14. Oktobar 2018

Prečesto smo svjedoci događaja na koje ne možemo uticati. Događaja koji nas ostave bez riječi, koji nas natjeraju da se povučemo u nekakav svoj svijet, nebrojano puta bolji od onog u kom obitavamo, gdje nema nikakvog rizika hoćemo li se kome zamjeriti i odakle možemo svima biti “dobri”. No, je li ispravno to? Da li nam vjera nalaže da tako postupamo pred problemima, il ne daj Bože nepravdom?

Naravno da NE.

Insan nije stvoren za takav život, nije mu to svrha. Ne smije od sebe praviti slabića koji će na svaki problem bježati u neki svoj svijet, ne smije od sebe praviti nekog ko će biti muftač tuđe pomoći, nekog ko će čekati da se stvari same od sebe isprave. Čovjek je stvoren, prije svega, da je pokoran samo jednom jedinom Bogu, Allahu dž. š. Stvoren je da se bori na način koji mu je propisao Onaj koji ga je stvorio, da se bori za sebe, svoju porodicu, komšije i zajednicu.

U toj borbi će naići na one koji će mu zamjeriti, ometati ga u onome što mu je misija, neki će dobronamjerno govoriti “šta će ti to”, “ima ko će to rješavati” i tako u nedogled dok nama biva sve gore i gore. Braćo i sestre, kao što sebe sređujemo pred polazak u džamiju, izlazak do grada, odlazak na neki bitan sastanak, kao što sređujemo svoju sobu, kuću il avliju, jednako smo u obavezi da sređujemo i svoju čaršiju il zajednicu kojoj pripadamo. Kao što nam je obaveza da sve ono što smatramo nečistoćom i korovom uklanjamo iz ambijenta u kom obitavamo, da sve što nije na svom mjestu pomičemo tražeći mu adekvatno mjesto, jednako smo dužni da to činimo i sa onima koji imaju vlast nad nama.

Oni koji ne rade posao za koji su odgovorni valja zamijeniti onima koji će to činiti kako valja. Svakog nesposobnog visokopozicioniranog trebamo mijenjati onim koji će biti svjestan preuzetog emaneta, koji će raditi za dobro zajednice, za dobro čaršije i svakog pojedinca u njoj. Kada uspijemo dovesti na vlast one koji su povjerljivi, bogobojazni i svjesni odgovornosti koju nosi povjereni im emanet možemo se smatrati zaštićenim u svojim kućama, na ulici, u čaršiji. Sve do tad uzimaćemo ibret zbog onog što nam se dešava, sebično sretni što nije baš nas zadesilo, zaboravljajući da je umet kao tijelo i da koji god dio tijela zaboli patit će cijelo tijelo.

Autor: Emir Hamidović

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles