Negiranje nečega što, “ne postoji”, zapravo, samo potvrđuje postojanje istog, a to je u ovom slučaju naš lijepi, BOSANSKI jezik.
Želja za izvršenjem, “atentata”, na jezik za koji se, Bošnjaci, uporno bore jeste ogromna, ali nije veća od želje Bošnjaka da se plamen tog jezika rasplamsa i sagori korijenje zla i upornog negiranja i uništavanja!
Ja kao Bošnjakinja i poznavalac svoga jezika, borit ću se da moj jezik živi. Da sutra, moja djeca, pohađaju nastavu na maternjem jeziku.
Javno govorim i govorit ću o značaju, BOSANSKOGA jezika.
Javno kažem da, iako sam rođena i živim u zemlji Srbiji moj maternji jezik jeste BOSANSKI.
Studiram, SRPSKI i BOSANSKI jezik i niko me ne može ubijediti da je moj, maternji jezik, izmišljen; kada rječnik BOSANSKOG jezika datira još iz 1631. godine, a rječnik SRPSKOG jezika iz 1818. godine, a pritom se naziva R(J)EČNIKOM!
Srbi, Crnogorci, Makedonci, Hrvati… imaju svoj jezik; samo se Bošnjacima ne dozvoljava da imaju svoj.
Oduzeti jednome narodu jezik, isto je kao i oduzeti mu pravo na razmišljanje i govor!
Zapitajmo se: ŠTA JE JEDAN NAROD BEZ JEZIKA?!
BOSANSKI jezik, jeste, identitet, nas Bošnjaka. Negiranje, našeg jezika, jeste, negiranje i nas i našeg postojanja kao jednog naroda, jedne nacije!
Dok je nas, BOSANSKI jezik, će postojati.
Njegovo korijenje, vijekovima staro, cvjetat će iznova i iznova, a naš zadatak je da tu baštu pretvorimo u najljepši vrt.
Ja sam Bošnjakinja i moj jezik jeste BOSANSKI!
Autor: Amela Kačapor
