Jusuf Mehonić – Junak koji nije prihvatio okupaciju Sandžaka

25
2500

Mezar_Jusuf_Naza-1

Jusuf Mehonić, junak koji je „svojom borbom za oslobođenje i zaštitu sandžačkih Bošnjaka ispisao najljepše stranice historije ovog naroda. O njemu postoji čitav spjev koji se i danas pjeva uz gusle…“ (H. Crnovršanin, N. Sadiković: „Sinovi Sandžaka“)

I pored navedenog, o životu Jusufa Mehonića postoji vrlo malo podataka. Pokušavajući da, i nakon što je prošlo preko osam i po decenija od njegove pogibije, dođemo do nekih informacija, uputili smo se ovih dana do albanskog grada Fiera. Pretpostavka da je selo Homelj/Homolj, koje se pominje kao prebivalište njegovog jedinog sina Lutva, ustvari selo Hamil – pokazala se ispravnom. Nažalost, Lutvo je preselio na ahiret prije tri godine, u 90-toj godini života, ali smo našli njegove sinove: Jusufa, Huseina, Džafera i Dževahira, sa prezimenom MEHONIQI (Mehonići, alb.). Kao prvi musafiri koji su ih posjetili iz rodnog kraja njihovog djeda, Jusufa Mehonića, srdačno smo dočekani i obogaćeni nekim do sada nepoznatim stranicama iz istorije njihove porodice:
Murat Mehonić iz bjelopoljskog sela Grančareva, u braku sa djevojkom iz porodice Karalića iz Šahovića, imao je sinove Jusufa i Hakiju, kao i kćerku Nuru. Muratov brat Hasan je imao sina Ibrahima, a ovaj sinove Salka i Bilala. Nakon što je, zbog kasnijih Jusufovih aktivnosti cijelo pleme Mehonića proganjano od strane srpsko-crnogorskih vlasti, Salko i Bilal su promijenili prezime u Brahović, po ocu Ibrahimu-Brahu. Salko je živio u Brodarevu a Bilal u Makedoniji.

Hakija je zajedno sa starijim bratom Jusufom bio u komitama. Nije se ženio.
Sestra Nura, bila je udata u Peći, gdje joj je ostao sin, a ona, iz nepoznatih razloga, otišla u Tursku. Udala se za nekog Novopazarca koji je imao tursko prezime Toker i sa njim dobila sina Selima. Lutvo je sa sinom Džaferom odlazio da ih posjeti u Adani gdje su živjeli i gdje je Nura i sahranjena prije 20-tak godina.
Jusuf je oženjen Kolić Nazom, koja je imala još dvije sestre.

Dva sina su im rođena u Crnoj Gori, ali su ubrzo po rođenju umrli i Naza ih je sama sahranila jer je u to vrijeme Jusuf već bio u odmetništvu. Jusuf se izvjesno vrijeme skrivao u Skadru. Jednom prilikom u nekoj skadarskoj kafani je prepoznat od strane žandarma, koji namjerava da ga uhapsi. Inače je za njegovu glavu bila raspisana velika nagrada. Jusuf mu nudi zlatni ćemer (pojas, op.a.) kako bi ga pustio, ali je ovaj neumoljiv. Ne našavši drugi izlaz, Jusuf ga ubija iz puške koju je držao u krilu. Nakon što se presvukao, prebacuje se u mjesto Šijak, nadomak Drača. Krije se kod izvjesnog Muharema, rodom sa Kosova. Međutim, marta mjeseca 1926. godine, neko ga prepoznaje i javlja žandarmima, koji opkoljavaju kuću u kojoj se nalazi. Jedini izlaz iz te kuće bez prozora su vrata, na kojim je izrešetan kada se pojavljuje na njima. Prije 10-tak godina, Lutvo je sa svojim sinovima prebacio posmrtne ostatke svog oca na mezarje Baltez, kod Fiera, pored supruge Naze.

 

 

Na nišanu je uklesano: JUSUF 15.8.1883.-12.3.1926. i NAZE 12.5.1887.-16.5.1975. MEHONIQI.

Naza je oko 13 godina provela u Skadru gdje je rođen i sin Lutvo. Stanovali su kod izvjesnog Ćazima Kapisuze (Kapisazović?, prim.a.), visokog oficira rodom iz Podgorice. Feriz Salković, čuveni komita i saborac Jusufov, sa drugim muhadžirima je pošao u Fier, pa su pozvali Nazu da im se pridruži. Tako su negdje 1932. godine stigli u Hamil. Lutvo je srednju školu završio u Skadru, a u Fieru je potom radio kao upravnik zemljoradničke zadruge. Veliki posjed im je oduzet u vrijeme agrarne reforme, ali su uspjeli da ga povrate nakon pada Enver Hodžinog režima. Lutvo se oženio Vahidom, kćerkom Hajriza, brata Feriza Salkovića.

Nakon rođenja kćerki Ramize (r. 1944.g.) i Adlije (r. 1946. g., umrla prije nekoliko godina), godine 1948. dobijaju sina Jusufa. Nakon završenog ekonomskog fakulteta u Tirani, sve do penzije Jusuf je radio pri Ministarstvu finansija. Sa suprugom Gretom ima kćerku i sinove Nedžada i Seada. 

Mlađi brat Husein, rođen je 1950. godine i nije se ženio. Ostao je na selu.

Živi sa najmlađim bratom Dževahirom u staroj porodičnoj kući, koja je u fazi proširenja.

Dževahir je rođen 1960. g. i bavi se zemljoradnjom.
Džafer je rođen 1956. g. i radi kao armirač na građevinskim poslovima. Ima dvije kćerke i obje su udate u Turskoj.

Podsjećaju da je njihova nana Naza klanjala pet vakat-namaza. Prema njenom kazivanju, Jusuf je takođe redovno klanjao. Od djeda Jusufa su bile sačuvane samo srebrne epolete, ali su im u jednom periodu i one ukradene. Takođe su postojali i neki listići koje je Jusuf ispisao, ali su isti izgubljeni. Čak i njegovu fotografiju su dobili od izvjesne žene, koja se u Hamil doselila iz Novog Pazara.

Mehonići, na vrlo dobrom bosanskom jeziku, navode da je njihov djed Jusuf u Grančarevu posjedovao kuću i 5 hektara zemlje, kao i 5 hektara pod šumom. Kada je bio prinuđen da napusti rodni kraj, imanje je ostavio na čuvanje dvojici braće: Stefanu i Maksimu Kastanici. Jusufov rođak Salko Brahović im je svojevremeno, prema sopstvenom kazivanju, skrenuo pažnju da su prisvojili tuđe imanje, ali su oni odgovorili da je vlasnik ionako mrtav! Ali, Mehonići ne žele da se odreknu svoje djedovine. Planirali su da se obrate crnogorskoj ambasadi u Tirani, a u svakom slučaju će tražiti tapije u istanbulskom arhivu kao dokaz o vlasništvu!

Nakon povratka u Crnu Goru, pokušali smo doći do bližih podataka o braći kojoj je Jusuf Mehonić povjerio svoju imovinu. Najvjerovatnije da je, usljed zaborava i slabijeg poznavanja jezika, došlo do permutacije prezimena i da su u pitanju braća Kasalica. U Monografiji Bijelog Polja, na str. 824 stoji:
„…336. KASALICA Neđeljka MAKSIM, borac, rođen 1895., Komarnica, srez šavnički, zemljoradnik, živio u Grančarevu, srez bjelopoljski. U NOB-u od 1941. Borac Šahovićkog partizanskog bataljona. Teško ranjen u borbi protiv četnika na Ostrelju, kod Ravne Rijeke, 27. januara 1942. Kao ranjenik na zvjerski način ubijen od četnika na Brezi, kod Kolašina, u proljeće 1942.
337. KASALICA Sava MILORAD, borac, rođen 1922., Grančarevo, srez bjelopoljski, đak. U NOB-u od jula 1941. do juna 1942., pa od oktobra 1943. borac Bjelopoljskog NOP odreda, zatim 4. sandžačke NOU brigade. Umro u bolnici 37. udarne sandžačke divizije, u maju 1944. kao komesar čete“.
Po svemu sudeći, u Grančarevu porodici Kasalica tuđe imanje nije donijelo sreću… Naravno, kao ni mnogim drugim.

