Login form protected by Login LockDown.


Lozinka će Vam biti poslata na e-mail.
2. April 2011

“sandžak” – Četnički pokret Draže Mihailovića, kao praktičan izraz velikosrpskih aspiracija, od samog svog početka je snažno naglašavao svoju “istorijsku misiju oslobođenja i širenja ideje etnički homogene Velike Srbije koju je trebalo stvoriti u okvirima poslijeratne Jugoslavije. U sprovodjenju svoje nacionalne politike četnici su imali posebno ofanzivan antimuslimanski kurs, tumačeći to uzajamnom “infemalnom mržnjom” širokih srpskih i muslimanskih masa i besperspektivnošću zajedničkog življenja.

Zato je trebalo preduzeti sve mjere za njihovo istrebljivanje, asimilaciju i iseljavanje u Tursku. Dajući tom pitanju platformu borbe protiv “Turaka”, što je trebalo biti nas­tavak nekadašnje borbe i politike iz vremena oslobodjenja Srbije od turske vlasti, četnici su spremo oživljavali neugasle i revanšistički raspirene strasti.  Na putu ostvarivanja  homogene   srpske  državne zajednice, četnički politički program predviđao je integralno čišćenje Bosne i Hercegovine i Sandžaka od mus­limanskog i hrvatskog življa.

Iako je četnički politički program dobio konkretnu razradu za Sandžak u dijelu Mihailovićevih “Instruk­cija” od 20. decembra 1941. godine, u kojima se četničkim odredima u Cmoj Gori daju zadaci koji su predviđali da se dijelom snaga u saradnji sa Javorskim i Golijskim odredom, dejstvuje dolinom Lima pravcem Bjelo Polje – Sjenica, sa zadatkom da se Pešter očisti od muslimanskog i albanskog življa, a da se dijelom snaga sa prethodnim i Kopaoničkim odredom, dejstvuje preko Čakora ka Metohiji, sa zadatkom da se teritorija na tome pravcu očisti od Albanaca, kao i da se presretnu izbjeglice sa Peštera, odnosno Sandžaka, u toku prve dvije ratae godine na četničkom udaru se posebno našlo muslimansko stanovništvo u istočnoj Bosni, pogotovo područje 7. srezova: Foče, Čajniča, Goražda, Višegrada, Vlasenice, Srebrenice i Rogatice.

Ovako koncipiran četnički politički program, sa defanzivnom strategijom protiv okupatora, ali agresiv­nom protiv cijelih naroda, prije svih Muslimana, uticao je da se četnička organizacija u Sandžaku dosta rano for­mira. U deževskom i štavičkom srezu djelovali su četnici Radomira Cvetića i Mašana Đurovića. U sjeničkom srezu, na organizovanju četnika radili su Ljubomir i Milosav Ranitović. U novovaroškom srezu četničke grupe su formirali Božo Ćosović, Vlajko Ćuričić i Vuk Kalaitović. U mileševskom srezu od četničkih starješina djelovali su: Milinko Radović, Nikola Kijanović, Mišo Jovanović, Krsto Adamović, Srećko Matović i Simo Despotović. U pribojskom srezu je na okupljanju četnika radio Dordje Anočić, ali ga je ubrzo zamjenio bivši kaluder Zakarije Milekić. Preko pribojskog, organizacija Draže Mihailovića je uspostavila vezu u pljevaljskom srezu, gdje su na stvaranju četničkih organizacija radili: Petar Vojinović, Ratko Durović, Boško Topalović, Vojislav i Bogdan Nenadić, Grigorije Božović, Nićifor Lisičić, Savo Damjanović, Bora Mitrović, Bogoljub Irić, Petar i Dobrilo Jestrović i drugi, prva četnička vojna formacija u bjelopoljskom srezu formirana je u rasovskoj opštini pod komandom Milivoja B.Obradovića.

Nakon dobijenih obavještenja o političkim prilikama u Sandžaku Mihailović je preduzeo mjere da uredi četničko komandovanje na ovom prostoru. Bjelopoljski, prijepoljski, pljevaljski i barska i budjevska opština u sjeničkom srezu, došli su pod komandu Pavla Đurišića. Formiranjem Limsko – sandžačkih četničkih odreda na čelu sa Durišićem, završiće se objedin­javanje četničkih formacija Sandžaka, s ob­zirom da su oni pored navedenih srezova obuhvatili i četničke formacije pribojskog i novovaroškog sreza. Polovinom 1942. godine Limsko – sandžački četnički odredi su nakon reorganizacije imali četiri korpusa: Komski, Limski, Mileševski i Durmitorski. Komandant Limskog korpusa bio je major Milorad Joksimović, a korpus su sačinjavale tri brigade, od kojih je treća brigada bila bjelopoljska na čelu sa majorom Zdravkom Kasalovićem. Mileševski korpus je obuh­vatao teritorije pljevaljskog, mileševskog, pribojskog, novovaroškog i sjeničkog sreza, a na teritoriji svakog od ovih srezova for­mirana je po jedna brigada. Pljevaljska brigada (komandant poručnik Jovan Jelovac) imala je 13 oficira, 1756 vojnika i 608 pušaka; priboj ska brigada (komandant poručnik Vukola Tomić) imala je 4 oficira, 940 vojnika i 614 pušaka. O brojnom stanju novovaroške i sjeničke brigade nema podataka. Zna se samo koliko su pušaka imale na raspolaganju: novovaroška brigada (komandant poručnik Vuk Kalaitović) 650, a sjenička (komandant potporučnik Ratko Krivokapić) 1700 pušaka, komandant Mileševićkog korpusa bio je rezervni kapetan Vojislav Lukačević.

