Kina je zatvorila Tibet za strance uoči obljetnice ustanka

2
19

Ustanak protiv Kine – koji su kineske vlasti ugušile – izbio je 10. ožujka 1959. i otad se Dalaj-lama (83) nalazi u egzilu u Indiji gdje je osnovana vlada u progonstvu Uoči 60. obljetnice ustanka u Tibetu i Dalaj-laminog odlaska u egzil, Kina je zabranila stranim turistima dolazak na to područje do 1. travnja.

Nekoliko kineskih turističkih agencija potvrdilo je u srijedu za agenciju dpa da stranci neće moći putovati u Tibet dok ne prođe zadani rok. One kažu da je do zatvaranja došlo na “naredbu vlade”.  Tibet se nalazi na platou na visini između 3.600 i 5.200 metara iznad mora i poznat je kao “krov svijeta”.

Kina Tibet smatra sastavnim dijelom svog teritorija i njime upravlja od 1951., nakon što su kineske snage ušle na Tibet da bi ga, kako su tvrdile, “oslobodile”.  Tibetanci, predvođeni svojim duhovnim i političkim vođom Dalaj-lamom, ističu da su od tada izloženi torturi kineskih vlasti.

Ustanak protiv Kine – koji su kineske vlasti ugušile – izbio je 10. ožujka 1959. i otad se Dalaj-lama (83) nalazi u egzilu u Indiji gdje je osnovana vlada u progonstvu. Kina redovito zabranjuje turistima dolazak u Tibet uoči svih važnih političkih skupova ili obljetnica.

Izvor: 24h.hr


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Kina je zatvorila Tibet za strance uoči obljetnice ustanka


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

2 KOMENTARI

  1. Neka ne baš toliko bliska, ali ne ni dalja rodbina moga oca koja je živela na Kordunu, na selu, slavila je kao svoju krsnu slavu Svetoga Ignjatiju, 2. januara. Moji su, manje-više redovno, odlazili kod njih u goste, mada smo mi deca, tj. ja i moje dve sestre ređe išli tamo, a i od njih bi neko uglavnom dolazio kod nas u goste u Karlovac za našu slavu, Svetoga Jovana, 20. januara. Iz te porodice najupečatljiviji lik bila je neka baba Mika, koja je mome ocu bila nekakva tetka, duševna žena blage naravi i blaga lika kog se ja i sad sećam iako je umrla 1992. godine, za vreme rata. Imala je naročito blag pogled dubokih tamnih očiju, pogled blag i nekako tužan, da ne kažem paćenički. U licu je bila žuta kao limun. Imala je ona još braće i sestara i sve je to do danas poumiralo što gore na Kordunu što u Srbiji posle “Oluje”, a jedan brat joj je ubijen još u Drugom svetskom ratu od strane ustaša. Kako joj je i muž pao od ustaške ruke, to, po običaju naših žena na Kordunu u to doba, nije crninu više skidala celoga svoga veka. Iako je reč “dupljer” bila u upotrebi među starijom populacijom naših ljudi na Kordunu – upotrebljavali su je i moji babe, đedovi i prababa – ne znam zašto me ta reč uvek asocirala (i danas me asocira) upravo na tu staricu. Naravno, i ona ju je koristila u govoru, ali ništa više od ostale stare čeljadi, no nekako mi je prva misao kod izraza “dupljer” baba Mika i njen dobri i tužni lik. Ima tako nekih izraza koji nas automatski podsete na neku osobu a da ni sami sebi ne znamo protumačiti zašto. Baba Mika je imala zdravo rasuđivanje o svemu, ali se, na žalost, poslednje dve-tri godine života pomalo “gubila”, a naročito poslednjih meseci života dok se “dupljer” nije tiho i ugasio zauvek negde u leto 1992. u svojim ranim 70-tim godinama. Dakle, oni su slavili Svetoga Ignjatiju i toga dana uveče 1991. godine spreme se naši svi, tj. mama, tata, baba i đed i odu u goste, uz još neke rođake te porodice koji su takođe živeli u Karlovcu, svaki u svojim kolima. I očeva tetka što je živela u Karlovcu, Tetec, ode sa njima, tako da ih je u našoj “džeti dvojci” bilo upravo petoro. Mi deca nismo išli, a budući da naši nisu želeli da ostanemo sami kod kuće (ne sećam se sad razloga zašto nismo otišli ujakovoj kući, a mogli smo lako tamo i da noćimo jer je tad po prvi put zimski raspust bio krajem decembra i početkom januara, tj. od 22. decembra 1990. do 7. januara 1991, te sedam dana krajem januara) dođe jedna devojka, prijateljica mojih sestara ali starija od njih poprilično – jer već beše svršila srednju školu – inače Srpkinja iz Karlovca, da bude s nama dok se oni ne vrate, u stvari da prenoći kod nas jer bi se naši vraćali oko ponoći pa i kasnije, već kako kad. Nije da smo mi bili plašljivi, ali je sigurnije kad je tu još neko. Uzgred, kriminal je u Karlovcu bio retkost u to vreme a najgori zločin se bio desio par godina ranije kad je D.K. ubio četveročlanu porodicu. Karlovac je uglavnom bio bezbedan grad. Tu veče dođe i neki Stari, tako zvan a u stvari momak od kojih 25 godina tada, te i on malo posjedi. I tako zabavljajući se kojekako (još je sve bilo u duhu Nove godine), priča, karte, muzika itd. mene kao najmlađeg poče pomalo san da hvata nešto pre ponoći i odem u sobu da spavam a njih tri (Stari je otišao nešto ranije) ostadoše. Moram reći da se ta devojka zarazno smejala te bi se kraj nje rasmijao svako makar mu i ne bilo smešno to čemu se ona smejala. Inače beše prostodušna i niko ne bi rekao da je gradsko dete, mada ni mi nismo bili “gospodska” deca jer i naši su roditelji bili sa sela, ali ipak mi rođeni u Karlovcu znali smo po potrebi biti i razmažena gradska deca (naš Tetec nas je svakako smatrala razmaženim preko mere). Toga nije bilo kod te devojke. I tek što sam ja legao i ugasio noćnu lampu, ali čujem auto i naše koji su došli. Nije mi se dalo ustajati, ali najednom čujem opšti smeh a naročito zdravi smeh one devojke. Brzo navučem robu i odem da vidim šta je, kad tamo na stolu stoje nekakva pakovanja makarona, testenine. Veli mi mama: “Gle što vam je baba Mika poslala!” i pokaza na onu tjesteninu. Ja se najpre začudim zašto baba šalje tjesteninu. A to je bilo ovako: Kad su moji polazili kući i ostali gosti, pa im domaći davali darove koje će poneti kući, baba Mika pruži našoj mami vreću sa nečim i reče: “Ovo je za djecu” tj. za nas troje. Nije mama zagledala šta je unutra nego tek sad, kad su došli, raširi vreću a unutra testenina. Sad se i ja rasmijem ovom čudnom poklonu – ko je još testeninu slao ili donosio kao poklon mada se poklonu u zube ne gleda – ali bilo je jasno da se dobra starica prevarila, u brzini ili onako, što se već pomalo “gubila”. Pa i bilo je tako, jer smo posle čuli da je govorila da hoće “od srama u zemlju propasti” jer je ona, jadna, bila pripremila kekse za nas, a kako je umesto keksa poslala makarone to već ne znam, valjda je stajalo jedno blizu drugoga. Rekla joj je mama posle, kad ju je videla, da se ne sekira ništa, da mi nismo “željni keksa”, da se svakom dogodi da zaboravi, ili se zbuni. Naravno, bitna je dobra volja, ona je htela dati svoj skroman dar – skroman stoga jer mi zaista nismo oskudevali u slatkišima – od srca, ali… Na kraju krajeva, govorila je mama, keksi bi “brže pasali”, a ovako, makaroni su duže trajali. Naravno, ovo nije rekla pred njom. Ja sam tu dobru babu Miku video poslednji put u novembru 1991. godine i tada je već uvelike zaboravljala, pitajući jednu te istu stvar po dva-tri puta u roku od desetak minuta, mada bi pre pitanja rekla: “Ja se ne sjećam da li ja upita…” i onda već šta je i za koga imala da pita. Ali zato u seoskom poslu, i u kući i napolju, nije bila zaboravna do poslednjeg trena. A radila je mnogo, kao i sve žene na kordunaškom selu, sa svojim žilavim i mršavim staračkim rukama koje bi zaista pozlatile sve čega bi se dotakle. Sada je ta velika kuća potpuno prazna a ja posle “Oluje” nisam nikad bio tamo. Moja mama je bila jednom i to još 1997. godine kad je prvi put išla u Hrvatsku posle rata. Ostali stanovnici te kuće iz 1991. godine danas su van Hrvatske, u drugim zemljama: Srbiji, Sloveniji, Italiji. Neki su i pod zemljom, pa su im i grobovi rasuti što u Hrvatskoj što u Srbiji.