Pogledajte dokumentarni film: Jusuf Mehonić – Heroj Sandžaka

Nakon završetka balkanskih ratova (potpisivanjem Bukureštanskog ugovora 10. avgusta 1913.), Srbi su ostavili muslimanima iz Sandžaka, Kosova i Makedonije četiri godine roka da odluče hoće li živjeti pod hrišćanskom vlašću, ili se iseliti. Pri tom su Bošnjacima i Albancima garantovali ista građanaska i poltička prava kao i ostalom stanovništvu – sloboda na vjeroispovijesti, dvojezične svjetovne škole, vjerske škole i dr. Svako mjesto sa većim brojem muslimanskog stanovništva može izabrati vlastitu muslimansku opstinu. Međutim, sva ova obećanja srpska Vlada je pogazi la. Okupatorski režim, srpski i crnogorski, je odmah počeo u praksi primjenjivati princip “čija je vlast toga je i vjera”. Počinju masovna protjerivanja bošnjačkog i albanskog stanovništva u Tursku. U proljeće 1914. godine iseljavanje je bilo najintenziv- nije. Tada je, prema turskim podacima, iseljeno oko 200.000 muslimana sa teritorija okupiranog Sandžaka, Kosova i Makedonije i drugih dijelova Balka- na. 6 Nezadovoljni postojećom vlašću, koja je sistematski sprovodila nasilje i zločine, Sandžakiije joj počinju pružati oružani otpor. On je u početku bio sporadičan, da bi kasnije poprimio organizovan oblik. Nezadovoljne Bošnja- ke predvodio je čuveni Jusuf Mehonjić. Poznato je da se u toku balkanskih ratova borio kao oficir u jedinicama turskih askera. U toku Prvog svjetskog rata (1914-1918), sandžačke komite pomažu austrijskoj vojsci u borbi protiv srpskih i crnogorskih trupa. Tada je združena pravoslavna vojska doživjela katastrofalan poraz od austrijskih trupa u Sandžaku. Crnogorski kralj Nikola I Petrović je bio prinuđen potpisati kapitulaciju 1916., a srbijanski kralj Petar I Karađorđević (Nikolin zet), bježi u Grčku. Ostatak njegove vojske se 1915. godine spašava zahvaljujući albanskom predsjedniku Esad-paši Toptaniju (1914-1916 ) koji im je omogućio prolaz kroz Albaniju, što mu albanski narod nikada nije oprostio. U znak zahvalnosti na taj prijateljski komšijski gest, Srbi su njegovo ime dali jednoj sporednoj uličici u Beogradu (Esad-paši na ulica na Voždovcu). I pored velikog vojničkog poraza Srbija i Crna Gora su se, zahvaljujući prvenstveno Francuskoj, na kraju Prvog svjetskog rata, poja- vile na strani sila pobjednica! Nakon ovog rata stvara se najmlađa država u Evropi u kojoj se Bošnjacima i dalje negira vjerski i nacionalni identitet. Mnogi Bošnjaci nezadovoljni režimom srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića odmeću se u šume i organizuju komitske čete. One su bile najbrojni je u bjelopoljskom, novopazarskom, rožajskom i beranskom srezu. Bošnjaci su često bili izloženi teroru srpsko-crnogorske vlasti koji se manifestovao kroz masovne pokolje i protjerivanja. Istu sudbinu doživljavalo je i albansko muslimansko stanovništvo na Kosovu. Tijesna saradnja između kosovskih i sandžačkih komita počinje od 1921. do 1925. godine kada, poslije pogibije Jusufa Mehonjića i Bajrama Curija, dolazi do rasula komitskog pokreta i u Sandžaku i na Kosovu. Komitski pokret je u obadvije ove pokrajine imao oslobodilački karakter, prvi je težio ujedinjenju svih Albanaca u jednu državu, dok su se sandžačke komite borile za oslobođenje okupirane teritorije Sandžaka i pripajanju matici Bosni. Kako navodi E. Mušović u knjizi Novi Pazar i okolina, ” … njihove akcije su bile uperene protiv ondašnje vlasti”.’ Poslijeratni komunistički historičari su pokušavali marginalizovati značaj komitskog pokreta u ovim pokrajinama, kvalifikujući ga kao pljačkaški i banditski. 8 Albanski narod i njegovi intelektualci su komitski pokret na Kosovu, na čelu sa Bajramom Curijem, ocijenili (tako ga i doživljavaju) kao najsvjetliji period u svojoj historiji. Treba istaći da je ova tema kod nas bila zapostavljena, kao i cjelokupna bošnjačka historija. Međutim, sandžački narod nije nikada zaboravio svoje junake koji su se borili za slobodu i vjeru svog naroda.

Jusuf Mehonjić se 14 godina borio protiv srpsko-crnogorskog režima, počev od 1912., pa sve do svoje smrti 1926. godine. Nikada se nije mirio sa tim da je hrišćanska vlast zavladala u Sandžaku. To potvrđuju i stihovi iz njegovih pjesama koje je zabilježio poznati češki naučnik, profesor u Beču, Gracu i Pragu, Matija Murko u svojoj obimnoj knjizi “Tragom srps- ko-hrvatske narodne epike”. On je kao naučnik – istraživač 1924. godine obišao i područje zapadnog Sandžaka, baš u periodu kada je aktivnost Jusufa Mehonjića bila na vrhuncu. Matija je Mehonjića smatrao istinskim junakom pa je u svojoj knjizi zabilježio i dvadeset njegovih stihova koji treba da ostanu upisani zlatnim slovima u našoj historiji. Mehonjić je bio ratnik koji je svoja vojevanja bilježio kroz stihove-deseter- ce, u svojim pjesmaricama (dnevniku). Mehonjić je svojim stihovima “pri kazivao svoje borbe protiv Srbije, Crne Gore, i na kraju, protiv Jugoslavi je.” 9 Uzeo je pušku u ruke, jer je bio ubijeđen da će se Turska, nakon poraza u balkanskom ratu 1912., ponovo oporaviti i da će Sandžak biti ponovo pod vlašću sultana. Bio je ubijeđen da će njegov narod samo pod trurskorn upravom moći sačuvati vjeru i vatan. Svoje ubjeđenje izno si kroz stihove:

Evo vakta Devet godina dana komitujem u protiv dušmana a sve čekam Nazar od sultana Pa sam Boga jemin učinijo dok se šeću Postamboli Turci i drugari po planini vuci neću Vlaškoj postupiti ruci “

U jednom sukobu sa žandarirna, Mehonjiću je, dok je prelazio preko nabuja- log Lima, torba pala u vodu. Zandari su je izvukli i tako je njegov dnevnik, u kojemu je opisao svoje komitovanje od 1912. do 1921. godine, dopao u ruke Ministarstva unutrašnjih poslova u Beogradu! Zvanična vlast ljubomor- no čuva ovaj dnevnik i ne dozvoljava (bar za sada) njegovo objavljivanje, jer bi to bilo od neprocjenjivog značaja za historiju sandžačkih Bošnjaka koje ova vlast pokušava da ostavi bez pisanih historijskih tragova. Mehonjićeva borba počinje okupacijom Sandžaka 1912. godine. Ubrzo mu se pridružuju mnogi Bošnjaci širom Sandžaka, od Pljevalja preko Pešteri do Novog Paza- ra i od Priboja do Plava i Gusinja. Inače Mehonjić potiče iz šahovičkog kraja (se!o Granćarevo). Rođen je oko 1888. godine. Njegova majka je bila rodom iz Sahovića, od plemena Karalića. U doba austrouqarske okupacije zapad- nog Sandžaka, Jusuf je bio osuđen i zatvoren u Sahovićima. Ubrzo mu je uspjelo pobeći. Tom prilikom otima zatvorskom stražaru pušku i bježi u šumu. Publicista H. Avdić pominje da je Mehonjić imao 25 godina kada je otišao u komite, a otišao je u komite 1913. godine. O odmetanju Mehonjića u komite narod je spjevao pjesmu:

“Mlad se Jusuf oženio, do ponoći s Ijubom bio. Od ponoći ferman stiže: mlad Jusufe car te zove. Carska hazna pokradena, na Jusufa potvorena “

Za njega su vezani brojni sukobi sa policijskim potjerama, vojnim patrola- ma, ubistva itd. U svom pismu načelniku bjelopoljskog okruga, Jusuf ističe da on i njegovi ljudi “ne čine nered na siromahe Srbe ni Turke, samo sam imao volju na bogataše i na one koji čine zulum narodu”. Mehonjić je bio veoma ugledan čovjek kod sandžačkog naroda i kao takav prosto neuhvat- Ijiv za režimsku vojsku i žandarmeriju. Zahvaljujući vjernim jatacima i dobrom poznavanju terena, on je uspio veoma dugo pružati oružani otpor. Operisao je na teritorij i cijelog Sandžaka i jednog dijela Kosova, a povremeno, nakon izvedenih krupnijih akcija, nalazio bi utočište kod svog velikog prijatelja Bajrama Curija u sjevernoj Albaniji. Ovu povezanost sandžačkih i albanskih komita opisuje i dr.Vujadin Rudić u monografiji “Bijelo Polje”:

” Mehonjićeve grupe su krstari le sve do Albanije i povezivale se sa brojnim odmetničkim grupama oko Plava i Gusinja, gdje je u februaru 1919. godine došlo do pobune i žestokih borbi sa vojskom. S druge strane, do područja Bihora dopirala je odmetnička grupa Feriza Salkovića”. Da je njegova borba imala nacionalno-oslobodilački karakter, govori i događaj koji se zbio u ljeto 1921. godine kada je Mehonjić sa svojih 30 naoružanih ljudi presreo na Bijeloj Stijeni, kod prijepoljske Bistrice, načelnika prijepoljskog okruga Budi- mirovića, razoružao ga, kao i žandare koji su ga pratili. Tada je načelniku rekao glavni razlog zbog kojeg je otišao u komite: “To je samo zato što Srbi i Crnogorci čine nepravdu nad Muslimanima. Muslimani su mnogo pretrpjeli od Crnogoraca u Kolašinu, a takođe i u okrugu bjelopoljskom; ubijeno je 1500 Muslimana a da za to niko ne odgovara! ” U užoj pratnji Mehonjića nalazio se njegov brat Hakija, zatim braća Mahmut i Arslan Jejna iz sjeničkog sreza, Arslan Bučan iz Gubavča, Husein Bošković iz Maoče, Nuko Hot iz Suhog Dola, Belo i Nuško Ljuca, 11 Husein Karadan iz Borošticecrnogorski režim, je bio mnogo jači od Zoguovog, a i njegov narod je bio oslabljen uslijed stalnog iseljavanja u Tursku. Iako je saradnja Mehonjića i Curija bila veoma dobra (posebno od 1921. do 1924.) reakcionarne snage kralja Aleksandra I Karađorđevića i Ahmeta Zogua uspjele su tokom 1924. godine slomiti oslobodilački borbu ova dva naroda. Pristalice Jusufa Mehonjića i Curija, kojih je bilo nekoliko hil- jada, bivaju dobrim dijelom uhapšeni i deportovani u tzv. srpske izolacio- ne logore u Gornjem i Donjem Milanovcu i Nišu, gdje mnogi od njih osta- vljaju svoje kosti. Da bi očistili bjelopoljski srez od bošnjačkog stanovništva, Crnogorci 07. novembra 1924. na putu Mojkovac – Šahovići ubijaju svog čovjeka Boška Boškovića (ranijeg načelnika okruga Kolašin, koji je u oktobru 1912. u pešterskom selu Korita pobio veliki broj Bošnja- ka) i za ubistvo optužuju Jusufa Mehonjića. Ovo je biosamo izgovor kako bi se napala i uništila muslimanska sela s područja Sahovića i Vraneša. Prethodno je crnogorska vlast razoružala tamošnje muslimansko stanov- ništvo, da bi nakon dva dana uslijedio opći napad na Šahoviće iPavino Polje. Napad je izvršilo 2.000 kolašinskih Crnogoraca u toku noći 10. i 11. novembra 1924. na liniji od 19 km. “Počeli su u isto vrijeme da pale kuće i ubijaju i staro i mlado, žene i djecu .. Broj žrtava ljudskih iznosi na stotine … “, stoji u Memorandumu koji su 21. novembra 1924., nakon ovog pqćinjenoq genocida, napisali kralju Aleksandru bošnjački delegati opštine Sahovići i Pavino Polje. Nikšićki list “Slobodna misao” je pisala da su Boška Boškovića ubili odmetnici Jusufa Mehonjića. Tako 12. novembra 1924. bjelopoljski četnici šalju depešu u kojoj stoji: “Potvrđuje se vijest o namjeravanoj pobuni u ovom kraju pod vođstvom krvoloka Mehonjića … Pored ubijenog (Boškovića) nađena je srebrna kutija sa latinskim natpisom “Mehonjić”.” Komšije pravoslavci su na najsvirepiji način ubili od 600 do 900 muškaraca, žena i djece u šahovićkoj i pavino- poljskoj opštini. Opis ovog stravičnog događaja prvi je javno objelodanio Milovan Đilas u svojoj knjizi “Bespravna zemlja” koju je kao emigrant izdao u Londonu 1958. godine, da bi naš historičar Hakija Avdić u knjizi “Položaj muslimana u Sandžaku” dao najkompletniju analizu ovog geno- cida počinjenog nad sandžačkim Bošnjacima 1924. godine. Bošnjaci iz opština Šahovići i Pavino Polje, plašeći se ponovnih stradanja, ubrzo su se, skoro do posljednjeg čovjeka, iselili sa tog područja, veći dio u pravcu sandžačkih gradova i Bosne, a jedan dio u pravcu Turske. Danas tamo nema nijednog Bošnjaka aime Šahovića je prekršteno u Tomaševo. U Mehonjićevom društvu su se nalazile i dvije hrabre žene:

Umihana i Zejna. Umihana je bila udata za Bajra Cokovića iz Cerova kod Bijelog Polja. 3 U isto vrijeme na Kosovu još jedna žena se borila za slo- bodu albanskog naroda. Bila je to Sote Galjica, Zena Azema Bejte, naj- poznatijeg komite Dreničkog kraja i bliskog prijatelja Bajrama Curija. Na nagovor srpskog predsjednika vlade Nikole Pašića, kralj Aleksandar u nekoliko navrata šalje četničkog vojvodu Kostu Pećanca u Sandžak i na Kosovo s ciljem da uguši i razbije komitski pokret u ove dvije pokrajine. O angažovanju ovog zločinca Vujadin Rudić u knjizi “Bijelo Polje”, iznosi da su ” radi sređivanja prilika u Sandžaku u 1921., 1922. i 1923. godini bili angažovani i leteći odredi četnika Koste Pećanca. Bila je to skoro privat- na Pećančeva vojska, koja je služila učvršćenju nove vlasti, ali i i vrlo nedisciplinovana vojska. Pored četnika, u ovim odredima bilo je i dobro- voljaca, isluženih vojnika i oficira, a ponegdje su angažovani i Srbi-selja- ci.” Pećanac, ne samo da nije uspio uništiti sandžačke komite, već je jedva izvukao živu glavu iz Sandžaka. Stariji Pazarci i danas prepričavaju događaj vezan za Jusufa Mehonjića i okružnog načelnika iz Novog Paza- ra Zivka Sušića. Ovaj Srbin je važio za velikog neprijatelja Bošnjaka tako da je ubrzo došao na red za likvidaciju. Taj događaj je opisao historičar Ejup Mušović ovako: “Šušić je išao fijakerom za Rašku. S njim su bila još dva žandarma i Moric, jevrejski trgovac iz Novog Pazara. Preobučen u uniformu žandarmerijskog oficira, Mehonjić jI? zaustavio fijaker i pošto je razoružao žandarme, upitao je ko je Šušić. Sušić je pokazao prstom na Morica i Mehonjić ga je odmah ubio. Pošto je ubio jedngg žandarma, misleći da je time završio posao, Mehonjić se povukao, a Sušić je ostao živ.”

Jusuf je ubio veliki broj Crnogoraca koji su se dokazali u zločinima nad Bošnjacima-muslimanima. Tako nikšićke novine “Slobodna misao” izno se da je Mehonjić od 1918. do 05. decembra 1924. ubio: Aleksu Morako vca, trgovca iz Bijelog Polja, Toda Morakovca, bivšeg crnogorskog oficira iz Bijelog Polja; Vujina Babića iz Grančareva; Rista, Aleksu iTodora Boškovića iz Sahovića, braću Rutoviće Milosava i Milisava iz Oboda; učitelja-omladinca Miloša Maškovića; Rada Medenicu, aktivnog pješadijskog majora jugoslovenske vojske i njegovog ordonansa Sava Medeni cu; Aleksandra Savića, policijskog pisara – pravnika iz Beograda; Arsenija Ćetkovića, trgovca iz Lepenca i mnogo druqih. Tokom 1922. godine komite su najčešće djelovale na Gornjoj Pešteri, zatim u pećkom, rožajskom, istočkom i đakovačkom srezu. Na nasilja koja je činila zvanična srpsko crnogorska vlast i njene paravojne jedinice (odredi Koste Pećanca) u Sandžaku, Mehonjić je odgovarao po sistemu “zub za zub, oko za oko”. Ni jedan njihov zločin nije mogao proći nekažnjeno. Srpski list “Politika” od 13. marta 1926., donoseći vijest o Mehonjićevoj smrti, iznosi “rezultate” Mehonjićeve dugogodišnje aktivnosti pišući da je ” … od strane muslimanskog odmetnika ubijeno u toku poslednjih godina preko 500 Srba , više nego što ih je za vreme turskog režima ginulo za čitavu deceniju”. U istom broju Politika navodi da je: ” … Dvadeset i trećeg avgu sta 1921. godine Mehonjić uz pomoć Huseina Boškovića i njegove druži ne, napao jednu zasedu sastavljenu od 35 žandarma i razoružao ih do poslednjeg, a zatim ih najurio prema Komaranu i Brodarevu, odakle su se razbežali na sve strane”.” Najveći podvig Jusuf je izveo u avgustu 1921. godine kada je sa svojim ljudima kod Brodareva do nogu potukao četnike Koste Pećanca.

Srbin spašava Mehonjića

Na prijelazu iz bjelopoljskog sreza u Gornju Pešter, tačnije na području tadašnje Suhodolske i Buđevske opštine, Mehonjić je imao niz sukoba sa žandarima i četnicima. Poznat je slučaj kada je Jusufa spasio Todor Veljović predsjednik opštine Suhi Do. Bilo je to u ljeto 1922., kada su se Mehonjićevi borci, nakon velikog pješačenja, odmarali pokraj rijeke Boroštice pored istoimenog sela na gornjoj Pešteri. Sa Jusufom je tada bio i njegov nerazdvojni prijatelj, Albanac porijeklom, Nuko Hot. Njih su tada primijetili srpski čobani i odmah javili žandarmerijskoj stanici u srps- kom selu Buđevu. Komandir buđevskih žandara je javio telefonom (tada su na cijeloj Pešteri telefon imala samo ova dva srpska sela: Suhi Do i Buđevo) predsjedniku suhodolske općine Todoru da sakupi žandare i izađe iznad Suhog Dola i Ugla i da tamo sačeka Jusufa i njegove ljude. Buđevski žandari napadaju komitaše sprijeda i potiskuju ih uzvodno, uz rijeku Borošticu. Mehonjić je prilikom povlačenja bacio nekoliko ručnih bombi i uspio da dođe u selo Borošticu. Na uzvišenju ga je čekao Todor sa svojim ljudima. Iako je mogao da ubije i Mehonjića i njegove ljude on to nije učinio, već je dao naređenje žandarima da pucaju uvis, nakon čega im je rekao:

“Vi ne znate gdje su njihove kuće, a Jusuf i njegove komite znaju gdje su naše.”

Tada se Mehonjić spasio zahvaljujući Todoru. Ovaj gest Jusuf nije zaboravio pa je došlo vrijeme da mu se revanšira za to. Jednom prilikom njegovi ljudi su postavili zasjedu upravo Todorovim žandarima, ali ne da ubiju njega, već Džema Hadžibulića, takođe žandara koji je maltretirao bošnjačko stanovništvo Suhog Dola. Jusuf je odmah ubio Džema a Todora je izdvojio nasamo u šumu i rekao mu da skine uniformu, što je ovaj, iako preplašen, uradio. Mehonjić je ispalio nekoliko metaka kroz Todorovu uniformu i rekao mu da je ponovo obuče i da bježi kroz šumu. Kada je Todor došao u Suhi Do, ispričao je Srbima da je Mehonjić pucao u njega i da mu je uniformu izrešetao ali da je uspio da mu pobjegne. Od tada je u narodu počelo da se govori da Todoru Mehonjićev metak ne može ništa! Nuko Hot, Jusufov saborac koji je živio u Suhom Dolu sve do 1972. godine pričao je da je Todor, nakon što mu je Mehonjić spasio život, održavao redovne kontakte sa njim preko svog najamnika Toma Đurovića, i da mu je otkrivao informacije koje je dobijao iz Beograda! Zbog čestih sukoba sa komitama Jero Popović, učitelj iz Suhog Dola je 1922. godine obavijestio ministra unutrašnjih poslova da područjem Pešteri krstari na stotine odmetnika. Nakon ubistva 3 Srbina on upućuje još jednu žalbu u kojoj stoji “da se Srbi iz Suhog Dola moraju iseliti ako se nešto ne preduzme protiv odmetnika. Ovaj junak je svojom borbom za oslobođenje i zaštitu sandžačkih Bošnjaka ispisao najljepše stranice historije. Mehonjića, srpski list Politika” od 13. marta 1926. godine je objavio sljedeće: “Prizren, 12. marta 1926. Jedna albanska žandarmerijska patrola je ubila prekjuče blizu Sija- ka Jusufa Mehonjića, čuvenog vođu sandžačkih odmetnika”. N~jubedljiviju verziju iznosi dr. Mustafa Memić u svojoj knjizi “Bošnjaci Muslimani Sandžaka i Crne Gore”: ” Nakon što je ponovo uspostavljena vlast Ahmet-bega Zogua u Albaniji (1924.), konzularni organi Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca u Albaniji uspjeli su da uspostave kontakt sa neki~ komitskim vođama i da im ponude pasoše i vize (za odlazak u Tursku), Mehonjić je pismeno tražio da mu prethodno otkupi imovinu u okolini Sahovića i da mu u Istanbul prebace I porodicu. Međutim, policijs- ki organi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca su organizirali likvidaciju komitskih vođa na teritoriji Albanije putem ubacivanja svojih plaćenih policijskih agenata. Ubistvo Mehonjića povezuje se sa aktivnošću Gani- bega Crnovršanina, iz Đakovice, koji je bio agent srpske Policije i tad je za ubistvo Mehonjića dobio visoku novčanu nagradu. Na taj nacin, uspjeli su da ubiju Jusufa Mehonjića, Mula Agana Kojića, (hodža iz Plava) i Jusufa Matkova Laličića, iz Gusinja.

Postoji i verzija koju je ispričao Jusufov saborac Nuko Hota koja se i danas prepričava na Pešteri mada u njenu istinitost ne možemo vjerovat Prema njegovim riječima Jusuf je, bježeći od žandaske potjere, otišao kod svog pobratima Albanca (ime nije ostalo zapamćeno) koji je živio u jednom selu na planini Prokletiji. Iako je bilo proljeće, na planini. se zadržao veliki snijeg. Mehonjić je zakucao na vrata kuce svog pobratima i ovaj ga je, kao i uvijek, lijepo dočekao. Pobratim je naredio ženi, pošto je bilo veoma hladno, da pristavi kačamak a Jusufu je rekao da se raskomoti. Jusuf se nikada nije odvajao od svoje puske, pa cak I kad bi sjedio kod najboljih prijatelja držao je pušku u krilu (između nogu). Kada je voda, koju je pobratimova žena stavila za kačamak, pocela da ključa, pobratim je hitro zgrabio lonac sa ključalom vodom I prosuo ga Jusufu u lice. Zatim je izvadio pištolj i ubio ga.

U opticaju je još jedna verzija po kojoj je ubica iz pešterskog sela Ugla, iz familije Hukića. Naime, u kući jednog od Hukića i danas se nalazi sablja kralja Aleksandra I Karađorđevića koju je, navodno, nakon. što j~ .ubio Mehonjića, jedan od Hukića dobio od kralja na poklon. O tOJ sablj pls.ala je i revija “Sandžak” u svojim prvim brojevima 1992. Rodi ne. Međutim, ova familija je kategorički demantovala takve price. Po njecrna Mehonjićevog bliskog rođaka Salka Brahovića iz Brodareva, Jusuf je u braku sa ženom Nazom imao samo jednog sina. Ime mu je Lutvo (rođen 1920.) i danas živi u selu Homelj kod grada Fira u Albaniji


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

25 KOMENTARI

  1. По савременим критеријумима овај лик би био терориста. Нешто као Исис у Рашкој области…

  2. “I pored navedenog, o životu Jusufa Mehonića postoji vrlo malo podataka”
    Нека нема, све што нема биће измишљено… као уосталом и све друго у вези ове измишљене нације

  3. Прво, ово је скандал за Србију, да се ослобођење своје рођене земље назива чином окупације.
    Ко прочита помислиће да је тај Санђак негде у Анадолији да смо ми Срби отишли тамо да њих затиремо њихов народ и веру, са њихових џамија скидамо полумесеце.
    Турски војник у сред Немањићке земље одбио да прихвати окупацију(лудило)…
    Ово шта ви овде пишете је крајња изопаченост – перверзија.

    • Milice,Tako ste oslobadjali i Crnu Goru,ali hvala bogu nekako vas se rijesismo.Nikad vise,ako bog da.Oslobadjaj te malo Madjarsku,ako imate muda.

      • Crna gora sokolovi isto kao sto ste vi okupirali juzni Sandzak Ulcinj kao i Srpska brda staru Hercegovinu i Boku Kotorsku ali svemu ce doci kraj strpljen spasen

    • Сабахудине, па ти знаш ћирилицу… Па, и прадедови су ти је знали. Учили ј епо манастирима током турске окупације. Ништа чудно. Знање ћирилице ти је добар корак да научиш и старословенски, један од класичних језика, читаш Требник као и Србјак и друге књиге које су написали твоји преци. Добро је то…
      прави Мицко

  4. Jusuf Mehonic je sandzacki heroj koji je prvi rekao cetnicima NE,u vrijeme kada nije imalo ni demokracije(za bosnjake je nema ni danas),ni novina,ni nevladinih organizacija,ni Evropske Unije,ni mnogo sta sto bi covjeka ohrabrilo u borbi za slobodu.Prema tome, njegovo junastvo je, u toliko,jos vece.Jusuf bi trebao biti ,kao takav,uzor svim danasnjim bosnjackim politicarima,od kojih mnogi pokazuju suprotno.Da ALAH da dzenet nasem bratu,uzoru i junaku Jusufu Mehonicu.

    • Nemoj te se cuditi takve ljude mi crnogorci izuzetno cijenimo,bez obzira na naciju.Ako neko cuje za nekog srbina ,a da je karakter ,neka mi javi.

      • Ево ја се јављам за себе. Соколе, знам да си ти увек подржавао Бушњаке па уопште не сумњам у аутентичност ове изјаве…

      • Ђе ће он писат’ ћирилицом. Па њом је писао онај геноцидни владика Његош, па онда они силни Срби Осман Ђикић, Омер-бег Сулејманпашић – Деспотовић – Скопљак, Авдо Карабеговић, Муса Ћазим Ћатић, Меша Селимовић, Емир Кустурица…, да не набрајам више. Инат је то…

      • @Crna Gora sokolovi:

        Vidis ti brate kako su oni podmukli, laziraju tude nikove a kad neko ucini isto sa njihovim odmah se razcmizle 😆

  5. Nekako su mi ovi hukici uvek smrdeli i nisam organski mogo da hi podnesem.
    Citajuci kraj ove price , nadzo i odgovor. Osecaj me rijetko kad prevarijo u zivotu.

  6. Mehonjic bio heroj.
    To vam ka Crnogorac moram priznat.
    Heroj i dobar coek.
    A i Husein Boskovic.
    Casni ljudi.
    Ab ovome slinu slinavom glavatom,sto se toboz preziva Rukavina,i komentarise gore porucio bih da mu ebem mater

    Da se vratim na casnog Mehonjica,treba da svima bude putokaz kako biti castan i posten.
    Isplati se samo to!
    Ovaj zivot ima kraj.

  7. Цео текст личи на „причу партизанку“… Српска држава не само да није хтела да исели муслимане него је то и спречила. У Новом Пазару постоји улица генерала Михајла Живковића. Под наговором Турака муслимански живаљ је масовно напустио Нови Пазар. Српска војска их је пресрела и вратила у град. По повратку никоме ни игла није фалила. Том приликом генерал Живковић је издао наредбу у којој се између осталог каже:
    „Становништво Новог Пазара, муслимани и Срби, нудећи ми предају вароши, молили су ме да их у име Њ. В. Краља примим и заштитим, као од сада српске држављане. Ја сам им то дао и обећао.
    Наређујем: да нико не сме дирати у живот, имање, част и светиње мирних грађана, ма које вере и народности они били, јер се од данас имају сматрати као српски држављани. …
    Ова наредба да се саопшти свима без разлике, који саставу Ибарске војске припадају, ради знања и управљања, са потребном поуком и опоменом да никад нико не заборави да је српска војска, војска једне уређене просвећене државе, која и ратује зато, да би ослободила своју подјармљену браћу и прекинула ропство и дивљаштво које још постоји у најлепшим крајевима раније славне српске државе.
    Ђенерал Михајло Живковић, Командант Ибарске војске и ослободилац Новог Пазара“ .
    Човек о коме сте писали борио се под турском капом. То о њему довољно говори. Могли би да пишете мало и о муслиманима који су се под српском капом као добровољци борили за ослобођење не само Рашке области него и Македоније. Били су неупоредиво многобројнији…

    • Kada Bošnjaci nebi ništa drugo čitali kao nekada možda bi ova tvoja priča i prošla Milice*.Okupacijom Sandžaka kakvo ste sve tlo napravili moraš sebe malo upoznat i kroz pisma Dimitrija Tucovića i svih onih koji su to realno pisali.Ostavi se Generala Živkovića koji poubija najpamenije glave Pešteri 950 te napade na Pazar i tu strada 780 maldih Bošnjaka.Znamo mi koje odvodio Bošnjake u specijalni logor u Gornji Milanovac gdje ste ih sabirali na prevaspitavanje mnogi od njih nikada više nisu kućni prag ugledali.Sandžak je bio koncentracioni logor od 1919 do 1937 gdje se bez posebne objavi nije smjelo ni iz sela u selo otić svoje najrođenije posjetiti.

  8. Zaista uzbudljiva prica o jednom Boshnjackom velikanu. Imaju mladi boshnjaci Sandzaka na koga da se ugledaju i da se sa ponosom dice ovakvim ljudima.
    Tocak istorije se uvijek okrece i boshnjacima je preko potrebno jedinstvo naroda za ostvarenje elementarnih nacionalnih prava u Sandzaku. U ovoj prici ce sasvim sigurno generacije mladih Sandzaklija pronaci inspiraciju za ostvarenje svih civilizacijskih ambicija boshnjaka u 21 vijeku.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.