazu kroz Slunj na putu prema Dalmaciji, vukući sa sobom svoje topove i teško naoružanje. U Slunju su napravili svoj punkt kod Ajkine kuće, na mostu su imali mitraljesko gnezdo i tu se vijorila francuska zastava. Iako su imali zadatak da legitimišu ko ulazi i izlazi iz Slunja preko mosta, oni to nisu radili. U neposrednoj blizini bila je smeštena naša policija, i ona je vršila tu kontrolu. U selu Zagorju, jedno 20 km severno od Slunja, svoj punkt su uredili vojnici iz Poljske, a imali su svoj punkt i u selu Veljunu. Na Petrovoj gori bili su smešteni vojnici iz neke afričke države, ne znam tačno koje, i gore na vrh spomenika vijorila se zastava te države. U Topuskom su bili Ukrajinci itd. To je što se tiče Korduna (koji je ulazio u sektor “Sever”) i koliko se ja sećam. U leto 1992. godine usledila je predaja teškog naoružanja naše vojske na “čuvanje” UNPROFOR-u, kao i velikog dela lakog naoružanja (mada su naše komande potajno savetovale naše ljude da nešto naoružanja zadrže za svaki slučaj). Pištolje nije predavao niko, jedno, što je većina ljudi posedovala pištolje još od pre rata što legalno što nelegalno, kao deo tradicije, jer se Kordunaš (ovo je važilo i za Srbe i Hrvate sa Korduna) nije mogao zamisliti bez pištolja, bez pucnjave se nije moglo proslaviti baš ništa, a drugo, oni pištolji zaduženi na početku rata smatrani su takođe delom lične svojine a da bi se predavali da ih čuvaju Poljaci u veljunskom magacinu. Tako ni moj otac nije predao “škorpiona” ni signalni pištolj, zadužene u septembru 1991. godine, a uz njih je imao još i “kolta” legalno kupljenog 1990. godine (sad je kod mene) i nekakav stari partizanski trofejni pištolj dobijen od jednog našeg rođaka (koji je bio partizan) još pre nego sam se ja rodio, i pucnji iz tog pištolja su oglasili moje rođenje. Taj pištolj je i danas u mog oca.

  4. Dolazak međunarodnih mirovnih snaga (UNPROFOR-a) u Krajinu u proleće 1992. godine usledio je nakon dugih natezanja i rasprava za i protiv. Uobičajeno i opšte rasprostranjeno mišljenje među našim ljudima u Krajini bilo je da dolazak mirovnih snaga ide u korist Hrvatske, u trenutku kad su naše snage još uvek bile u inicijativi na linijama fronta, a naročito se zameralo što se mirovne snage ne raspoređuju na liniju razdvajanja naših i hrvatskih snaga, nego po dubini krajiškog teritorija, s tim da drže granicu između Krajine i BiH, a zameralo se i to što je mirovni plan predviđao da samo naša vojska preda svo teško naoružanje i veći deo pušaka na “čuvanje” UNPROFOR-u, dok hrvatska strana nije bila obavezana na to, već samo da povuče svoje snage sa linije fronta. Sve je ovo izazivalo priličnu ogorčenost krajiških Srba, premda je inicijativa o dolasku međunarodnih mirovnih snaga došla u stvari iz Beograda, a ne iz Zagreba. Čak se na hrvatskim vestima moglo često čuti kako njihovi političari kritikuju dolazak mirovnjaka kao nešto što ide u prilog nama (tj. krajiškim Srbima) jer u mirovnom planu nije pisalo da te snage dolaze “u Hrvatsku” nego “u Jugoslaviju”, a uz to mirovni plan nije prejudicirao političko rešenje srpsko-hrvatskog sukoba, i predviđao je da krajiška policija i sva vlast u Krajini ostaje i dalje, sve dok Srbi i Hrvati u direktnim pregovorima ne nađu politički dogovor za Krajinu. Dakle, UNPROFOR se ne meša u politička pitanja. Na ovoj osnovi i jedna i druga strana nekako su prihvatile dolazak mirovnjaka, i celo proleće 1992. godine oni su se raspoređivali po Krajini, u skladu sa planom.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.