  2. Ne sećam se da sam ikada video očevu suzu do tog momenta. Bio je vreli avgustovski dan 1995. godine u Rumi, nekih petnaestak dana po našem dolasku u “Oluji”, a došli smo svi 11. avgusta, mada ne svi odjednom nego moji negde ujutru a ja već kad se dobrano smrklo tog ionako za nas sumornog dana. Bili smo se smestili kod majčine sestre a naše tetke i njezina muža, tetka “nemam reči” – ja ga nazivam tako jer mu je to bila česta uzrečica; po rođenju je i on bio Kordunaš ali kolonizovan u Srem. (Ta naša tetka, majčina starija sestra, nije u licu bila mnogo nalik na našu majku osim tamne kose – doduše prošarane sedima ali ona je nije farbala; naša majka nije imala nijedne sede vlasi do svoje otprilike 45. godine – i tamna oka; za razliku od majčina finog i pravilnog nosa tetkin nos je bio nekako poširok u donjem delu; takođe je imala punija usta i tamnije lice; ona je imala manje-više kratku kosu – moja kosa je bila duža od njene u to vreme – dok je majka tada imala onu frizuru kakvu su krajem 80-tih i početkom 90-tih nosile mnoge žene i devojke, u Krajini naročito, duga kosa visoko podignuta kao crn oblak – a po naravi naša majka je bila vedrija i sklonija humoru od tetke koja beše nekako uvek ozbiljna i kao da je u tetkovoj kući tetka vodila glavnu reč iako je on bio “bećar”; sve u svemu, tetka beše pomalo nadžak-baba mada je i naša majka znala da izgrdi nas decu i te kako žestoko.) Ali nisam hteo da pričam o majci i tetki, nego o očevoj suzi. Dakle, tekli su dani našeg izbjeglištva u Rumi, vreli dani bez imalo oblaka a kamoli kiše. Tetkova kuća bila je puna izbjeglica jer osim nas bilo je tu još rodbine, uglavnom tetkove, i to najviše nekakvih staraca sedih kosa i brkova i baba sa rubcima na glavi; brojno stanje nas unesrećenih nastanjenih privremeno kod tetka je variralo, jedni su odlazili a drugi dolazili; neki bi se zadržali svega dva dana najviše pa odlazili dalje. Moji đed i baba bili su kod očeve tetke, Teteca, u njenom malom stanu u Rumi koji je kupila izbjegnuvši iz Karlovca kao i mi avgusta 1991. godine. Ovolike izbjeglice svakako su bile velik teret za tetkovu kuću, mada je kuća bila na kat i velika i mada smo mi ponešto, od hrane razume se, kupovali i za svoje novce.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.