Računa se da su početkom 1943. godine Limsko – sandžački četnički odredi raspolagali sa 15349 vojnika, oko 200 oficira, 13116 pušaka, 51 puškomitraljezom, 15 mitraljeza i 5 minobacača.

Iz navedenih podataka se vidi da je ovo bila vrlo jaka formacija, i to u periodu kada se četnički pokqet nalazio u svom ženim i is­tovremeno najbrojnije jedinice Draže Mihailovića.

Vrhovna komanda Draže Mihailovića je procijenila da su sazrijeli uslovi da početkom 1943. godine pristupi sis­tematskom uništenju Muslimana u Sandžaku. Četničke jedinice koje su krajem 1942. godine bile mobilisane u Crnoj Gori i spremale se za planirani, ali odloženi “marš na Bosnu” dobile su naređenje početkom januara 1943. godine za čišćenje teritorija bjelopoljskog sjeničkog, pljevaljsko, čajničkog i fočanskog sreza od mus­limanskog življa. Početkom januara je u Šahovićima kod Bijelog Polja održana kon­ferencija četničkih komandanata na kojoj je razrađena odluka četničke vrhovne komande o obračunu sa “turcima”.

S obzirom na to da četnici nisu imali dovoljno snage za frontalni napad i obračun na cijelom ovom predvidjenom prostoru, donijeta je odluka da se najprije obračunaju sa muslimanskim stanovištvom u bjelopoljskom srezu. U napadu na mus­limansko stanovništvo ovog sreza uzelo je učešće oko 3000 četnika podjeljenih na dvije grupe: lijeve pod komandom Vojislava Lukačevića i desne pod komandom Miraša Savića.

Endemska mržnja i revanšistička politika krvave simetrije uništavale su sve pred sobom. Nedužno neboračko muslimansko stanovništvo bjelopoljskog sreza našlo se u krvavom žrvnju stradanja pred opasnošću svog potpunog isrebljivanja. Dokumenti koji govore o tim zločinima daju više no poraznu sliku. U pismu od 6. januara 1943. godine, komandant Limsko – sandžačkih četničkih odreda Pavle Đurišić obavještava Dražu Mihailovića o početku akcije i o represalijama nad muslimanskim življem, konstatujući da se sve izvodi tačno po planu.

Italijani su prvog dana akcije 6. januara 1943, godine, pokušali da intervenišu. medjutim, iz Kolašina im je Pavle Đurišić javio da će lično lokalizovati sukob, u protivnom će italijanske trupe biti napadnute od samog naroda. Radi toga Italijani nisu smijeli ni intervenisati. Tako se pokušaj italijanskog okupatora da interveniše završio prećutno, pa su Italijani čak Đurišiću poslali 100 litara nafte da bi mogao obići teren automobilom. Kada je smirio italijanskog okupatora, Đurišić je istoga dana poslao svojim koman­dantima slijedeće naređenje: “Produžite s napadom sve dotle dok se ne postigne cilj koji sam odredio na konferenciji u Šahovićima, a kada se taj cilj dostigne onda stanite. Na prisustvo Italijana se ne obazirite. Ako dobijete kakvo naređenje da se obustavi napad pre nego što se postigne postavljeni cilj, onda po njemu ne postupite, jer takvo će se naređenje pisati u prisustvu Italijana radi obmane”. O rezultatima ove akcije saznajemo iz izvještaja Pavla Durišića četiri dana kasnije Draži Mihailoviću, gdje stoji: “Akcija na desnoj obali Lima u srezu bjelopoljskom završena je. Ista je izvedena tačno po utvrdjenom planu”. Dalje u izvještaju stoji daje rezultat ove akcije potpuno uništenje 33 mus­limanska sela. Tom prilikom je ubijeno 400 pripadnika Muslimanske milicije i oko 1.000 žena i djece.

Međutim, na ovom prvom pokolju se nije stalo. Ovaj zločin predstavljao je samo uver­tiru u novi, još strasniji, mjesec dana kasnije koji je izvršen na teritoriji pljevljaskog, čajničkog i fočanskog sreza.

Najprije je bilo zamišljeno da se čišćenje muslimanskog življa izvrši samo u čajničkom srezu. Pripreme za ovaj pokolj izvršene su još početkom januara 1943, godine, a Zaharije Ostojić je još 3. januara izdao svoju zapovijest za “čišćenje” pomenutog sreza, ali navodno od ustaško -muslimanske milicije. Četničkim koman­dantima, da ne bi ostali tragovi, date su us­mene instrukcije, jer je ta akcija bila zamašnija i imala je daleko veći obim od prvog napada i masakra muslimanskog stanovništva u bjelopoljskom srezu.

