17. August 2017

Piše: Međedović  Faruk

“Aha, ne, ma oni, oni moraju da znaju čovječe oko Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba, pa to nije normalno, pa oni će, oni će nestati, Sarajevo će biti karakazan u kome će izginuti 300.000 Muslimana, oni nisu normalni. Ja ne znam, ja ću sad njima morati otvoreno da govorim, ljudi nemojte se zajebavati… u BiH ima tri, četiri stotine hiljada Srba naoružanih. Šta vi mislite, plus je tu armija i tehnika i sve to, šta vi mislite da se možete, da se otcijepite kao Hrvatska.”
(Radovan Karadžić u razgovoru sa Slobodanom Miloševićem,
8. jul 1991.)

Neki kažu, tako je devedesetih godina prošloga stoljeća pjenušao lider srpskog nebeskog naroda. Saćuvaj  bože,   da se on može svrstati  u lidere. To bi bila doista neoprostiva uvreda za najveće  lidere svjetske povijesti, počevši od legendarnog Mahatma Gandhia pa do Alije Izetbegovića.

Rijetko da su koji narodi ili religije imali toliko potencijala da produkuju toliko zastrašujucih krvoloka i fanatika kao što je to imala svetosavska religija srpsko-crnogorskog nebeskog naroda.

Moze se reći, da je Alija Izetbegović bio istinski lider Bosne i Herzegovine, kao i jedan od najeminentnijih lidera savremene povijesti, sa kojim su   progresivni pripadnici sve tri nacije dijelili viziju buduće Bosne. Integralni dio Izetbegovićeve vizije je bila međunacionalna i međuvjerska tolerancija. Njegov san je bila Bosna ne čisto  bošnjačka, srpska ili  hrvatska, već naprotiv svima zajednička.

A ko je bio zapravo Radovan Karadzić? Ubica, krvolok kakvog svijet nije zapamtio. Karadzić je zapravo durmitorski-srpsko-crnogorski Bin Laden, srpski Pol Pot, srpski Adolf Hitler, srpsko-crnogorski psihopata i fundamentalista tipa Baruha Goldštajna.

Godine 1993,  nakon što je durmitorski Reconquist i top terorist na Ratkovićevim Večerima Poezije u Bijelom Polju teatralno recitovao stihove, dok su mu ruke mirisale na barut i nevinu bosnjačku krv, jer je samo  par sahata prije njegovog zanosnog pjesničkog transa, sa svojom zločinačkom organizacijom napravio najmonstruoznije žive ljudske klanice od Višegrada do Prijedora, na čemu bi mu pozavidio i ISIL, dobio zlatnu plaketu Ratkovićevih Večeri Poezije  . Histerična oduševljenja njegovih sunarodnika te večeri u Bijelom Polju nijesu jenjavala. Jedan od njih izjavi i to uživo preko radio Bijelog Polja, da je Karadzić najveći živi srpski bog. Zamislite, kakva skandalozna idolatrija i nakaradna ideologija. Bog koji je s neba sišao na Zemlju, koji je ušao u neljudskost Radovana Karadzića ovaplodio se u durmitorskog Pol Pota, da bi izmasakrirao na desetine hiljada nedužnih bošnjačkih civila i  počinio genocid i to u srcu moderne evrope.

Prije nego će srpsko-crnogorski Abu Bakr al-Bagdadi, početi sa realizacijom bolesnih zločinačkih ambicija i  pokušati da  razori mit o nepobjedivosti bosnjackog duha,  on   je u duhu srednjovjekovnog Reconquisite, inkvizitora javno Evropljanima obznanio motiv svojega mesijanstva.

“…Put kojim vodite Bosnu i Hercegovinu je ista ona autostrada pakla koju su uzeli Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a Muslimane možda u nestanak. Muslimani se ne mogu obraniti ako ovdje bude rat…”
(Iz govora pred bosanskim parlamentom 4. mart 1992)

U jednom intervjuu iz 92-godine  propali šumski pjesnik govori, da Evropa želi da pomocu Srba uništi bosanske muslimane, da bi zaustavila prodor muslimana na zapad Evrope. Bolesni um Šavnicko-Durmitorskog inkvizitora nije bio svjestan ili nije htio biti, da zapravo demokratska i civilizacijska Evropa svoj poredak i zasniva na multietničnosti, te da u skoro svakoj evropskoj državi živi vec par miliona muslimana, te da su mnogima  od njih bez ikakvih predrasuda povjerene funkcije gradonačelnika svjetskih metropola, do ministara u vladi, i među njima je znatan broj Bošnjaka.

U jednom od intervjua šavnicki Baruh Goldštein kaže, da Evropa sebi siječe grane na kojima sjedi, aludirajući na opasnost Bosnjačkih muslimana,  ne znajući da nije bilo korijena muslimansko-maursko-arapske znanosti, da  u toj istoj Evropi ne bi bilo ni renesanse a ni grana na kojima danas sjedi. I kao da nijesu Arapi muslimani još prije četrnaest vjekova otvarali astronomske observatorije širom Evrope i posjedovali brodove, kada evropljani nijesu umjeli dasku da potope u more.

Ali  Durmitorski Bin Laden je razmišljao glavom srednjevjekovnog španskog inkvizitora. Za čudo božije, pravio je nevjerovatne paralele i nalazio sličnosti između španskog Al-Andalusa spočetka 8-og stoljea i Bosne kao najmultietničkije države u Evropi skraja dvadesetog stoljeća. U glavi srpsko-crnogorskog Goldšteina su se vizuelno smjenjivale scene etničko-religioznog čisćenja tadašnje Andaluzije, najsuroviji masakri nad preko trista hiljada Maura”Moricos” pokrštenih arabljana, pokrštavanje i progoni Jevreja, sravnjenje sa zemljom najljepših metropola, sa najljepšim palastima i Dzamijama, koje je ikada svijet do tada vidio.  Plan mu je bio- TO ISTO PREDSTOJI DRŽAVI BOSNI I BOSANSKIM MUSLIMANIMA. Zbog hiljadugošinje inferiornosti naspram   jedne svjetske Imperije koja se ogledala u najljepšim civilizacijskim dostignućima na svim poljima, osjećajuci strahovit kompleks niže vrijednosti, Karadziću je bila u glavi samo jedina zamisao”OSVETA”.

Karadžićeva objava svetosavskog  mesijanstva, da su Srbi predodređeni da zaustave prodor Bosnjaka  muslimana na zapad, zapravo je bio njegov poziv na križarski rat.

U stilu katoličkih kraljeva 14-stoljeća, koji su na  Iberijskom poluotoku inkvizicijom, nakon što su zbrisali Arijevce, čiste monoteiste, Arape  muslimane i  Jude sa političke scene, utemeljili katolizizam kao državnu ideologiju i etablirali je kao bazu za nacionalno objedinjenje, Karadžić je identično izjavio: “Mi se trudimo da uspostavimo, pored duhovnog i kulturnog, i političko i državno jedinstvo srpskog naroda, jer smo to ostvarili 1918. godine i sada nam se to kvari i oduzima. Srpskom narodu u Bosni garancija je čitav srpski narod, deset miliona Srba.”
(“Politika”, 10. januar 1992, iz teksta “ Proglašena Republika srpskog naroda BiH”) 

ZA  OSTVARENJE OVOG SULUDOG PLANA, KARADŽIĆ JE BIO SVJESTAN, DA BOŠNJACI TREBAJU DA PROĐU KROZ ISTI PAKAO, KROZ KOJI SU PROŠLI ŠPANSKI MUSLIMANI I JEVREJI. BIO JE SAMOUVJEREN, DA ĆE EVROPLJANI NASJESTI  NA NJEGOV FANATIZAM. Između ostalog,  top terorist Andreas Brejvik je produkt Karadžićeve sizofrene ideologije.

Vremena za čekanje nema, plan se mora privoditi kraju, tako je mislio durmitorski Bin Laden, uzeo gusle u ruke, povukao se u obližnja brda iznad Sarajeva,  i počeo recitovati apokaliptički svršetak Bošnjaka Muslimana do epskih razmjera.

PALA JE ŠPANSKA GRANADA PADNUĆE I  SARAJEVO,   tako je mislio srpsko-crnogorski Pol Pot ali se je grdno zajebao 

(“Srbi nikada neće dopustiti Muslimanima da Sarajevo bude njihov grad.”
(“Delo”, 7. novembar 1993, odgovor na pitanje da li vidi kraj rata)

 

“Srbi Sarajevo neće nikada napustiti i ono će biti buduća prestonica srpske države.”
(Intervju, “Vašington post”, 16. januar 1994), tako je umišljao sebi u glavu durmitorski top terorist.

Bio je totalno pomračenog uma. Ruke su mu se tresle i gudalo je krivudalo i prizvodilo zvuke poput drhtavog glasa nervozne osobe. Srpski Pol Pot   zavaljen na brežuljku iznad lijepog Sarajeva, u kojeg je zurio izbezumljeno, ludački sa neopisivom mržnjom prema svemu i svačemu u tome gradu. Mrmljao je nešto nerazumljivo. Odjednom prestravljen, bacio je gudački instrument iz ruku. Čuo je iz stotine pravaca, stotine milozvučnih glasova,  ezane koji su u predvečerje odlijegali sa stotine prelijepih sarajevskih džamija, zvona pravoslavnih i katoličkih crkava, koja su se istovremeno sjedinili s glasovima ezana, te tako na jedinstven i veličanstven nacin slavili i odavali pokornost  Stvoritelju svjetova. Bio je izvan sebe. Teatralno je uzvikivao okrenut u pravcu Sarajevske Begove Džamije  -” Ne, ne, ne, zajebi ti, ne treba nama ta multietničnost, nema tu ničeg svetosavskog. Imala je to Španija nekada. Pa su to oni na pametan način porušili, pobili i protjerali. Granada, Cordoba,Sevilla, svi ti gradovi su imali ovo što ja sada gledam i slušam, i riješili su to po kratkom postupku. Ne, ne, netrebaju nama nikakvi bosanski Mauri. Znam ja da oni izigravaju neki suživot, da su tobože sačuvali jevrejsku Hagadu, a nedaj bože, da su to tada saznali Španci”.-

Krvolok je osjetio miris bosanskog Andalusa. Pred očima su mu se ređale vizuelne predstave koje on nije htio, koje su ga proganjale, od kojih je imao nevjerovatan strah a nije im mogao ni odoljeti, a  da ne proviri u njihovu čarobnu moć.
Ipak se je čuvao, da u njih ne prodre dublje, da ne bude omamljen, da ne dospije u neku nepoznatu vremensku dimenziju iz koje mu nebi bilo spasa.  Na nebeskom plavetnilu
iznad Sarajeva pojavio se blistavi polumjesec, a krvolok je prema njemu ispružao ruke, činjelo mu se da je tako blizu, da mu je na dohvat, te bi ga rado uklonio , jer više od svega je mrzio to nebesko zdanje, jer ga je podsjećalo na onaj blistavi polumjesec koji je skoro devetsto godina neumorno zračio iznad Iberijskog poluotoka. Odjednom nije bio tu gdje je.  –
” Gdje sam ja ovo”? pitao se uplašeno krvolok. Odjedanput je začuo skoro nečujan šum nečeg ogromnog, nadolazećeg, nečeg prozračnog, što se u ogromnim valovima kovitlalo i prilazilo mu sve bliže. ” Šta je ovo pobogu”? pitao se uplašeno svetosavski Pol Pot. Ali je ubrzo počeo nazirati jasne obrise hiljade i hiljade živih figura, za koje nije bio siguran jesu li to ljudski stvorovi ili meleci. Hiljade konjanika svijetlih lica ukrašeni najčudnovatijim i najljepšim odijelima, prolazili su mirno, bez ijednog pokliča. Krvolok je bio zbunjen. Od izbezumljenosti je vikao  “AL-ANDALUS – BOSNA. Jeli to dolazi Mehmed Fatih, Božija sjena na Zemlji – ”  Gdje sam ja ovo”? prestravljeno je urlikao Šavnicki Pol Pot. Vizuelne predstave su se kao filmsko platno naizmjenično smjenjivale ispred njegovih očiju i  izazivale u njemu neopisiv osjećaj straha a istovremeno i duboke mržnje prema njima. Nije se mogao odbraniti, uvučen je u svijet utvara i bio je bespomoćan.

Više nije bio tu gje je. Toga je bio svjestan. Opipavao je samog sebe, a u podsvijesti je tek toliko zadržao, da je mogao pretpostaviti da je trebao biti mjesec Maj, 1992 godina i da je sebe samog tog predvečerja ostavio na jednom brežuljku iznad Sarajeva. Tačno! Bio je  Maj, ali godina 711. Pred krvolokom je iskrsla figura najmarkantnijeg vojskovođe, kojeg ni njegovo guslarsko kratko-epsko crnogorsko naricanje nebi imalo umijeća opisati. Vojskovođa koji je  bio okićen sav u zlatu, jahao je na konja elegantno očešljane grive i koji je bio toliko visok, da se je krvoloku pričinjelo da  je  vojskovođa koji je jahao na konja doticao i samo plavetnilo nebeskog svoda. Bio je to neustrašivi vojskovođa  TARIK IBN ZIJAD koji je sa sedam hiljada besprekorno raskošno odjevenih mladih konjanika, kao sa sedam hiljada poslanih meleka prelazio  četrnaest kilometara dugi tjesanac Gibraltara koji je dijelio Evropu od Afrike.  Što iz straha što iz mržnje krvolok je drhtao. Kadkad bi osjetio sigurnost kada bi se na čas prenuo iz svijeta vizuelnih predstava i laktovima se odupro o toplu ledinu brežuljka na kome je sjedio.  Jedno je bio siguran, da vremenske dimnezije između kojih se klati,  ove Iberijskog poluotoka AL – Andalusa iz osmog  stoljeća,   u koju on ponire putem   vizuelnih priviđanja i  ove bosanske na čije tlo on uistinu stoji, ima podudarnosti. Kao omamljen, durmitorski Pol Pot je zurio u čarobni AL – ANDALUS. Gledao je kako je TARIK IBN ZIJAD sa najveličanstvenijom i  do tada  sa  tako neviđeno raskošno opremljenom oružanom silom na miran način dočekan, preplavio Iberijski poluotok. Nepregledne mase Gotđanki i Gota su im dolazili u  u susret, da bi im pozeljeli dobrodošlicu.  Prelijepe Alananke, Swebice, Germanke  i Wandalke  su  grlile maurske mlade  konjanike i česljale dugu svilenu grivu arapskih konja.  Spretni Mauri su ih učili vještini jahanja konja, dok su se one uvjerile u  njihov dobronamjeran i mesijanski dolazak. Multikulturalnost je već bila na djelu. A durmitorski Pol Pot  se  je jeo od zavisti. TARIK IBN ZIJAD je posmatrao nepregledna i pusta Iberijska polja, te nigdje nije zapazio bilo kakvo baš ni najmanje tehnološko dostignuće Iberijaca, izuzev par drvenih plugova.
TARIK IBN ZIJAD  usmjeri svoje lice prema nebu i dostojanstveno reče – ” Inšallah, ukrasit ćemo  ovaj zemaljski brod, ovu planetu, sa najljepšim draguljima ispod ovog  zlatnog nebeskog svoda, biće to najnaprednija civilizacija koja će od danas početi nicati na ovom poluotoku”.     Krvolok je vrisnuo, iskazana nada velikog TARIKA IBN ZIJADA  “Ako Bog da”. pogodila je kao grom iz vedra neba. Krvolok se od silnog udara  glavom o ledinu, zamalo nije izbacio iz vanvremene dimenzije u koju je bio duboko zaronio. 

Kao ograjisao bezumnik, kao opčinjen sihrovima, krvolok je bio uvučen u do sada  nešto neviđeno. Pred očima mu iskrsnu
baš ono sto je TARIK IBN ZIJAD obećao. Krvolok, obična ovozemna prašina ali sa neizmjerljivom vatrom mržnje u sebi, zalutao je u šumi od marmora, jaspisa i  bezbroj porfirnih stubova, Mezquite- Džamije od Cordobe, jedne od najvećih Džamija u povijesti ljudskog roda. Zavist i inferiornost ga toliko potresoše, od pomisli da na njegovom Durmitoru i to  krajem 20-stoleća pletu kuće od ljeskovih grana. Krvolok je bio omađijan čarima jedne od najljepših metropola al-Andalusa- Sevilje i njenih impozantnih minareta. Priviđao mu se jedan od najljepših i najraskošnijih palasta ovoga svijeta, Alhambra u Granadi. Krvolokovo oko je letjelo poljima al-Andalusa i nije se mogao načuditi, izgrađenim prelijepim poljskim terasama i najkomplikovanijim sistemima za navodnjavanje. Zurio je u prelijepe plavooke i dugonoge Wandalke koje su u zagrljaju mladih i lijepih Maura šetale kroz bašče Zitrona, Aprikosa, Aubergina i Banana, čiju slast su Iberijci osjetili prvi put tek sa dolaskom Maura.  Pol Pot je osjećao, da će ga mržnja i bijes skoro izbaciti iz ove vremenske dimenzije, ali ga je nešto i nepitajući ga odvuklo i to u Cordobu 10-stoljeća, jedan od najvećih tada svjetskih gradova. “Koja multietničnost”! čudio se krvolok, kada je u tom gradu  zapazio sve moguće rase, nacije, religije. Ispred očiju su mu se smjenjivale sjene najvećeg svjetskog filozofa,pravnika,liječnika,i najznačajnijeg predstavnika arapske skolastike, IBN RUSCHDA-Avisene, kao i judejskog fizičara Hidaia ibn Schapruda. Omamili su ga zvuci violine  komponiste Sirjaba.     ” Ne, ne, ne, netreba nama ova multietnika. Nećemo se mi time zamajavati. Ne uklapa se ovako nešto u  mesijanske planove našega nebeskog naroda”!     KRVOLOK JE JOŠ UVIJEK EGZISTIRAO IZMEĐU DVIJE VREMENSKE DIMENZIJE , KOJE SU BAŠ PO SKORO SVEMU BILE ISTE,  ONE SREDJNOVJEKOVNE KOJA SE NA IBERIJSKOM POLUOTOKU AL-Andalusu, SPROVODILA OD SREDNJOVJEKOVNE ŠPANIJE U ZNAKU KRSTA, I
OVE U BOSNI 90-tih prošloga stoljeća KOJU ĆE POL POT KRVAVO ZAPOČETI STIHOVIMA GENOCIDNOG PJESNIKA
” UDRI ZA KRST
ZA OBRAZ JUNAČKI
NEKA BUDE ŠTO BITI NE MOŽE”.

 

SADA SU MU OBE VREMENSKE DIMENZIJE BILE ZNAČAJNE, TE JE OBEMA KRVOLOK VLADAO POPUT MAGA. PRVA GA JE HRANILA, NEPRESTANO INSPIRISALA, DAVALA MU NEVJEROVATAN POLET I SNAGU, PUNILA GA BIJESOM I MRŽNJOM, UVJERAVALA, HRABRILA, OPRAVDAVALA NJEGOVE BOLESNE MESIJANSKE PLANOVE,  SVE DOKLE GA NIJE U OVOJ DRUGOJ ZADNJOJ PRIPREMILA I OVAPLODILA U NAJVEĆEG GENOCIDAŠA 20-OG  STOLJEĆA.

Neka bude što biti ne može, recitovao je krvolok i ponovo se našao u društvu srednjovjekovnih inkvizitora. “Jeli ovo došao trenutak ostvarenja mojih mesijanskih planova “! -pitao se Pol Pot, dok je u nevjerici opipavao rukama utvare pored sebe. Bio je pun ponosa jer se je našao u društvu dvije  utvare, kraljevskog para Isabele I  od Kastilje i Ferdinanda II od Aragonie dva najveća inkvizitora srednjega vijeka. ” Nema se više milosti – evo pade Granada poslednji islamski bastion – padnuće i Sarajevo”! – pomahnitalo je uzvikivao Pol Pot. A onda mu se sve pomutilo u svijesti, te je isovremeno gledao rijeke krvi i u al-Andalusu i u Bosni. Satanski se smijao kada  mu se u viziji ukazao Abu Abd Allah Mohammed, poslednji vladalac kraljevske Granade, koji je prilikom napuštanja Granade bacio poslednji pogled na Alhambru, njegovu raskošnu rezidenciju, te zaplakao. Đavolski smijeh krvoloka se nastavljao, dok je gledao stotine hiljada izmasakriranih Maura, vrisak i masakre Bošnjaka muslimana u Srebrenici, Višegradu, Prijedoru. Sa uživanjem je posmatrao rušenje najljepših palasta i Džamija u Granadi, Sevilji,Cordobi – pred očima mu je bila Ferhadija i hiljadu srušenih Dzamija u Bosni.

 

Nakon toliko godina  njegovog bolesnog mesijanstva, krvolok je jednom prilikom zapao ponovo u svijet  vizuelnih utvara, te je počeo vikati: – ” Pala je Granada, padnuće i Sarajevo – Jeli Sarajevo srpska prestonica – Gdje sam ja ovo pobogu”!   U tom trenutku je osjetio da ga neko  drma i govori ” Gospodine, kako gdje ste – smirite se – pa vi ste u  Den Haagu- Scheveningenu”.  Pol Pot se prenu iz vizuelnog svijeta i reče- ” Sanjao san nešto zaista strašno”.   Čuvar zatvorske celije u Scheveningenu mu mirno odgovori – ” Gospodine, bez brige, zato ste i ovdje da bi liječili vaše snove, a i vremena za izlečenje imate na pretek”.

GRANADA JE PALA, ALI SARAJEVO I BOSNA NEĆE NIKADA. HRABRI BOŠNJACI NIJESU PLAKALI POPUT NESRETNOG BOABDILA KOJI JE PLAKAO ZA ALHAMBROM, DOK  JE TRPIO PRIJEKOR SVOJE MAJKE, KOJA MU JE GOVORILA” ŠTA PLAČEŠ KAO ŽENA ZA ONIM ŠTO GUBIŠ, UMJESTO DA SE BORIŠ KAO MUŠKO”! BOŠNJACI  NIJESU HTJELI KAPITULACIJU BEZ KRVI.

 

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles