Između selama Muftije Zukorlića i građanske hrabrosti Fikreta Karčića (I)

Otvoreno pismo uredniku zagrebačkog „Behara“ gospodinu Seadu Begoviću

Poštovani Seade, želim da Vas ovo pismo zatekne u dobrom zdravlju i da Vas već sada neko vrijeme  po izlasku iz štampe 111-112 broja „Behara“ u kome je i Vaš uvodnik „Kada Zukorlić poselami džemat i građanska hrabrost Fikreta Karčića“ ne griže savjest zbog redaka u kojima ste, iskreno vjerujem, pod utjecajem raznih manipulanata izlili bujicu moralno upitnih ocjena o bošnjačkim i muslimanskih velikanima današnjice. Usuđujem se ovako otvoreno i neposredno polemizirati sa Vama jer sam donekle i ponešto čitao od onoga što ste pisali, naročito literarnog i uredničkog, obzirom da redovno pratim izdanja KDBH „Preporod“ „Behar“ i „Žurnal“, te sam tako stekao dojam (iako mi se to mišljenje Vašim posljednjim napisima poljuljalo) da spadate u onu grupu bošnjačkih intelektualaca koji izvana promišljaju o Bosni i Bošnjacima oštroumnije i bez maglina koje katkada pomrače razum našim stvarnim i nestvarnim intelektualcima u Bosni te ne vide ni pedlja pred sobom. Odbijam da ste spomenuti tekst pisali pod ugovorom nekog od bošnjačkih dušebrižnika, kao i da ste njime, poput beogradskih medija, htjeli podići tiraž svog glasila jer znam da je „Behar“ estetski profiliran časopis i da ima redovnu i prefinjenu publiku. Stoga sam poprilično uvjeren da Vas je šačica bošnjačkih istrošenih zaperdanih intelektualnih maglina zloupotrijebila iz čiste podlosti nemajući kuraža da sama stane iza onoga što je Vama, u vjerovatno kraćem brifingu, nametnula kao najveći problem Bošnjaka današnjice.

Intuitivno sam se, nakon čitanja Vašeg teksta, prisjetio antologijske pjesme Muhameda Abdagića u kojoj kaže da pjesnici vode porijeklo od tetrijeba, jer u svom zanosu pjevanja izgube osjećaje za realnost, i tada ih je, kako kaže Abdagić, najlakše ubiti. Zato Vam želim kao Bošnjak Bošnjaku, kao pisac piscu, kao pjesnik pjesniku, i kao musliman muslimanu pomoći da razumijete stvarnu sliku onoga o čemu pišete, bez maglina i perdi jer se uzdam u Vašu muslimansku, bošnjačku i pjesničku iskrenost.

Poštovani Seade, vjerujem da u zagrebačkom konformizmu čovjeku otupe čula za stvarnost kakva se na svakom koraku osjeti u Bosni i Sandžaku. Možda taj konformizam nije onoliki koliki je recimo u ekonomskom blagostanju zapadnoevropskih država, ali je dakako osjetno drukčiji od onog koji ne postoji u domovinskim zemljama Bošnjaka. Ali, i to ima svoju cijenu, kao što je recimo imalo cijenu u životu mnogih bošnjačkih intelektualaca koji su se radije opredjeljivali za nacionalno osjećanje Hrvat i Srbin nadajući se da će tako lakše napraviti promidžbu u surovom svijetu književnih sujeta i podlih smicalica. Na taj način su, osim rijetkih, većina njih trajno zaboravljeni i od svog naroda i od naroda kome su hrlili. Spomenut ću samo, recimo, i meni i Vama dobro poznatog genijalnog pisca i književnog i pozorišnog kritičara Muharema Pervića, čovjeka koji je sve do devedesetih godina predstavljao jednu od najutjecajnijih ličnosti u kulturi SFR jugoslavije, ili kako se to danas uobičava kazati južnoslavenskih zemlja. Znate li ko ga danas spomene, ko se danas sjeti njegovog djela i ličnosti? Ne trebam ni tražiti Vaš odgovor. U sličnoj životnoj poziciji nalazio se je još jedan Bošnjak, također ratno siroče dovedeno iz Bosne u Beograd, i također veliki pisac i intelektualac južnoslavenskog prostora. Međutim, taj drugi Bošnjak se nakon punoljetstva i svršavanja srednje škole vratio svom topraku, i postao jedna od kultnih ličnosti sveopćeg bošnjačkog kulturnog preporoda sedamdesetih i osamdesetih godina i reafirmacije bošnjačke nacije devedesetih godina dvadesetog vijeka. Siguran sam da već znate da govorim o Aliji Isakoviću, čovjeku koji je između ostalog osnivač i udruženja „Preporod“ koje stoji iza Vašeg lista. O Aliji Isakoviću Vam ne trebam posebno govoriti, vjerujem da danas nema Bošnjaka koji neće izrecitirati bar par redaka iz njegove čudesne biografiju i najmanje desetak fundamentalnih projekata reafirmacije bošnjačke nacije i duhovnosti. Za života, Pervić je, bar do devedesetih godina, uživao sve privilegije koje pripadaju intelektualcu njegovog renomea, pa čak i više nego li možda i jedan od bošnjačkih intelektualaca u tom dobu, ali je zato jako rijetko ili skoro nikako javno očitavao svoja nutarnja osjećanja. Čak je, prema ličnom priznanju u poznom periodu života jednom od svojih prijatelja, kazao da je, dok je radio u Radio televiziji Beograd, svakoga dana pri dolasku i odlasku s posla susretao jednog drugog velikog bošnjačkog pjesnika i kolegu iz obrazovne redakcije ali da se za dvadeset godina nikada nisu intimnije pozdravili niti su smjeli skupa popiti kahvu. Dok je u istom tom periodu Alija Isaković razvihorio bajrake bošnjačke i muslimanske duhovnosti, počevši od antologije „Biserje“ zbog koje je procesuiran na partijskim organima i samo zahvaljući Božijoj milosti ostao sa glavom na ramenima. Ništa bolje nisu prošli ni prof. Muhsin Rizvić, ni akademik Muhamed Filipović, ni prof. Enes Duraković, ni Mak Dizdar, ni Muhamed Hadžijahić… ali danas zahvaljujući njihovim žrtvama imamo bar osnovne spoznaje o našoj naciji, vjeri i kulturi, i zato su njihova imena trajno upisana u historiji Bošnjaka. Ne trebam Vam dalje razlagati poentu paralele Pervić-Ishaković, znam da razumijete intenciju s kojom sam htio i sebe i Vas, a i sve ostale Bošnjake, podsjetiti na ono što je cijena vlastitog izbora.

Ukoliko mi dozvolite, sada bih se osvrnuo na Vaš tekst i dao krajnje dobronamjerne i zaista blage kritike nekih stavova koje ste izrekli. Bez pretenzija da ulazim u šerijatska tumačenja Vaših interpretacija Karčićevih razmatranja o ulozi uleme i islamske zajednice kod Bošnjaka, jer ne smatram sebe kompetentnim da raspravljam o šerijatsko-pravnim i islamskim dogmatskim postulatima, ali se ipak usuđujem da Vas upozorim na par činjenica koje mogu biti od koristi u razumijevanju ovog pitanja, obzirom da se isto preljeva na polje nacije i kulture.

U pogledu Vašeg slaganja s Karčićevim stavom o striktnom razlučivanju religijskog od državnog, odnosno izbacivanju iz diskurza uleme svega što nije striktno religijsko i potkrjepljivanju istog jednoobraznim shvaćanjem ideje panbošnjakizma, želim Vas podsjetiti na par činjenica. I Vi i Karćić potvrđujete da Bošnjaci nemaju nacionalnu državu, da je BiH multinacionalna, multikulturalna i multikonfesionalna država. Tako je bilo od vajkada i tako će ako Bog da i biti do Sudnjega dana. Međutim, ono što vjerovatno niste imali na umu jeste činjenica da Bošnjaci nikada i nisu bili protiv takve Bosne i Hercegovine, da su je uvijek i u svakoj prilici branili, gradili i razvijali, pa čak i u onim trenucima kada je to mnogima izgledalo apsurdno, kao recimo 1992-1995. godine. I ne samo BiH već svi životni prostori Bošnjaka nikada nisu bili nacionalno i vjerski homogeni, ni Sandžak, ni Kosovo, ni Makedonija, niti uža niti šira dijasporalna linija naših enklava. Također znate da je u prirodi Bošnjaka tolerancija, suživot, merhamet i filantropičnost. Ali, ono što je u našoj prirodi negativno, i što pod svaku cijenu moramo mijenjati jeste zaboravnost, ili što bi ovdje u Sandžaku kazali nehatanost. Mi nismo naučili lekcije iz života naših predaka, osobito one koje su nam dijelili postupci prvaka Husein-kapetana Gradaščevića, muftije Šemsekadića i drugih žrtvenika u tom nizu branilaca naše časti i dostojanstva sve do historijskog trenutka u kom živimo. Zato nam se događalo periodično nestajanje kroz procese muhadžerluka, genocida, etničkih čišćenja i drugih zlodjela kojih je puna bošnjačka historija više nego nacionalna povjest bilo kog naroda Balkana i Evrope. Ubijeđen sam da nam se bar upola ne bi dogodilo sve to što nas je pogodilo da smo imali državnih institucija koje bi štitile naše interese, koje bi stale iza nas kada nam se negiraju osnovna prava, kada nadjača zlo naših komšija i kada smo pritiješnjeni između noža i žice. Također Vam je jako dobro poznato da Bošnjaci u najširem luku domovinskog osjećanja nisu uspjeli izgraditi mehanizme odbrane vlastitog identiteta, a prije svega institucije koje bi morale voditi računa o njima. U takvom ambijentu rastakanja našeg bića, u najmanju ruku izgleda neumjesno osuđivati bilo koga ko ulaže energiju i nesebičan trud kako bi Bošnjaci izgradili osjećaj sigurnosti na svom topraku i bilo gdje da žive na dunjaluku.

Ako pogledate realnost naše zbilje, vidjet ćete da naša matična država u ovom trenutku nije kadra odgovoriti ni mnogo jednostavnijim zahtjevima, kao što je primjera radi obezbjeđivanje JMBG-a za svoje građane, a kamoli voditi brigu o Bošnjacima izvan svog teritorija. Vjerovatno ste upoznati i sa činjenicom da naša braća s Kosova ne mogu doći u svoju matičnu državu zbog stupidnih administrativnih prepreka koje niko od predstavnika Bošnjaka u državnim institucijama BiH ne želi otkloniti. Spomenut ću Vam i jednu strašnu činjenicu koju sam imao prilike svjedočiti prošle godine u Skoplju, kada nam je vlasnik jedine bošnjačke televizije u Makedoniji kazao kako je zvanično od Ambasade BiH tražio pomoć oko kontakata i uvezivanja sa bosanskim medijima, te da mu je ambasador naše države u Makedoniji otvoreno kazao da se on bori za ukidane svega što izlazi iz okvira Banja Luke i Pala, da ga mediji iz Sarajeva savršeno ne interesiraju i da mu neće pomoći. A sa druge strane, Ambasada i ambasador Crne Gore su iskoristili tu indolentnost i Bošnjacima u Makedoniji porijeklom iz BiH i Sandžaka podijelili blizu 10.000 putovnica i uveli ih u knjige državljana svoje zemlje. Da realnost nije takva i da naše institucije rade za svoje građane, sigurno bi bilo suvišno upletanje Islamske zajednice i njezinih velikodostojnika u ove poslove. Međutim, Bošnjaci danas imaju samo jednu slobodnu instituciju – to je Islamska zajednica i ona je posljednji rov odbrane Bošnjaka od kolektivnog nestanka, i dok je tako ne samo da je njihovo pravo već i obaveza da u svakoj prilici potenciraju na našem nacionalnom pitanju, pa čak i kada se obraćaju s minbera ili kursa, a najmanje što mogu učiniti jeste da poselame auditorij sa „Braćo Bošnjaci!“

Imalo bi još mnogo toga za kazati o Bosni i Bošnjacima u Bosni, ali vjerujem da ste češće na tu stranu pa i sami možete vidjeti realnost te se neću udubljivati u sve naše bosanske i bošnjačke nesreće. Međutim, ne mogu preći preko činjenice o Ummetu kao kategoriji koja je iznad države i nacije na čije shvaćanje nas upućujete u interpretaciji Karčićevih stavova. Želim Vas podsjetiti na par općepoznatih činjenica koje ste možda previdjeli. Ne smijemo zaboraviti, dragi Seade, da je Muhammed, a.s., dokinuo rasnu netrpeljivost, te da je više puta isticao da se ljudi dijele isključivo po bogobojaznosti, ali isto tako ne smijemo zaboraviti ni smisao kur'anske poruke u kojoj stoji da nas je Premilostivi Stvoritelj stvorio različitim i izdijelio na rase i narode kako bismo se međusobno upoznavali. Islam ne negira postojanje naroda i rasa, pa samim tim ni osjećanje nacionalnih posebnosti, ali upozorava na nacionalni esktremizam koji može donijeti, kao što je i donosio u povijesti, velika zla svim narodima, a posebno muslimanskim. Čak i u Poslanikovoj, a.s., praksi prepoznajemo poseban odnos prema drugim narodima, recimo Abesincima, Koptima, Perzijancima i dr., u skladu sa islamskim pravilima i njihovim običajima koji ne krše šerijatske norme. Također u historiji hilafeta i sultanata, odnosno postojanja islamske države, kao što i sami kažete, nesmetano su živjeli i mnogi muslimanski i nemuslimanski narodi, njihovi međusobni odnosi regulirani su šerijatskim zakonima i ugovorima koje su donosili muslimanski vladari. Tako Vam je sigurno poznata Medinska povelja Muhammeda, a.s., kojom se reguliraju prava i obaveze između muslimana i jevreja u prvoj islamskoj državi, ili bar Ahdnama sultana Fatiha bosanskim franjevcima. To su akti kojima se danas ponosi cijeli ummet i iz kojih svim muslimani crpe suštinu tolerancije prema drugim narodima i konfesijama. Ono što želim podvući jeste privrženost Bošnjaka ummetu, jer su oni jedini muslimanski narod na svijetu koji se nije odrekao takvog ustrojstva države. Podsjetit ću Vas da su Arapi baklju hilafeta, nakon nekoliko dinastija, prepustili Turcima, a da su oni dragovoljno u svom Parlamentu 1. 11. 1922. godine izglasali ukidanje istog. Otuda i često citiranje uvaženog Muftije Zukorlića da je u Sandžaku ostalo sjeme hilafeta, jer u suštini jedino se ovaj bošnjački domovinski prostor nikada nije odrekao te institucije. Zato je u najmanju ruku neumjesno spočitavati Bošnjacima, koji su zbog svog čvrstog držanja užeta islama pretrpjeli 11 genocida, dominaciju nacionalnog nad vjerskim – jer znajte, dragi Seade, da Bošnjaci danas svojim insistiranjem na naciji suštinski brane islam na Balkanu kao jedan od dva autohtona muslimanska evropska naroda.

Dozvolite mi da sada pokušam razumjeti Vaš prijezir prema muslimanskim velikodostojnicima reisul-ulemi emiritusu akademiku Mustafi-ef. Ceriću i predsjedniku skupštine Svjetskog bošnjačkog kongresa muftiji Muamer-ef. Zukorliću. Znam da je nepoznavanje i strah od nepoznatog osnovica svakog negativnog stava o nekoj pojavi, zato vjerujem da Vi lično o uvaženima Ceriću i Zukorliću i nemate konkretnih ružnih saznanja jer ih i ne poznajete, da imate sigurno biste njih upotrijebili u svom uvodniku umjesto što ste se poveli za harangom beogradsko-sarajevskih medija koji ih pokušavaju satanizirati. A i tim beogradsko-sarajevskim medijima ne smetaju akademik Cerić i muftija Zukorlić kao osobne pojave već njihova pozicija i predanost ideji bošnjačkog buđenja za koju se tako snažno zalažu. Zato je apsurdno da u listu iza koga stoji KDBH „Preporod“ budu napadnuti ljudi koji su lične interese podredili općebošnjačkom dobru bez obzira na cijenu koju plaćaju ili koju još mogu platiti za takav angažman. Možda će Vam ovo zvučati patetično, ali pišem kao svjedok svih procesa i iz povlašćene pozicije nekoga ko je imao čast da upozna i sarađuje sa obojicom, o čemu ću u daljem tekstu više govoriti. Ono što prije toga želim spomenuti jeste naš odnos spram naših veličina, koji se u najkraćem može definirati kroz gnomski izraz: „Najteže je biti hodža u svom selu“. Ne znam otkud Vam, dragi Seade, toliki jed prema alimima i muallimima. Ako je stvar privatne prirode ne želim ni da zalazim u nju, ali Vaš javno izrečen stav izlazi iz sfere privatnosti i podložan je kritici. Čudi da Vi osporavate pravo vjerskim velikodostojnicima da se bave intelektualnim pregnućima i budu eksperti i za izvan strogo religijske discipline, obzirom da živite u društvu u komu su takve stvari svakodnevnica, doduše razlika je u tome što se u Vas radi o crkvenim velikodostojnicima pa oni izgleda imaju povlašćeniji stav od muslimanskih da se mogu baviti profanom naukom. Podsjetit ću Vas na neke velikane koji su ujedno pripadali i crkvi i nauci od Tome Akvinskog, preko Martina Lutera i Jana Haasa do Vama bližih Josipa Juraja Štrosmayera, Franje Račkog, Andrije Kačića Miočića, Ivana Franje Jukića i drugih. Isto tako, možemo govoriti o stotinama bošnjačkih muslimanskih duhovnika koji su istodobno naučnici i umjetnici – ne želim navoditi nikakve primjere iz bojazni da možda ne izostavim nekog bitnijeg, ali vjerujem da je većina njih Vama dobro poznata. Dakle, Vaša teza da neko ne može istodobno biti ekspert teoloških i profanih nauka prosto ne stoji, jer i u islamu i u kršćanstvu, a i u drugim religijama, imamo mnoštvo takvih primjera. No, ono gdje nemamo primjera izuzev kod Bošnjaka jeste da se profani intelektualci i književnici nadmeću u pogrdama svojih velikodostojnika. Nisam našao primjera da su se recimo kršćani ikada obrekli protiv nekog od svojih crkvenih velikodostojnika, čak smo svjedoci da i kada ima prostora za moralno kritiziranje, kao što je recimo još uvijek svježi skandal u SPC i raščinjavanje Kačavende, to se čini blago i skoro neprimjetno. Ali, izgleda da je nama Bošnjacima iz naše slabosti, ličnog interesa ili sitnine duše vrlo jednostavno udariti na naše duhovnjake.

Ne priliči, dragi Seade, jednom ozbiljnom bošnjačkom piscu i intelektualcu omalovažavati ni svoje velikodostojnike niti se ismijavati na boli cijelog ummeta za čije bolje razumijevanje se Vi zalažete. A Vi ste upravo to učinili, kada ste uz pokušaj ponižavanja muftije Zukorlića istodobno ponizili milione napaćenih muslimana Čečenije i Afganistana, što je uzličilo na pokušaje zapadnih orijentalista da muslimanske zemlje i narode Bliskog istoka i Afrike prikažu divljacima, ili težnji koje su Amerikanci iskazivali prema Indijancima, odnosno Australci prema Abordžinima, dakako to nije daleko ni od projekata emancipacije muslimana i borbe protiv muslimanske zaostalosti i fundamentalizma od strane komunističkih vlasti u nekadašnjoj SFR Jugoslaviji, što je za posljedicu imalo recimo Sarajevski proces 1981. godine. Vjerujem da su ovakve konstatacije izišle iz Vašeg pjesničkog zanosa, ili kako reče Abdagić tetrijebskog pjevanja, te da ćete ih, nakon što o njima promislite, revidirati a naši muslimani i muslimanski velikodostojnici će Vam iz svoje širokogrudosti iste oprostiti.

Volio bih Vam sada nešto bliže kazati o onome što očigledno ne znate i ne poznajete a o čemu se usuđujete tako bezočno iz Vašeg zagrebačkog ugla govoriti. Želim Vam približiti ličnost i djelo Muftije Zukorlića i njegove uloge u sveukupnosti prilika u Sandžaku kako biste mogli imati potpuniju sliku o onome o čemu se usuđujete uz tek ovlašno poznavanje pisati. Ne znam da li ste i koliko puta boravili u Sandžaku, ali sam siguran da ste se kroz literaturu bar djelimično mogli upoznati sa duhom, mentalitetom i tegobama Bošnjaka Sandžaka. Znam da ste čitali Sijarića i dobro poznavali Nusreta Idrizovića, pa sam zbog toga još začuđeniji da niste iz njegovog, usuđujem se kazati, zavjetnog romana o Sandžaku i Bošnjacima u njemu „Efendija u tajnom gradu“, čiji ste izdavač, spoznali ukupnost sandžačkog pitanja o kome tako umjetnički briljantno govori.

Prije nego otvorim ovu temu, uz sve rizike koji će uslijediti, želim da znate da se ponosim činjenicom da sam učenik, sljedbenik, prijatelj i saborac Muftije Zukorlića u svim njegovim naporima da, skupa sa akademikom Cerićem, probudi svijest bošnjačkog naroda. Muftiju Zukorlića smatram ličnom inspiracijom, duhovnim učiteljem i nacionalnim liderom i trudim se slijediti njegov primjer, ali znam da ne posjedujem niti takvu energiju niti toliku intelektualnu snagu i niti moralnu dimenziju kakvu posjeduje Muftija, i isto tako vjerujem da rijetko koji Bošnjak danas posjeduje takve kvalitete i harizmu koji su Božijom milošću skoncentrirani u jednoj ličnosti. Možete mi prigovoriti za patetiku i ne znam šta još, ali Vam želim kazati da sam imao prilike upoznati većinu živućih bošnjačkih intelektualaca, da sam stekao uvid i u zapadnoevropsko i orijentalno iskustvo, ali da nisam bez imalo subjektivnosti susreo kompletniju intelektualnu, duhovnu, moralnu, harizmatičniju a istodobno jednostavniju, požrtvovaniju, nesebičniju, brižniju, stameniju i ličnost lišenu sujete i svake druge devijacije i poročnosti koje prate naše intelektualce i prvake. Čini mi se da je baš u tome grijeh Muftije Zukorlića, jer se ne uklapa ni u jedan od postojećih kalupa bošnjačkih i općenito balkanskih intelektualaca i duhovnjaka. Zato Vam želim uputiti otvoreni poziv da se osobno uvjerite u to, da posjetite Sandžak i, ukoliko bude prilike, upoznate sa Muftijom Zukorlićem. Vjerujem da biste tada uvidjeli svu težinu i žestinu onoga što ste se u tetrijebskom zanosu pod utjecajem nekih sila usudili napisati.

(kraj prvog dijela)

u Novom Pazaru, 20. 7. 2013.

dr. Jahja Fehratović