18. Septembar 2010

Bijelo Polje, Rožaje – U Rožajama se rađaju dobri slikari. I svako ima svoj stvaralački put, svoj izraz, svoju umjetničku ôcakuöů Tako, od najprepoznatljivijeg slikara sa ovih prostora Aldemara Ibrahimovića, do mlade Adele Nurković, čije slike krče put ka velikim galerijama, imaju svoj svijet. Kako bi rekla Adela, u tom rožajskom ôšumskom moruö plivaju ideje tamošnjih slikara.

A, možda, tvrdi ona, ôpredivni planinski predio sa oštrim zimama, prijatnim proljećima, toplim ljetima i raznobojnim jesenimaö, kleše umjetnički karakter i duh. ôKada pričam o ovome ne mogu a da ne pomenem našeg najboljeg slikara Aldemar Ibrahimovića u čijem stvaralačkom biću su i te kako urezani tragovi našeg gradaö, kaže Adela Nurković.

Adela Nurković je rođena 1981. godine u Rožajama. Akademiju likovnih umjetnosti je završila 2007. u Sarajevu i sada je tamo na postdiploimskim studijama, u klasi profesora Radoslava Tadića. Između Rožaja i Sarajeva, tragajući za istinom, Adela je sakupljala djeliće prošlosti i sadašnjosti i spajala ih kao mozaik na svojim slikama. “Na taj način sam spoznala neprolaznost starog i postojanje novog”, kaže.

Na Adelinim slikama najčešće se pojavljuju motivi kuća, džamija, kula, zgrada, oslikanih i neoslikanih ploha, koji su definisani u širokom rasponu od apstrakcije do autentičnih apstraktno-ekspresionističkih slika. Jednako su joj drage kule velegrada i varoški sokaci.

– Biti slikar nigdje nije lako. A, čini mi se, nije lako ni boriti se sa kičom i šundom u umjetnosti. Sa falsifikatima originala, koji imaju cilj da se što prije prodaju, iako nemaju nikakvu misaonu ili duhovnu težnju. Na žalost, svjedoci smo sve višeg postojanja kiča ne samo u umjetnosti već i na drugim aspektima čovjekovog života. Kao takav, kič je kratkog daha, za razliku od istinske umjetnosti koja živi godinama i ne biva zaboravljena. Istinska umjetnost ne teži materijalnoj stvarnosti već duhovnoj i njoj je gotovo uvijek potreban stvaralački impuls. Za primjer možemo pomenuti Mikelanđela kojem je trebalo četri godine da oslika tavanicu Sistinske kapele. Slikao je ležeći, ali je izdržao i to nam do nekle pokazuje umjetnikov nagon za stvaranjem. Možemo pomenuti Leonarda Da Vinčija, Rembranta, Karavađa, Botičelija, Rubensa, Ticijanaů To su umjetnici koji i dalje žive, jer se mi svakog dana i iznova oduševljavamo njihovim djelima i njihom radu. Pri čemu, naravno, ne mislim da i u današnjem vremenu ne postoji istinska umjetnost. Zaista je izazov napraviti nešto novo, drugačije, u skladu sa vremenom u kojem živimo, kaže Adela.

Zbog toga, svako Adelino platno donosi nešto novo. Sa pitomim bojama i pažljivo odabranim motivima. U većini slučajeva apstraktno, a ipak blisko oku. I svaki njen rad je dio nje.

– Svaki moj rad je od oka, preko kista, otišao na platno i sa platna mi se uvijek vraća kad je u blizini. Taj kontakt između mene i slike je ono što ja volim i što ne mogu u potpunosti da ostvarim, ako dođe do odvajanja. Zbog toga se teško odvajam od mojih slika, kaže Adela.

Izvor: Danas.rs

Facebook Comments

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles