Ulazim u dnevnu sobu i opet je udarna vest na Dnevniku ista kao i juče, od prekjuče…
U Srbiji je više od 70.000 izbjeglica koji čekaju da krenu put Evropske unije. Među njima možete sresti ljekare, profesore, muzičare, pravnike i one koji su se u Siriji bavili privatnim biznisom.
U Siriji je mnogo krvi na ulicama.Ubijaju žene, djecu, stare…Ne vidi se kraj.Zato beže svi koji mogu. Traže život bez bombi, traže život bez nasilne smrti, traže mir.Nije važno da li će to biti u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj ili Holandiji jer ne vide drugi izlaz iz ove nesrećne situacije. Pa, kome je toliko važno da uništi jedan nedužni narod? Kad bih mogla, bez razmišljanja bih im pomogla. Zaustavila bih taj besmisleni rat i vratila sve te ljude u svoje domove da nastave sa svojim životima u svojoj zemlji, kako i treba.Jer, nigdje nije bolje nego u domovini.
Žalosno je. Suze mi same kreću dok gledam kako ljudi koji pokušavaju da pobegnu umiru. Opet drugi koji su uspeli u tome nemaju dovoljno novca, hrane, tople garderobe…Eh, kad bih barem mogla da im priuštim topli dom, djeci bezbrižno djetinjstvo, novac, odjeću, obuću. Ali, ko još pita mene. Moje mišljenje nikome nije važno. Preostaje mi samo da se molim za ovaj nedužni narod, da prebrode ove teške dane koji su pred njima i da se dobrim sve završi.
Fatima Durević, učenica IV razreda OŠ „Jovan Jovanović Zmaj“ u Novom Pazaru
Učiteljica: Amela Malićević