Međutim, s početkom akcije u čajničkom srezu se kasnilo, jer su četnici iz Crne Gore, Sandžaka i istočne Bosne očekivali naređenje da se upute prema Neretvi i Bihaćkoj republici, čije je uništenje bila stal­na Dražina opsesija. U takvom iščekivanju stiglo je obavještenje od italijsnkog okupatora da se pokret prema Neretvi odlaže. Zbog toga je Draža odlučio da čet­nici, koji su već bili prikupljeni, napadnu Muslimane. A pošto su na okupu bile jače četničke snage, odlučeno je da se akcija proširi i na područja još dva sreza: pljevaljsko i fočanskog. Idejni plan je bio da se muslimanske snage ukliješte u uglu Lima i Drine i to unište.

Za rukovođenje ovom zločinačkom ak­cijom, Mihailović je odredio Pavla Đurišića, umjesto Ostojića koji je otišao u istočnu Bosnu. Đurišić je u svojstvu koman­danta Limsko – sandžačkih četničkih odreda izdao 29. januara 1943. godine zapovijest u kojoj je stajalo: “Zverstva Muslimana, komunista i ustaša u čajničkom, fočanskom i pljevaljskom srezu prema srpskom življu prešla su sve granice. Da bi se jednom za svagda srpski živalj spasio narodnih izroda i izdajica, preduzeće se akcija za njihovo uništenje.” U vezi sa ovim Đurišić je naredio formiranje četiri odreda koji Će dejstvovati u šest kolona, ukupno 6.000 čet­nika. Predvidjeno je da Prvim odredom, jačine oko 1.600 ljudi kbmanduje Vojislav Lukačević, Drugim odredom, 1.650 četnika Andrija Vesković, Trećim odredom, 1.050 četnika, Zdravko Kasalović, i Četvrtim odredom, Bajo Nikić. Upućujući se prema navedenim srezovima, četnici su or-ganizovali pet napadnih kolona sprenih na ubijanje i pljačku. Budući da se na tom terenu nalazilo više italijanskih garnizona, naređeno je da se oni ne napadaju, dok je za ostalo stanovništvo u naređenju stajalo: “…sve borce Muslimane, ustaše i komuniste ubijati, žene i djecu ne ubijati.” ustvari, bila je ovo četnička podvala. Da ne bi ostavili pisane tragove o ubijanju mus­limanskog stanovništva, Đurišić je namjer­no stavio ovu klauzulu, ali je zato u povjerljivom naređenju od 8. februara.

Četničke jedinice su krenule u napad 5. februara i već nakon dva dana izbile na Drinu pošto ozbiljnijeg otpora Muslimanske milicije nije bilo, izuzev na Trebeškom brdu, gdje su borbe trajale oko četirf sata. Četnici su odmah pristupili sprovodenju zamišljene akcije uništavanja ljudi. Kako oko Drine nije bilo jačih partizanskih snaga koje bi onemogućile pokolj, a pošto su se italijanske snage pod prijetnjama četnika ograničile samo na to da preduzmu mjere obezbjedenja od četničke bujice, četničkim ešalonima smrti bile su faktički odriješene ruke za izvršavanje čudovišnih zločina nad nezaštićenim muslimanskim stanovništvom. U ovoj akciji Limsko – sandžački četnički odredi pobili su na području pljevaljskog, čajničkog i fočanskog sreza oko 1.200 odraslih Muslimana i 8.000 žena, djece i staraca. Nakon osam dana od početka ak­cije, četnički komandant Pavle Đurišić je iz­vijestio Dražu Mihailovića da su sva muslimanska sela u ova tri sreza potpuno spaljena, da nijedna kuća nije ostala čitava i da se za vrijeme operacije pristupilo pot­punom uništavanju muslimanskog življa i bez obzira na pol i godine starosti. Jedan dio muslimanskog življa uspio je da se spasi i da pobjegne na Metaljku, u Čajniče i preko Drine. Muslimanski gubici bili bi sigurno još veći da ih veliki broj nije već na samom početku akcije pobjegao prema Sarajevu i drugim mjestima izvan četničkog domašaja.

Ovo je nesumnjivo jedan od najvećih zločina, koji je počinjen u toku rata u Jugos­laviji, u jednom mahu, pod okriljem okupatora. Mada su četnici predstavljali “akcija čišćenja” i klanja “Turaka na bul­juke” u Sandžaku i istočnoj Bosni kao proti vmj ere navodne muslimanske agresivne djelatnosti prema srpskom stanov­ništvu na ovom području, sve okolnosti govore daje ova operacija bila praktični dio sprovojenja široko zamišljene četničke ak­cije koja se posebno pominje u Mihailovićevoj “Instrukciji” od 20. decembra 1941. godine, a odnosi se kako smo već naveli, na čišćenje Sandžaka i Bosne od Muslimana i Hrvata.

– Ovaj rad je iz arhive revije Sandžak, objavljene u Sarajevu 24. 12. 1990. –

Autor: Nijazija Maslak

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles