Korak po korak,
Odlučno u prazno,
Ka lažnim ciljevima,
Bez veze i pravca,
Jami do dna,
A nikada do kraja.
Letim ili padam,
Odsječenih krila(?)
Te lijepo plamtim u brzini,
Brzo mi se,
I veze rađaju.
Dok još brže,
Po vatrenoj tami,
Opet mi se kidaju.
Motam se po mutnom svjetu,
Gdje dobro se naplaćuje,
Svaki korak muke,
Gdje suho pustinjski se broji,
Bez greške na brojkama,
I bez duše na uzdisaj.
Ali čemu fajda,
Kad je svuda oko nas,
Ispod sve širega neba,
Sve skupocjenija zemlja,
I svakog dana sve je uža,
Jedva da se noga na tlu,
Staviti stiže,
A tuđi su mi putevi svi,
I širom se,
Prostiru po njoj.
Nekom je valjalo…
I domovinu prodati,
I brata predati,
I sestru…
(Bože oprosti)
A nekom,
I sve skupa,
Malo mu je bilo.
I u svakoj,
Lahko mu se zakleti.
Guši me muka moja.
Šta li ja svojoj zemlji,
Širom prostrtoj džamiji,
Bosni,
Šta li dadoh,
I čega li se ja suzdržah…?!
Šta…?!
Kad još uvijek živ,
I šarenim riječima se družio,
Tad kad su blistave sablje,
Jasno progovorile,
Dok sabljom sam mahao,
Kad su lijepe riječi,
Širom procvale,
A trebalo je odavno,
I još uvijek treba,
Skroz drugačije da bude.
Šta…?
Kad još uvijek po tuđini,
Dišem lažan vazduh,
Na lažan prkos,
Prosim prljavi ponos svoj.
Recite mi vi,
Sa kojim znam da dijelim,
Isto sve šire nebo,
I za koje znam da hodate
Po isto sve užoj zemlji,
Kao i ja,
Šta Bosni da kažem,
Kada nastane,
Ili nestane mir?
Šta…?
Kakve riječi da nađem,
Kakvu sablju da kujem,
I kakva li sam ja izdajica(?!)
A znam da takav sam …
Jeste,
Ma koliko mali bio čovjek,
On ipak,
Vrlo lahko,
Postaje veliki izdaica,
Kada skroz pobrka,
Svijesno il’ nesvijesno,
Oštricu riječi,
Sa oštricom mača.
Dok i obrnuto je isto.
Autor: Fatmir Baći
